VJERUJEM U ISUSA KRISTA ISUS KRIST PRAVI BOG

„VJERUJEM U ISUSA KRISTA…“ ISUS KRIST, PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK (KKC 422 -534)

Čvrsto vjerujem u Boga Oca, i Sina i Duha Svetoga. Životom želim potvrditi svoj krsni savez s Bogom i tako obnoviti sveti pradjedovski zavjet vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi. Svoju odluku polažem u Bezgrješno Srce Presvete Bogorodice Marije. Najvjernija odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen.

Iznose se sljedeće teme: Vjera u jednoga jedinog Boga: zajedničko nasljeđe više religija Originalnost, jedinstvenost i istinitost je u ispovijedanju vjere da je Bog postao čovjek: Bog se utjelovio u Isusu iz Nazareta Kristu, drugoj božanskoj osobi. KKC izlaže temeljne sadržaje ispovijesti vjere u Isusa Krista vrlo jasno v Utjelovljenje Isusa Krista; v Krivovjerna učenja o Isusu Kristu kao pravom Bogu i pravom čovjeku; v Kako je Sin Božji čovjek; v Ljudski lik koji može biti „stavljen pred oči“, tj. na ikonama; v Začeće po Duhu Svetom, rođenje od Djevice Marije; v Marijino bezgrješno začeće, Marijino bogomaterinstvo, Marija vazda Djevica; v Otajstva Isusova života

Isus Krist je u središtu svake crkvene kateheze „Crkva ispovijeda da je Isus nerazdvojivo pravi Bog i pravi čovjek. On je uistinu Sin Božji koji je postao čovjek, naš brat, a da time ne prestaje biti Bog, naš Gospodin”

1. Isus iz Nazareta, Krist – povijesna osoba Isus Krist, Utjelovljena Riječ, nije mit ili apstraktna ideja; on je čovjek koji je živio u određenom povijesnom kontekstu, koji je umro nakon života provedenog na zemlji, te uskrsnuo Isus iz Nazareta Krist je povijesna osoba; uz kršćanske izvore postoje i drugi, nekršćanski, koji govore o njemu (K. Tacit, Gaj Svetonije, Josip Flavije, Talmud i dr. ) Dosta podataka o Isusu možemo saznati iz Evanđelja, posebice ako ih usporedimo i dopunimo povijesnim dokumentima iz toga doba (rimski, židovski)

1. Isus iz Nazareta, Krist – povijesna osoba Isusov životopis ipak bi bilo nemoguće napisati; prvotni cilj Evanđelja je posvjedočiti vjeru u umrloga i uskrsnulog Isusa Krista, ali donose i povijesne činjenice glede Isusa, njegovih riječi, djela i ponašanja Tekstovi Evanđelja nude dosta informacija o nekim obilježjima Isusove osobe: majka, „otac“, rodbina, rast i razvoj, itd. Ako krenemo od Isusova života, ponašanja, naučavanja i djelovanja, možemo uočiti ono što obilježava njegovu ljudskost, odnosno možemo zaključiti da je on čovjek kao i mi, kao toliki koji su živjeli na ovoj zemlji U isto vrijeme otkriva se da je Isus iz Nazareta ipak i drugačiji od nas ljudi; o njemu se svjedoči da je „u svemu nama sličan, osim u grijehu”

2. Ne samo čovjek… Tvrdnja da je Isus iz Nazareta pravi čovjek, sličan nama i iskušavan u svemu osim u grijehu, i da je u isto vrijeme onaj u čijoj osobi sam Bog dolazi među ljude - to se ne može shvatiti “odozdo”, nego samo “odozgo” Isus nije postao (počeo biti/bivovati) snagom ljudskih mogućnosti, nego je Sin Božji došao među ljude postavši jedan od njih, zahvaljujući Božjem djelovanju Govor o utjelovljenju Sina Božjega kazuje da ono(g) što susrećemo u čovjeku Isusu nema svoje podrijetlo u kontekstu svjetovnog događanja i postojanja, nego ima podrijetlo u Bogu: Bog odlučuje “sići” k ljudima, i to na “nečuveni” način

3. Utjelovljenje Sina Božjega: Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek „Ali kad dođe punina vremena, posla Bog svojega Sina, rođena od žene“ (Gal 4, 4). „Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satrti glavu, a ti ćeš mu vrebati petu“ (Post 3, 15). Bog je pripremao čovječanstvo za dolazak-utjelovljenje svoga Sina; izabrao je izraelski narod, sklopio savez te ga oblikovao za ovaj zahvat u povijesti Kod Ivana: jezična formulacija o utjelovljenju Sina Božjega u Isusu iz Nazareta Kristu: „I Riječ tijelom postade” (Iv 1, 14)

“potomak je Davidov po tijelu” (Rim 1, 3) od Izraelaca “potječe i Krist po tijelu” (Rim 9, 5) “u Kristu tjelesno prebiva sva punina božanstva” (Kol 2, 9) “premda božanske naravi, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom…“ (Fil 2, 6) Utjelovljenje Isusa Krista možemo opisati (definirati) ovako: to je sjedinjenje ljudske naravi sa drugom božanskom osobom Sjedinjenje se događa u drugoj božanskoj osobi (Bog Sin) koja, utjelovljujući se, uzima na sebe ljudsku narav, postajući tako pravi čovjek Utjelovljenje je otajstvo čudesnog sjedinjenja božanske i ljudske naravi u jednoj osobi Isusa Krista (KKC, 483)

Utjelovljenje Sina Božjega ne znači da je Isus Krist djelomično Bog, a djelomično čovjek On je postao istinski čovjek ostajući istinskim Bogom, tj. pravi je Bog i pravi čovjek (KKC, 464) Crkva je branila i objašnjavala vjeru u utjelovljenje Isusa Krista tijekom prvih stoljeća, posebice protiv krivovjerja koja su je odbijala ili krivo tumačila to otajstvo Neki ga smatrali samo čovjekom, svetim i posebnim; drugi su govorili da je posvojeni Božji sin: Isus je samo čovjek kojega je Bog posinio te se u njemu nastanila Božja snaga; drugi negiralo božanstvo Isusa Krista, tvrdeći da je stvorenje; ili da je u Isusu Kristu samo božanska narav, a ne i ljudska…

posljednje dane on sâm za nas i za naše „Slijedeći svete Oce, svi mi jednodušno naučavamo, da je Gospodin naš Isus Krist spasenje rođen je od Marije Djevice, jedan te isti Sin, savršen u božanstvu, isti Bogorodice po čovještvu. Njega, jednog te savršen u čovještvu. On je uistinu Bog i istog Krista, Sina, Gospodina, Jedinouistinu čovjek - od razumske duše i tijela. Onrođenoga treba priznati u dvije naravi je iste bîti s Ocem po božanstvu i iste bîti s nepomiješane, nepromijenjene, neranama po čovještvu, nama u svemu jednak zdijeljene, nerastavljene, tako da se nikad osim u grijehu (usp. Heb 4, 15). On je prije zbog jedinstva ne dokida razlika naravi. ” vjekova od Oca rođen po božan- stvu, a u Krivovjerja osuđivana su na općim crkvenim saborima u Niceji (325. ), Carigradu (4 sabora), Efezu (431. ) i Kalcedonu (451. ), kada je svečano proglašena istina vjere kako se Isus Krist, vječni Božji Sin, utjelovio, postao čovjekom, te ga treba ispovijedati kao jednu osobu u dvije naravi (božanska i ljudska)

- „dvostruko” rođenje Isusa Krista: vječno rođenje Sina Božjega od Boga Oca, te njegovo povijesno rođenje od Djevice Marije - hipostatsko (osobno) sjedinjenje: utjelovljenje je sjedinjenje ljudske naravi Isusa Krista s jednom božanskom osobom (drugom), tj. s osobom Logosa kao svojom subzistencijom (kao subjektom svog opstojanja) Dogma je katoličke vjere, utemeljena na Sv. pismu i Predaji, da dvije naravi Isusa Krista pripadaju Sinu Božjemu, tako te je on jedini subjekt (jedina osoba) obiju naravi

Blažena Djevica Marija Otajstvo Kristova utjelovljenja djelo je Duha Svetoga: Isusa Krista je začela Djevica Marija po Duhu Svetome, te je on postao čovjekom Djevičanski dolazak Sina Božjega u ljudskom tijelu na ovaj svijet nije Božje zanemarivanje niti obezvrjeđivanje naravnoga puta začeća djeteta po ljudskom ocu i majci, njihovim ljubavnim sjedinjenjem Isusovo djevičansko začeće poručuje da je utjelovljenje Božjega Sina nebeski dar zemlji i zato Marija začinje Isusa Krista po Duhu Svetome

Govor o Marijinu djevičanskom začeću Isusa Krista po Duhu Svetom tumačenje je novozavjetne vjere, svečano definirano na crkvenim saborima Cilj crkvenih sabora i saborskih definicija: pojasniti vjeru te ukazati na moguće pogrješke, a ne tumačiti otajstvo Isusa Krista u cjelini (što je i nemoguće), pri čemu se saborski oci služe jezikom svoga doba

Na prvih 8 općih sabora (325. - 869. /870. ) prevladavajući jezik, kultura i način promišljanja je obojan helenizmom, ali to je inkulturacija; kolikogod su stručni (teološki) izrazi teški zanimljivi i važno ih je poznavati, ipak naša vjera u Isusa Krista nije prvenstveno teorijska Temelji se na prihvaćanju Isusa iz Nazareta Krista, sina Blažene Djevice Marije, kao Božjega Sina koji je postao pravi čovjek

4. Motiv (razlog) utjelovljenja Isusa Krista Teško je nama ljudima odgovoriti na pitanje: zašto je Bog htio utjeloviti se, zašto je postao čovjek (s tim je povezano i pitanje, zašto je pošao na križ i trpio? ) Sin Božji se utjelovio da nas otkupi od grijeha crkvena tradicija i prvi sabor (Niceja, 325. ) svečano je proglasio: “…koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, utjelovio se po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice i postao čovjekom…“ U motivu Utjelovljenja stavlja čovjekov grijeh u središte pozornosti, odnosno otkupljenje od grijeha

Sin Božji se utjelovio samo „zbog našega grijeha“? A da nije bilo grijeha, bi li se utjelovio? Mnogi tvrde da bi se Sin Božji utjelovio bez obzira na grijeh, tj. i da čovjek nije sagriješio Franjevački teolog Ivan Duns Scot (XIV. st. ) smatra da je nemoguće da grijeh „prisili” Boga na utjelovljenje; U prvi plan stavlja ljubav Božju prema čovjeku i svijetu: i da nije bilo grijeha, Sin Božji bi se utjelovio, da nam Bog i na taj način pokaže/objavi svoju ljubav

„Po ovome se pokazala Božja ljubav prema nama, što Bog svoga Sina jedinorođenoga posla na svijet, da živimo po njemu (1 Iv 4, 9) Motiv utjelovljenja Sina Božjega jest: otajstvo Božje ljubavi. Samo ljubav tako razmišlja, bez ljubavi to ne bi bilo razumljivo. A Božja ljubav nije logična u našem ljudskom smislu te riječi…

5. Kristovo sveto čovještvo Utjelovljenjem je „ljudska narav bila uzeta, a ne uništena“ (GS 22; KKC, 470). Crkva je uvijek branila „punu stvarnost Kristove ljudske duše, s njezinim djelovanjima razuma i volje i Kristova ljudskog tijela“ (KKC, 470)

U čovjeku Isusu Kristu postoji tzv. stečeno znanje koje samo po sebi nije moglo biti neograničeno Razvoj i rast Isusova znanja: „Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i kod ljudi” (Lk 2, 52) Iskusio je stvarni rast i napredak u znanju, zahvaljujući obitelji, učenju, molitvi, čitanju i razmišljanju o Sv. pismu, iskustvima koja je doživljavao među drugim ljudima. . . I s u s o v o z n a n j e Isus Krist posjeduje istinsku ljudsku spoznaju (znanje) Isus Krist također posjeduje tzv. neposrednu spoznaju (neposredno znanje)

Isusova bezgrješnost (svetost) i sloboda Isus Krist je u svemu sličan nama ljudima, „poput nas iskušavan svime, osim grijehom” (Heb 4, 15) Ostao „svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grješnika” (Heb 7, 26) Kaže: “Tko mi od vas može dokazati grijeh? ” (Iv 8, 46) Svjestan je da nije došao biti spašen, nego spasiti (usp. Mk 10, 45) On je onaj “koji ne upozna grijeha, a kojega Bog za nas učini grijehom, da mi budemo pravednost Božja u njemu” (2 Kor 5, 21)

o Grijeh nije dio izvorne ljudske naravi, odnosno naravnog bitka čovjeka i ne ulazi u samu definiciju čovjeka o Kršćanska tradicija se suprotstavljala tome i ne gleda na grijeh kao od Boga stvorenu stvarnost, nego kao na negaciju, odnosno poništavanje stvorene stvarnosti o Ljudska narav (izvorno) uključuje mogućnost griješenja, a ne stanje grijeha o Bog nije stvorio grijeh

Tvrdnja o odsutnosti grijeha u Isusu znači: u njemu se pojavljuje , „po mjeri Božjoj”, tj. u njemu je potpuno ostvaren cilj čovjeka da u sebi nosi sliku Božju u osobi Isusa Krista (hipostatsko sjedinjenje) je temelj i korijen toga izvanrednog aspekta Kristova čovještva; odvajanje od Boga; čovjek se suprotstavlja Bogu, stvorenjima i samom sebi. Kada kažemo da je Isus bez grijeha, znači da se nikada nije odjeljivao ili suprotstavljao Bogu, da nije nikada išao protiv stvorenja ili samoga sebe;

Je li Isus mogao odbaciti Božji naum, te tako sagriješiti? Pitanje slobode i slobodne volje SLJEDEĆA TRIBINA (13. svibnja): Isus slobodno daje svoj život: „Nitko mi ga ne oduzima, nego ga ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti OTAJSTVA ŽIVOTA ISUSA KRISTA; ga. ” (Iv 10, 18) MUKA I SMRT NA KRIŽU; USKRSNUĆE (KKC 535 -679) Što je sloboda? Mogućnost biranja između dobra i zla? NE! U tom slučaju ni Bog ne bi bio slobodan! Definicija slobode moral se odnositi na biranje i određivanje vlastitog djelovanja (to je Božja sloboda!), na biranje dobra Sloboda bi bila odlučivanje za (činiti) dobro HVALA NA POZORNOSTI I Čovještvo Isusa Krista je radikalno sveto, izvor i uzor svetosti za sve STRPLJENJU! ljude Ivan KARLIĆ