ALBERT CAMUS STRANAC roen u Aliru francuski pripovjeda

ALBERT CAMUS STRANAC

-rođen u Alžiru -francuski pripovjedač, dramatičar, esejist i novinar -studirao filozofiju, bavio se kazalištem i novinarstvom -tijekom Drugog svjetskog rata sudjeluje u Pokretu otpora -pisao je eseje, novele, romane i drame -godine 1957. dobiva Nobelovu nagradu za književnost; -godine 1960. poginuo u prometnoj nesreći

Dvije faze Camusjeva stvaralaštva: 1. faza apsurda (filozofski esej Mit o Sizifu, 1942. , roman Stranac, 1942. , drame Nesporazum i Caligula) - spoznaja o apsurdnosti postojanja; - zaokupljen je pitanjima o smislu i svrsi čovjekova postojanja, - osjećaj nemoći njegove generacije u vrijeme rata. 2. faza pobune (romani Kuga, 1947. i Pad, 1956. ; drame Opsadno stanje i Pravednici) - “apsurdni čovjek” ustupa mjesto “pobunjenom čovjeku” koji besmisao i ravnodušnost prevladava ljudskom solidarnošću

Stranac -roman u dva dijela: 1. dio opisuje jednoličan i besmislen život mladog službenika Mersaulta do njegova ubojstva nepoznatog Arapina 2. dio vezan je uz suđenje i njegov boravak u zatvoru do osude -mjesto i vrijeme radnje: Alžir, 1942. -događaji su ispričani u obliku ispovijedi glavnog junaka( pripovjedač u 1. licu) -godine 1967. Luchino Visconti snimio je po romanu istoimeni film

Skupina 1 -Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice: » Majka preminula. Ukop sutra. S poštovanjem. « Ali, to ništa ne znači. Možda je to ipak bilo jučer. Pripovjedač objavljuje smrt svoje majke kao da se radi o nekome drugome, kao da je vijest pročitao iz novina, bez tuge, bez boli, kao činjenicu -Dok je bila kod kuće, mama me je neprestano nijemo pratila pogledom. Prvih dana u ubožnici često je plakala.

Ali, to je bilo zbog navike. Nakon nekoliko mjeseci bila bi plakala da su je odveli iz ubožnice. I opet zbog navike. Nakon vijesti o njenoj smrti pripovjedač ne izražava žaljenje za njom, ne sjeća se detalja iz njena života. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju- a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata. (…) Mersault je otuđen od majke, hladan je i ravnodušan prema svemu što ga okružuje, lišen emocija tuge, sjete, boli.

Skupina 2 -Osjećao samo cimbale sunca na čelu i, nekako nejasno, blistavi mač uperen iz noža svejednako u mene. Taj užareni mač palio mi je trepavice i kopao bolne oči. Tada sve zaigra preda mnom. Zapahnu me težak i vreo dah mora. Učini mi se da se nebo širom otvorilo da pusti ognjenu kišu. Na pripovjedača (Mersaulta) snažno djeluje vrućina, sunce -ekspresionističke slike

Obrazi su mi gorjeli od sunca i osjećao sam kako mi se kapljice znoja sakupljaju u obrvama. Sunce je peklo isto onako kao i onoga dana kad smo pokopali mamu i, isto onako kao i onda, najviše me boljelo čelo i sve su mi žile na njemu u isti mah damarale ispod kože. Zbog toga žara koji više nisam mogao podnositi, koraknuo sam naprijed. Camus u ovom romanu ne daje psihološku razradu lika, da bi prikazao Mersaultov psihički život, autor se koristi TEHNIKOM REDUKCIJE- svodi Mersaultov psihički život na elementarno, tj. na osjetilne dojmove.

Skupina 3 Ispovjednik želi govoriti o bogu - u životu treba prihvatiti vjeru jer donosi nadu u vječni život i spasenje. ”…vi to ne možete znati jer vam je srce slijepo. Molit ću se za vas. ” Tada, ne znam zašto, kao da nešto puknu u meni. Nije čak siguran ni da je živ, jer živi kao mrtvac. Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj život i u smrt koja će uskoro doći.

Da, ja imam samo to, ali bar posjedujem tu istinu isto onoliko koliko i ona mene posjeduje. Postoje samo povlašteni. I ostali će jednog dana biti osuđeni. I on će biti osuđen. (…) Mersault: - ne vjeruje u Boga - ne osjeća očaj, nego strah - ne želi ničiju pomoć - nema nade -gadi mu se dvolično i licemjerno društvo

Sizif – Mersault -slični su jer ne pokušavaju svom životu dati smisao, prihvaćaju apsurd i gordo žive jer nema sudbine koja se ne bi mogla nadmašiti prezirom

Stranca sam davno sažeo u jednoj rečenici koja je, priznajem, vrlo paradoksalna: u našem društvu svaki čovjek koji ne plače na pogrebu svoje majke dovodi sebe u opasnost da bude osuđen na smrt! Htio sam da kažem samo to da je junak ove knjige osuđen samo zato što se nije uključio u igru. U tom smislu on je stranac u društvu u kojem živi. . . A. Camus

Lagati ne znači samo govoriti ono što nije, nego lagati znači i reći više od onoga što jest kako bismo pojednostavnili život. A. Camus