ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA NA POSLJEDNJOJ DIONICI IVOTA Mihaela

ZDRAVSTVENA NJEGA BOLESNIKA NA POSLJEDNJOJ DIONICI ŽIVOTA Mihaela Kranjčević, vms Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Krapinske Toplice

• O prihvaćanju smrti u različitim kulturama može se govoriti sa različitih aspekata. • Humanističku dimenziju fenomena smrti i umiranja pomažu nam spoznati razne discipline kao što su kultura povijesti, filozofija, religija, socioekonomska povijest…

Čovječanstvo se od svojeg postanka usporedo suočava ne samo sa fenom rađanja i umiranja, već i pitanjem smisla, svrhe života i smrti općenito, a posebice umiranja i smrti čovjeka.

• Način na koji čovjekov psihički aparat izbjegava suočavanje i prihvaćanje teške stvarnosti su raznoliki. • Većina bolesnika nakon saznanja o vlastitom skorom kraju reagira burno, intenzivno i u pravilu vrlo emotivno. • Razgovarat će samo s osobama za koje su sigurni da su spremne na otvoren razgovor, a da mu ne oduzmu bljesak nade.

Dr. Elisabeth Kuebler-Ross u svojoj knjizi “Razgovor s umirućima” zapaža da bolesnici prolaze kroz pet faza od spoznaje do same smrti.

PRVA FAZA – nepriznavanje i osamljivanje Ø “Ne, to nije moguće, to je greška. . . ” Ø Vrlo su rijetki bolesnici koji do kraja poriču bolest. Ø Kad se razgovara važno je prestati kad bolesnik ne želi dalje razgovarati, kad mijenja temu. Ø Sam bolesnik brzo procjeni s kojom sestrom ili članom obitelji može realno razgovarati o svojoj bolesti. Ø Neki se bolesnici u fazi nepriznavanja osamljuju.

DRUGA FAZA - gnjev Ø “ Zašto baš ja? ” Ø U toj fazi bolesnik je vrlo težak i obitelji i medicinskom osoblju. Ø Njegova se srdžba odnosi na sve: na liječnika, na rodbinu, a naročito na medicinske sestre (ništa nije dobro napravljeno, zašto nije uvijek dostupna samo za njih osobno…) Ø Tada je važno da se okolina pokušava uživjeti u njegovu situaciju. Ø Isključen je sa stola života, sve oko njega izaziva ga na to da viče: još sam živ, slušajte moj glas, nisam još umro, a mi reagiramo kao da je srdžba upućena nama osobno. Ø Potrebno je podnositi bolesnikovu ljutnju, a to ćemo biti sposobni jedino ako se u svojoj nutrini ne plašimo smrti, odnosno ako smo upoznali svoj strah od smrti.

TREĆA FAZA – cjenkanje Ø Pokušavaju odgoditi ono što je neizbježno. Ø Manje poznata prolazna faza. Ø Pokušavaju se militi sudbini ili Bogu svojim dobrim ponašanjem. Ø Ponašaju se poput malog djeteta koje za svoje dobro ponašanje očekuje nagradu.

ČETVRTA FAZA – depresija • S obzirom da i dalje ne dolazi do izlječenja bolesnik postaje sve više svjestan stvarnosti i depresivan. • Kako bolest napreduje nepriznavanje, srdžba i cjenkanje polako prepuštaju mjesto osjećaju strahovitog gubitka vlastitog tijela, položaja u obitelji i društvu, velikog financijskog opterećenja. . .

PETA FAZA – prihvaćanje • Nakon što prevlada prethodne faze ulazi u stadij kad svoju sudbinu prihvaća bez srdžbe i utučenosti. • Suočava se sa istinom i prihvaća svoje stanje onako kakvo jest. • U tim trenucima vjernicima puno pomaže njihova vjera • Sad gleda na svoj svršetak s više ili manje smirenim očekivanjima. • Bolesnik je umoran, najčešće spava, a taj san najviše sliči snu novorođenčeta. • To nije “sretno stanje “, ne prate ga nikakve emocije, komunikacije se više svode na geste, nego na riječi, oko sebe želi samo najbliže, ali mu tiho prisustvo ljudi puno znači.

Te faze individualno dugo traju i ponekad se ne mogu jasno razgraničiti!

Mnogi bolesnici stignu do faze prihvaćanja sami, ali mnogima je potrebna naša pomoć i znanje da umru u miru i dostojanstveno. Poznata je činjenica da jednostavni ljudi skromnijih financijskih mogućnosti i društvenih veza, ljudi koji su se borili kroz život, lakše prolaze zadnje faze nego materijalno imućni s mnogo društvenih veza, koji su kroz život prolazili lakše, bez otpora.

• Filozofija umiranja drugačija je nego filozofija življenja tako da sestrinske dijagnoze, planiranje i pružanje zdravstvene njege dobiva novi značaj.

Zdravstvena njega umirućeg bolesnika sastoji se od • kurativne skrbi • palijativne skrbi

Cilj zdravstvene njege • nije ubrzati ili odgoditi smrt, već smanjiti patnju i bol, omogućiti najveću moguću kvalitetu umiranja i očuvati osobni dignitet do smrti.

U zdravstvenoj njezi umirućeg bolesnika medicinska sestra ne smije pretpostavljati već prepoznavati odnosno dijagnosticirati bolesnikove probleme i potrebe. Sestra treba pažljivo procijeniti bolesnikovo tjelesno i psihičko stanje, uvažavajući njegovu percepciju, ali krajnji cilj procjene mora biti palijativni.

Mirno i dostojanstveno umiranje za svakog znači nešto drugo: • • • odsutnost boli nazočnost bliskih osoba sudjelovanje u obiteljskom životu završavanje započetih poslova umiranje u vlastitom domu sudjelovanje u vjerskim obredima. . .

Mirnu i dostojanstvenu smrt često različito shvaćaju obitelj i medicinski djelatnici od umirućeg. Različita shvaćanja dovode do nesporazuma i manjkave skrbi za umirućeg.

Zdravstvena njega umirućeg bolesnika nerazdvojna je od skrbi za članove obitelji i to u razdoblju od umiranja i nakon smrti.

Slušanje i davanje povratne informacije obitelji o ponašanju i reakcijama, ohrabrivanje, jačaju obitelj i tako joj pomažu da izdrži. Istodobno bolesnik je mirniji, kad zna da njegova obitelj ima podršku jer se većina umirućih bolesnika brine kako će obitelj prebroditi to teško razdoblje. Osnova podrške i pomoći obitelji je učenje o sučeljavanju sa stresom, sudjelovanje u skrbi za umirućeg, proces žalovanja. . .

Najviše poteškoća kod psihološke podrške i zdravstvene njege umirućeg bolesnika vezano je uz osobni odnos prema umiranju i smrti.

• Nije svejedno kako dijete u svojoj obitelji doživljava susret sa teškom bolešću, umiranjem, smrću i tugovanjem. • Ako se dijete naučilo izbacivati iz sebe sve što ga podsjeća na takve životne situacije, kao odrastao čovjek imat će puno poteškoća kod susreta sa bolešću i umiranjem ljudi oko sebe i kod samog sebe.

Ako se medicinska sestra jako boji bolesti i teško sebe može zamisliti na bolesnikovu mjestu, imat će više teškoća u komunikaciji i psihičkoj podršci s umirućim bolesnikom nego medicinska sestra koja i za sebe dozvoljava tu mogućnost, koja zna da je smrt prirodni dio života.

ZAKLJUČAK Znajući faze umiranja, principe i ciljeve zdravstvene njege umirućeg bolesnika te paradigme medicinskog sustava “ čovjek uvijek umire od bolesti, a ne od starosti” nerijetko umirući i teško bolesni mogu biti liječeni do apsurda. Medicinska sestra svakodnevno je okružena etičkim, moralnim i društvenim dilemama, očekivanjima sredine (bolesnika, liječnika, obitelji) i na kraju objektivnim mogućnostima koje joj stoje na raspolaganju. Na jednoj strani provodi terapijske postupke koje prepisuje liječnik, a s druge strane treba umirućeg bolesnika adekvatno njegovati na posljednjoj dionici njegova života.

“. . . Neću moliti da budem očuvan od pogibelji; nego da je bez straha dočekam; . . . neću u brizi i strahu dozvati pomoć, nego strpljivo čekati dok ne budem oslobođen; …daj da ne budem kukavica, koji svoju milost vidi u uspjehu; ali daj da osjetim potporu Tvoje ruke kad posustanem”. Tagore

Hvala na strpljenju