ZASTARA U GRAANSKOM PRAVU Sudska praksa Dragan Kati

  • Slides: 70
Download presentation
ZASTARA U GRAĐANSKOM PRAVU Sudska praksa Dragan Katić Zagreb, rujan 2016.

ZASTARA U GRAĐANSKOM PRAVU Sudska praksa Dragan Katić Zagreb, rujan 2016.

Prvostupanjski sud nije mogao ocjenjivati osnovanost prigovora zastare prije nego je utvrdio o kakvoj

Prvostupanjski sud nije mogao ocjenjivati osnovanost prigovora zastare prije nego je utvrdio o kakvoj se tražbini zapravo radi Kako pravilno ocijeniti prigovor zastare? Revt 127/15 -2 od 29. 10. 2015. Sud drugog stupnja smatra da prvostupanjski sud nije mogao ocjenjivati osnovanost prigovora zastare budući da tužitelj nije naveo činjenice na temelju kojih bi se moglo utvrditi na temelju koje pravne osnove tužitelj potražuje isplatu utuženog iznosa, odnosno da sud prvog stupnja nije mogao niti utvrditi koji zastarni rok se primjenjuje i od kojeg trenutka taj zastarni rok počinje teći. Pravilno je stajalište drugostupanjskog suda prema kojem prvostupanjski sud nije mogao ocjenjivati osnovanost prigovora zastare prije nego je utvrdio o kakvoj se tražbini zapravo radi? Naime, ovo stoga što, u smislu odredbi čl. 371. do čl. 380. ZOO, vrijeme potrebno za zastaru ovisi o tome o kakvom se potraživanju radi, a za zaključivanje da je nastupila zastara potrebno je u smislu čl. 361. ZOO utvrditi kad je zastarijevanje počelo teći.

Kad zastarijevanje počinje teći čl. 361. ZOO/91 i 215. ZOO/05 Proglašenje nestalog umrlim Rev

Kad zastarijevanje počinje teći čl. 361. ZOO/91 i 215. ZOO/05 Proglašenje nestalog umrlim Rev 932/14 -2 od 25. 11. 204. (Rev-471/06, Rev 1318/10 -2) U slučaju proglašenja nestalog umrlim potraživanje naknade štete zbog smrti te osobe počinje teći od pravomoćnosti rješenja kojim je ona proglašena umrlim, umrlim a ne od dana smrti utvrđenim tim rješenjem. Od kada teče objektivni rok zastare za naknadu štete? Rev 34/11 -2 od 10. 7. 2013. Smatra se da je oštećenik saznao za štetu kod fizičkih bolova kada su prestali bolovi, a najkasnije kada se dovrši liječenje, kod smanjenja životne aktivnosti kad se dovrši liječenje i stabilizira oštećenikovo zdravstveno stanje narušeno štetnim događajem, kod naruženosti kada je postalo izvjesno da se naruženost ne može više otkloniti bitno smanjiti, a također i objektivni rok iz st. 2. navedene zakonske odredbe počinje teći tek od nastupanja štetnih posljedica, a ne od štetnog događaja kako to pogrešno uzimaju nižestupanjski sudovi. (Rev-x 1038/11 -2, Rev-64/1 i Rev-735/0. ) Šteta zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe (i pravo osobnosti čl. 19. ZPP/05) Rev 236/11 -2 od 17. 2. 2015. Trenutak saznanja za štetu zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe počinje teći od saznanja posredno oštećenih za štetu i opseg štete, odnosno za štetne posljedice koje pogađaju neposrednog oštećenika. Kod zahtjeva za pravičnu novčanu naknadu za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta oštećenici su saznali za štetu završetkom liječenja i stabilizacijom oštećenikova zdravstvenog stanja Zastara zahtjeva za izdavanje tabularne isprave Rev-1944/2001 od 27. 11. 2003. Obrazlažući važnost navedenog pitanja ovi revidenti ukazuju na shvaćanje izraženo u presudi ovog suda u predmetu broj Rev-1944/2001. , prema kojem se, u slučaju kada se radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a predmet spora je zahtjev za izdavanje tabularne isprave, radi o obveznopravnom zahtjevu – opći zastarni rok!

Stjecanje bez osnove, nužni i korisni troškovi, zakupnina Stjecanje bez osnove - općenito Rev

Stjecanje bez osnove, nužni i korisni troškovi, zakupnina Stjecanje bez osnove - općenito Rev 1795/11 -2 od 10. 6. 2015. Na temelju odredbe iz čl. 361. st. 1. ZOO zastarijevanje je počelo teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati od tuženice ispunjenje obveze Stjecanje bez osnove - ulaganje tuđeg rada i sredstava Rev-x 294/14 -2 od 15. 4. 2015. (…) zastara potraživanja za stjecanje bez osnove do kojeg je došlo ulaganjem tuđeg rada i sredstava u nekretnine tuženika (čl. 215. u svezi s čl. 210. ZOO) počinje teći od dana kada je neosnovano obogaćeni stekao mogućnost ubirati korist od izvršenih ulaganja (…), a ne kako to pogrešno cijene nižestupanjski sudovi od dana kada su ta ulaganja učinjena. Nužni i korisni troškovi Rev-x 294/14 -2 od 15. 4. 2015. Početak tijeka zastare jednako je uređen i odredbom čl. 164. st. 7. ZV-a, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva od dana predaje stvari, s time da se u pretpostavkama iz odredbe čl. 164. ZV radi o trogodišnjem a ne općem zastarnom roku koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove (tako i ovaj sud u Rev-x 358/11 -2). Zakupnina Rev-x 1164/13 -2 od 9. 4. 2014. Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 361. st. 1. ZOO, a nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (čl. 362. ZOO). Ishod parnice povodom zahtjeva za utvrđenje postojanja kupoprodajnog ugovora i zahtjeva za izdavanje tabularne isprave u pogledu nekretnine koja je bila predmetom zakupa nije od utjecaja ni na prekid ni na zastoj zastarijevanja potraživanja zakupnine koja dospijevaju sukladno odredbi čl. 583. ZOO , te ni na koji način ne sprječava tuženika u zahtijevanju ispunjenja.

Stjecanje bez osnove, dan dostavljanja sudske odluke Stjecanje bez osnove – dan dostavljanja sudske

Stjecanje bez osnove, dan dostavljanja sudske odluke Stjecanje bez osnove – dan dostavljanja sudske odluke Revr 1787/12 -2 od 6. 2. 2013. Drugostupanjski sud temelji svoju odluku na ocjeni da je osnovan prigovor zastare kojeg je tuženica istakla tijekom postupka, a to stoga što zastarni rok u konkretnom slučaju počinje teći danom donošenja ukidne odluke VSRH posl. br. Gzz-xxx, Rev-1070/03 od 12. 1. 2006. te da je, obzirom da se ovdje primjenjuje opći posl. br. Gzz-xxx, Rev-1070/03 od 12. 1. 2006 zastarni rok od 5 godina, nastupila zastara potraživanja (…). Prema ocjeni ovog revizijskog suda, a pravilnom primjenom materijalnog prava, u ovom predmetu radi se o stjecanju bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva za pet godina (opći zastarni rok – čl. 371. ZOO), a zastarijevanje u konkretnom slučaju počinje teći prvog dana poslije dana kada je tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO), a to je dan kada je tužitelju dostavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-333/03, Rev 1070/03 od 12. siječnja 2006. Naknada štete - odluka Ustavnog suda Revr 1036/09 -2 od 31. 1. 2012. Kod toga zastara potraživanja naknade štete počinje teći sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO od dana dostave odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske temeljem čl. 76. st. 3. Ustavnog zakona.

Ništavost / Raskidanje ugovora i početak zastare Ništavi ugovori Rev-x 511/12 -2 od 28.

Ništavost / Raskidanje ugovora i početak zastare Ništavi ugovori Rev-x 511/12 -2 od 28. 4. 2015. Pravilo je da kod ništavih ugovora, s obzirom na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 210. ZOO-a, zastarni rok počinje teći od dana kada su stranke, u izvršenju takvog ugovora, izvršile dužnu činidbu , odnosno ako se radi o novčanoj činidbi, primjerice: o ništavom ugovoru o novčanom zajmu u devizama, od dana kada je došlo do predaje novčane svote onoj stranci koja je dužna vratiti primljene devize. Ništavi ugovori Rev-x 183/11 -2 od 16. 10. 2013. …kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. (…) jer je protekao rok od pet godina u pravnog posla smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći. Raskidanje ugovora Rev-x 838/12 -2 od 30. travnja 2013. (Rev 537/11 -2 od 4. 3. 2014. , Revt 38/2010 -2 od 21. 1. 2014. ) Pravo stranke da nakon raskida (pred)ugovora zahtijeva vraćanje onog što je dala, zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći prvog dana nakon dana raskida (pred)ugovora zastara počinje teći prvog dana nakon dana raskida

Ulaganje u poslovni prostor - ugovorne odredbe Rev-x 246/15 -2 od 17. 3. 2015.

Ulaganje u poslovni prostor - ugovorne odredbe Rev-x 246/15 -2 od 17. 3. 2015. Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili prigovor zastare. Nije u pravu tuženik kada smatra da vrijeme potrebno za zastaru u konkretnom slučaju je počelo teći od trenutka kada je tužitelj – protutuženik vršio ulaganje u predmetni prostor. (…) predmetna obveza tuženika ne proizlazi iz čl. 28. i čl. 29. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama i čl. 11. st. 1. Zakona o zakupu poslovnog prostora, već predmetna obveza tuženika – protutužitelja proizlazi iz odredbe čl. 7. st. 3. predmetnog Ugovora o zakupu. Kako je tom ugovornom odredbom određeno da je tuženik – protutužitelj u obvezi nadoknaditi tužitelju – protutuženiku trošak ulaganja u predmetni prostor i to samo u slučaju otkaza ugovora o zakupu bez krivnje tužitelja – protutuženika, onda je tužitelj –protutuženik mogao zahtijevati ispunjenje te obveze – protutuženika tek nakon otkaza ugovora o zakupu (mjesec ožujak 2002. ) (čl. 361. st. 1. ZOO). nakon otkaza ugovora o zakupu

Bračna stečevina i zahtjev na isplatu Rev 1587/11 -2 od 16. 12. 2015. Pogrešno

Bračna stečevina i zahtjev na isplatu Rev 1587/11 -2 od 16. 12. 2015. Pogrešno tužiteljica smatra da u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice na ime ulaganja u nekretninu drugo i trećetuženih iz razloga jer se radi o ulaganjima koje predstavljaju bračnu stečevinu pa da onda ne može uopće doći do zastare takvog potraživanja. U ovoj pravnoj stvari radi se o potraživanju ulaganja u kuću drugo i trećetuženih na ime stjecanja bez osnove sukladno odredbi čl. 210. ZOO, koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari obzirom da su ulaganja tužiteljice vršena do 1999. kada je prestala faktična bračna zajednica i kada je tužiteljica napustila domaćinstvo (…) U smislu odredbe čl. 361. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a kod stjecanja bez osnove to je kada je došlo do prestanka posjeda i korištenja stvari u odnosu na koju je vršeno ulaganje To je bilo najkasnije 4. studenoga 1999. (…) (kada je tužiteljica napustila zajedničko domaćinstvo!) (…) tužbeni zahtjev tužiteljice svodi se na obveznopravni zahtjev radi isplate, i gdje je potpuno nebitno da li je ta ulaganja tužiteljica vršila za vrijeme dok je bila u braku s prvotuženim i gdje bi novac koji je uložen u kuću drugo i trećetuženika predstavljao bračnu stečevinu, jer tužiteljica u ovom postupku nije postavila stvarnopravni zahtjev prema prvotuženiku na ime stjecanja imovine za vrijeme trajanja braka s prvotuženim, već je postavila obveznopravni zahtjev na ime isplate temeljem stjecanja bez osnove. Stoga nije osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer su nižestupanjski sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, i to u odnosu na drugo i trećetužene zbog zastare potraživanja (…)

Tražbine odvjetnika za isplatu nagrade Tražbina odvjetnika za isplatu nagrade za obavljenu radnju Rev

Tražbine odvjetnika za isplatu nagrade Tražbina odvjetnika za isplatu nagrade za obavljenu radnju Rev 953/12 -2 od 26. 2. 2013. Takva potraživanja zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a sve u smislu odredbe čl. godina 371. ZOO. (…) Zakonom za tražbine koje odvjetnici obračunavaju na temelju Tarife o nagradama i nak. troš. za rad odvj. („NN"br. 87/93, 16/94 i 11/96. - dalje OT) nije propisan neki drugi početak tijeka zastare. (…) Kada nema posebnog sporazuma, između odvjetnika i klijenta kojeg zastupa o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od kada je ta radnja obavljena, a kako to proizlazi iz OT-a. Zastarijevanje pak počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 361. st. 1. ZOO). Stoga i zastarijevanje zahtjeva odvjetnika za obavljanje radnje zastupanja počinje teći od kada su te radnje obavljene, odnosno odvjetnik ima pravo zahtijevati plaćanje naknade, jer zakonom nije za potraživanje odvjetnika za obavljene odvjetničke usluge nešto drugo propisano.

Naknada štete zbog propusta odvjetnika Kad odvjetnik ne podnesen pravni lijek Rev-x 627/13 -2

Naknada štete zbog propusta odvjetnika Kad odvjetnik ne podnesen pravni lijek Rev-x 627/13 -2 od 1. 7. 2015. Odredbom čl. 376. st. 1. ZOO propisano je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok), dok prema st. 2. ovog članka potraživanje naknade uzrokovane štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Kada tužitelj tvrdi da mu je šteta (gubitak stanarskog prava) nastala zbog propusta staratelja za poseban slučaj (odvj. Z. X. ) da protiv prvostupanjske presude podnese pravni lijek, onda se trenutkom nastanka štete ima smatrati onaj u kome su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti te presude (12. siječnja 1996. ), pa je i zastara počela teći istekom toga dana, a objektivni zastarni rok iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO istekao je 12. siječnja 2001. Podnošenjem prijedloga za ponavljanje pravomoćno dovršenog postupka nije došlo do prekida zastarijevanja, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, niti trenutak dovršetka postupka povodom toga prijedloga ima utjecaj na nastanak (eventualne) predmetne štete. Predmetna tužba podnesena 1. srpnja 2002. , dakle podnesena je po proteku roka zastare iz čl. 376. st. 2. ZOO.

Naknade štete za tuđu pomoć i njegu počinje teći? Tuđa njega i pomoć –

Naknade štete za tuđu pomoć i njegu počinje teći? Tuđa njega i pomoć – u prilog kritici postojeće sudske prakse! Rev-x 1160/11 -2 od 19. 3. 2013. Tuženikov prigovor zastare sudovi su ocijenili neosnovanim s obrazloženjem da zastara tražbine naknade štete za tuđu pomoć i njegu počinje teći kada prestane potreba za pružanjem te usluge, a da je u vrijeme isticanja zahtjeva za naknadu te štete tužitelju još uvijek bila potrebna tuđa p. i njega. Navedeno pravno shvaćanje sudova je pogrešno. Prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO, koji se u ovom sporu primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05), potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Šteta koju trpi zbog potrebe pružanja tuđe pomoći i njege oštećeniku je poznata u trenutku nastanka te štete, dakle, u vrijeme kada mu je ta usluga pružena, pa ako je znao i za štetnika od tada počinje teći subjektivni rok zastare potraživanja naknade štete od tri godine.

Naknada za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom

Naknada za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka Rev-x 357/11 -2 od 8. 6. 2011. Sporno je u revizijskom stadiju postupka je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja naknade za istaknutih 291 m 2 zemljišta odcijepljenog od k. č. br. 1049/11 k. o. Poreč i pripojenog susjednoj katastarskoj čestici. Na temelju navedenih utvrđenja, koja u ovome stadiju postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo. (…) prilikom odlučivanja o tuženikovom prigovoru zastare valja poći od pravnog shvaćanja: - da zastarni rok potraživanja naknade za ekspropriranu nekretninu, odnosno za nekretninu koja je vlasniku oduzeta u zakonito provedenom postupku, počinje teći od pravomoćnog završetka postupka o određivanju pravične naknade, odnosno prvog dana poslije dana kad je raniji vlasnik nekretnine imao pravo zahtijevati naknadu, - da potraživanje naknade za zemljište koje je postalo društveno vlasništvo ili je vlasniku oduzeto bez zakonom predviđenog postupka i ne može se tužitelju vratiti, zastarijeva u općem petogodišnjem i ne može se tužitelju vratiti zastarnom roku prema odredbi čl. 371. ZOO-a - ako je riječ o stjecanju bez osnove ili po osnovi koja je kasnije prestala, odnosno u roku zastarijevanja tražbine naknade štete - ako je riječ o odštetnom zahtjevu, (…) - da zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove, - da pravo vlasnika na naknadu za oduzeto mu zemljište ne može zastarjeti ako može zahtijevati povrat zemljišta.

Nastavak iz obrazloženja Rev-x 357/11 -2 U konkretnom slučaju, poništenjem rješenja o eksproprijaciji u

Nastavak iz obrazloženja Rev-x 357/11 -2 U konkretnom slučaju, poništenjem rješenja o eksproprijaciji u njegovoj cjelini - trebalo je glede predmetne nekretnine uspostaviti stanje kakvo je bilo prije njegova donošenja i tužitelja upisati vlasnikom k. č. br. 1049/11 k. o. P. u površini od 1033 m 2, pa obzirom da to nije učinjeno za prijepornih 291 m 2 zemljišta, tužitelj je prema spomenutom pravnom shvaćanju, a budući je poništenjem rješenja o eksproprijaciji otpala mogućnost vođenja postupka određivanja pravične naknade za to zemljište, mogao zahtijevati samo naknadu za to zemljište, i to naknadu putem odštetnog zahtjeva ili zahtjeva za naknadu onog što je stečeno po osnovi koja je kasnije prestala - a ne može se vratiti, a sve polazeći od a ne može se vratiti toga da u konačnom valja prihvatiti da mu je zemljište faktično oduzeto bez mogućnosti da mu se vrati i bez konačnog rješenja o eksproprijaciji ili izvlaštenju, odnosno bez valjanog akta o oduzimanju: pripajanjem susjednoj nekretnini radi njezina formiranja kao građevinske parcele. S prethodnim u svezi, tužitelj je odštetni zahtjev ili zahtjev za naknadu onog što je stečeno po osnovi koja je kasnije prestala mogao postaviti po saznanju da prijepornu površinu zemljišta ne može vratiti i da je time oštećen od strane tuženika ili da je drugi njome stekao nepripadajuću korist - već pravomoćnošću odluke o poništenju rješenja o eksproprijaciji i provedbom te odluke u zemljišnim knjigama (1984. ), odnosno najkasnije do 8. 8. 1996. , kada je u upravnom postupku podnio zahtjev za naknadu vrijednosti prijepornog zemljišta i time izrazio saznanje za štetu koju trpi što mu nije vraćeno i ne može se vratiti vlasništvo k. č. br. 1049/11 k. o. P . u površini 1033 m 2, za osobu štetnika i za opseg štete ili pak za činjenicu da je drugi bez valjane osnove stekao njegovo zemljište. Slijedom izloženog, a budući je tužbu s zahtjevom za istaknutu naknadu tužitelj podnio 19. 12. 2001. , pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je prije pokretanja ovoga spora nastupila zastara potraživanja tužitelja, i to u svakom slučaju istekom petogodišnjeg zastarnog roka u kojem je u sudskom postupku mogao tražiti naknadu štete ili isplatu na temelju obveznopravnog instituta stjecanja bez osnove. Vidjeti: Rev-1014/1995 -2 od 17. veljače 1988. Vidjeti:

Građenje na tuđem - tužitelj je i nadalje upisan kao vlasnik zk. čestica Rev-x

Građenje na tuđem - tužitelj je i nadalje upisan kao vlasnik zk. čestica Rev-x 484/15 -2 od 9. 2. 2016. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao tržišnu vrijednost zemljišta te i zbog toga što je nastupila zastara potraživanja jer su tuženici svoje kuće sagradili i u njih uselili 1986. , 1987. i 1989. a budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 2002. , to da je protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO-a ( „NN“ broj 53/91, itd ). (…) Tužitelj revizijom osporava zaključak nižestupanjskih sudova da bi došlo do zastare potraživanja jer je upisan kao vlasnik predmetnih čestica pa da mu je otvoren put podnošenja svih vlasničkih tužbi koje proizlaze iz takvog pravnog statusa i koje ne zastarijevaju, a da je stvar na zakonu utemeljenog izbora tužitelja da traži isplatu, a ne povrat nekretnine. Ističe da je ovlašten postaviti zahtjev za isplatom dokle god nije izgubio pravo na vlasničku tužbu radi predaje. Obzirom da su tuženici na zemljištu tužitelja, bez njegove dozvole izgradili kuće sa dvorištem, prema ocjeni ovog suda, riječ je o institutu građenja na tuđem zemljištu koju je regulirao čl. 24. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („NN “ broj 53/91 - u daljnjem tekstu: ZOVO) koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN" broj 91/96, itd. - u daljnjem tekstu: ZV). (…) Člankom 24. st. 2. ZOVO propisano je da u slučaju iz st. 1. vlasnik zemljišta ima pravo za vrijeme od 3 godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vrijeme od 10 godina od završene izgradnje, tražiti da mu graditelj nadoknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke. Budući da su tuženici kuće na tužiteljevom zemljištu dovršili u razdoblju 1986. -1989. , a da je tužitelj tužbu podnio 2002. , to je protekao desetogodišnji objektivni rok iz čl. 24. st. 2. ZOVO, unutar kojeg je tužitelj mogao od tuženika zahtijevati naknadu vrijednosti zemljišta. Stoga je osnovan prigovor zastare koji su tuženici istakli.

Naknada tržišne vrijednosti zemljišta koje je građenjem postalo vlasništvo graditelja Rev-x 1250/11 -2 od

Naknada tržišne vrijednosti zemljišta koje je građenjem postalo vlasništvo graditelja Rev-x 1250/11 -2 od 26. 6. 2013. U konkretnom slučaju tužitelji su tražili predaju u posjed spornih dijelova nekretnine, te je takav zahtjev bio postavljen sve do preinake tužbe 1998. godine. U čl. 25. st. 5. ZOVO propisano je da pravo izbora iz st. 1. ovog članka vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana dovršetka izgradnje građevinskog objekta, a nakon proteka tog roka vlasnik može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Kod toga je u odlukama ovoga suda Rev-1493/1998, Rev-522/2001 i drugima zauzeto shvaćanje da potraživanje ranijeg vlasnika zemljišta s naslova naknade tržišne vrijednosti zemljišta koje je građenjem postalo vlasništvo graditelja zastarijeva u općem zastarnom roku, a zastara počinje teći završetkom izgradnje. Kako su nižestupanjski sudovi utvrdili da je izgradnja od strane prednika četvrtotuženika dovršena najkasnije 24. ožujka 1993. , a zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti oduzetih nekretnina su tužitelji postavili tek 23. rujna 1998. , to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je osnovan prigovor zastare u smislu odredbe čl. 371. ZOO. (…) Prekid postupka? Isto tako neosnovani su revizijski navodi da je od 1993. do 1998. nastupio prekid postupka, jer da se prvotužitelj nalazio u inozemstvu – B. , te da je radi tih razloga, a zbog ratnih zbivanja to područje bilo odsječeno od suda. U konkretnom slučaju nije počinjena relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 212. st. 1. toč. 6. ZPP, budući da za prekid postupka nije bilo uvjeta, to iz razloga što je tužitelja zastupao u ovom predmetu odvjetnik, a zbog ratnih zbivanja na području Republike Hrvatske prvostupanjski sud nije prestao raditi.

Tražbina osigurana založnim pravom Rev 1464/15 -2 od 8. 7. 2015. (v. i Rev

Tražbina osigurana založnim pravom Rev 1464/15 -2 od 8. 7. 2015. (v. i Rev 523/14 -3 od 25. 3. 2014. ) Pravno shvaćanje Tuženik je postavio sljedeća pravna pitanja: Da li zastara potraživanja nastupa ako je tražbina osigurana založnim pravom upisanim u z. k. ? Da li založni vjerovnik čije je pravo zaloga upisano u z. k. iz založene stvari ima pravo namiriti svoje potraživanje iako bi prema odredbama ZOO eventualno nastupila zastara potraživanja? Da li prestaje tražbina osigurana založnim pravom istekom vremena potrebnog za zastaru prema općim odredbama ZOO koje uređuju pitanja zastare ? Kao razlog važnosti tuženik se poziva na shvaćanje revizijskog suda izražene u odluci Rev-481/04 od 4. siječnja 2006. Za odgovor na postavljena pravna pitanja zbog kojih je podnesena revizija mjerodavna je odredba čl. 368. st. 1. ZOO prema kojoj, kada protekne vrijeme zastare, vjerovnik čije je potraživanje osigurano zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Kod toga je pogrešno shvaćanje drugostupanjskog suda da potraživanje iz ugovora o refinanciranju kredita od 3. lipnja 1993 povremeno potraživanje. Iako je člankom 4. spomenutog ugovora propisano da će se iznos kredita otplatiti u deset jednakih polugodišnjih rata od kojih prva dospijeva na naplatu 18. srpnja 1994. , a zadnja 18. siječnja 1999. , iz navoda samih stranaka cjelokupni dug je dospio na naplatu 18. siječnja 1999. Stoga dospijevanjem cjelokupnog neplaćenog kredita na naplatu, tražbina tuženika više nema karakter povremenog potraživanja pa se u odnosu na glavnicu duga ne može primijeniti odredba čl. 368. st. 2 ZOO pa tako niti zastarni rok iz čl. 372. st. 1 ZOO nego opći zastarni rok predviđen odredbom čl. 371. ZOO. Zastarni rok teče od dana dospijeća navedenog potraživanja iz ugovora o kreditu. Budući da je založno pravo tuženika upisano u javnoj knjizi tj. u zemljišnim knjigama, proizlazi da se vjerovnik, ovdje tuženik, ima pravo namiriti iz založene stvari čak i kada je tražbina zastarjela, ali u opsegu koji isključuje zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja (čl. 368. st. 2. ZOO).

Zakon o naknadi Zastara počinje teći od pravomoćnosti rješenja nadležnog upravnog tijela Rev 1542/11

Zakon o naknadi Zastara počinje teći od pravomoćnosti rješenja nadležnog upravnog tijela Rev 1542/11 -2 od 16. 3. 2016. (Rev – 982/09 od 3. srpnja 2013. i Revx – 124/14 od 9. rujna 2014. ), (…) pogrešno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da zastara tražbine s osnova ulaganja u predmetnu nekretninu u konkretnom slučaju počinje teći 1. siječnja 1997. Naime, odredba čl. 49. st. 4. Zakona o naknadi (jer drugih posebnih odredbi o zastari u tom Zakonu nema) ne može se primjenjivati neovisno od općih odredbi o zastari iz ZOO. Imajući na umu citirane zakonske odredbe o zastari, postavlja se pitanje kako bi se i prema kome mogao podnijeti zahtjev iz čl. 49. st. 2. i 3. Zakona o naknadi dok ne bude pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u izreci određeno da se oduzeta imovina daje u vlasništvo (vraća) prijašnjem vlasniku, odnosno protiv koga bi se zahtjev mogao podnijeti, prije nego što bude pravomoćno utvrđeno kome se daje u vlasništvo (vraća) oduzeta imovina. Naime, očigledno je da (do)sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja, ne može zahtijevati isplatu naknade za učinjena ulaganja dok imovina koja je predmet naknade ne bude vraćena prijašnjem vlasniku u smislu odredbe čl. 49. st. 1. Zakona o naknadi. Stoga, prema shvaćanju ovoga suda rokovi iz čl. 49. st. 4. Zakona o naknadi u kojima se ostvaruje pravo sadašnjeg vlasnika, odnosno nositelja prava korištenja na naknadu za učinjena ulaganja, počinju teći od pravomoćnosti rješenja nadležnog upravnog tijela o utvrđivanju prava vlasništva u smislu odredbe čl. 49. st. 1. Zakona o naknadi.

Priznanje duga plaćanjem dijela zastarjelog duga Rev-x 1004/13 -2 od 25. 3. 2014. Pritom,

Priznanje duga plaćanjem dijela zastarjelog duga Rev-x 1004/13 -2 od 25. 3. 2014. Pritom, okolnost da je tuženik naknadno platio već zastarjeli glavni dug (ili njegov dio) na temelju rješenja ministarstva od 12. 9. 2002. , kako se to pravilno utvrđuje u nižestupanjskim presudama, doista nema utjecaja na nastupanje zastare i glede utužene tražbine. To je zato jer se plaćanje jednog dijela duga automatski ne smatra i priznajem preostalog dijela duga, a priznanje zastarjelog glavnog duga ili njegovog dijela koji je plaćen ne znači i priznanje obveze plaćanja zastarjelih zateznih kamata (tako i u Rev-913/80 i Rev-24/80). Priznanje duga i tijek zastare Rev-x 87/11 -2 od 11. 7. 2012. Pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da je navedenim očitovanjem došlo do priznanja duga od strane tuženika. Odredbom čl. 392. st. 2. ZOO bilo je propisano da zastarijevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. To znači da se rok zastare računa od dana priznanja tj. 17. srpnja 1993. , a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski t sud. (V. i u Rev-913/80 i Rev-24/80).

Plaćanje dijela tražbine i priznanje duga Rev 813/15 -2 od 1. 3. 2016. (Tako

Plaćanje dijela tražbine i priznanje duga Rev 813/15 -2 od 1. 3. 2016. (Tako i u Rev-x 1004/13, Revt-68/03 i Rev-371/05) Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP i održavaju u cijelosti platni nalog na snazi, ocjenjujući da nije nastupila zastara tražbine tužitelja prema tuženiku. Otklanjaju pri tome i prigovor tuženika o zastari potraživanja ocijenivši pri tome da je tuženik plaćanjem dijela tražbine tužitelju u razdoblju od srpnja 2004. do kolovoza 2012. priznao dug i time prekinuo zastaru sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ broj 53/91, itd. – dalje: ZOO). Nadalje od činjenice da je tuženik u razdoblju od srpnja 2004. do kolovoza 2012. plaćao dio tražbine tužitelju (različite iznose), zaključuju kako je takvo plaćanje, na posredan način sadržavalo izjavu o priznanju duga tužitelju s osnova dugovanog iznosa, a time dakle i imalo učinak prekida tijeka zastare tražbine tužitelja, slijedom čega ocjenjuju da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku. Pogrešno je pravno shvaćanje izraženo u nižestupanjskim presudama da je uplatama dijela duga tuženik prekinuo zastarni rok, budući je tuženik svake godine plaćao određeni iznos novčanog potraživanja tužitelju. Odredbom čl. 387. st. 1. ZOO određeno je da se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug, time da prema st. 2. tog članka se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način kao što su davanja otplate, plaćanje kamata, davanja osiguranja. Dakle, za ostvarenje prekida tijeka zastarnog roka, što može biti učinjeno i konkludentnim radnjama, potrebno je priznanje kako osnove tražbine tako i visine te tražbine. Samo po sebi plaćanje jednog dijela duga, do čega je došlo u ovom pravnom odnosu ne može se smatrati priznanjem drugog dijela duga tj. duga koji nije plaćen pa se ocjena nižestupanjskih sudova o zastari potraživanja tužitelja u smislu odredbe čl. 387. ZOO, ne može prihvatiti. Iz navedenih razloga zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova o zastari tražbine tužitelja ostale su nepotpuno utvrđenje odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa nema uvjeta za preinaku pobijane odluke. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci.

ZASTOJ – Ratna zbivanja? Rev-840/03 -2 od 25. 11. 2003. Prema odredbi čl. 383.

ZASTOJ – Ratna zbivanja? Rev-840/03 -2 od 25. 11. 2003. Prema odredbi čl. 383. ZOO-a zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze (zastoj, a ne prekid zastarijevanja). Do zastoja zastarijevanje dolazi u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u odnosu na osobe na vojnoj dužnosti ili za vrijeme mobilizacije (čl. 382. toč. 1. ZOO), a za druge vjerovnike do zastoja zastarijevanja može doći samo ako se nisu mogle radi naplate svoje tražbine obratiti sudu, bilo zato što sud nije radio ili zato što do nadležnog suda nisu mogli doći zbog nesavladivih prepreka. Komunikacije s okupiranim područjem u Podunavlju bile su uspostavljene nakon dolaska međunarodnih snaga početkom 1992. godine, zbog čega je do podnošenja tužbe nastupilo zastarievanje tražbine tužitelja na temelju čl. 371. ZOO, jer je istekao i opći rok zastare od pet godina.

ZASTARA KAMATA kad još uvijek postoji glavna tražbina Rev 644/11 -2 od 28. 2.

ZASTARA KAMATA kad još uvijek postoji glavna tražbina Rev 644/11 -2 od 28. 2. 2012. Ocjenjujući sporno pitanje zastare zateznih kamata utuženih zajedno sa glavnicom od 12. 636, 61 kn koja nije zastarjela, drugostupanjski sud je neosnovano zaključio da je potraživanje zateznih kamata zastarjelo za razdoblje od 7. rujna 2000. (dana početka tijeka kamata do 7. rujna 2002. ) jer da prema odredbi čl. 372. ZOO potraživanje kamata kao sporednog povremenog potraživanja zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U reviziji se osnovano ističe da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni navedene odredbe ZOO jer se ta odredba primjenjuje u situaciji kada se potražuju kamate na glavno potraživanje koje je prestalo postojati. U ovom slučaju glavno potraživanje nije prestalo postojati, pa je za ocjenu pitanja zastare spornih kamata mjerodavna odredba čl. 369. ZOO Prema toj odredbi kada zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja , kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne. Budući da glavno potraživanje na koje se odnose sporne kamate nije zastarjelo, to nije zastarjelo niti potraživanje kamata kao sporednog potraživanja.

Zastara tražbine utvrđene sudskom odlukom Rev-x 29/10 -2 od 17. 3. 2011. Pravno shvaćanje

Zastara tražbine utvrđene sudskom odlukom Rev-x 29/10 -2 od 17. 3. 2011. Pravno shvaćanje VSRH Pravno pitanje: Da li se obveza na činidbu na ime naknade štete, utvrđena u pravomoćnoj sudskoj nagodbi, obveza na činidbu može smatrati utvrđenom obvezom na isplatu naknade štete da bi potraživanje zastarijevalo u roku od 10 godina sukladno čl. 379. st. 1. i 2. ZOO-a jer se radi o naknadi štete zbog neispunjenja ugovorne obveze, kako u odnosu na glavni zahtjev tako i u donosu na zahtjev za isplatu kamate kaopovremenog potraživanja? Revizija je osnovana. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja tužitelja, koji su sudovi nižeg stupnja otklonili smatrajući da se potraživanje tužitelja temelji na sudskoj nagodbi i da stoga njegova tražbina zastarijeva za deset godina sukladno odredbi čl. 379. st. 1. ZOO makar tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete zbog povrede sudskom nagodbom utvrđene obveze. Stoga se i materijalnopravno pitanje svodi na to: - zastarijeva li potraživanje naknade štete zbog povrede obveze utvrđene sudskom nagodbom u općem zastarom roku sukladno čl. 371. ZOO-a ili je zastarni rok deset godina sukladno odredbi čl. 379. ZOO-a.

Odgovor Rev-x 29/10 -2 od 17. 3. 2011. Pravno shvaćanje VSRH Tijekom postupka utvrđeno

Odgovor Rev-x 29/10 -2 od 17. 3. 2011. Pravno shvaćanje VSRH Tijekom postupka utvrđeno je da su stranke sklopile sudsku nagodbu u predmetu suda prvog stupnja P-1670/96 od 20. siječnja 1987. kojom se tuženik obvezao tužitelju napraviti ormare sukladno njihovom prethodnom ugovoru do 31. ožujka 1987. , a tužitelj se obvezao tužitelju isplatiti za izvršeni posao xxxx tadašnjih dinara. Iz podataka u spisu slijedi da je tužitelj više puta mijenjao pravnu osnovu tužbe i svog potraživanja da bi konačno na ročištu održanom 3. travnja 2009. (list 267 spisa) potraživao isplatu na ime naknade štete zbog toga što mu ormari nisu izrađeni. Nagodba pred sudom predstavlja ovršnu ispravu, kako u vrijeme zaključenja nagodbe primjenom čl. 16. Zakona o izvršnom postupku tako i primjenom čl. 21. OZ. Temeljem ovršne sudske nagodbe vjerovnik prisilno svoju tražbinu ostvaruje u ovršnom postupku. Dakle tužitelj je imao prema tuženiku nenovčanu tražbinu na činidbu i mogao ju je ostvarivati u ovršnom ili ranije postupku izvršenja. Dakle, glede novčanog potraživanja tužitelja zbog neizvršavanja ugovorom preuzete obveze i štete koju tužitelj time trpi ne primjenjuje se (…) odredba čl. 379. ZOO-a već odredbe o zastari koje reguliraju zastaru potraživanja koje se ostvaruje na drugi način (u parničnom postupku), a ne u ovršnom postupku. Stoga tražbina tužitelja zastarijeva u općem zastarom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 371. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 376. st. 3. ZOO-a. Kako je tražbina tužitelja na činidbu (izradu ormara) dospjela sukladno nagodbi pred sudom 31. ožujka 1987. , a tužitelj je tužbu podnio u ovom predmetu 31. ožujka 1993. to je njegova tražbina zastarjela u trenutku podnošenja tužbe neovisno o kasnijim preinačavanju tužbenog zahtjeva i mijenjanu činjenične i pravne osnove tužbe.

Od kada teče zastara naknade štete po posebnom zakonu - ZMIO Naknada štete po

Od kada teče zastara naknade štete po posebnom zakonu - ZMIO Naknada štete po ZMIO Rev-x 423/12 -2 od 4. 6. 2013. Prema odredbi iz članka 215. stavak 1. ZMIO-a, potraživanja naknade štete prema odredbama ovoga zakona zastaruju istekom rokova određenih ZOO. U točki 4. st. 3. tog članka propisano je da rokovi zastare potraživanja naknade štete u smislu odredaba ovoga zakona počinju teći u slučajevima kada se zahtijeva naknada štete za pojedina isplaćena davanja iz članka 213. stavak 2. ovoga zakona od dana izvršene isplate svakog pojedinog davanja. (…) Prema tome, kako se u ovom slučaju radi o naknadi štete u obzir dolaze odredbe o zastari tražbine iz članka 376. ZOO-a u kojima je propisan trogodišnji zastarni rok s tim da zastara takve štete počinje teći, ne od trenutka koji propisuje opći propis (ZOO) već od trenutka propisanog posebnim zakonom (lex specialis), dakle, u ovom slučaju od dana izvršene isplate svakog pojedinog davanja. (…) Navedene zakonske odredbe o naknadi štete i tijeku zastare zapravo određuju samostalnu pravnu narav pojedine tražbine, stoga u ovom slučaju zastara za takvu isplatu uvijek počinje teći pojedinačno od dana izvršene isplate svakog davanja i ne može se povezati sa zastarom za druga tužiteljeva davanja iz iste osnove.

Rješenje kojim je utvrđeno da tuženicu ne pripada isplaćena mirovina Rev 1774/11 -2 od

Rješenje kojim je utvrđeno da tuženicu ne pripada isplaćena mirovina Rev 1774/11 -2 od 13. 5. 2015. Odredbom čl. 166. st. 2 ZMO propisano je da rokovi zastare počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku utvrđeno da mu isplaćeno davanje ne pripada. Budući da je rješenje od 16. siječnja 2007. kojim je tuženici utvrđeno da joj isplaćena mirovina ne pripada postalo konačno 18. srpnja 2008. , to je zastarni rok iz čl. 225. ZOO počeo teći od 18. srpnja 2008. , a ne od 16. siječnja 2007. kako to pogrešno navodi drugostupanjski sud. Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava odnosno računajući početak tijeka zastarnog roka od 18. srpnja 2008. trebalo je donijeti istu odluku, jer tražbina tužitelja nije u zastari niti računajući zastarni rok od 18. srpnja 2008. Zastarni rok ne teče od dana kad je izvršena zadnja uplata kako to pogrešno navodi tuženica, nego od konačnosti rješenja od 16. siječnja 2007. sukladno čl. 166. st. 2 ZMO, pa stoga nije od značaja činjenica da tužitelj nije pokrenuo parnicu u roku koji mu je odredio kazneni sud niti je to od utjecaja na prekid zastarnog roka.

Zahtjev HZMO radi naknade štete prouzročene kaznenim djelom Rev-x 674/10 -2 od 17. 11.

Zahtjev HZMO radi naknade štete prouzročene kaznenim djelom Rev-x 674/10 -2 od 17. 11. 2011. U revizijskom stadiju postupka tuženik kao jedini obrazloženi prigovor ponavlja prigovor zastare ističući da bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 372. ZOO/91 kojom je uređena zastara povremenih potraživanja , a ne odredbu čl. 377. ZOO/91, ujedno navodeći da je tužitelj povremenih potraživanja oštećenicima mirovinu počeo isplaćivati još 5. listopada 1991. , a tužba je podnesena 7. rujna 2000. Izloženi prigovor ne može se prihvatiti jer je riječ o zahtjevu radi naknade štete prouzročene kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen duži rok zastare, radi čega zahtjev za naknadu štete u smislu odredbe čl. 377. st. 1. ZOO/91 zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Pasivna legitimacija tuženika nije sporna, a zahtjev tužitelja, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje prema osiguratelju u prometu - za naknadu iznosa isplaćenih svojim osiguranicima zastarijeva u zastarnom roku iz čl. 377. ZOO/91 kada je riječ o zahtjevu radi naknade štete prouzročene kaznenim djelom. Od pravomoćnosti osuđujuće pravomoćne presude (14. rujna 1993. ) do podnošenja tužbe u smislu čl. 377. st. 1. i 2. ZOO/91 nije protekao desetogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 95. st. 1. i 3. KZ ("Narodne novine", broj 53/91) obzirom da je za kazneno djelo iz čl. 168. st. 4. KZRH u vezi čl. 163. st. 1. i st. 3. KZRH propisana kazna zatvora u trajanju do osam godina.

Tražbine na ime osobne invalidnine, dodatka za njegu i pomoć te ortopedskog i posebnog

Tražbine na ime osobne invalidnine, dodatka za njegu i pomoć te ortopedskog i posebnog dodatka Nema zastare samog prava Rev 2335/10 -2 od 4. 7. 2012. (tako i u Rev x 924/14 od 8. 4. 2015. i Rev x 302/13 od 25. 3. 2015. ) Nije u pravu tužena kada smatra da su u konkretnom slučaju u odnosu na prihvaćen dio zahtjeva ispunjene pretpostavke iz čl. 373. st. 1. i 2. ZOO. Naime, potraživanje tužitelja na ime osobne invalidnine, dodatka za njegu i pomoć te ortopedskog i posebnog dodatka treba smatrati pravima koja su istovrsna kao što je pravo na mirovinu i koje po pravnom shvaćanju ovoga suda ne može zastarjeti u smislu odredbe čl. 373. st. 1. i 2. ZOO (ZASTARA SAMOG PRAVA) već se analogno treba primijeniti odredba čl. 373. st. 3. ZOO da takva prava ne zastarijevaju. U odnosu na povremena potraživanja s osnova mirovine i sličnih davanja primjenjuje se samo odredba čl. 372. a koju odredbu su pravilno primijenili i nižestupanjski sudovi u ovom konkretnom slučaju. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo te nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tražbina invalida iz osnove invalidnine je povremena tražbina UKINUTO ODLUKOM Ustavnog suda RH, broj:

Tražbina invalida iz osnove invalidnine je povremena tražbina UKINUTO ODLUKOM Ustavnog suda RH, broj: U-III-3035/2015 Zagreb, 7. 4. 2016. Rev 1225/11 -3 od 7. 10. 2014. – Odluka je ukinuta i predmet vraćen VSRH na ponovno odlučivanje U ovom revizijskom stupnju postupka nije sporno da tužitelj svoj zahtjev za isplatu utuženog iznosa s osnova invalidnine i dr. temelji na rješenju Ministarstva obrane od 23. travnja 2007. donesenog u postupku revizije. Ovo rješenje, a prema navodima upravo tužitelja dostavljeno mu je „negdje u svibnju 1997. “, pa uvažavajući tu okolnost opravdano je ocijeniti da je to rješenje, a koje je dakle pravna osnova tužiteljevog potraživanja, postalo pravomoćno i ovršno tada, a najkasnije u srpnju 1997. , pri čemu treba podsjetiti da protiv tog rješenja ni tužitelj ni tuženik nisu pokrenuli upravni spor. Dakle, pravomoćnošću i ovršnošću tog rješenja počeo je teći i zastarni rok za povremena potraživanja koja tužitelj ima prema tuženiku, a koja proizlaze iz tog rješenja. Prema odredbi čl. 371. ZOO potraživanje zastarijeva za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Prema odredbi čl. 373. ZOO-a samo pravo iz koje proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanje. (…) čime je nastupila zastara samog prava koje proizlazi iz tog rješenja , zbog čega tužitelj gubi pravo zahtijevati kako isplatu dospjelih tako i budućih povremenih potraživanja, sve u smislu odredbe čl. 373. ZPP-a. V. istovjetno i u Rev 655/10 -2 od 17. 9. 2014. !

Iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda RH Ustavni sud ističe da glede ovog pitanja postoji

Iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda RH Ustavni sud ističe da glede ovog pitanja postoji različita praksa VSRH (poziva se na odluke VSRH br. Rev x 924/14 od 8. 4. 2015. i Rev x 302/13 od 25. 3. 2015. ) „Iz navedenog slijedi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju odstupio od svoje dotadašnje prakse. Naime, prema zapažanju Ustavnog suda, Vrhovni sud je u svim ranijim (a i kasnijim) presudama - u činjeničnoj i pravnoj situaciji identičnoj i/ili usporedivoj sa situacijom 8 (slučajem) podnositelja - prihvaćao stajališta nižestupanjskih sudova (glede primjene mjerodavnih zakona i pitanja zastare) koji su presuđivali u korist tužitelja (pripadnika HRVI iz Domovinskog rata) i odbijao revizije tuženice Republike Hrvatske. (…) Ustavni sud primjećuje da Vrhovni nije u osporenoj odluci obrazložio razloge odstupanja od svoje ranije prakse, kako u odnosu na (ne)primjenu odredbi zakona (pobliže navedenih u točkama 10. do 10. 3. ove odluke) mjerodavnih u konkretnom slučaju, a tako i u odnosu na pitanje zastare. Mjerodavno pravo: Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj 174/04. , 92/05. , 2/07. , 107/07. , 65/09. , 137/09. , 146/10. , 55/11. , 140/12. , 33/13. , 148/13. i 92/14. ) "Članak 121. (1) Prava po ovom Zakonu koja se stječu na osnovi pogibije i smrti osobe pod okolnostima iz članka 3. stavka 1. točke 1. , 2. , 3. , 5. i 6. i stavka 2. na osnovi zatočenja ili nestanka osobe pod okolnostima iz članka 4. ovoga Zakona i prava po ovom Zakonu koja se stječu po osnovi rane ili ozljede dobivene pod okolnostima iz članka 5. stavka 1. , 3. i 4. ovoga Zakona ne zastarijevaju. 2) U pogledu zastare isplate novčanih primanja po ovom Zakonu primjenjuju se odredbe ovoga Zakona kojim se uređuje zastara potraživanja. "

Nije povremena tražbina tužitelja (HZZO) po osnovi isplaćenih invalidskih mirovina prema osobi odgovornoj za

Nije povremena tražbina tužitelja (HZZO) po osnovi isplaćenih invalidskih mirovina prema osobi odgovornoj za štetu Rev-x 800/12 -2 od 3. 7. 2013. Navedeno pravno shvaćanje revidenta nije prihvatljivo jer se potraživanja tužitelja (HZZO) po osnovi isplaćenih invalidskih mirovina prema osobi odgovornoj za štetu ne mogu tretirati kao povremena u smislu odredbe čl. 372. st. 1. ZOO. Ta odredba podrazumijeva da već postoji određeno potraživanje, ali dužnik to potraživanje (koje već postoji) ispunjava plaćajući vjerovniku određenu svotu godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima (onako kako dospijevaju). U ovom slučaju tužitelj donošenjem rješenja kojim je svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu nije prema tuženiku stekao bilo kakvo potraživanje, pa dakle ni ono koje bi mu ovaj bio u obvezi isplaćivati godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima. Tužitelju šteta nastaje tek isplatom mirovine (tada mu je imovina umanjena) i tim trenutkom (trenutkom isplate) nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu i to samo u visini već isplaćenog iznosa invalidske mirovine. Zakonski izraz iz čl. 372. st. 1. ZOO "koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima" ne može se odnositi na potraživanja koja još nisu nastala nego će tek nastajati u budućnosti. Jasno je da se misli na potraživanje koje već postoji ali dospijeva ubuduće (godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima).

Pravomoćnost odluke o nedopuštenosti otkaza Tražbina iz radnog odnosa – pravomoćnost odluke o nedopuštenosti

Pravomoćnost odluke o nedopuštenosti otkaza Tražbina iz radnog odnosa – pravomoćnost odluke o nedopuštenosti otkaza Revr 486/12 -2 od 11. 12. 2013. Odredbom čl. 135. Zakona o radu („NN” br. 149/09, dalje: ZR) propisano je da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine. U redovnom tijeku stvari zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je radnik imao pravo zahtijevati isplatu određene svoje tražbine iz radnog odnosa. Međutim, u slučaju nezakonite od. o otkazu ug. o radu zastara za potraživanja iz tog radnog odnosa počinje teći pravomoćnošću odluke kojom je otkaz ugovora o radu utvrđen nezakonitim, jer prava na isplatu naknada plaće i drugih potraživanja iz radnog odnosa njezino nastaju i mogu se ostvarivati tek poništenjem nezakonitog otkaza ugovora o radu. Ovo pravno shvaćanje izraženo je u većem broju odluka Vrhovnog suda RH, na koje su se između ostalog pozvali i nižestupanjski sudovi, primjerice: Revr-169/02 od 9. srpnja 2003. , Revr-553/2007 od 25. rujna 2007. , Revr-189/09 od 27. svibnja 2009. , Revr-376/95 od 12. 4. 1995. , Revr-685/07 od 24. 1. 2008. , Revr-516/04 od 1. 12. 2004. i Revr-698/14 -2 od 20. 5. 2014.

Zastara tražbine iz radnog odnosa Revr 1766/10 -2 od 30. 6. 2015. U odnosu

Zastara tražbine iz radnog odnosa Revr 1766/10 -2 od 30. 6. 2015. U odnosu na revizijski razlog zastare potraživanja pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju riječ o tražbini iz radnog odnosa, a ne o naknadi štete. Neosnovan je stoga prigovor revidenta da se u ovom slučaju ima primijeniti trogodišnji subjektivni rok iz čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN", broj 53/91. , itd. - dalje: ZOO) koji počinje teći od dana njegova saznanja za Odluku o plaćama (za koju da je saznao krajem 2002. kada je Odluka dostavljena načelniku Glavnog stožera OSRH) budući da ista nije objavljena u službenom glasilu RH, „NN", a niti su neobjavljivanje Odluke o plaćama i neznanje tužitelja za istu razlozi (nesavladive prepreke) koji bi doveli do zastoja zastarijevanja u smislu odredbe čl. 383. ZOO, što je pravilno navedeno i u pobijanoj odluci. Za ocjenu pitanja zastare u ovoj pravnoj stvari mjerodavna je odredba čl. 131. Zakona o radu („NN", broj 38/95. , itd. ) prema kojoj tražbine na temelju plaće zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog obroka. Novi ZR – zastarni rok od 5 godina – čl. 139. i prijelazni čl. 232. st. 2 ZR-a. „Odredbe ovoga Zakona o zastari potraživanja, neće se primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ovoga Zakona”.

Tražbine radnika - naknade štete Trenutak saznanja radnika za štetu zbog povrede dostojanstva Revr

Tražbine radnika - naknade štete Trenutak saznanja radnika za štetu zbog povrede dostojanstva Revr 60/14 -2 od 28. 4. 2015. Člankom 376. st. 1. ZOO-a određeno je da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Budući tužiteljica ističe da joj je samim pokretanjem i vođenjem stegovnog postupka te donošenjem odluke kojom joj je izrečena stegovna mjera, tuženik povrijedio dostojanstvo, ona je za štetu doznala onog dana kad je pokrenut stegovni postupak, odnosno kad je zaprimila odluku tuženika od 20. travnja 2005. kojom joj je izrečena stegovna mjera. Razlika između plaće i mirovine Revr 1814/12 -3 od 11. 12. 2013. Iz sadržaja navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da zastara potraživanja naknade štete ne može početi teći prije nego je šteta nastala. U konkretnom slučaju šteta je nastala kada je utvrđeno pravo tužitelja na invalidsku mirovinu i utvrđena njena visina, jer je tada nastala i razlika između plaće koju bi tužitelj ostvarivao i mirovine tužitelja.

Naknada štete, rentni zahtjev, tuđa njega i pomoć Rentni zahtjev za tuđu njegu i

Naknada štete, rentni zahtjev, tuđa njega i pomoć Rentni zahtjev za tuđu njegu i pomoć – nije povremena tražbina Rev-x 933/12 -2 od 1. 10. 2013. Naime, zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema odredbi čl. 376. st. 1. ZOO bez obzira na to zahtjeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to zahtjeva li se naknada buduće štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Stoga, renta za tuđu njegu i pomoć ne predstavlja povremeno potraživanje kako to pravilno ocjenjuju nižestupanjski sudovi, pa u ovom slučaju ne dolazi do zastare samog prava zahtijevati rentu u smislu čl. 373. st. 1. i 2. ZOO. Kako vrijeme zastare potraživanja naknade štete počinje teći otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, za buduće štete rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. Međutim, ako se buduća šteta može već zajedno sa sadašnjom sagledati, ako je ona već sada po redovnom tijeku stvari izvjesna, riječ je o šteti za koju je oštećenik već saznao, a ne o šteti za koju će on doznati tek u vrijeme kad bude izložen izdacima za taj oblik štete. U konkretnom sporu to znači, da je rok zastarjelosti zahtijevati naknadu štete za tuđu pomoć i njegu, počeo teći već saznanjem tužitelja da će mu u budućnosti biti potrebna tuđa njega i pomoć.

Načelni stav o naknadi štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti Kada se ne

Načelni stav o naknadi štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti Kada se ne primjenjuju odredbe o zastari povremenih tražbina Rev 934/13 -2 od 9. 12. 2015. Pravilno revizija ukazuje da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da je shvaćanje nižestupanjskih sudova u suprotnosti sa shvaćanjem revizijskog suda. Naime, zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu čl. 376. i čl. 377. ZOO bez obzira na to zahtijeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je prema redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Naknada štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, naknada za tuđu pomoć i njegu i u drugim slučajevima kad se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećeni može ostvarivati i sukcesivnim utuživanjem naknade štete za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente. U tom slučaju rokovi zastare za prvoutuženo potraživanje računaju se prema odredbama čl. 376. i čl. 377. ZOO, a za svako sljedeće utuženo potraživanje teče novi rok zastare od dana kada je prethodni spor okončan (načelni stav usvojen na XXXI. zajedničkoj sjednici Saveznog suda, Vrhovnog v. suda, te vrhovnih sudova republika i autonomnih pokrajina - održan 25. i 26. 11. 1986. ). - Naša zakonitost PSP 33 – sentenca 49. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o povremenom potraživanju, kako to pogrešno smatraju sudovi, nego o naknadi štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (shvaćanje revizijskog suda u predmetu Rev-1868/99), pa se slijedom toga ne primjenjuju niti odredbe ZOO koje govore o zastari povremenih potraživanja.

Rentni odštetni zahtjev – kad već postoji pravomoćna presuda o renti Rev-x 514/13 -2

Rentni odštetni zahtjev – kad već postoji pravomoćna presuda o renti Rev-x 514/13 -2 od 18. 2. 2015. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je: - da je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi u Zagrebu 30. kolovoza 1974, - da mu je pravomoćnom presudom I. Općinskog suda u Bg. br. P – 12529/76 od 30. svibnja 1980. dosuđena renta za tuđu pomoć i njegu u visini od 300 tadašnjih dinara, - da mu je prednik tuženika 5. lipnja 1991. povisio rentu za tuđu pomoć i njegu na 1. 800 tadašnjih dinara od 1. travnja 1991. , te – da je prednik tuženika posljednji put isplatio naknadu tužitelju po ovom osnovu 25. lipnja 1991. dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 10. kolovoza 2000. . U navedenom stanju stvari drugostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja ocijenivši da je nastupila zastara predmetne tražbine. Pri tom drugostupanjski sud zastaru tražbine u konkretnom slučaju sagledava u pretpostavkama iz odredbe čl. 372. i 373. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO, a koji Zakon je primijeniti u konkretnom slučaju temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11) koje uređuju zastaru povremenih potraživanja, odnosno zastaru samog prava iz tih potraživanja. Izloženo stajalište drugostupanjskog suda ne može se prihvatiti kao pravilno. U konkretnom slučaju (a koje pravno shvaćanje je iznijeto u odluci ovog suda br. Rev – 2089/11 -2 od 9. studenog 2011. ) ne radi se o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju prema odredbama čl. 372. i 373. ZOO-a. Zastara rentnih odštetnih zahtjeva utvrđenih pravomoćnom sudskom odlukom ne nastupa sve dok štete traju, s tim da pojedini iznos takve štete zastarijeva za tri godine sukladno odredbi čl. 376. st. 1. , ZOO-a u svezi s odredbom čl. 361. st. 1. ZOO-a. U tom smislu po osnovu zahtijeva za povišenje već ranije dosuđene mjesečne rente (čl. 196. ZOO-a) nema zahtijeva za povišenje već ranije dosuđene mjesečne rente zastare. To iz razloga što se povećanje rente dosuđuje za ubuduće (tj. od podnošenja tužbe pa nadalje), jer je zastare već ranijom odlukom uređen pravni odnos između stranaka.

Rentni odštetni zahtjev - kad nema pravomoćne presude o renti Rev 1218/10 -2 od

Rentni odštetni zahtjev - kad nema pravomoćne presude o renti Rev 1218/10 -2 od 1. 7. 2010. Naknadu štete sa osnove izgubljene zarade koja nastaje sukcesivno moguće je Naknadu štete sa osnove izgubljene zarade koja nastaje sukcesivno potraživati unutar zastarnog roka od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO, jer rentni potraživati unutar zastarnog roka od tri godine iz čl. 376. st. 1. ZOO odštetni zahtjevi nisu povremena potraživanja u smislu čl. 373. ZOO. u smislu U ovom predmetu utužena je šteta na ime izgubljene zarade od dana ozljeđivanja, kao i buduća šteta pa se smatra da je oštećenik od stupanja na snagu ZOŠTA saznao kako za štetu, a tako i tuženicu kao osobu odgovornu za njenu naknadu. To znači da je prije podnošenja tužbe, podnesene 22. veljače 2008. nastupila zastara navedenih potraživanja sa osnova izgubljene zarade zbog zastara proteka roka iz čl. 376. st. 1. ZOO računajući od saznanja za štetu i odgovornu osobu, a nakon proteka tog roka tužitelj ne može više sudskim putem zahtijevati isplatu naknade nastale štete kao i štete za koju je po redovitom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastupati u budućnosti, bez obzira na to zahtijeva li se naknada buduće štete u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

Naknada štete na ime izgubljene zarade nije povremena tražbina Rev 2679/11 -2 od 22.

Naknada štete na ime izgubljene zarade nije povremena tražbina Rev 2679/11 -2 od 22. 4. 2015. Tužitelj u reviziji ukazuje da je potraživanje naknade štete povremeno potraživanje koje zastarijeva sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO-a za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, pri čemu se poziva na odluke ovog suda broj Rev-3662/1994 -2 od 7. ožujka 1995. i Rev-842/07 -2 od 29. listopada 2008. u kojima je izraženo pravno shvaćanje u tumačenju zastare zahtjeva za naknadu štete primjenom čl. 376. i čl. 377. ZOO-a, zbog čega smatra da je sud drugog stupnja, preinačivši presudu suda prvog stupnja, pogrešno primijenio materijalno pravo. Pogrešno tužitelj smatra da je riječ o povremenom potraživanju, jer potraživanje naknade štete na ime izgubljene zarade, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije povremeno potraživanje, bez obzira da li se takva šteta potražuje kao renta ili u iznosima koji su dospjeli za proteklo razdoblje (tako i ovaj sud u Rev-x 250/13 -2 od 15. listopada 2012. ) (…) U konkretnom slučaju do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete došlo je pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv štetnika, a prekinuto zastarijevanje počelo je ponovno teći kada je postala pravomoćna kaznena presuda kojom je štetnik oglašen krivim. Obzirom da je od pravomoćnosti kaznene presude (4. prosinca 1995. ) do podnošenja tužbe tužitelja (23. svibnja 2005. ), proteklo više od pet godina, u smislu odredbe čl. 377. ZOO-a nastupila je zastara zahtijevati naknadu štete iz predmetnog štetnog događaja na ime izgubljene zarade. Na navode tužitelja kojima ukazuje da je za osobu koja je štetu učinila doznao najkasnije pravomoćnošću kaznene presude, ali da je šteta s osnova izgubljene zarade nastala tek naknadno tijekom 2002. godine, a da tužitelj prije tog razdoblja nije imao štetu s osnova izgubljene zarade valja odgovoriti da tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete (razliku plaće za zanimanje autolimara i plaće koje ostvaruje radeći kao operater u knjigovodstvenom servisu uzrokovane zadobivenim ozljedama), koja nastaje sukcesivno, trajna je i po prirodi stvari čini cjelinu, a ima svoj uzrok u štetnoj radnji, koja se šteta u ovom slučaju mogla sagledati najkasnije kada se tužitelj završetkom srednjoškolskog obrazovanja zaposlio.

Isplata kupoprodajne cijene u obrocima - nije povremena tražbina Isplata kupoprodajne cijene u obrocima

Isplata kupoprodajne cijene u obrocima - nije povremena tražbina Isplata kupoprodajne cijene u obrocima – nije povremena tražbina Rev-x 759/13 -2 od 18. prosinca 2013. Osporavajući pravilnost stajališta drugostupanjskog suda da predmetno potraživanje po računima br. x. x. x. zastarijeva u roku od 5 godina, tuženica u reviziji ustraje u tvrdnji da se na isto ne primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, već zastarni rok od 3 godine budući je ugovoren takav način plaćanja koji ima karakter povremenog potraživanja koje postaje samostalno, a u kojem slučaju bi rok zastare pojedinačne rate tekao od dospjelosti svake pojedinačne isplate. Na temelju odredbe čl. 371. ZOO potraživanje tužitelja za isplatu ugovorene, a neisplaćene cijene, zastarijeva za pet godina. Prema odredbi čl. 372. st. 1. ZOO potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima (povremena potraživanja) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svake pojedine isplate. U konkretnom slučaju radi se o plaćanju u ratama (obrocima) koje prema prosudbi ovog suda nema značaj povremenog potraživanja u smislu odredbe čl. 372. st. 1. ZOO već osnovanost prigovora zastare treba cijeniti kroz odredbu čl. 371. ZOO. Primjena pak kraćeg zastarnog roka od tri godine imala bi mjesta (samo) - ako bi se radilo o potraživanju anuiteta (iznosa koji se sastoji od glavnice i kamata za vrijeme koje se anuiteti otplaćuju), ali ne i ako bi se radilo o otplati u obrocima.

Povremene tražbine iz čl. 372. ZOO/91 ili čl. 226. ZOO/05 Tražbina zakupnine zbog nemogućnosti

Povremene tražbine iz čl. 372. ZOO/91 ili čl. 226. ZOO/05 Tražbina zakupnine zbog nemogućnosti korištenja zemljišta je povremena tražbina Rev-x 270/11 -2 od 10. 7. 2012. Potraživanje s osnova zakupnine, a koje tužitelji potražuju u smislu odredbe čl. 39. st. 1. ZON zbog nemogućnosti korištenja zemljišta koje, premda im nije deposedirano nisu u mogućnosti koristiti zbog postupanja tuženika jest povremeno potraživanje. Usluga za odvoz smeća Rev 2179/10 -2 od 3. 10. 2012. Za primjenu navedene odredbe mora se raditi o tražbinama koje su unaprijed poznate i koje se tražbinama ispunjavaju kroz unaprijed određena pojedina davanja, dok je u predmetnom slučaju riječ o ispunjavanju ugovorne obveze koja nije unaprijed određena i koja ovisi i varira o opsegu izvršenih usluga zbrinjavanja otpada, kao i o broju konačnih korisnika usluga odvoza smeća. Zbog toga, budući da se ne radi o sporednom povremenom potraživanju, ni o potraživanju u kojem se iscrpljuje samo pravo, niti o anuitetima, ne važi pravilo o zastarnom roku iz čl. 372. ZOO/91. Naknada štete između razlike plaće i mirovine nije povremena tražbina Revr 681/11 -2 od 29. 6. 2011. Naime, naknadu štete s osnova izgubljene zarade koja nastaje sukcesivno moguće je potraživati unutar zastarnog roka od tri godine iz čl. 376. ZOO jer takvi rentni odštetni zahtjevi nisu povremena potraživanja u smislu čl. 373. ZOO, kako to u smislu čl. 373. neosnovano u reviziji ističe tuženik. Naknada za troškove prijevoza je povremena tražbina Revr 779/11 -2 od 7. 5. 2013. Tražbine po osnovi naknade za troškove prijevoza su povremena potraživanja zaposlenika koja zastarijevaju u roku tri godine po čl. 372. st. 1. ZOO.

Transformacija povremenih davanja Revt 199/09 -2 od 29. 4. 2015. Kako je tuženik propustio

Transformacija povremenih davanja Revt 199/09 -2 od 29. 4. 2015. Kako je tuženik propustio platiti dva uzastopna anuiteta, sukladno čl. 8. Ugovora, 6. studenoga 1999. je dospio na naplatu cijeli neotplaćeni iznos kredita. Time je potraživanje tužitelja prestalo imati karakter potraživanja povremenih davanja te se na isto više ne može primijeniti trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 372. st. 1. ZOO, već opći zastarni rok predviđen odredbom čl. 371. ZOO koji iznosi pet godina. Zastarni rok teče od dana dospijeća navedenog potraživanja iz ugovora o kreditu.

Različita sudska praksa u VSRH !!! Nije povremena tražbina - šteta za izgubljenu zaradu

Različita sudska praksa u VSRH !!! Nije povremena tražbina - šteta za izgubljenu zaradu po osnovi razlike u plaći i mirovine te izgubljena zarada iz dopunskog rada Rev-x 250/13 -2 od 15. 10. 2014. , ali o tome još i u: Rev x 504/12 -2 od 10. 12. 2013. , Rev 2089/11 -2 od 9. 11. 2011. , Rev-x 445/11 -2 od 31. 1. 2012. Rev 129210 -2 od 15. 5. 2012. Kod toga treba napomenuti da pogrešno drugostupanjski sud zaključuje da je pogrešno potraživanje naknade štete na ime izgubljene zarade povremeno potraživanje koje dospijeva godišnje i kada se primjenjuju odredbe čl. 372. i čl. 373. ZOO, jer prema pravnom shvaćanju ovoga suda potraživanje naknade štete na ime izgubljene zarade nije povremeno potraživanjee u smislu odredbe čl. 372. st. 1. ZOO bez obzira da li se takva šteta potražuje kao renta ili u iznosima koji su dospjeli za proteklo razdoblje Ali i drugačije u. i drugačije Rev-x 625/12 -2 od 19. 2. 2013. , Revr 44/12 -2 od 20. 3. 2012. Rev-x 1001/12 -2 od 12. 2. 2013. , Rev-210/11 -2 od 29. 1. 2014. , Rev 884/11 -2 od 1. 4. 2015.

REGRES OSIGURATELJA PREMA SVOM OSIGURANIKU - gubitak prava iz osiguranja - Rev-x 420/14 -2

REGRES OSIGURATELJA PREMA SVOM OSIGURANIKU - gubitak prava iz osiguranja - Rev-x 420/14 -2 od 9. 9. 2014. Izvanredna revizija-pravno shvaćanje VSRH Rev-x 1013/14 -2 od 31. 3. 2015. ( Vidi još i: Rev-56/00, Rev-1371/09, Rev-x 660/14 -2; ) Pitanje: Od kada teče zastarijevanje u slučaju regresnog potraživanja osiguratelja prema svom osiguraniku temeljenog na gubitku prava iz osiguranja? Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka (tako u Rev-56/00, Rev-1371/09) izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku. Stoga je osnovana tvrdnja revidenta da pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi nije podudarno sa zauzetim pravnim shvaćanjem o tom pravnom pitanju.

Regresni zahtjev tužitelja, kao osiguravatelja vozila tuženika, za isplatu iznosa koji je tužitelj isplatio

Regresni zahtjev tužitelja, kao osiguravatelja vozila tuženika, za isplatu iznosa koji je tužitelj isplatio trećoj osobi - oštećeniku na ime naknade štete prouzročene skrivljenim ponašanjem tuženika vožnjom u alkoholiziranom stanju Rev-x 660/14 -2 od 14. 4. 2015. Izvanredna revizija - Pravno shvaćanje VSRH S obzirom na postojanje različite prakse sudova o navedenom pitanju, po ocjeni ovog suda navedeno pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te je revizija dopuštena. Odredbom čl. 371. ZOO, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom čl. 380. st. 3. ZOO, upravo je propisan takav poseban rok zastare kod ugovora o osiguranju te je propisano da potraživanja osiguratelja iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, ovaj sud je u više odluka izrazio shvaćanje da regresno potraživanje osiguratelja prema njegovom osiguraniku, zastarijeva u roku od tri godine, a zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kada je osiguratelj isplatio naknadu oštećeniku.

Regres po osnovi automobilskog kaska Rev-x 602/12 -2 od 19. 9. 2012. IZVANREDNA REVIZIJA

Regres po osnovi automobilskog kaska Rev-x 602/12 -2 od 19. 9. 2012. IZVANREDNA REVIZIJA – pravno shvaćanje VSRH (vidi još i : Rev 1250/10 -2 od 3. 11. 2010. , Rev 235/09 -2 od 11. 2010. ) Revizijom drugotuženik (HUO) postavlja materijalnopravno pitanje koje glasi: „U kojem roku zastarijeva tražbina osiguratelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku po osnovi automobilskog kaska prema štetniku, odnosno njegovom osiguratelju “? Oba nižestupanjska suda zauzela su, u konkretnom slučaju, pravno stajalište da za tužiteljevo potraživanje nije nastupila zastara, smatrajući da se za regresni zahtjev tužitelja prema tuženicima primijeniti zastarni rok od pet godina, sukladno odredbi iz čl. 939. st. 1. i čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („NN”, br. 53/91. , itd. – dalje ZOO). Pogrešan je takav zaključak nižestupanjskih sudova. Naime, u opisanoj činjeničnoj situaciji potraživanje uzrokovane štete zastarijeva, sukladno odredbi čl. 376. st. 1. ZOO, za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, odnosno taj rok počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema trećoj odgovornoj osobi i završava se u istom roku. Prema tome, u konkretnom slučaju zastara je počela teći od dana kada je oštećenik, tj. A. B-P. saznala za štetu i učinioca. Već u trenutku podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenica je mogla znati za visinu štete i štetnika, a u svakom slučaju to je morala saznati najkasnije 29. studenog 1994. kada joj je tužitelj, tj. njezin osiguravatelj, isplatio štetu.

Regres kad je šteta prouzročena neosiguranim vozilom Rev 1145/12 -2 od 16. 2. 2016.

Regres kad je šteta prouzročena neosiguranim vozilom Rev 1145/12 -2 od 16. 2. 2016. Rev 406/07 -2 od 16. 5. 2007. Rev-2102/10 od 12. 10. 2011. Iz navedenog, pozivom na odredbu članka 91. st. 1. Zakona o osiguranju („NN", br. 46/97 – dalje : ZO), sudovi nižeg stupnja pravilno ocjenjuju da je predmetna šteta počinjena neosiguranim traktorom, pa nema ugovora o osiguranju, te se ne može primijeniti odredba čl. 380. Zakona o obveznim odnosima („NN", br. 53/91, itd. – dalje u tekstu: ZOO). Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku, nije tražbina iz ugovora o osiguranju, nego tražbina s osnova regresa (…) koja se temelji izravno na (zakonu) čl. 91. st. 4. ZO. Riječ je, dakle o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare pa stoga konkretna tražbina tužitelja zastaruje u općem zastarnom roku pet godina (čl. 371. ZOO). Dakle, regresni zahtjev tužitelja za isplaćeni iznos štete oštećenoj osobi, kojoj je šteta prouzročena vožnjom neosiguranog vozila – traktora zastaruje u općem zastarnom roku.

Subrogacija osiguratelja Rev 1275/11 -2 od 27. 1. 2016. i Rev 430/11 -2 od

Subrogacija osiguratelja Rev 1275/11 -2 od 27. 1. 2016. i Rev 430/11 -2 od 20. 2. 2013. Tužitelj u reviziji iznosi pravno stajalište da trenutak od kojega počinje teći zastarni rok je dan kada je tužitelj kao osiguravatelj utvrdio svoju osiguravateljsku obvezu i isplatio svom osiguraniku odštetu , a da je to prema dokumentaciji 13. 3. 2001. , slijedom čega da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da nije nastupila zastara potraživanja u konkretnom postupku. Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je u ovoj pravnoj stvari nastupila zastara potraživanja temeljem odredbe čl. 939. st. 1. u vezi čl. 380. st. 6. i čl. 376. st. 1. ZOO. (…) U konkretnom slučaju radi se o subrogaciji iz čl. 939. st. 1. ZOO u kojem slučaju u smislu odredbe čl. 380. st. 6. ZOO zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguratelju prema trećoj osobi odgovornoj za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema toj osobi navršava se u istom roku. Dakle, kod slučaja subrogacije osiguravatelj u cijelosti stupa u pravni položaj oštećenika , te potraživanje naknade štete zastarijeva u istim rokovima kao i prema samom oštećeniku. U pravu su također nižestupanjski sudovi kada su primijenili zastarni rok od 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO, i slijedom čega su pravilno zaključili da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja obzirom da se štetni događaj dogodio 23. rujna 2000. , a u krajnjoj liniji sam oštećenik je prijavio štetu tužitelju 10. listopada 2000. i kada se mora uzeti da je započeo teći zastarni rok. Rev-430/11 -2 (…) U konkretnom slučaju zastarijevanje osiguratelja prema štetniku tj. tuženiku s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku kao oštećeniku zastarijeva prema odredbi čl. 380. st. 6. ZOO/91 prema kojoj odredbi, sam dan plaćanja naknade od osiguratelja svom osiguraniku nije odlučan za početak tijeka zastare.

Potraživanja iz osiguranja od nesretnog slučaja Rev 1775/14 -3 od 14. 10. 2015. Prema

Potraživanja iz osiguranja od nesretnog slučaja Rev 1775/14 -3 od 14. 10. 2015. Prema čl. 380. st. 1. ZOO potraživanja ugovaratelja osiguranja odnosno treće osobe iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Naime, pravilno je drugostupanjski sud zaključio kako je u konkretnom slučaju riječ o potraživanju iz osiguranja od nesretnog slučaja, (…), no međutim osiguranja od nesretnog slučaja pogrešno je drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 380. st. 1. ZOO u pogledu računanja tijeka roka zastare. Prema shvaćanju ovoga suda potraživanje tužiteljice iz ugovora o osiguranju nije nastalo u trenutku štetnog događaja već onoga dana kada je kod tužiteljice nakon završetka liječenja utvrđeno postojanje zaostalog trajnog invaliditeta. Prema tome tek tada je tužiteljica mogla saznati koje su konačne posljedice njezinog ozljeđivanja, te je od toga trenutka mogla i potraživati isplatu osigurnine od tuženika, imajući u vidu da je osigurani slučaj upravo trajni invaliditet kod tužiteljice.

Tražbine ugovaratelja osiguranja iz ugovora o osiguranju- čl. 380. st. 1. ZOO - sada

Tražbine ugovaratelja osiguranja iz ugovora o osiguranju- čl. 380. st. 1. ZOO - sada čl. 234. ZOO/05 Rev-x 314/13 -2 od 19. 6. 2013. Prema odredbi čl. 380. st. 1. ZOO potraživanje ugovaratelja osiguranja iz ugovora o osiguranju (osim ugovora o osiguranju života) zastarijevaju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo. Prema stavku 2. istog članka ako zainteresirana osoba dokaže da do dana određenog u prethodnom stavu nije znala da se osigurani slučaj dogodio, zastarijevanje počinje od dana kada je za to saznala, u svakom slučaju za pet godina od dana određenog u prethodnom stavku. Imajući na umu citiranu zakonsku odredbu i činjenična utvrđenja da je predmetno potraživanje, utemeljeno na dobrovoljnom ugovornom osiguranju (tzv. B kombinacija), nastalo tijekom 1987. to je doista u vrijeme podnošenja predmetne tužbe 8. siječnja 1991. već bio istekao subjektivni zastarni rok od tri godine koji je počeo teći od 1. siječnja 1988. , a istekao 1. siječnja 1991.

Naknada štete i kazneni postupak Kaznena presuda Rev-x 250/13 -2 od 15. 10. 2014.

Naknada štete i kazneni postupak Kaznena presuda Rev-x 250/13 -2 od 15. 10. 2014. U konkretnom slučaju do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete došlo je pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv štetnika, a prekinuto zastarijevanje počinje ponovno teći kada je postala pravomoćna kaznena presuda kojom je štetnik oglašen krivim. kada je postala pravomoćna kaznena presuda Pravilno je pravno stajalište i zaključak drugostupanjskog suda da kada je kazneni postupak pravomoćno dovršen osuđujućom presudom i da ne dolazi do primjene apsolutni zastarni rok iz čl. 91. st. 6. OKZRH (NN, 53/91, 39/92 i 28/96) već se primjenjuje rok iz odredbe čl. 90. st. 1. toč. 4. OKZRH gdje je za kazneno gonjenje predviđen rok zastare kad protekne pet godina od izvršenja kaznenog djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od tri godine.

Primjena samo objektivnog roka zastare Stoga se s obzirom da je osoba štetnika nepoznata

Primjena samo objektivnog roka zastare Stoga se s obzirom da je osoba štetnika nepoznata na sporno pitanje zastare potraživanja s naslova naknade štete ima primijeniti odredba čl. 376. st. 1. ZOO-a prema kojoj odredbi potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a temeljem odredbe čl. 376. st. 2. ZOO-a u svakom slučaju potraživanje naknade štete zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Kako osoba ili osobe koje su štetu počinitelja nisu poznate u ovom slučaju ima se primijeniti samo objektivni rok u trajanju od pet godina (tako i ovaj sud u Rev- 254/90 od 20. lipnja 1990. ). (…) Dakle i kada se eventualno radi o kaznenim djelima počinjenim protivno međunarodnim konvencijama glede primjene odredaba čl. 376. ili čl. 377. ZOO-a ne postoji nikakva razlika u odnosu na isto pitanje kada se radi o šteti eventualno počinjenoj kaznenim djelom koje je isključivo propisano unutarnjim pravom Republike Hrvatske.

Šteta nastala uslijed terorističkog akta Rev 1910/11 -2 od 28. 1. 2015. Obzirom na

Šteta nastala uslijed terorističkog akta Rev 1910/11 -2 od 28. 1. 2015. Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili osnovanim prigovor zastare potraživanja naknade štete, iako se pogrešno pozivaju na odredbu čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ broj 53/91. , itd. – dalje: ZOO). Naime, prema toj odredbi potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Prvotužiteljica u svoje ime i kao zakonska zastupnica svoje maloljetne djece je 18. rujna 1991. saznala za smrt pok. supruga, te je saznala za okolnosti pod kojima je isti stradao, no ista niti tada, a niti kasnije saznala za osobu štetnika. Stoga u tom slučaju ne može doći do zastare u smislu odredbe čl. 376. st. 1. ZOO. No, bez obzira na to zastara je u konkretnom slučaju nastupila u skladu s odredbom čl. 376. st. 2. ZOO, budući je do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 31. siječnja 2005. protekao objektivni rok od pet godina od dana nastanka štetnog događaja. Naime, u situaciji kada tužitelji nisu saznali tko je počinitelj štetnog događaja, primjenjuje se objektivni rok zastare potraživanja naknade štete od pet godina od dana nastanka štete. U konkretnom slučaju i tužitelji tvrde da se radi o šteti nastaloj uslijed terorističkog akta, pa glede zastare valja primjeni odredbu čl. 11. st. 1. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („NN“ broj 117/03) temeljem koje odredbe ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 3. veljače 1996. , ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kako je u konkretnom slučaju štetni događaj bio 17. rujna 1991. , to je do 3. veljače 1996. proteklo 4 godine, 4 mjeseca i 16 dana. Nakon stupanja na snagu Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija 31. srpnja 2003. pa do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 31. siječnja 2005. je pak proteklo daljnjih godinu i pol dana, a iz čega slijedi da je protekao objektivni rok zastare od 5 godina za potraživanje naknade štete. Pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili primjenu privilegiranog roka zastare iz čl. 377. ZOO, budući da u konkretnom slučaju nije pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornosti počinitelja.

Šteta uzrokovana od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata Prvostupanjski sud

Šteta uzrokovana od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata Prvostupanjski sud je prihvatio prigovor zastare i odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete ocijenivši da je nastupila zastara u smislu čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („NN“, broj 53/91, itd. - dalje: ZOO) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), odnosno da je u konkretnom slučaju u odnosu na štetu koja je nastala 18. kolovoza 1995. , nastupila zastara 18. kolovoza 2000. kad je protekao petogodišnji rok zastare, budući da su se tužitelji tuženoj u mirnom postupku obratili tek 4. srpnja 2007. Drugostupanjski sud u svojoj presudi ističe da i u slučaju da postoji odgovornost tužene za štetu prema odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („NN“, broj 117/03 - dalje: ZORH), također nastupila zastara. S navedenim zaključkom drugostupanjskog suda suglasan je i ovaj revizijski sud. To stoga što je prema odredbi čl. 184. a Zakona o dopunama ZOO („NN“, broj 112/99) došlo do prekida zastarijevanja s danom stupanja na snagu tog Zakona i to 6. studenoga 1999. (do tad je proteklo četiri godine i dva mjeseca), a koja je nastavila teći s danom stupanja na snagu ZORH-a, a to je 31. srpnja 2003. , iz čega proizlazi da je zastara u svakom slučaju nastupila najkasnije 31. svibnja 2004. Tužitelji u reviziji ističu prigovor da je šteta nastala kaznenim djelom i da je zastarijevanje nastaje kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Da bi se moglo govoriti o šteti koja je posljedica počinjenog kaznenog djela, a time i primjeni odredbe čl. 377. st. 1. ZOO o zastari potraživanja naknade štete počinjene kaznenim djelom, potrebno je da je pravomoćnom osuđujućom presudom utvrđeno počinjenje kaznenog djela i odgovornost određenog počinitelja.

Kada je parnični sud ovlašten (radi ocjene je li nastupila zastara) sam ispitati je

Kada je parnični sud ovlašten (radi ocjene je li nastupila zastara) sam ispitati je li šteta učinjena radnjama koje čine biće kaznenog djela. Rev 1340/11 -2 od 14. 7. 2015. Tvrdnja tuženice je osnovana. Zastara potraživanja naknade štete koja je posljedica kaznenog djela prosuđuje se prema odredbi čl. 377. ZOO samo kada je pravomoćnom osuđujućom kaznenom presudom utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornosti počinitelja, a samo iznimno, ako postoje određene procesne smetnje (smrt ili nesposobnost za rasuđivanje počinitelja) zbog kojih ne bi bilo moguće protiv počinitelja provesti kazneni postupak , parnični sud je ovlašten radi ocjene je li nastupila zastara - sam ispitati je li šteta učinjena radnjama koje čine biće kaznenog djela. U situaciji kad je kazneni postupak u tijeku te nije donesena osuđujuća kaznena presuda, a sud nije iskoristio mogućnost iz čl. 213. st. 2. ZPP te prekinuo postupak do okončanja kaznenog postupka, pitanje zastare zahtjeva za naknadu štete ne ocjenjuje se na temelju odredbe čl. 377. ZOO, već na temelju odredbe čl. 376. ZOO.

Ratna šteta Rev 1554/11 -2 od 22. 4. 2015. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev

Ratna šteta Rev 1554/11 -2 od 22. 4. 2015. Sudovi su odbili tužbeni zahtjev zbog zastare, a ujedno i zbog toga što nastala šteta ima sva obilježja ratne štete. Naime, prema odredbi čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete („NN" broj 61/91 i 70/92) svi oblici štete koje su osobe pretrpjele zbog ostvarivanja ratnog cilja okupacijskih vlasti protiv suvereniteta Republike Hrvatske imaju karakter ratne štete te stoga Republika Hrvatska za takve štete nije odgovorna. Nesporno je da su se štetne radnje zbile za vrijeme okupacije dijela teritorija Republike Hrvatske (ožujak 1992. ). Provođenje terora od strane neprijateljskih formacija na okupiranom području nad domicilnim stanovništvom u vrijeme ratnog stanja ostvarivao se ratni cilj protiv suvereniteta Republike Hrvatske, pa stoga nastala šteta na strani tužitelja ima sva obilježja ratne štete, kako su osnovano utvrdili prvostupanjski i drugostupanjski sud. Također se podredno ističe kako su sudovi valjano utvrdili da je za predmetnu štetu nastupila zastara. Prema odredbi čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. S obzirom da je štetni događaj bio 21. ožujka 1992. , da je tužitelj najkasnije za isti saznao 14. kolovoza 1992. , do kada je bio zarobljen, zastara počinje teći od tog dana. Budući da se tužitelj obratio nadležnom državnom odvjetništvu 26. siječnja 2006. , a tužbu podnio 15. ožujka 2006. , nastupila je zastara potraživanja naknade štete. Pogrešno se revident poziva na odredbu čl. 377. st. 1. ZOO prema kojoj, kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji zastarni rok, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.

Tražbine iz ugovora o prometu roba i usluga Tražbine iz ugovora o kreditu –

Tražbine iz ugovora o prometu roba i usluga Tražbine iz ugovora o kreditu – Pravno shvaćanje VSRH Revt 234/10 -2 od 19. 11. 2013. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa izraženog u shvaćanju drugostupanjskog suda, paušalnim zaključkom da u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti opći zastarni rokiz čl. 371. st. 1. ZOO, nije raspravljena i druga odlučna okolnost – je li i tuženik ugovore sklopio u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njegovog poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima. Pritom se navodi kako prema pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 14. studenog 2013. potraživanja iz ugovora o kreditu sklopljenog između pravnih osoba zastarijevaju za tri godine (čl. 374. st. 1. ZOO). /potraživanja iz ugovora o prometu roba i usluga /

Trgovački ugovori – definicija Pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se na konkretni

Trgovački ugovori – definicija Pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se na konkretni pravni odnos primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 374. st. 1. ZOO. Prema odredbi čl. 374. st. 1. ZOO međusobna potraživanja društvenih pravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga, te potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, dok prema stavku 2. zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, time što su društvene pravne osobe prestale postojati, ne znači da je derogirana odredba čl. 374. st. 1. ZOO, jer je smisao iste da subjekti trgovačkog prava efikasnije i brže ostvare svoja međusobna potraživanja. Stranke su subjekti trgovačkog prava i to tužitelj kao trgovačko društvo, a tuženik kao obrtnik. Opravdano je da za osobe koje profesionalno obavljaju gospodarsku djelatnost vrijedi kraći zastarni rok ne samo zbog pravne sigurnosti već je to prvenstveno u njihovom interesu. Da bi mogao planirati nove poslove, trgovac mora biti u izvjesnosti u pogledu ranije preuzetih obveza. Pritom valja reći da je ranije važeći Zakon o zastari potraživanja iz 1953. propisivao u čl. 17. trogodišnji zastarni rok za međusobna potraživanja privrednih organiizacija, zanatlija i držalaca drugih radnji, iz ugovora o isporuci robe i iz ugovora o djelu i uslugama sklopljenih u okviru njihove poslovne djelatnosti. To u suštini odgovara pojmu trgovačkog ugovora kako je definiran u čl. 25. st. 2. ZOO: „Ugovori u privredi, prema ovom zakonu, jesu ugovori što ih poduzeća i druge pravne osobe koje obavljaju privrednu djelatnost te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihova poslovanja ili su u vezi s tim djelatnostima. “ Imajući na umu cilj propisa iz čl. 374. ZOO treba zaključiti da se zastarni rok od tri godine odnosi upravo na tražbine iz trgovačkih ugovora (ugovora u privredi) kako se definiraju u čl. 25. st. 2. ZOO.

Zastarjela tražbina i prebijanje – čl. 198. ZOO/05 Rev-x 765/11 -2 od 21. 12.

Zastarjela tražbina i prebijanje – čl. 198. ZOO/05 Rev-x 765/11 -2 od 21. 12. 2011. Pravno shvaćanje VSRH Pravno pitanje glasi: „Primjenjuje li se odredba čl. 339. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“, broj 53/91, itd. - dalje ZOO) odnosno sada odredba čl. 198. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“, broj 35/05) kod sudskog prijeboja povodom prigovora radi prebijanja ili samo kod građanskopravnog prigovora prijeboja? “ U reviziji se navodi da je pitanje važno zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudama Rev-x -652/09 i Rev-923/81, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem (čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP). Vijeće revizijskog suda ocijenilo je da je pitanje važno zbog razloga iz čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP. Naime revizijski sud je u svojoj presudi poslovni broj Rev-x-652/09 od 11. studenog 2009. u povodu prigovora radi prebijanja, rješavajući prigovor zastare tražbine tuženika koja je stavljena u prijeboj zauzeo pravno shvaćanje da se u rješenju tog spora primjenjuje odredba čl. 339. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. U tom sporu sudovi su primijenili odredbu čl. 339. ZOO u svezi prigovora zastare tuženikove tražbine istaknute prigovorom radi prijeboja, jer su našli da se i u tom slučaju tražbina može prebiti sa zastarjelim potraživanjem ako ono još nije bilo zastarjelo u času kad su se stekli uvjeti za prijeboj. U navedenom slučaju obje tražbine glase na novac, obje tražbine su dospjele, te nije relevantan čas izjave o prijeboju, već je relevantno kad su se stekli uvjeti za prijeboj. Odgovor na naznačeno pitanje dakle glasi: „Odredba čl. 339. st. 1. ZOO) odnosno sada odredba čl. 198. st. 1. ZOO/5 primjenjuje se kod sudskog prijeboja povodom prigovora radi prebijanja jednako kao i kod građanskopravnog prigovora prijeboja.

 Mjenične tražbine, stečaj Trogodišnji zastarni rok Rev 179/15 -2 od 6. travnja 2016.

Mjenične tražbine, stečaj Trogodišnji zastarni rok Rev 179/15 -2 od 6. travnja 2016. Naime, suprotno shvaćanju revidenta, pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je predmetna mjenica (izdana kao osiguranje po osnovnom pravnom poslu), pravilno popunjena i da sadrži sve bitne sastojke određene Zakonom o mjenici – bezuvjetni uput tuženika za isplatu određene svote novca (359. 766, 40 kn), oznaku dospjelosti, mjesto plaćanja, ime onoga kome ili po čijoj se naredbi mora platiti, oznaku dana i mjesta izdavanja i potpis izdavatelja. Prema tome, nije riječ o mjenici po viđenju i suprotno navodima revidenta nema mjesta primjeni odredbe čl. 33. ZM glede zastare mjenične tražbine. Suprotno navodima revizije pravilno su nižestupanjski sudovi tuženikov prigovor zastare mjeničnog potraživanja ocijenili neosnovanim, imajući na umu odredbu čl. 78. st. 1. ZM. Prema odredbi čl. 78. st. 1. ZM svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti, pa kako je tuženik ujedno izdavatelj mjenice i glavni dužnik i akceptant koji prihvaća mjeničnu obvezu, a obveza iz mjenice je dospjela 26. studenoga 2007. , dok je postupak radi naplate mjenice pokrenut 13. veljače 2007. , to je tuženikov prigovor zastare potraživanja iz mjenice neosnovan Nedospjele tražbine i otvaranje stečajnog postupka Revt 105/10 -2 od 21. 10. 2015. Prema odredbi čl. 73. st. 1. Stečajnog zakona („NN”, broj: 44/96, itd. – dalje: SZ) nedospjele tražbine dospijevaju otvaranjem stečajnog postupka. Navedena zakonska odredba nalazi se u poglavlju Stečajnog zakona „stečajni vjerovnici“ i odnosi se na stečajne vjerovnike i njihove nedospjele tražbine prema stečajnom dužniku, a ne na nedospjela potraživanja koja u trenutku otvaranja stečajni dužnik ima prema svojim dužnicima. Stoga, suprotno navodima revizije, o prigovoru zastare nije bilo moguće odlučivati imajući na umu odredbu čl. 73. st. 1. SZ.

Zastara i jamci Jamac platac odgovara kao i glavni dužnik Rev-x 883/11 -2 od

Zastara i jamci Jamac platac odgovara kao i glavni dužnik Rev-x 883/11 -2 od 21. 12. 2011. U ovom slučaju tuženik se obvezao kao jamac platac, pa prema odredbi čl. 1004. st. 3. ZOO odgovara tužitelju kao vjerovniku kao glavni dužnik („X & X“), pa vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze bilo od glavnog dužnika ili od jamca ili od obojice istovremeno. Zato se na njihov odnos ne primjenjuje odredba čl. 1004. st. 1. ZOO o supsidijarnom jamstvu, kako pogrešno smatra revident. Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u pogledu prirode i sadržaja obveze glavnog dužnika za koju je tuženik jamčio. Između tužitelja i društva „X & X“ sklopljen je ugovor o posredovanju, odnosno poslovnoj suradnji koji se pretežitim dijelom može svrstati pod ugovor o nalogu(…) Tuženik je jamčio za obvezu iz ugovora o poslovnoj suradnji između fizičkih osoba, a za obveze iz takvih ugovora nije propisan posebni rok zastare, pa obveza sukladno odredbi čl. 371. ZOO zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, koji u trenutku podnošenja tužbe 16. 6. 2000. još nije istekao. Primjena zastarnog roka od 2 godine? Rev 278/09 -2 od 1. 4. 2009. Glede pitanja zastare potraživanja prema njima kao jamcima valja primijeniti odredbu čl. 1019. st. 2. ZOO-a. Tom odredbom propisano je da kada je rok zastare obveze glavnog dužnika dulji od dvije godine (kod potraživanja isplate cjelokupnog iznosa kredita odjednom zbog nastupanja dospijeća cjelokupne obveze odjednom ima se primijeniti opći zastarni rok od 5 godina - čl. 371. ZOO-a) obveza jamca zastarijeva nakon isteka dvije godine od dospjelosti obveze glavnog dužnika - izuzev ako jamac odgovara solidarno s dužnikom. Kako je rok zastare glavnog dužnika (I. tuženika) dulji od dvije godine zastara potraživanja prema jamcima zastarijeva za dvije godine. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je I. tuženik posljednju ratu kredita platio 17. rujna 1997. , da čitav dug (kredit) dospijeva za naplatu kada I. tuženik kao glavni dužnik ne plati dvije rate za redom, a utvrđeno je da temeljem ugovora rate dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, to je obveza I. tuženika na isplatu čitavog iznosa kredita dospjela 30. studenog 1997.

ZPP i zastara Prigovor prebijanja, protutužba i zastara Revt 124/08 -2 od 24. 11.

ZPP i zastara Prigovor prebijanja, protutužba i zastara Revt 124/08 -2 od 24. 11. 2010. Osim tužbe, s kojom se izjednačuje i protutužba, kao vjerovnika radnja koja ima za posljedicu prekid zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO smatra se i prigovor prebijanja. U slučaju kompenzacije istaknute u obliku prigovora prebijanja zastara protutražbine se prekida samo do visine tužbenog zahtjeva, a u slučaju kompenzacije istaknute u obliku protutužbe zastara se prekida za utuženu protutražbinu u cijelosti.

Preinaka tužbe i prekid zastare Povećanje tužbenog zahtjeva Revr 1797/10 -2 od 19. 3.

Preinaka tužbe i prekid zastare Povećanje tužbenog zahtjeva Revr 1797/10 -2 od 19. 3. 2013. Nadalje, valja napomenuti da povećanje tužbenog zahtjeva u podnesku 3. veljače 2003. predstavlja preinaku tužbe, predstavlja preinaku tužbe pa se glede tog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev (isplata 30. 109, 76 kn) - dakle, označena procesnopravna situacija u materijalnom smislu u odnosu na prekid zastare znači da prekid zastare u odnosu na novopostavljeni tužbeni zahtjev nije nastupio. (nije bilo prekida!) nije nastupio

Preinaka tužbe – nova činjenična osnova Odgovor i na pitanje – što je objektivna

Preinaka tužbe – nova činjenična osnova Odgovor i na pitanje – što je objektivna preinaka tužbe Rev-x 887/15 -2 od 20. 1. 2016. Međutim, iako je tužiteljica tijekom postupka mijenjala činjeničnu osnovu na kojoj temelji svoj zahtjev (prethodno u tužbi da je oporučitelj bio prisiljen od strane prednika tuženika na sastavljanje oporuke, a naknadno na činjeničnom osnovu nedostatka oblika oporuke) nižestupanjski sudovi su odbili istaknuti prigovor zastare cijeneći da je riječ samo o dopuni činjeničnih navoda, te utoliko da nije riječ o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a. Naime, u okolnostima kada je riječ o nedostacima oblika oporuke, shodno odredbi čl. 82. ZN-a, poništenje može tražiti poslije otvaranja nasljedstva samo osoba koja ima pravni interes, i to u roku od godinu dana od kada je saznala za oporuku, a najduže za deset godina od proglašenja oporuke, s tim da rok od godinu dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke. (…) U konkretnom slučaju, do izvršene preinake tužiteljica je svoj zahtjev temeljila na činjeničnom osnovu prinude (oporučiteljeva nesposobnost i nedostaci u njegovoj volji u smislu odredbe čl. 66. ZN-a), dok tijekom postupka ističe novi činjenični osnov nedostatka oblika oporuke (u smislu odredbe čl. 82. ZN-a). U navedenom se, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, ne radi o promijenjenoj pravnoj osnovi, a ne radi se niti o promijeni, dopuni ili ispravci pojedinih navoda u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a, niti o novom dokazu, već o novo formiranom kompleksu činjenica koji objektivno dovodi do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva. U navedenom revidenti opravdano ističu revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u postupku pred nižestupanjskim sudovima.

Objektivna preinaka tužbe Promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva Rev x 424/11 -2 od 29. siječnja

Objektivna preinaka tužbe Promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva Rev x 424/11 -2 od 29. siječnja 2014. Po ocjeni ovoga suda, u predmetnoj situaciji nije riječ o dopuni ili ispravljanju pojedinih navoda koje ne dovode do promjene tužbenog zahtjeva, već upravo o promjeni činjeničnog kompleksa (oduzimanjem dotadašnjih i/ili dodavanjem novih činjenica), tako da ta promjena faktički predstavlja drugi životni događaj koji se i vremenski odvijao kasnije (1. tužitelj kao član društva svojim postupcima onemogućio naplatu tražbine od društva kojemu je član) koji je karakterističan za drugačiji pravni odnos od pravnog odnosa koji je tužitelj prethodno navodio (1. tužitelj kao poslovođa prodao robu koju nije naplatio), koji je doveo do promjene istovjetnosti zahtjeva (objektivne preinake tužbe). Kad se tužba preinači promjenom istovjetnosti zahtjeva nadomještanjem postojećeg zahtjeva novim, parnica se u pogledu prijašnjeg zahtjeva gasi. Takva procesnopravna situacija u materijalnopravnom smislu u pogledu prekida zastare znači da prekid zastare u odnosu na novopostavljen tužbeni zahtjev nije niti nastupio (čl. nije niti nastupio 389. Zakona o obveznim odnosima „NN" br. 53/91, itd. – dalje ZOO).

Preinaka tužbe - povlačenje tužbe i zastara Rev-x 1004/13 -2 od 25. 3. 2014.

Preinaka tužbe - povlačenje tužbe i zastara Rev-x 1004/13 -2 od 25. 3. 2014. Kada je tužba preinačena parnica se glede prijašnjeg zahtjeva gasi i na takvu se postupovnopravnu situaciju primjenjuju pravila o povlačenju tužbe, a jednako je tako i u odnosu na djelomično smanjeni dio tužbenog zahtjeva. Osim toga, pravilo je da se povučena tužba smatra kao da nije ni bila podnesena i može se ponovno podnijeti (članak 193. stavak 9. ZPP-a). Zbog toga se smatra da postavljanjem prvotnog tužbenog zahtjeva prekid zastarijevanja zapravo nije ni nastupio. Dakle, u odnosu na prvotno utuženu tražbinu parnica je prestala teći, kako to pravilno utvrđuju nižestupanjski sudovi, najranije i zasigurno već preinakom tužbe iz podneska od 12. 3. 2003. pa u tom smislu, revizijski sud prihvaća sve odlučne razloge i pravna utvrđenja nižestupanjskih presuda. Slijedom toga, kako je tužitelj tada po prvi put utužio plaćanje dospjelih zakonskih zateznih kamata na iznos isplaćene glavnice iz osnove više plaćene cijene za zemljište to je i ova tražbina, primjenom odredbe iz članka 372. ZOOa, zastarjela.

Zastoj i mirno rješenje spora Revr 1203/15 -2 od 1. lipnja 2016. U reviziji

Zastoj i mirno rješenje spora Revr 1203/15 -2 od 1. lipnja 2016. U reviziji tuženica postavlja sljedeće pitanje: "Je li podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora, sukladno odredbi čl. 186. a Zakona o parničnom postupku, zastara zastaje ili se prekida, tj. da li nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, zastara počinje teći ili se vrijeme koje je isteklo prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, računa u zakonom određeni rok zastare? " Navedeno pitanje ne predstavlja materijalnopravno pitanje zbog kojeg bi izvanredna revizija u konkretnom slučaju bila dopuštena, jer sam zakon daje jasne i nedvosmislene odgovore na postavljeno pitanje. Naime, odredba čl. 186. a st. 3. ZPP propisuje da podnošenjem zahtjeva iz stavka 1. (zahtjev za mirno rješenje spora) zastarijevanje zastaje. Prema odredbi čl. 238. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („NN" broj 35/05, 41/08 i 125/11) ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Dakle, odredba čl. 186. a st. 3. ZPP jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO.

Računanje rokova ZPP ili ZOO? Materijalnopravni prigovor i računanje rokova zastare Rev 1224/11 -2

Računanje rokova ZPP ili ZOO? Materijalnopravni prigovor i računanje rokova zastare Rev 1224/11 -2 od 31. 3. 2015. Nije u pravu revidentica ni kada ističe da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja jer je posljednji dan zakonom određenog vremena kada je prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nastupila zastara njezina potraživanja padao u subotu – dan kad sudovi ne radi čega se ima primijeniti odredba čl. 112. st. 4. ZPP. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor pa se na računanje rokova zastare primjenjuje odredba čl. 77. ZOO. Odredbom čl. 77. st. 3. ZOO propisano je da ako posljednji dan roka pada u dan kada je zakonom određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se sljedeći radni dan. Stoga, kao dan kada je zakonom određeno da se ne radi smatra se samo onaj dan koji je neradni propisan zakonom. Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 136/02, 112/05, 59/06 i 55/08 ) subota nije zakonom propisani neradni dan, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja na temelju odredbe čl. 376. st. 1. ZOO bez obzira što je posljednji dan roka padao u subotu kao posljednji dan zakonom određenog roka (čl. 362. ZOO).

Pravovremeno isticanje prigovora zastare Članak 288. a stavak 6. ZPP Na pripremnom ročištu prigovor

Pravovremeno isticanje prigovora zastare Članak 288. a stavak 6. ZPP Na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može se istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ovoga Zakona. Članak 352. stavak 2. ZPP Ako stranka nije tijekom prvostupanjskoga postupka istaknula prigovor zastare ili prigovor radi prebijanja, odnosno neki drugi materijalnopravni ili postupovnopravni prigovor o pitanju na koji prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, ona taj prigovor ne može iznijeti u žalbi. Rev 1222/11 -2 od 2. 9. 2015 Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da prvostupanjski sud o tuženikovom prigovoru zastare predmetne tražbine, koji prigovor je punomoćnik tuženika tuženik istaknuo na glavnoj raspravi održanoj 22. siječnja 2009. (list 29 spisa) uopće nije naveo nikakve razloge. Drugostupanjski sud je u obrazloženju presude otklonio tuženikov prigovor zastare predmetne tražbine navodeći da „isticanje materijalnopravnog prigovora zastare tuženik ne može činiti u žalbenom postupku, no i da je i pravovremeno istaknut, ne bi bio pravno relevantan”. S obzirom da je drugostupanjski sud pogrešno ocijenio da je tuženik prigovor zastare iznio tek u žalbi u obrazloženju drugostupanjske presude izostali su razlozi o odlučnim činjenicama vezanim uz taj materijalnopravni prigovor. Iako je drugostupanjski sud samo paušalno naveo u obrazloženju revizijom pobijane presude da tuženikov prigovor zastare i da je i pravovremeno istaknut, ne bi bio pravno relevantan“ nije dao razloge za takav zaključak. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka tako što će jasno navesti razloge o svim odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

Prigovor zastare istaknut po prvi put u u žalbi, prigovor u revizija Pravno shvaćanje

Prigovor zastare istaknut po prvi put u u žalbi, prigovor u revizija Pravno shvaćanje VSRH Rev 1973/15 -3 od 2. 2. 2016. Odredba čl. 352. st. 1. na koju se odnosi drugo pitanje glasi: U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. U odnosu na tu odredbu je u presudi VSRH posl. broj Rev-786/97 od 26. veljače 1998. zauzeto pravno shvaćanje: „Kako tuženica rečeni materijalnopravni prigovor zastare, kao i činjenice vezane za prava iz socijalnog osiguranja nije isticala tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, već ih je prvi puta iznijela tek u žalbi protiv prvostupanjske presude - to je u smislu citiranog čl. 352. ZPP prekludirana u pravu njihova iznošenja, a kako se to pravilno navodi u pobijanoj drugostupanjskoj presudi. „ Propust žalitelja Rev-x 225/15 -2 od 1. rujna 2015. (…) prigovor zastare po svojoj naravi je materijalnopravni prigovor, tuženik je istaknuo tijekom prvostupanjskog postupka podneskom od 11. 12. 2011. o kojem prigovoru se međutim prvostupanjski sud u svojoj presudi nije očitovao. Unatoč takvom propustu prvostupanjskog suda, tuženik u žalbi na Io presudu nije u tom pravcu prigovorio pravilnosti Io presude. Drugostupanjski sud, postupajući prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, prema kojoj ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te polazeći od činjenice da tuženik u žalbi nije prigovorio da je prvostupanjski sud propustio raspraviti prigovor zastare, se tim prigovorom nije ni bavio. U takvoj situaciji, a kada je dakle propušteno u žalbi prigovoriti Ioj presudi zbog izostanka razloga o istaknutom prigovoru zastare, nema ni pretpostavki tek u reviziji prigovarati pravilnosti pobijane presude a zbog izostanka razloga o tom materijalnopravnom prigovoru, pošto osnovanost odnosno neosnovanost istog ovisi o činjeničnim utvrđenjima, koji pak ne mogu biti predmetom osporavanja tek u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj.

hvala na pozornosti !

hvala na pozornosti !