ZLOIN I KAZNA F M DOSTOJEVSKI FJODOR MIHAJLOVI

ZLOČIN I KAZNA, F. M. DOSTOJEVSKI

FJODOR MIHAJLOVIĆ DOSTOJEVSKI � Moskva 11. studenog 1821. -Sankt Peterburg, 9. veljače 1881. �sin vojnog liječnika �upisao vojnu inženjerijsku školu �zbog rada u krugu Petraševskog osuđen na smrt �pomilovan neposredno prije izvršenja smrtne kazne �prisilni rad na Sibiru �nakon povratka živi u Peterburgu i posvećuje se književnom radu; pod utjecajem Gogolja piše svoje prvo djelo, pripovijetku «Bijedni ljudi» (1846. )

Inserti iz života otac i majka djeca iz braka s Anom

Streljanje koje je preinačeno u zatvorsku kaznu Nakon Sibira

� 1849. g. – ključna je godina u životu • uhićenje petraševaca � 22. 1849. godine, oko osam sati ujutro, crne kočije su nas odvezle na gubilište na Semjonovskom trgu. ". . . osuđuje se na smrtnu kaznu strijeljanjem!" Pred samu naredbu PALI! pročitana je nova presuda - "pomilovanje", tj. progonstvo na prisilni rad u Sibiru � Sibir – doživljava ideološku preobrazbu: na prvom odmorištu, na putu prema Sibiru, žene dekabrista poklonile su zatvorenicima po jedno evanđelje • Upoznaje Mariju Dmitrijevnu Isajevu �Zapisi iz mrtvog doma (1861. )

Ana Dostojevska � Ana je imala 20 godina kada je počela raditi kod Dostojevskog kao stenografkinja. Mjesec dana od prvog susreta Dostojevski je zaprosio Anu i drugi brak velikog pisca je ubrzo bio sklopljen. U svojim memoarima Ana piše kako je sažaljevala Dostojevskog koji je preživio pakao izgnanstva, kao i da je sanjala o tome kako pomaže čovjeku čije je romane obožavala. U njoj je, tada četrdesetpetogodišnji pisac našao ženu koja je potpuno posvećena njemu i njegovom radu. � Dostojevski je bio „obilježeni” kockar. Nakon vjenčanja obitelj je bila primorana napustiti Rusiju zbog dugova u koje je pisac upao. Ipak, i u Europi je nastavio s kockanjem, a zbog dugova prodavao je ženin nakit i haljine. Piščevu strast Ana je tretirala kao bolest, a ne kao porok. Nakon što mu je dala i posljednji novac koji joj je ostao, a Dostojevski i to izgubio, obećao joj je kako se više neće kockati te da će je usrećiti. � Dostojevski je svoja najveća djela pisao uz pomoć svoje supruge. Ona mu je bila tajnica, i prvi čitatelj: uživljavala se u priču i suosjećala s likovima, ponekad plačući dok joj je pisac diktirao. � Tijkom posljednjih godina piščevog života, obitelj je prebrodila financijsku krizu, umnogome zahvaljujući Ani. Nakon smrti Dostojevskog Ana se posvetila objavljivanju njegovih djela i vođenju piščevog muzeja. Poslije njene smrti objavljene su dvije knjige memoarske proze 1923. i 1926.

radna soba Ana i djeca

sprovod - epigraf na grobu -iz romana Braća Karamazovi - Zaista, zaista vam kažem, ako zrno pšenično padnuvši na zemlju, ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi.

Njegovo lice se u prvi trenutak čini kao lice seljaka. Obrazi mu imaju boju ilovače, upali su, puni gotovo prljavih nabora, izrovala ih je patnja brojnih godina pa se izbrazdana i ispucana koža napinje kao da je žedna i opaljena; iz nje je vampir dvadesetogodišnje bolesti isisao krv i boju. Desno i lijevo se izdižu, kao dva snažna kamena bloka, slavenske jagodične kosti, a smršena guštara brade neuredno pokriva opora usta i lomne čeljusti. Sve je tamno, zemljano i bez ljepote na tom seljačkom licu, gotovo licu prosjaka. Tamno je plosnato i bezbojno, bez sjaja, komadić ruske stepe ispucano kamena. Oči su mu duboke i upale. Jednako kao i njegovo djelo, to lice najprije izaziva osjećaj užasa kojemu se oklijevajući pridružuje bojazan, a zatim strastveno, i u sve većoj začaranosti, divljenje. Stefan Zweig

značaj Dostojevskog za svjetsku književnost Prije smrtne osude i neočekivanog pomilovanja pisao je uglavnom po uzoru na Gogoljev sentimentalistički realizam, no nakon povratka u St. Peterburg njegovi romani počinju obilovati tematikom vezanom za temeljna pitanja ljudske egzistencije, smisao života, pravdu i nepravdu među ljudima i probleme čovjekove psihe. Dostojevskog se s pravom drži začetnikom moderne književnosti, prethodnikom brojnih kasnijih književnih pravaca (poput egzistencijalizma), te romana toka svijesti. On je postao polazište brojnim piscima i znanstvenicima od Marcela Prousta preko Sigmunda Freuda do Alberta Camusa, a u hrvatskoj književnosti od Ulderika Donadinija, preko Miroslava Krleže do Ranka Marinkovića. Dostojevski je svojim romanima povezao filozofiju Friedricha Nietschea i književnost, ali na sva ta pitanja i probleme nije dao konačan odgovor već je prepustio čitatelju da sam o njima razmišlja.

stil pisanja Po povratku u St. Peterburg Dostojevski se zapošlio u novinskoj redakciji kao pisac podlistka u kojem je u nastavcima objavljivao svoje romane. To je utjecalo na njegov način pripovijedanja u kojem razvija tehniku stvaranja napetosti dovođenjem radnje pred kulminaciju na samom kraju poglavlja, ostavljajući tako čitatelja u potpunoj neizvjesnosti (tako su se novine bolje prodavale!). U idućih nekoliko poglavlja prenosio je priču na paralelne radnje ponavljajući isti postupak. Na taj način postizavao je učinak napetosti, povećao nakladu novinama za koje je pisao, a njegovi su se romani počeli čitati 'u jednom dahu'. U tom smislu može ga se držati jednim od začetnika kriminalističkog romana i filmskog načina pripovijedanja, što je posve sigurno razlog njegove goleme popularnosti do danas. Kako bi bolje izrazio svoj etički i filozofski sadržaj, Dostojevski je morao pronaći i formu prilagođenu tomu sadržaju budući da vanjsko realističko opisivanje ne može posve prodrijeti u osjećaje i misli likova, naročito ako su one složenije. Stoga njegova djela obiluju unutrašnjim monolozima, a neki teoretičari ga zbog toga nazivaju psihološkim realistom. U tom praćenju misli likova leži i začetak kasnijeg romana toka svijesti. U realističkom opisu često je koristio formu sudskog procesa i sukoba u sudnici. Tu je mogao s pojačanim učinkom suprotstaviti svoje likove, nositelje različitih filozofskih uvjerenja, stavova i opredjeljenja

Djela Romani � Bijedni ljudi (Бедные люди) (1846. ) � Poniženi i uvrijeđeni (Униженные и оскорбленные) (1861. ) � Zločin i kazna (Преступление и наказание) (1866. ) � Kockar (Игрок) (1867. ) � Idiot (Идиот) (1868. ) � Bjesovi (prevođeno također kao Demoni ili Zli dusi) (Бесы) (1872. ) � Mladić (ili Žutokljunac) (Подросток) (1875. ) � Braća Karamazovi (Братья Карамазовы) (1880. ) Novele � Dvojnik (Двойник) (1846. ) � Bijele noći (Белые ночи) (1848. ) � Netočka Nezvanova (Неточка Незванова) (1849. ) - nedovršeno � Zapisi iz podzemlja (Записки из подполья) (1864. ) Zapisi � Zapisi iz mrtvoga doma (Записки из Мертвого дома) (1860. -1862. )

Zločin i kazna (Преступление и наказание, 1866. ) Radnja je smještena u Sankt Peterburgu sredinom šezdesetih godina 19. stoljeća. Glavni lik, Rodion Romanovič Raskoljnikov, propali student prava, potaknut krajnjom bijedom i turobnom budućnošću odlučuje ubiti i opljačkati Aljonu Ivanovnu, omraženu staricu koja lihvarenjem izrabljuje ljude. Osim što ubojstvom planira riješiti vlastite financijske i obiteljske probleme, drži ga i etički opravdanim jer, po njegovom mišljenju, životi običnih ljudi koji mu se nalaze na putu ne vrijede ništa spram plemenitih ideala kojima teži; drži da se on, kao izniman pojedinac (sličan Napoleonu), nalazi iznad moralnih pravila koja obvezuju ostale ljude. Pomno razrađuje plan, ali ipak mu se potkradu pogreške i privlači sumnju policije; i sam postaje nesiguran glede vlastitih razmišljanja o zločinu te očajava i čezne za iskupljenjem. U psihičkoj krizi kroz koju prolazi pomaže mu prostitutka Sonja Marmeladova, napaćena djevojka koja se ponizno i pasivno drži prema zlu i životnim nedaćama, a utjehu nalazi u kršćanstvu.

likovi � Rodion Romanovič Raskoljnikov - siromašan student prava koji odlučuje opljačkati lihvaricu kako bi osigurao sredstva za život i karijeru � Aljona Ivanovna - stara lihvarica koja iskorištava svoju sestru Lizavetu, Raskoljnikov je ubija zbog novca koji mu treba � Lizaveta Ivanovna - Aljonina sestra, koju je Raskoljnikov također ubio jer se našla na mjestu zločina � Puljherija Aleksandrova- Rodionova majka � Avdotja Romanovna (Dunja) Raskoljnikova - Rodionova sestra, htjela se udati za Lužina kako bi osigurala novce za školovanje brata Rodiona, no on se tome protivio, pa se na kraju udaje iz ljubavi za Raskoljnikovog prijatelja Razumihina � Petar Petrovič Lužin - bogati gospodin koji traži siromašnu djevojku koju će oženikti, a ona bi mu bila pokorna i zahvalna, prvi zaručnik Avdotje Romanovne � Semjon Zaharič Marmeladov - osiromašen bivši činovnik, alkoholičar koji krade od obitelji i utapa tugu pićem, pregazila ga je kočija, umire u rukama svoje kćerke Sonje � Katerina Ivanovna Marmeladova - Marmeladovljeva žena, koju je oženio kao udovicu s troje djece � Sofja Semjonovna (Sonja) Marmeladova - Marmeladovljeva kći, zarađuje novac za obitelj prostituirajući se � Porfirij Petrovič - istražitelj u policiji, sumnja na Raskoljnikova i psihološkim igrama pokušava izvući istinu iz njega � Arkadij Ivanovič Svidrigajlov – stari, pokvareni plemić koji ne preže ni od čega, zaljubljen u Avdotju Romanovnu zbog koje ubije svoju ženu, a na kraju i sebe � Dmitrij Prokofjič Vrazumihin (Razumihin) - prijatelj Rodiona Romanoviča, također bivši student prava, koji će oženiti Avdotju Romanovnu

Struktura romana tipična je za Dostojevskog. Tema i sadržaj dati su već u naslovu, a fabula stalno razvija osnovnu radnju: zamisao i izvršenje zločina, kazna, robija. Međutim pored osnovne fabule ukomponirano je i nekoliko paralelnih priča od kojih se svakako najviše ističu Sonjina i Svidrigajlovljeva. Sonja je „ubila sebe” (žrtva iz milosti), Svidrigajlov se ubio zbog sebe i utvrdio u nemoralu. Ova višefabularna slojevitost daje upravo bolje razotkrivanje osnovne fabule i jednog osnovnog motiva: bijede, prijestupa i kazne. U romanu postoji sukob i razvitak koji idu suprotnim smjerovima, odnosno jedan protiv svih. U romanu izgleda kao da nema junaka koji bi predstavljao piščev glas, ali se neki segmenti i stavovi iz života Dostojevskog svakako provlače kroz roman. Svi likovi dobivaju svoje trenutke bez obzira što je Raskoljnikov glavni junak (nitko ne prihvaća njegov način mišljenja). Likovi se razvijaju paralelno s radnjom: Raskoljnikov se predaje sudu, Sonja napušta prostituciju, Svidrigajlov se ubija.

vrsta romana � psihološki: nova pripovjedna tehnika- unutarnji monolog - kako bi mogao oslikati dubinu ljudske duše i čovjekove podsvijesti. Sve što se u romanu događa upravo je učinjeno kroz prizmu psihe. � filozofski: sva se ova pitanja provlače kroz filozofiju egzistencijalizma � patnja ili pobuna - Napoleon ili uš - razum ili osjećaji - ljubav ili mržnja - bog ili vrag - moralnost ili nemoralnost

�socijalni roman: Dostojevski prikazuje dno ruskog društva s druge polovine 19. stoljeća. Radnja romana događa se po ulicama, trgovima i mostovima velegrada ili u zagušljivim, skučenim prostorima siromašnih sobica, kao i krčmama, stubištima u zgradama koka su visoka i mračna, stanovi su stisnuti jedan do drugog te djeluju poput labirinta u kojemu se čovjek pojedinac gubi kao osoba. U ovakvom prostoru i ambijentu ne mogu živjeti sretni i bezbrižni junaci. Svi ti prostori djeluju na ljude tjeskobno, bolesno i destruktivno. Cijeli roman odiše tragičnim.

� kriminalistički: Osim elemenata psihološkog, sociološkog, filozofskog romana ovaj roman sadrži i elemente kriminalističkog romana. � Ti elementi su: a) likovi: ubojica i žrtva, istražitelj, policijski službenici, svjedoci b) elementi krimi priče: priprema zločina, ubojstvo, istraga i pokušaj ubojice da izmakne pravdi, psihički slom i priznanje, suđenje, presudu i izdržavanje kazne, pobjeda pravde c) suprotno od krimi priče: već na početku znamo tko je ubojica i skupa s njim pratimo sva zbivanja; anti-krimić

�Polifonijski roman je roman u kojem prevladava dijalog. Pomoću njega se sukobljavaju likovi zastupajući različite svjetonazore. U polifonijskom romanu likovi često postaju nositelji određenih ideja. Najčešće se ističu likovi buntovnika protiv društvenih nepravdi (ovdje je to Raskoljnikov), likovi cinika i razvratnika (Svidrigajlov)te krotki i ponizni kršćani (Sonja Mermeladova)

Realistično u romanu tema zločin i kazna; želja za društvenim uspjehom, pitanje: Tko sam? Fabula i kompozicija 9 dana u životu glavnog junaka; ubojstvo na početku, razotkrivanje plana i čina, proces nakon ubojstva i kazna likovi 1. Siromašni studenti /Raskoljnikov i Razumihin), 2 različite sudbine, pobuna i pomirba 2. Činovnici srednjeg sloja: Porfirij Petrović 3. Propali i osiromašeni činovnici: Mermeladov 4. Lihvarica: Aljona Ivanovna 5. Požrtvovane i plemenite žene: Sonja i Dunja 6. Ljudi s dna društvenih ljestvica (radnici, prostitutke, pijanci) 7. Socijalna sredina: predgrađa, krčme, siromašne kuće, sobe kao sanduk 8. Socijalno- psihološka karakterizacija likova pripovjedač 3. lice jednine; junak romana u središtu radnje stilski unutarnji monolog; kritika društva; detaljno opisivanje interijera i

Tema romana je višesložna. Osim već navedenih tema, ona koja progovara kroz cijeli roman je mogućnost postojanja pravednoga zločina. Dostojevski upravo postavlja to pitanje. Koje i kakve situacije opravdavaju nasilje i tko to nasilje smije činiti, odnosno u ime koga ili čega. Vrijedi li ponekad nekoga žrtvovati kako bi se spasio netko drugi? O tome govore i neki primjeri iz povijesti npr. : Francuska revolucija je zastupala ideju kako se ubojstvom manjeg broja plemstva i svećenstva spašava puno veći broj ljudi trećeg staleža. Amerikanci su bacili atomske bombe na gradove Hirošimu i Nagasaki s opravdanjem: Bolje žrtvovati 300. 000 nevinih ljudi, nego da rat, koji bi se produžio u nedogled, odnese još puno više žrtava. Ono što se iz toga zaključuje je kako isto djelo može biti i zločin i junaštvo ovisi samo o tome s koje se idejne pozicije promatra. Izgleda kako apsolutna pravda ne postoji. Sve može biti podjednako pravedno i nepravedno. Ili ipak NE? !

Moderni elementi u romanu Psihološki način prikazivanja glavnog junaka začetak je modernog romana 20. st. Promatranje slike svijesti, duboko osvjetljavanje psihičkih stanja sasvim je novi postupak koji započinje Dostojevski. Rasporedivši uvod, motivaciju i glavni događaj u prvi dio romana (6 dijelova), plus epilog Dostojevski je razbio sklad klasične romaneskne priče. Stvarajući cijeli roman na elementima sukoba Dostojevski ne upotrebljava naraciju, stvara na pojedinim mjestima scene koje se slobodno mogu nazvati monodramama ili scenskim dramatičnim dijalogom. Dostojevski razbija kompozicijsku strukturu klasičnog romana

�RASKOLJNIKOV - semantika imena: razdvojena svijest - on je to i na početku djela i na kraju, iako na kraju samog epiloga te razdvojenosti polako počinje nestajati

RODION ROMANOVIČ RASKOLJNIKOV Rodion Romanovič Rakoljnikov, bivši je student iznimnih intelektualnih sposobnosti. Dolazi u Petrograd na studij prava, ali pritisnut bijedom i siromaštvom zanemaruje studij. Upoznajemo ga u sudbonosnom trenutku njegova života, kada pritisnut bijedom i opsjednut idejom o apsolutnoj slobodi iznimnih ljudi kojima je dopušteno i ubiti u ime viših ciljeva, smišlja plan o ubojstvu lihvarice Aljone Ivanovne. Rakoljnikov je vjerovao u teoriju o: a) pokornim ljudima koji umnožavaju vrstu i b) rušiteljima koji u ime novih ideja ruše zakone kao što je bio Napoleon koji je u ime “neke”ideje ubio na tisuće. Raskoljnikov želi provjeriti kojoj skupini pripada on sam. Zato i odlučuje ubiti zelenašicu kako bi se uvjerio da pripada neobičnim i izabranima

Motivi koji potiču na ideju o ubojstvu - sukob sa svijetom se pretvara u sukob sa samim sobom siromaštvo � Motiv siromaštva proizlazi iz socijalnog plana romana. Nije dovoljna sama činjenica što je glavni junak siromašan već i socijalne sudbine drugih likova imaju određenu funkciju. Tako Svidrigajlov, šikaniranjem dovodi ljude, slugu do ubojstva, na imanju koristi pravo prve bračne noći siluje 14 -to godišnju djevojčicu koja se baca iz očaja u rijeku; truje ženu kako bi se dokopao bogatstva; kori, prigovara Dunji ( radi kao dadilja) kako bi je šokirao. � Lužin, bogati skorojević, traži siromašnu djevojku za ženu koja će mu vječno biti zahvalna što ju je ženidbo spasio bijede i koja će um dobrovoljno dozvoliti da je tiranizira. � Sonja, postaje prostitutka kako gladna polubraća i sestre ne bi plakali. � Svi ovi podaci imaju određenu funkciju kako bi glavnog junaka pritisli problemima i tjeskobom, kako bi ga oneraspoložili i stavili pred dilemu o postojanju opravdanja za takav svijet

idejni motiv, teorija Ako je primaran drugi motiv, onda možemo postaviti pitanje zašto nije ubio prije Marmeladove priče, prije saznanja o Sonjinom padu, prije majčina pisma (da se Dunja udaje za Lužina kako bi njemu materijalno pomogla). Jer ako provjerava kojoj kategoriji pripada onda su ove komponente suvišne, a činjenica je da je Raskoljnikov ubio poslije ovih informacija

Raskoljnikov je ispunjen preokupacijama, osjećajima i ponašanjem koji odaju osobu uvrijeđenu od društva i prirodno nadarenu – nadarenu od prirode ( psihički profil) - ljepota, snaga, pamet, pothranjivale su samopouzdanje i ambicije ali je bijeda stvarala kompleks niže vrijednosti i pogađala daleko teže jer je bio darovit - kada je usredotočen na problem smeta um društvo drugih (karakterna osobina) - siromaštvo je izazvalo izbjegavanje druženja s ljudima

Faze ponašanja priprema zločina � Karakterizira san o Napoleonovoj moći. To je odraz spoznaje da ga društvo drži za “uš” i to izaziva potrebu dokazivanja da je čovjek. � Stvaranje teorije također može biti pokušaj oslobođenja od kompleksa niže vrijednosti. � Teorija dokazuje originalan um ; čin - snagu i smjelost. � U ovoj fazi sav je njegov život usmjeren na plan ubojstva � Ali paralelno s tim ide i snaga otpora ( kroz dva sna – prvi kad je bio dječak seljaci tuku konjića koji je upregnut u teška kola, drugi da je u Africi u nekoj oazi; � prvi simbolizira teret kojim je život pritisnuo Raskoljnikova kao i njegovu nemoć da se izvuče, a drugi – je kontrast njegovom stanju, mirna oaza je suprotnost njegovom nemiru) � Spavanje, odnosno padanje u san (san zapravo ometa pripremu za izvršenje zločina), kad je sat otkucao – šok od straha da ne zakasni, sjekira nije nađena; i nepripremljenost svjedoče upravo kako se njegovo moralno i emotivno biće do posljednjeg trenutka opiru zločinu.

izvršenje zločina � još dok je stvarao plan postavio je pitanje: zašto se zločini otkrivaju i došao do zaključka = zločinca uhvati klonulost volje onda kad je prisebnost najpotrebnija; � zato sebi postavlja zadatak = paziti da ne problijedi, ali zaboravlja zatvoriti vrata, ta greška – još jedan zločin = ubojstvo Lizavete kako bi se oslobodio svjedoka ( osjećaj veće krivnje= nesjećanje ) nakon zločina � u fazi nakon ubojstva kod Raskoljnikova se opažaju dva nastojanje: - maksimalno nastojanje da ne otkrije zločin i – nesvjesno odavanje - najneopreznije se otkriva posjetom stanu ubijene, gdje se raspituje za lokvu krvi i zvoni nekoliko puta kako bi ponovno čuo zvuk koji je označio početak njegove drame. Postupak je suprotan nastojanju samokontrole i krajnje nerazuman

Raskoljnikovo psihičko stanje � Razum je sve zapazio, odmjerio, opravdao ( prije zločina ) i pogriješio jer je cijelo vrijeme nakon ubojstva njegovo ponašanje nerazumno: � ubio zbog novca, a novac ostaje neiskorišten � zagonetka neiskorištenog novca objašnjava činjenica što je Raskoljnikov podsvjesno osjećao kako ni majka ni sestra, nitko neće pristati rješavati svoje probleme novcem ubijene. � Zaključak= poštenom čovjeku je potrebno saznanje i osjećanje kako je sve čisto ostvareno. = bez morala nema čovjeka � pobjegao iz stana ubijene neprimijećen i imao sve uvjete sačuvati tajnu, on se predaje, � nije se razuvjerio u svoju teoriju, a ipak � Je li se Raskoljnikov predao zato što je slabić ograničena uma, a Napoleon izdržao zato što je genije i čelik? se predaje sudu � Ovim Dostojevski sugerira misao nevjerodostojnosti razuma kao kriterija. � Za Dostojevskog nije problem u snazi volje i stupnju pameti. Pitanje je etičko i moralno. Nitko nema pravo oduzeti čovjeku život jer mu ga nije ni dao. � Paradoksalna situacija: dok se rješavalo sudbonosno pitanje ubiti ili ne, razum je bio izuzetno aktivan, tražio je argumente, slagao ih u sistem, dokazao logičnost plana, da bi poslije prvog uspjelog koraka razum sve zamrsio i postao nemoćan. � � Zato se Raskoljnikov predaje sudu. � Za Dostojevskog je i ubojstvo iz idejnih pobuda – zločin. U tome leži rješenje Raskoljnikove predaje.

�S racionalnog stajališta ne možemo objasniti Raskoljnikove postupke. Osvjetljavanju problema pomaže psiha. �Dok je budan svijest nekako uspijeva ličnost držati u svojoj vlasti (ne uvijek). �Snovi otkrivaju kako se njegovo moralno osjećanje ne poklapa sa sviješću i idejnim uvjerenjima. �On plače jer šibaju konjića. �Sanja lihvaricu – živu ju je mogao ubiti, ali mrtvu ne. Pod ponovnim udarcima sjekire ona se smije. Neuništivost žrtve potvrđuje kako njegova svijest osjeća teret krivnje. Krv koju je razum odobrio savjest je pretvorila u okove kojima okiva zajedno i ubojicu i žrtvu.

Psihičko stanje glavnog junaka Dostojevski slika kroz: - vlastite informacije - odnose s drugima - samorazotkrivanjem - izjavama - greškama - snovima

�Psiha je osvijetljena kroz prizmu zločina. �Preokupacije, osjećaji i ponašanje odaju ličnost koja je uvrijeđena od strane društva i prirodno nadarenu – nadaren od prirode. �Ljepota, pamet, snaga pothranjivale su sampouzdanje i ambicije, ali je bijeda stvarala kompleks inferiornosti (manje vrijednosti) i pogađala utoliko teže jer je bio darovit

Tragedija Raskoljnikova je u tome što je razumski shvatio kako svijet nepravde prirodno izaziva želju da sve bude drukčije i izgradio teoriju, ali nije ostvario plan zbog umiješanosti starog morala koji djeluje kao sila sredine i kao unutarnji otpor. (pokazalo se kako revolucionarni pokreti – ubojstva iz idejnih pobuda mogu se podnijeti jer je svijest kolektivna, usklađuje se moralno osjećanje s idejnim uvjerenjem; Raskoljnikov je bio sam. )

RASKOLJNIKOV � Dužan je gazdarici i kosom na glavi, te ga je strah da se ne sretne s njom. � …od nekoga je vremena bio u razdražljivu i napetu stanju, koje je ličilo na hipohondriju. � …hodao je ne primjećujući više ništa oko sebe, a i ne želeći da išta primjećuje � …nije se ni najmanje stidio svojih prnja na ulici. � Srce mu je zamiralo i živci drhtali kad se je približavao golemoj kući. � Zbunjenost mu je sve rasla i rasla. � U prvi je čas mislio da će poludjeti. Strašna ga studen oblije, ali hladno mu je bilo i od groznice, koja ga bijaše već davno u snu uhvatila

značaj vjere (religije) Utjecaj vjere svakako je prisutan u oblikovanju određenih likova. U kolikoj mjeri? To je pitanje koje čitatelj može sam procijeniti. Religija je ovdje prisutna u svijesti junaka i to uvijek pod znakom sumnje ili pod znakom bunta. Kod Marmeladova vjera je rezultat osjećaja krivnje i želje da i njemu „svinji” bude oprošteno. Kod Sonje vjera je proizašla iz očaja. Ona se brani nadom kako „bog takav užas neće dopustiti”. Ona čezne za čudom (Lazarevo uskrsnuće) koje će vratiti čistoću njezinog isprljanog tijela. Katarina Ivanovna nema ni vjere u čudo. Buna je potisnula vjeru. Isto je i s Rakoljnikovim koji je prestao vjerovati „boga možda i nema. ” Međutim na kraju ipak ostaje pitanje: Zašto Raskoljnikov, na kraju, uzima u ruke Sonjino jevanđelje? Je li se pomirio s vjerom u sebi kao i Dostojevski?

Sonja Marmeladova pripada likovima žrtava i patnica s petrogradskih ulica. U bezizlazan položaj dovodi je rani gubitak majke, otac slabić i alkoholičar, slabo obrazovanje i nezaposlenost, poticanje pomajke kako bi pomogla preživljavanje obitelji. Usprkos prostituciji na koju je navodi od bijede izbezumljena Katarina Ivanovna, ona nije postala razvratnica. Čistoću osjećaja, dobrotu i suosjećanje crpi iz Biblije koju daje i Raskoljnikovu na njegovu teškom putu iskupljenja. Sonja je za razliku od Raskoljnikova “ubila sebe” iz milosrđa i ljubavi prema drugima. Sonja vjeruje u iskupljenje patnjom, vjeruje u Božje praštanje i u život. Sonja je primjer vanjskog mijenjanja i stabilnosti osobe: ona je i u „prljavštini prostitucije” sačuvala čistoću duše, tako da preporoda ni nema jer nije bilo ni pada. Zahvaljujući njenoj strpljivosti, dobroti i ljubavi Raskoljnikov uspijeva oprostiti sebi ubojstvo, skrivajući se iza oholosti i egocentričnosti.

�Jedan Sonjin pogled u Raskoljnikovu budi istinsko pokajanje, istinsku želju povratku društvu kojega je povrijedio. Uz nju on pronalazi Boga kojega je zaboravio, protiv kojega se pobunio. Njezina ljubav prema njemu, nadahnuta i njenim vlastitim pokajanjem i povratku milosrdnom Ocu potaknut će ga da poljubi zemlju koju je oskvrnuo, da se pokaje što je sagriješio nad drugim

EPILOG Sibirija. Na obali široke, pustinjske rijeke leži grad, jedan od administrativnih centara Rusije; u gradu je tvrđava, u tvrđavi kaznionica. U kaznionici je već devet mjeseci zatvoren prognanik-robijaš drugog reda Rodion Raskoljnjikov. Od dana njegova zločina prošlo je skoro godina i po…Na najveću zlovolju svih, koji su branili to mišljenje, nije sam zločinac ni pokušavao da se brani; na konačna pitanja: što li ga je zapravo nagnalo na ubojstvo i što ga je navelo na otimačinu, odgovarao je vrlo jasno, s najgrubljom točnošću, da je svemu bilo uzrok kukavno stanje, siromaštvo i nevolja, želja da osigura sebi prvi početak u životnoj karijeri, bar s te tri tisuće rubalja, što je mislio da će naći kod ubijene. Odlučio se pak na ubojstvo po svojoj lakomislenoj i malodušnoj naravi, razdraženoj osim toga oskudicom i nedaćama. A na pitanje, što ga je navelo, da se prijavi, odgovori otvoreno, da ga je navelo iskreno kajanje. Sve je to bilo skoro i grubo…Ukratko, završilo se tim, da je zločinac osuđen na robiju drugog reda, svega na osam godina, uzevši u obzir, da se prijavio sam, i neke druge olakotne okolnosti…Pet mjeseci nakon zločinčeve prijave, puče mu osuda. Razumihin se sastajao s njim u zatvoru, kad god je mogao. I Sonja također…Sonjina su se pisma Dunji i Razumihinu činila u prvi mah nekako hladnim i nedovoljnim, ali na koncu oni zaključe, da se i ne može pisati bolje, jer iz tih se pisama dobiva napokon najpotpuniji i najtočniji prikaz o udesu nesretnog im brata. Sonjina su pisma bila puna najobičnije svakidašnjosti, najpriprostijeg i najjasnijeg opisivanja svega robijaškog života Raskoljnjikovljeva. Nije tu bilo ni razglabanja o vlastitim nadama, ni nagađanja o budućnosti, niti opisivanja vlastitih čuvstava…Lik nesretnog brata pojavio se naposljetku sam po sebi i ocrtao se točno i jasno; tu nije moglo biti pogrešaka, jer sve su bile samo pouzdane činjenice…Sonja je iskreno pisala, da on, pogotovo ispočetka, nije ni mario za njene posjete, pa se skoro i ljutio na nju, te je bio šutljiv i skoro grub prema njoj, ali na koncu su mu se ti sastanci prevratili u naviku i skoro u potrebu, tako da

Odjeća mu je topla i udešena za ovakav život. Okove skoro i ne osjeća na sebi. Zar da se stidi svoje obrijane glave i kaputa od dvije pole? Od koga? Od Sonje? Sonja se boji njega, pa zar da se on stidi nje? Pa što? Stidi se i Sonje, pa je zato muči svojim prezirnim, prostim vladanjem. Ali ne stidi se obrijane glave i okova: ponos mu je povrijeđen, od povrijeđena je ponosa i obolio. Uh, kako bi bio sretan, da može sam sebe okriviti! Pretrpio bi onda sve, pa i stid i sramotu. Ali on je strogo sudio sebi i ljuta mu savjest nije pronalazila u prošlosti nikakvu osobito strašnu krivicu, nego jedino običnu o m a š k u , koja se svakom može desiti. Stidi se baš toga, što je on, Raskoljnjikov, propao ovako slijepo, bez nade, napušteno i glupo, po nekoj osudi slijepe sudbine, pa se mora poniziti i pokoriti pred "besmislenošću" nekakve osude, ako hoće ikoliko da umiri sebe…Za čim da teži? Zar da živi, samo da postoji? Ali on je i prije bio tisuću puta voljan žrtvovati svoje postojanje za ideju, za nadu, pa i za maštanje. Svagda mu je bilo premalo, da samo postoji: svagda je želio više. Možda je jedino i po snazi svojih želja smatrao sebe onda čovjekom, kome je dozvoljeno više nego drugom. I da mu sudbina dade bar kajanje, - ljuto kajanje, koje kida srce, razbija san, takvo kajanje, da u užasnim patnjama sanja o omči i o bezdanu! Oh, obradovao bi se tome! Muke i suze, ta i to je život. Ali za svoj se zločin nije kajao…Moja je savjest mirna. Počinio sam doduše kriminalni zločin; ogriješio sam se o slovo zakona i prolio krv, no pa uzmite za slovo zakona moju glavu. . . i dosta je! Ako je tako, onda bi dabome mnogi dobrotvori čovječanstva, koji nisu baštinili vlast, nego su je sami oteli, morali biti pograbljeni, pri svojim prvim koracima. Ali ti su ljudi izdržali pri svojim koracima i zato su u p r a v u , a ja nisam izdržao, nisam dakle imao prava, da se odvažim na taj korak. „… U drugoj sedmici velikoga posta dođe i na njega red, da posti s cijelom kaznionicom. Otišao je u crkvu i molio se zajedno s drugima. Nije ni sam znao, zašto, samo odjednom nastane svađa; svi ga mahom slete kao bijesni: - Ti si bezbožnik! Ti ne vjeruješ u boga! - dovikuju mu. - Tebe treba ubiti. Nikada nije s njima govorio o bogu i o vjeri, ali oni ga htjedoše ubiti kao bezbožnika; šutio je i nije im uzvraćao…

Kao da mu je u taj čas nešto probolo srce; trgne se i brže odmakne od prozora. Sutradan nije Sonja dolazila, a ni preksutra; on razabere, da je očekuje u nemiru. Naposljetku bude otpušten iz bolnice. Kad je došao u kaznionicu, dozna od kažnjenika, da se Sofja Semjonovna razboljela, da leži kod kuće i da nikuda ne odlazi. Uznemirio se jako, te je slao i raspitivao se o njoj…Odjednom se nađe kraj njega Sonja. Prišla mu, da je skoro nije ni čuo, i sjela do njega. Bilo je još jako rano; jutarnja studen još nije bila jenjala. Na Sonji je siromaški, stari haljetak i zeleni rubac. Na licu joj se još vide tragovi bolesti, osušilo se, poblijedjelo, izmršavilo. Prijazno mu se ona i radosno nasmiješi, ali mu po običaju plaho pruži ruku. Svagda mu je plaho pružala ruku, a gdjekada mu je ni pružala, kao da se boji, neće li je odgurnuti. Raskoljnjikov joj je svagda zlovoljno prihvatio ruku, svagda je dočekivao nekako s gađenjem, a gdjekada je i uporno šutao, dokle god je ona bila kod njega. Znala je drhtati pred njim i odlaziti sva ojađena. Ali sada im se ruke nisu rastavljale; Raskoljnjikov je pogleda letimice; ništa ne reče i obori oči zemlji. Bili su sami, nitko ih nije vidio. Stražar se bio u taj mah odvratio. Kako se dogodilo, nije Raskoljnjikov ni sam znao, ali kao da ga je odjednom nešto prihvatilo i bacilo Sonji pred noge. Zaplakao i počeo joj obuhvatati koljena. U prvi se mah Sonja užasnu uplaši i sve joj lice mrtvački poblijedi. Skoči, zadršće i zagleda se u njega. Ali odmah, u taj isti tren razumjede sve. U očima joj zasine beskrajna sreća; razumjede i ne sumnja više, da je on ljubi, beskrajno ljubi i da je napokon kucnuo taj čas. . . Htjedoše govoriti, ali nisu mogli. Suze im se pojavile u očima. Oboje su blijedi i slabi, ali na tim se bolesnim blijedim licima sija već zora obnovljene budućnosti, potpunog uskrsnuća na nov život. Uskrisila ih ljubav, srce jednog sadržava neiscrpne izvore života za srce drugog. Odluče da čekaju i trpe. Još im ostaje sedam godina, a koliko će dotle biti nepodnosive muke i isto toliko beskrajne sreće! Ali on je uskrsnuo i on to zna, osjeća potpuno, svim svojim obnovljenim bićem, a ona, - ta ona jedino i živi njegovim životom!. . . Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da će ga još i te kako skupo stajati, da će platiti za nj velikim pothvatom u budućnosti. . . - ali to je već nova pripovijest.

Postoji više razloga važnosti ovog epiloga. U epilogu se otkrivaju događaji koji su se dogodili nakon presude i kazne. Sam epilog podijeljen je u dva dijela. U prvom dijelu saznajemo što se dogodilo s ostalim likovima. Drugi dio epiloga posvećen je Raskoljnikou i Sonji. Ovdje se opisuje unutarnje stanje počinitelja, koji se razlikuje od onog iz cijele priče. To stavlja naglasak na postupnom promjenom odnosa Raskoljnikova i Sonje Marmeladove. Duhovna degeneracija ili duhovni preporod - što čeka počinitelja u pritvoru? Sve to nalazima upravo u ovom epilogu. U epilogu saznajemo i što se dogodilo s ostalim likovima. Slika dobiva potpuni okvir. Značaj i važnost epiloga pojačava se od trenutka alegorijskog sna, u kojem je svijet podijeljen na grješne i svete (negrješne).

Zadatak za učenike (analiza epiloga) 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. Vrijeme i mjesto u epilogu. Kazna glavnog junaka. Što se dogodilo s Aleksandrom R. . , Dunjom, Razumihinom? Sonjino ponašanje. Raskoljnikov život u zatvoru. Raskoljnikov san. Novi početak.

� Tajna čovjekovog bića nije u tome da živi, nego zašto živi. ( tajna) � Onaj tko sam sebe laže najlakše se vrijeđa. (laž) � Lagati originalno je skoro bolje nego ponavljati tuđe istine. U prvom slučaju ti si čovjek, a u drugom samo papagaj. (laganje) � Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao. (zahvalnost) � Oni koji umiju govoriti, govore kratko. (govor) � Jedna je pamet dobra, dvije su još bolje. (pamet) � Rad je zadovoljstvo razuma, a nerad je naslada mašte. (rad) � Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svijet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje. . .

Izvori: Dostojevski, F. M. : Zločin i kazna Grossman, Leonid: Dostojevsky: His life and work Prohaska, Dragutin: F. M. Dostojevski slike: internet zdenkabl(2016. )