1 Kriste u tvoje ime sad smo ovdje

1. Kriste, u tvoje ime sad smo ovdje svi! O da, mi vjerujemo da si s nama ti! Bez tebe bili bismo bijedni, preslabi; za život nam snage daj! Glory, glory, aleluja, (3 x) za život nam snage daj! 2. Kriste, po ovoj gozbi svoje ljubavi po kojoj uvijek s nama htjede ostati, ostani s nama, blagoslovi svaki dan, za život nam snage daj! Glory. . . 3. Uskrsli Kriste, tebi vjerujemo mi da i naš Uskrs jednom mora svanuti, al’ znamo da za Uskrs treba trpjeti, za život nam snage daj! Glory. . .

Priđi k nama Ante sveti i naš vapaj k Tebi leti Ti pred Bogom možeš mnogo Svakom Ti si sveđ pomogo. Blistaj kano rose kap svih milosti siplji slap, Ante sveti vodi nas i izmoli dušam spas.

Ti si divan čudotvorac, vjere žarke sjajan borac I slab vjernik Tebe štuje, o pomoći Tvojoj snuje. Blistaj kano rose kap svih milosti siplji slap, Ante sveti vodi nas i izmoli dušam spas.

Život sv. Antuna Padovanskog Mladost sv. Antuna do svećeništva. Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.

Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.

Prinosimo kruh, jedemo Tijelo Kristovo Iako mnogi, jedno smo tijelo Zajedno blagujemo samo jedan kruh Prinosimo vino, pijemo Kristovu Krv

1. Primi ove darove, naš Oče! Kruh i vino blagoslovi ti! Svaka naša molitva i pjesma neka bude dar tvojoj vječnoj ljubavi! 2. Željeli bi slijediti te vjerno. Tko je s tobom, pobjeđuje svijet! Kroz taj kruh nam daješ vječni život i po tvojoj krvi svak’ je od nas svet!

Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u

Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.

1. Krist jednom stade na žalu, tražeć’ ljude za velika djela da love srca božanskom riječi. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me ti. 2. Ja sam siromašan čovjek, moje blago su: predanost tebi i srce čisto da idem s tobom. 3. Ti trebaš dlanove moje, moga srca ražaren plamen, i kaplje znoja, samoću moju. 4. Ti i ja krećemo danas lovit srca na moru života, a mreža bit će riječ Božja prava.

Veselo kročim stazom života bosa mi noga kamenje gazi, zalogaj skroman, raskošna pjesma, moja je duša radosti česma. Jer ja sam glasnik velikoga Kralja poslan na raskršća života! Gozbi da vječnoj dovodim goste da svijetu rečem što je ljepota.

2. Bijedniku pomoć, gubavcu njegu, djetetu osmjeh, tužnomu radost, s gladnim podijelit zalogaj svaki, za mir i dobro darujem mladost. Jer ja sam glasnik velikoga Kralja poslan na raskršća života! Gozbi da vječnoj dovodim goste da svijetu rečem što je ljepota. 3. Onaj što grešnike blago je gledo, skupljao prezrene ovoga svijeta, naprijed me šalje, snagu mi daje, u meni vječno proljeće traje.

Štovanje sv. Ante u Hrvata je jako rašireno. Nema kuće ili crkve bez slike ili kipa sv. Ante. Njemu su posvećene mnoge crkve i kapele. Ime je u Hrvata najčešće Ante. Ništa manje nije čašćen sv. Ante Pustinjak. Ljudi ih dijele na zimskog i ljetnog. Oba su draga i oba ih volimo.

1. Iz zemaljske suzne doli uzdižemo k tebi glas: sveti Ante moli za nas sada i na smrtni čas. 2. Nevolja nas teška tišti, utjehe nam s neba daj, oproštenje svim nam išti i nebeski sjajni raj. 3. Daj se sjeti, Ante sveti, potištenog puka svog koji trudno cilju stupa, nek mu sreću dade Bog.

Ak’ čudesa tražiš, gle, smrt i bludnja, nevolje, vrag i guba bjegaju, zdrave bolesnici. More, lanci uzmiču, uda, stvari propale; mole i dobivaju mladi pa i stari. Iščezava pogibelj, prestaju i potrebe, neka kaže tko to zna, pa i Padovanci. More, lanci uzmiču… Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.

1. Bože moj, dopusti mi, aleluja, mira tvog da budem glas, aleluja! 2. Ima li mržnja bilo gdje, aleluja, daj da ljubav nosim tu, aleluja! 3. Ima li sumnja bilo gdje, aleluja, daj da vjeru nosim tu, aleluja! 4. Ima li očaj bilo gdje, aleluja, daj da nadu nosim tu, aleluja! 5. Ima li žalost bilo gdje, aleluja, daj da radost budem tu, aleluja! 6. Ima li tama bilo gdje, aleluja, daj da svjetlo budem tu, aleluja!

Čudoviti putovi sv. Antuna Često puta, pojavio se, sv. Ante na dalekim mjestima tako, da nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovijede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.