Vjebe iz predmeta Mikroekonomija Vjebe 9 ass Lejla
Vježbe iz predmeta Mikroekonomija Vježbe 9 ass. Lejla Dacić
OLIGOPOL I MODELI OLIGOPOLA � Riječ oligopol je izvedena iz grčke reči “olioi”, što znači “malo” i “polist”, što znači “prodavac”. � Oligopol predstavlja takvo tržišno stanje u kome dominira nekoliko proizvođača homogenog ili diferenciranog proizvoda. � Često se susreće u praksi � U sebi sadrži elemente i savršene konkurencije i tržišta monopola. � Velike kompanije najčešće posluju na oligopolskom tržištu (DHL, UPS, EWS, telekom operater: BH Telekom, Eronet, Mobis, ili tržište kamiona : Man, Mercedes, Volvo itd. ) � ¨Kada na tržištu postoji mali broj, svega nekoliko , prodavača nekog proizvoda od kojih svaki ima značajan udio u ukupno ponudi, onda takvo tržište nazivamo oligopol¨.
�Na ovakvom tržištu se pojavljuju dvije vrste proizvoda: �Homogeni (kafa, cement, šećer, čelik, itd. ) �Nehomogenii ( televizori, kompjuteri, automobili, itd. ) �Ukoliko se radi o homogenim proizvodim, tada govorimo o ČISTOM ILI PERFEKTNOM OLIGOPOLU, a ako se radi o nehomogenim proizvodima tada imamo NESAVRŠENI OLIGOPOL.
�Ono što je važno za sve oblike oligopola je to da imaju veliki uticaj na tržištu. �Oligopoli se najčešće javljaju u teškoj industriji, kao što su: proizvodnja čelika, mineralnih sirovina, nafte, automobila, aviona, lijekova, kompjutera i drugih proizvoda. Oligopol je predodređen za one grane gde su prisutna velika ulaganja i gdje postoji ekonomija obima.
Pretpostavke oligopola 1. Mali broj, svega nekoliko učesnika, 2. Mogućnost vođenja aktivno-pasivne politike cijena ponuđača, 3. Postojanje barijera ulaska, 4. Preduzeća mogu da konkurišu cijenama i/ili količinama, 5. Postoji mogućnost udruživanja učesnika na strani ponude, 6. Preduzeća mogu nuditi i homogene i heterogene proizvode, 7. Elastična funkcija tražnje, 8. Koeficijent unaksrsne elastičnosti tražnje određeni broj.
Izvori oligopola �Pri donošenju odluka učesnik u oligopolističkoj konkurenciji nalazi se u međusobnoj zavisnosti sa drugim učesnicima na tržištu, zbog čega mora voditi računa o mogućim reakcijama drugih na njegove odluke i obratno. �Čim preduzeće počne voditi računa o tome kakve će odluke donositi, s obzirom na moguće reakcije drugih preduzeća, ekonomska analiza ulazi na teren strategijskih igara. � U vezi sa definicijom oligopola postavlja se pitanje, šta znači “malo prodavača“ ili grupa prodavača? � Koji je to broj prodavača zbog kojeg tržište gubi karakter savršene konkurencije?
�Na osnovu čega razgraničiti oligopol od velikog broja prodavača sa diferenciranim proizvodom? Treba istaći da je ovo razgraničavanje prilično teško, jer pored broja tržišnu strukturu determinišu i drugi faktori. Budući da na oligopolističkom tržištu samo mali broj preduzeća prodaje homogen ili diferenciran poroizvod, djelovanje svakog od njih utiče na ostala preduzeća u grani. �Bitnu oznaku oligopola čini međusobna zavisnost i njihov pojedinačni uticaj na količinu i cijenu proizvoda. Za razliku od savršenog konkurenta čiji je uticaj na cijenu zanemarljiv, oligopol značajno utiče na formiranje tržišne cijene.
�Savršena konkurencija i čisti monopol su dva ekstremna tržišna stanja. �Potpuna ili savršena konkurencija je više hipotetičko stanje nego stvarnost. �Monopol (jedan prodavac ili kupac) takođe je rijedak slučaj. U većini privrednih grana na tržištu raznih zemalja dominira nekoliko preduzeća, odnosno oligopolija. �Oligopolska preduzeća nastaju sa više osnova. Glavni faktori, koji određuju oligopolsku strukturu na tržištu su tehnološki i troškovni faktori, te iznos kapitala.
�Postoje određeni faktori koji određuju tržišnu strukturu: 1. Tehnološki � Ako samo nekoliko preduzeća posjedjuje određenu tehnologiju za proizvodnju nekog proizvoda, tada se na tržištu formira oligopolska tržišna struktura. 2. Troškovni � � Troškovi proizvodnje mogu nekada opredjeljivati koliko će se preduzeća pojaviti na nekom tržištu. Masovna proizvodnja obezbjeđuje povoljnu strukturu troškova. 3. Iznos kapitala � � Jedan o čestih razloga koji dovode do pojave oligopola Uvijek je za preduzeće problem kako nabaviti dovoljno kapitala pod povoljnim uslovima.
�Barijere koje onemogućavaju ulazak novih kompanija na oligopolska tržišta: 1. Potreba da se proizvodi u velikim serijama, 2. Patenti i licence koje određenim proizvođačima daju isključivo pravo proizvodnje i /ili prodaje određenog proizvoda ili usluge. 3. Kontrola temeljnih sirovina, npr. urana, boksita, itd. 4. Ugled postojećeg proizvoda, npr. Teško je konkurirati britvicama marke ¨Gilette¨. 5. Velika finansijska ulaganja mogu biti značajna prepreka za nove prodavaoce, osobito u doba oskudice i /ili visoke cijene na tržištu kapitala, 6. Tajnost recepta, koji proizvođač ne želi patentirati, nego ga drži u tajnosti. (npr. Coca Cola) 7. Vlasništvo i kontrola sistema distribucije.
�Ako na oligopolskom tržištu imamo samo dva ponuđača takvo tržišno stanje se naziva DUOPOL. �To je najjednostavniji oblik oligopola, i na njemu se nalaze samo dva samostalna i maksimizacijom dobiti motivirana preduzeća nasuprot mnoštvu kupaca, koji zbog svog velikog broja i malene ekonomske snage nisu u mogućnosti vršiti bilo kakav uticaj na razinu cijene. (npr. Fabrike za proizvodnju vojne opreme).
�Budući da se cjenovna konkurencija vodi razornim ratovima cijena, oligopolisti, suparništvo i konkurenciju radije premještaju u domen diferencijacije proizvoda, reklame, dizajna i pružanja brze i efikasne usluge. �To je necjenovna konkurencija. Ali i ovde akcija jednog brzo se uzvraća reakcijom drugog. �S obzirom da oligopolista zna da će njegove aktivnosti uticati na druge oligopoliste u grani, svako preduzeće mora uzeti u obzir moguću reakciju konkurenata kad odlučuje o cijenama, stepenu diferencijacije, obimu reklame i sl.
Podjela oligopola �Budući da konkurenti mogu reagovati na mnogo različitih načina, ne postoji jedinstven nego više modela oligopola, koji se temelje na reakciji konkurenata na akcije drugih. � Zbog toga, donošenje odluka kod oligopola je mnogo složenije nego u ostalim oblicima tržišne strukture. �Zavisno od toga da li se oligopolisti sporazumijevaju ili ne imamo nesporazumni i sporazumni oligopol.
Nesporazumni oligopol �Postoji više modela nesporazumnog oligopola, a to su: �model Francuskog ekonomiste Antoana Kurnoa, �Edgevortov model, �Svezijev i �Šamberlanov model.
Sweezyev model �Ovaj model poznat je u ekonomskoj literaturi pod nazivom “model izlomljene krive potražnje“. Uveo ga je Paul Sweezy ( Pol Svizi ) 1939 godine da objasni rigidnost oligopolskih cena. �Objašnjenje za ovu pojavu Sweezy je našao u činjenici da bi oligopolist, koji bi povećao cijenu izgubio većinu svojih kupaca, jer druga preduzeća u sektoru ga ne bi u tom slijedila. Isto tako, oligopolist ne bi mogao povećati svoj udio na tržištu sniženjem cijene, jer bi to učinili ubrzo i njegovi konkurenti. Zbog toga su oligopolisti svjesni međuzavisnosti, pa iako se ne sporazumijevaju o cijenama, održavaju cijene nepromenjene čak i onda kada se uslovi potražnje i troškovi proizvodnje menjaju.
�Prema Sweeziyju, oligopolisti susreću krivu potražnje koja ima lom pri postojećoj ceni. Po tome se ovaj model i zove “model izlomljene krive potražnje“.
Sporazumni oligopol � Kod sporazumnog oligopola razlikujemo sledeće podjele: �Kartel �Liderstvo u određivanju cena �Necjenovna konkurencija.
Kartel �Oligopoli se mogu sporazumijevati, bilo javno, tajno ili prećutno, odnosno implicitno. U mnogim državama sporazumijevanje o cijenama i podjeli tržišta je zabranjeno, ali isto tako u nekim državama ti su sporazumi legalni. �Pored toga postoje i međunarodni karteli, koji određuju jedinstvene cijene, dijele tržište i sporazumijevaju se o kvotama proizvodnje. �Da bi izbjegli razorno suparništvo ratom cijena oligopolisti se tajno, ili gde to zakoni ne zabranjuju, i javno sporazumevaju o cijenama, kvotama proizvodnje, podjeli tržišta i podjeli profita. �Takva organizacija oligopolističkih preduzeća zove se kartel.
�Postoje dvije vrste kartela: centralizovani kartel za podjelu tržišta. �Centralizovani kartel se zasniva na formalnom sporazumu oligopolista nekog homogenog proizvoda kojim se određuje cijena, kvote proizvodnje njegovih članova i udjeli u profitu. �Kartel za podjelu tržišta daje svakom članu isključivo pravo da djeluje na određenom regionalnom tržištu.
Loše strane Kartela �Loša strana kartelskih sporazuma, sa stanovišta opšteg interesa, je očigledna jer kartel ostvaruje, ili teži da ostvari manjom količinom, a visokom cijenom monopolske profite. �Zato je u većini država sporazumijevanje cijenama zabranjeno. �Međutim, i u samom modelu postoje elementi slabosti, tako da se ti sporazumi narušavaju. Članovi kartela su skloni nepoštovanju sporazuma prodajući više od svoje kvote. Pored toga visoki profiti privlače i druga preduzeća u grupaciju kojoj pripada kartel.
Liderstvo u određivanju cena �Liderstvo u određivanju cijena ili cjenovno predvođenje je jedan od načina ponašanja oligopolista, kojim se izbjegava rat cijenama i tajno sporazumijevanje. � Rat cijenama vodi do smanjenja profita svakog oligopoliste, a tajni sporazumi su pod udarom državne kontrole. � Liderstvo je u stvari jedan način prećutnog sporazumijevanja, gdje svi oligopolisti određuju cijenu koju je odredilo vodeće preduzeće sa ulogom lidera. Preduzeće – cjenovni predvodnik – započinje sa promjenom cijene a potom ga ubrzo slijede sva ostala preduzeća u privrednom sektoru. �Cjenovni predvodnik, ili lider je obično najveće – dominantno preduzeće u određenoj proizvodnji.
�U ovom modelu preduzeće – lider određuje cijene koje maksimalizuju njegove profite, s tim da omogućava svim ostalim preduzećima koja ga slijede da prodaju koliko žele po toj cijeni, a potom, lider – preduzeće podmiruje preostalu potražnju. Zato preduzeća sljedbenici se ponašaju kao savršeni konkurenti koji se prilagođavaju datoj cjeni. �Razlika je u tome što tu cijenu nije odredilo tržište potpune konkurencije nego vodeći oligopolista. A on je podešava tako da maksimalizuje svoje profite.
Necjenovna konkurencija �Necjenovna konkurencija na oligopolističkim tržištima analizira se pomoću teorije igara. �U tom pristupu, oligopolista pretpostavlja da njegovi suparnici uvek biraju najbolju strategiju, a zatim razvija najbolju vlastitu kontra strategiju.
TEORIJA IGARA �Tvorac teorije igara je J. Von Neumann koji je 1928. godine utemeljio osnovne postavke teorije igara. �Da bi ovaj model bio primjenjiv u ekonomiji, potrebno je da se neki ekonomski problem formuliše u terminima teorije igara, nađe rješenje igre, a zatim to rješenje ponovo prevede u ekonomske termine, da bi se izvršilo njegovo ekonomsko tumačenje.
�Svaki igrač postavlja svoj cilj i bira strategiju svoje igre. Njegov protivnik se ponaša na isti način. Zato, konačni ishod igre zavisi istovremeno od strategija svih učesnika. Što je bolju strategiju igrač izabrao, to će biti bolji i njegov rezultat.
Osnovni pojmovi �IGRA – To je aktivnost u kojoj učestvuju dva ili više igrača čiji su interesi različiti. �IGRAČ- je prva osoba koja sudjeluje u igri. Njih može biti dva ili više. Ovi igrači mogu biti individualci (kao igrači pokera) , firme (kao na oligopolskim tržištima) ili cijeli narod ( npr. tokom vojnih sukoba). �STRATEGIJA označava skup planiranih akcija koje preduzima svaki igrač. Npr. Strategija može biti promjena ambalaže proizvoda, određivanje cijene proizvoda, itd. �Svaki od igrača unaprijed postavlja svoj cilj i u zavisnosti od njega bira određenu strategiju.
�Igre su podijeljene na osnovu 2 kriterija: �Koliki je broj učesnika u igri, �Kakav je konačan ishod igre. �Zavisno od broja igrača razlikujemo igru dvojice, trojice ili općenito igru n-igrača, a obzirom kakav je ishod, postoje igre sa nultom sumom i igre čija suma krajnjjih rezultata nije nula, �S obzirom na ishod razlikujemo igre sa stalnom i nestalnom sumom.
�U teoriji igara, rezultat svakog igrača zove se isplata. �U oligopolskoj konkurenciji rezultat je profit ili gubitak oligopoliste. �Rezultati su određeni strategijama oligopolista i ograničenjima sa kojima se susreću. Ograničenja mogu biti razna kao na primer carine, raspoloživa tehnologija i cijene faktora. �U teoriji igara, pored vlastitog cilja i mogućih akcija bitno je poznavati ili bar pretpostavljati, ciljeve i akcije suparnika. �Isto tako treba znati da i drugi igrač na isti način analizira ciljeve i strategije onog prvog.
Matrica rezultata �Ukoliko postoje samo dva preduzeća tada se rezutati njihovih strategija najlakše prikazuju u obliku MATRICE. �Redovi matrice predstavljaju moguće strategije prvog igrača, a kolone moguće strategije drugog igrača. =STRATEGIJSKI ILI MATRIČNI OBLIK IGRE. �Postoji ukupno m. Xn (2 X 3=6) rezultata pvog igrača.
Broj redova u matrici predstavlja broj strategija koje ima na raspolaganju preduzeće X, A broj kolona pokazuje koliko strategija ima preduzeće Y.
�Ravnoteža je kada zatvorenik 1 preduzme najbolju moguću strategiju uzimajući u obzir i to šta će učiniti zatvorenik 2, i obrnuto. Za prvog zatvorenika dominantna strategija je da prizna, a također, i za drugog zatvorenika dominantna strategija je da prizna.
Zaključak �Oligopol je najrasprostranjeniji oblik tržišne strukture u prerađivačkoj industriji. Čisti oligopol sa homogenim proizvodom javlja se često u proizvodnji čelika i aluminijuma. �Iz dosadašnjeg izlaganja problematike oligopola vidjeli smo da oligopolisti mogu donositi različite odluke u cilju maksimalizovanja svojih profita. �Oligopolska preduzeća nastaju sa više osnova. Glavni faktori koji određuju oligopolsku strukturu na tržištu su tehnološki i troškovni uslovi privrednog sektora. �U većini privrednih grana na tržištu raznih zemalja dominira nekoliko preduzeća, odnosno oligopolija.
HVALA NA PAŽNJI
- Slides: 34