Jom haoa Jom haZikaron laoa velaGvura znan kolokvijalno

Jom hašoa Jom ha-Zikaron la-Šoa ve-la-Gvura, znan kolokvijalno u Izraelu i izvan njega kao Jom hašoa te na hrvatskom kao Dan sjećanja na holokaust

Izvorno, riječ holokaust označava žrtvu paljenicu, pri kojoj se spaljuje cijela životinja. U cijelom svijetu danas, ta riječ je naziv za genocid nad Židovima (hebrejski: / שואה šoa), te u širem značenju i sustavno istrebljivanje drugih grupa (prvenstveno Roma) za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj. To se značenje ponekad prenosi i na razne druge slučajeve sustavnog i/ili masovnog istrebljivanja ljudi (npr. "nuklearni holokaust" za globalni nuklearni rat; genocid nad Armencima u Turskoj 1916. -1917. i sl. ).

Kofi Annan, generalni sekretar UN-a: “Tragedija nastala kao posljedica Holokausta se ne može izbrisati. Mora biti zapamćena sa sramom i strahom dokle god ljudsko sjećanje bude postojalo. Samo ako se sjećamo, onda možemo odati prikladnu počast žrtvama. Milijuni nedužnih Židova i pripadnika drugih manjina ubijani su na nezamislivo barbarske načine. Nikada ne smijemo zaboraviti te muškarce, žene i djecu, niti njihovu agoniju. ” 27. 01. 2006. g.

Ubrzo nakon preuzimanja vlasti u Njemačkoj, nacisti počinju ostvarivanje jednog od svojih programskih ciljeva: iskorijeniti svaki utjecaj Židova u njemačkoj politici, ekonomiji i kulturi. Antižidovska kampanja pokrenuta je preko radija i novina. U svim školama i na fakultetima uvedeno je pseudoznastveno "učenje o rasama" kao obavezni predmet. Donesen je niz propisa. Židovi gube njemačko državljanstvo; ne smiju obavljati nikakvu javnu službu (to najviše pogađa intelektualce: znanstvenike, profesore, liječnike, odvjetnike, novinare). Židovska djeca ne mogu pohađati javne škole; zabranjen je boravak Židova na javnim mjestima (parkovi, knjižnice, muzeji); zabranjeno je sklapanje braka između Arijaca i Židova; zabranjeno je zapošljavanje Arijaca u kućanstvima Židova. . .

Židovi su morali nositi posebne oznake na odjeći. Smještani su u posebno izolirane dijelove gradova - geta, od kojih je najveći bio u Varšavi. Tamo je došlo i do jedinog organiziranog i masovnog otpora Židova. Svi Židovi iz Njemačke i Europe transportirani su vlakom, u stočnim vagonima u logore. Tisuće su pritom umrle.

Otpor antižidovskim mjerama Otpor ovim mjerama postojao je u mnogim zaposjednutim zemljama. Najsnažniji je bio u Danskoj, gdje je nakon prvih protužidovskih mjera kralj na radiju izjavio da će osobno staviti židovsku zvijezdu, ako bilo koji građanin njegove zemlje na to bude prisiljen. Organizirano je potajno prebacivanje Židova u Švedsku i gotovo svi su spašeni. U Nizozemskoj je organiziran generalni štrajk, da se spriječi deportacije Židova. I u Italiji je bio snažan otpor progonu Židova. Bugarska i Finska nisu deportirale niti jednog Židova.

I pojedinci su pružali otpor provedbi antižidovskih mjera spašavajući pojedine Židove. Izrael je takvim osobama dao priznanje Pravednik među narodima. Spomenik u Zagrebu u Parku pravednika među narodima. (rad Tomislava Ostoje)

“Konačno rješenje židovskog pitanja” u Njemačkoj značilo je likvidaciju svih Židova. Osnovani su koncentracijski logori (najviše u Poljskoj) u kojima su Židovi sistematski likvidirani. Na ulazu u te “logore smrti” pisalo je: Rad oslobađa!

Dio deportiranih, najčešće žene, djeca i starci, pri dolasku u logore je odmah ubijen, dok je dio privremeno ostavljen na životu kao robovska radna snaga. Svaki logoraš dobio je broj koji mu je tetoviran na podlakticu. Oduzete su im sve osobne stvari.

Logoraši su nosili istu odjeću s posebnim znakovima kako bi ih stražari bolje kontrolirali.

Život u logorima bio je vrlo, vrlo težak.

U logorima je bilo i žena i djece.

U holokaustu je stradalo oko 6 milijuna Židova, trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu. U nekim zemljama Europe židovske zajednice su prestale postojati. Najveći dio preživjelih emigrirao je u SAD i Palestinu, gdje je stvorena židovska nacionalna država Izrael.

Holokaust je predstavljao veliki šok za tadašnju zapadnu civilizaciju. Mnogi su se teško mirili s time da je ubijanje u takvom opsegu i s takvom razinom bešćutnosti moguće u 20. stoljeću, pogotovo kada dolazi od strane tako napredne i civilizirane države kao što je tada bila Njemačka. Još se teže bilo pomiriti s činjenicom, da su u svrhu tog projekta korištena najmodernija dostignuća znanosti.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda je 2005. godine donijela službenu Rezoluciju o obilježavanju holokausta. Rezolucija apelira na sve članice UN-a da poštuju sjećanje na žrtve holokausta. Rezolucija ohrabruje razvoj obrazovnih programa, čime se želi pokazati odlučnost da se pomogne u sprječavanju genocida u budućnosti. Rasistički progon i istrebljenje Židova, Roma i drugih takozvanih nearijevskih rasa, političkih neistomišljenika, invalida, homoseksualaca i ratnih zarobljenika, koje je nacistička Njemačka pokrenula i provodila diljem Europe, mračna je strana povijesti s trajnim posljedicama. Isticanjem važnosti sjećanja na žrtve i preživjele odaje se počast milijunima nedužnih žrtava te upozorava na opasnost rasne mržnje.

Svjedočenje jednog logoraša U svibnju 1943. g. Boris Braun, 23 -godišnjak iz imućne obitelji iz Đurđevca, odveden je s roditeljima u koncentracijski logor Aušvic u Poljskoj. “Mene su odmah odvojili od roditelja i otpremljen sam u logor. Nisam znao šta se s njima dešava. Za oca sam nakon nekoliko dana saznao da je ubijen, ali za majku nisam bio siguran. Tek kasnije dobio sam jednu knjigu o Aušvicu i pročitao da je iz našeg transporta u logor ušlo trideset i nešto ljudi i nitko više. Ostali su odvedeni u plinske komore, kao i moja majka”. Boris Braun je, osim Aušvica preživio još nekoliko logora.

“Kada smo došli u Aušvic, pitali su me što mi je zanimanje. Najbolje sam mogao proći ako kažem da sam električar i na taj način sam i preživio. Preživljavanje u logoru počinjalo je u četiri sata ujutro, nakon čega je slijedio mukotrpni rad. Poslije toga su nas s rada opet odvodili u logor. Tu smo dobijali ili nismo dobijali nešto za jelo. Tako je bilo svaki dan. ”

Kao profesor u mirovini živio je u Zagrebu i često govorio o holokaustu jer se to ne smije zaboraviti. U logorima je stradalo najviše Židova, ali i pripadnika drugih naroda, najviše Roma. IRINA OSMANBAŠIĆ