Tipianzakasneli jeziki razvoj Komunikacija Ljudi su socijalna bia
Tipičan/zakasneli jezički razvoj
Komunikacija Ljudi su socijalna bića i imaju snažnu potrebu da budu sa drugim ljudima i da sa njima komuniciraju. Uopšteno, možemo reći da je komunikacija razmena ideja između odašiljaoca i primaoca. To podrazumeva prenos poruke, i odgovor ili fidbek. Komuniciramo da bi smo uspostavili kontakt, dosegnuli ili uticali na nekog. Komuniciramo da bi smo zadovoljili svoje želje, otkrili svoja osećanja, podelili informacije, i ostvarili zacrtan cilj. Komunikacija je interaktivna, i podrazumeva davanje i primanje.
Na uspešnu ili neuspešnu komunikaciju utiče nikoliko varijabli: kulturološki identitet, okolina, i pre svega, učesnici sa svim svojim osobinama i sposobnostima. Uspešna komunikacija zavisi od određenih faktora: sposobnosti komunikatora, pola, socio-ekonomskog statusa, geografskog porekla, etničke pripadnost i uzrasta.
Jezik Primarno sredstvo komunikacije je jezik. Jezik se može definisati kao „zajednički socijalni kod ili konverzacioni sistem za reprezentaciju koncepata kroz upotrebu arbitriranih simbola i pravila za kombinovanje tih simbola” (Owens, 2001). Ako razmatramo ovu definiciju, vidimo da učesnici u komunikaciji moraju da imaju isti kod da bi se komunikacija ostvarila.
Ø Svaki jezik ima pravila koja diktiraju kako će reči biti uređene u rečenici. Ta pravila se nazivaju gramatika. Ø Svi humani jezici imaju iste osnovne elemente: formu, sadržaj i upotrebu jezika. Ø Forma je opažajni aspekt jezika, i sastoji se od: fonologije, morfologije i sintakse.
Fonologija (glasovni sistem ) se sastoji od određenog broja fonema, unikatnih govornih glasova. Fonetika, odnosno fonetska pravila određuju kako glasovi moraju biti uređeni u rečima. Kao ni gramatička, tako ni fonetska pravila nisu univerzalna. Morfologija se odnosi na strukturu reči. Morfeme su najmanje gramatičke jedinice u jeziku, koje imaju značenje. Sintaksa određuje kako će reči biti uređene u rečenici. U različitim jezicima redosled reči nije uvek isti. Izmenom reda reči najčešće se menja i značenje rečenice.
Pored fonema, morfema i sintaksičkih jedinica, jezičke forme takođe imaju i suprasegmentne karakteristike kao što su glasnost, tempo i intonacija. Semantičke karakteristike su delovi značenja koji zajedno definišu određenu reč. Svaka reč ima više značenja. Upotreba ili pragmatika, je pokretačka snaga koja stoji iza svih aspekata jezika. Uvek govorimo sa razlogom. Ona je svrha naših iskaza, i primarno određuje njihovu formu i sadržaj.
Usvajanje jezika počinje kada beba počne da percipira govorni glas. Jednomesečna beba je sposobna da razlikuje foneme u različitim jezicima (uključujući i one koji nisu iz glasovnog sistema njenog maternjeg jezika). Sledeći važan razvojni fenomen jeste tepanje. Oko šestog meseca, deca iz različitih jezičkih sredina počinju da produkuju besmislenu vokalizaciju u kojoj se mogu detektovati različite vrste konsonanata, vokala kao i nizovi konsonanata i vokala. Kasnije u periodu tepanja, vokalizacija deteta počinje da se menja i da liči na glasovni sistem lokalnog jezika.
Oko 12. meseca života, deca ulaze u fazu jezičkog razvoja u kojoj izgovaraju većinom izolovane reči, jednosložne, i kombinacije suglasnika i vokala. Izgleda da ove prve reči imaju različite funkcije: traženje, pozdravljanje, označavanje, izražavanje akcija, potvrđivanje, pripadanje i lokaciju. U ovoj fazi deca obično razumeju više reči nego što mogu da produkuju. Između 18 i 24. meseca, deca počinju da kombinuju reči u rečenice na sistematizovan način, što ukazuje na početak ovladavanja rečenicom u govornoj produkciji.
Po ovakvoj hronologija se razvijaju govorno-jezičke sposobnosti sve dece sveta, kada govorimo o tipičnom razvoju. Skoro sva deca nauče da govore lako, ali ipak, ima izuzetaka. Danas se intenzivno proučavaju veze između govora, razumevanja i slušanja, tih bliskih delova komplikovanog jezičkog sistema mozga. Važno je razumeti šta je to što nedostaje kod dece sa problemima u govorno-jezičkoj komunikaciji. Jezik zavisi od različitih sistema i struktura u mozgu, i problemi u bilo kom od ovih sistema mogu da dovedu do zajedničkog problema u govorno-jezičkoj komunikacij.
U toku razvoja učenje je najintenzivnije kada dete usavršava jezik. Postoji hiljade različitih jezika, a bebe su rođene sa sposobnošću da nauče bilo koji od njih. Sve započinje slušanjem. Lingvisti kažu da su bebe u početku građani sveta, a da su odrasli slušaoci određenog kulturnog nasleđa. Sa 7 meseci situacija je i dalje ista, ali već sa 11 i one su građani određene zemlje, i postaju stručnjaci za jedan jezik. Sa 11 meseci bebe se ponašaju kao njihovi roditelji.
Kod skoro svih odraslih osoba, govor nalazi svoj dom u levoj hemisferi mozga. Bebe stare 13 meseci slušaju i razumeju sa obe hemisfere mozga. Sa 20 meseci u vreme kada bebe uče desetak reči dnevno i kada se njihov rečnik povećava, centar za govor u mozgu počinje da se pomera ka levoj hemisferi.
Tipičan nasuprot zakasnelog jezičkog razvoja Diskusija o konceptu zakasnelog jezičkog razvoja zavisi od jasnoće ideje šta je to normalan jezički razvoj, šta može biti prihvatljiv opseg, i u kakvim je odnosima jezički razvoj sa drugim aspektima dečijeg razvoja. Postoje različiti načini na koje se opisuje proces normalnog jezičkog razvoja, ali su dva najčešća ona koja koriste kao parametre uzrast i sposobnosti.
Metod koji opisuje jezički razvoj sa aspekta uzrasta, zasniva se na tome da dete treba da savlada određene sposobnosti do određenog uzrasta. Najznačajniji period za jezički razvoj, do oko pet godina, podeljen je na uzrasne opsege, i razmatra se progres koji se može očekivati u svakom opsegu. Najčešće, uzrasni opsezi su bliski na ranom uzrastu, i postepeno postaju širi kako dete postaje starije.
• Kada su sposobnosti deteta da razume govor ili da govori, znatno ispod očekivanog nivoa za njegov umni uzrast, govorimo o kašnjenju u razvoju govora – govorno/jezičkom poremećaju
Kašnjenje se ogleda u: • Kašnjenju u razumevanju i u govorenju (veće od 6 meseci), različitog stepena • Nerazumevanju prostih govornih naloga do nesposobnosti razumevanja složenih gramatičkih struktura Pri tome: • reagovanje na zvučne draži je odgovarajuće • neverbalna komunikacija je očuvana (ali često postoje udruženi poremećaji u emocijonalnom razvoju, druženju sa decom i ponašanju)
• Češće kasni samo sposobnost govorenja, dok u razumevanju govora nema većih teškoća (razumevanje govora normalno ide nekoliko meseci ispred sposobnosti govorenja, kada je poremećaj u pitanju onda je kašnjenje mnogo veće). • Neverbalna komunikacija je vrlo razvijena. Deca najčešće imaju ograničen rečnik, nezrele rečeničke strukture, greške u sintaksi, teškoće u prepričavanju i u izgovaranju glasova. • Ostale sposobnosti su bez većih odstupanja
• U razvoju govora postoje velike individualne razlike. Dete prvu reč može da izgovori sa 9 meseci ali i sa dve godine, a da kasnije postigne normalan govorno-jezički razvoj. • Kašnjenje u razvoju govora može biti individualna razvojna karakteristika ali i poremećaj. Apsolutno razlikovanje ova dva vida kašnjenja nije moguće.
Karakteristike kašnjenja kao individualne osobine u razvoju govora: Kašnjenje nije značajno Zadržan je normalni razvojni red Ne postoje drugi poremećaji U porodici mogu postojati osobe koje su imale sličan govorni razvoj • Dete ne pripada grupi dece rizične za govornojezički razvoj • Sluh je normalan • •
Patološko kašnjenje u razvoju govora (govorni poremećaj) : Kašnjenje je većeg stepena Poremećen je razvojni red Postoje i drugi udruženi poremećaji U porodici mogu postojati osobe sa govornim poremećajima • Dete ima neku od bolesti koja može da ugrozi govorno-jezički razvoj • •
- Slides: 20