TLOZNANSTVO Tlo i pedosfera Tlo je najgornji rastresiti

TLOZNANSTVO

Tlo i pedosfera Tlo je najgornji rastresiti sloj Zemljine kore, različitih dubina, sastavljen od čvrstih i praškastih čestica, vode i zraka, opskrbljen potrebnim hranjivima, može biti nositelj vegetacije. Tloznanstvo je znanost koja proučava postanak, razvoj i svojstva tla. U početku svog postanka zemlja je bila gola i pusta jer je užarena masa, hlađenjem na površini, postupno prelazila u čvrstu kamenitu koru, koja se naziva litosfera. Vulkani koji su izbijali kroz kamenitu koru, izbacivali su iz unutrašnjosti užarenu lavu, koja se razlijevala kamenitom korom i hladila, pa je od nje nastalo eruptivno kamenje. Hlađenjem i nabiranjem Zemljine kore i lave te vulkana i drugih sila, površina Zemljine kugle postala je neravna. Nastale su veće ili manje udubine ili uzvisine.

Slijevanjem velikih količina vode iz atmosfere, udubine su se postupno punile vodom i nastajala su mora i jezera. Mora i jezera lomila su i drobila, te kemijski rastvarala kamenje i stijene, a mijenjajući svoje mjesto, ostavljala su za sobom svoje usitnjene dijelove. . Pod utjecajem naizmjeničnog zagrijavanja i rashlađivanja stijene su se raspucale, a voda ih je prodirući u pukotine, nagrizala i rastakala. Smrzavanjem vode u pukotinama još se više ubrzalo trošenje kamenja. Usitnjene i rastrošene stijene odnosila je voda, oborinska i riječna u nizine, gdje su se postupno taložile sitne čestice. Tu se pojavljuju prvi živi organizmi na zemlji: bakterije, alge, lišajevi i mahovine. Odumiranjem tih organizama pukotine kamenja ispunjavale su se organskom tvari

Tako su postupno stvoreni uvjeti za razvoj viših biljaka. Biljke odbacuju lišće, a i cijele propadaju pa se tako stvara sve deblji sloj bogat organskom tvari. Uz biljke pojavljuju se i životinje, najprije one najniže, a kasnije i druge vrste koje svojim djelovanjem i ugibanjem sudjeluju u stvaranju tla. Sve je to pridonijelo da se kroz vrlo duga razdoblja na litosferi, postupno razvio novi sloj tla – pedosfera. Prema tome, na postanak i razvoj tla djelovale su, uz niz klimatskih čimbenika, biljke i životinje, a kasnije je na tlo utjecao i čovjek. Tlo je bilo neprekidno, kao što je i danas, izloženo utjecaju svih tih čimbenika i živi svojim posebnim životom poprimajući određena fizikalna, kemijska i biološka svojstva. Tla nastaju, žive, razvijaju se, mijenjaju se i stare, te na kraju s vremenom i nestaju.

Čimbenici nastanka tla Na postanak i razvoj tla djeluju mnogi čimbenici i to: matični supstrat, klima, organizmi, reljef, vrijeme. Pod utjecajem tih čimbenika stijene se postupno pretvaraju u nova prirodna tijela, a na površini litosfere razvija se tlo – nova rahla i rastresita Zemljina sfera – pedosfera, a čimbenici koji su djelovali u nastanku tla nazivaju se pedogenetski faktori.

Matični supstrat Matični kameni supstrat je najvažniji za postanak i razvoj tla, jer skoro sav mineralni dio tla, (86 – 99 % ukupne mase njihovih čestica) potječe od stijena. Stijene su najvažnije u postanku tla u prvoj njegovoj fazi. Kasnije se utjecaj stijena smanjuje, a sve više raste značenje aktivnih čimbenika tvorbe tla, kao što su klima i vegetacija. U izgradnji litosfere sudjeluje veliki broj kemijskih elemenata od kojih je najveći dio vezan u spojevima, odnosno mineralima sastavljenim od dva ili više elemenata.

Na temelju kemijskog sastava minerali se dijele u nekoliko skupima, i to elemente (sumpor i ugljik), sulfide (pirit, galenit, cinabarit), okside (kvarc, hematit, magnetit), hidrokside (limonit), soli (kamena sol, fluorit, gips). Petrografija je znanost o kamenju, a dijeli sve kamenje u tri skupine i to: eruptivno ili magmatsko, sedimentno ili taložno i metamorfno kamenje.

Eruptivno kamenje Nastalo je erupcijom vulkana, odnosno hlađenjem i kristalizacijom magme (rastaljene mase iz unutrašnjosti zemlje). Eruptivne stijene mogu biti površinske i dubinske. Prema tome dali se magma hladila i kristalizirala na površini ili u dubini zemlje. Eruptivno kamenje dijeli se u nekoliko skupina, npr. granite, sijenite, diorit. Eruptivno ili magmatsko kamenje sastavljeno je od mnogih minerala kao što su glinenci, amfiboli i pirokseni.

Sedimentno ili taložno kamenje Sedimentno kamenje nalazi se na površini litosfere, a nastalo je razaranjem i trošenjem eruptivnih stijena. Taj rastrošeni materijal prenošen vodotocima ili vjetrom, istaložio se u vodi ili na kopnu i nakon toga stvrdnuo. Prema silama koje ih stvaraju taložne (sedimentne) stijene dijele se na tri skupine i to: mehaničke, organogene i kemijske sedimente. Mehanički sedimenti sastavljeni su od proizvoda trošenja prvobitnog kamenja i minerala cementiranih u kompaktne mase. Nastali su taloženjem trošina minerala i stijena u vodi, te skupljanjem i sljepljivanjem tih čestica na kopnu.

Prema veličini i povezanosti čestica, mehanički sedimenti dijele se u tri skupine: § konglomerate i kršnike sastavljene od šljunkovitih i kamenitih čestica § pješčenjake, izgrađene pretežito od čestica pijeska § glinice, glinaste škriljavce i neke lapore nastale sljepljivanjem najfinijih čestica Organogeni sedimenti su kamenje nastaloženjem biljnih i životinjskih organizama, to su organski vapnenci i dolomiti

Kemijski sedimenti su kamenje nastaloženjem biljnih i životinjskih organizama, a to su organski vapnenci i dolomiti. Sedimentno kamenje općenito je za razvoj pedosfere od manjeg značaja nego eruptivno kamenje, već i zbog njegove manje rasprostranjenosti. U razvitku pedosfere kod nas, sedimentno kamenje ima veliku ulogu, jer na velikim površinama čini glavni matični supstrat, iz kojeg se razvijaju naša tla. Najveći značaj za razvitak naših tala imaju vapnenci i dolomiti, a donekle i mehanički sedimenti, jer je cijeli naš krš izgrađen uglavnom od sedimentnih karbonatnih stijena.

Metamorfno kamenje nastalo je preobrazbom eruptivnog i taložnog kamenja. Utjecajem vrlo visokog tlaka i vrlo visoke temperature u unutrašnjosti zemlje dolazi do metamorfoze eruptivnog i taložnog kamenja koje poprima kristalno – škriljastu strukturu. Stijene i kamenje litosfere nisu stalnog oblika nego se neprestano mijenjaju i troše prolazeći kroz niz preobrazbi mehaničke, fizikalne, mineralne i kemijske prirode. Sve te promjene utječu i na razvoj i svojstva tla. Prirodna svojstva matičnog supstrata odrazit će se u svojstvima tla, posebno u prvom stadiju njegova razvitka, dok je u razvijenim tlima ta uloga sve manja.

KLIMA Klima je jedan od najvažnijih aktivnih čimbenika u postanku i razvoju tla. Za postanak i razvoj pedosfere najznačajnije su oborine, toplina i zasićenost zraka vodenim parama jer o vlažnosti i toplini ovisi intenzivnost svih pedogenetskih procesa. Kako ti čimbenici jako variraju u različitim krajevima zemlje, razumljivo je da se u različitim klimatskim područjima razvijaju i različita tla. Padaline utječu na trošenje i ispiranje proizvoda trošenja. Što je više padalina to je intenzivnije ispiranje iz površinskih horizonata (dijelova) tla. Prema količini padalina klima se dijeli na humidnu i aridnu. Humidna se nazivaju područja gdje godišnje padne više oborina nego što se može ispariti

Aridna je klima onih područja u kojima bi se moglo ispariti više vode nego padne oborina (padalina). Prelaz između ta dva ekstrema su semihumidna i semiaridna klima. Klima oborinama ne utječe samo na trošenje i ispiranje nego i na druge procese u tlu, npr. tvorbu gline, tvorbu i razgradnju humusa, a temperaturama i na intenzivnost kemijskih i bioloških promjena u tlu.

Istraživanja su pokazala da se sadržaj humusa i dušika u tlu u područjima travne vegetacije uz odgovarajuću toplinu povećava s povećanjem oborina jer je razgradnja organske tvari intenzivnija Osim oborina za procese u tlu važna je i temperatura jer se pri višoj temperaturi ubrzavaju kemijski i biokemijski procesi, što znači da je jače i ispiranje u niže horizonte dijelova tla. Osim toga ubrzava se tvorba i razgradnja organske tvari.

ORGANIZMI Tlo je vrlo usko povezano s organizmima koji u njemu žive, jer je sav živi svijet sudjelovao u procesima razaranja litosfere i u tvorbi novog organskog dijela pedosfere, a time i u razvoju tla. Biljke, životinje i čovjek svojim životnim funkcijama i različitim procesima omogućavaju promjene koje utječu na razvoj tla. Organizmi su obogatili mrtvu kamenitu trošinu ogromnim količinama ugljika iz zraka i konzervirali u pedosferi velike količine sunčeve energije. Mnogi organizmi oduzeli su mrtvoj trošini milijune kilograma anorganskih spojeva, od kojih su sintetizirali nove tvari i stavili ih u kružno kretanje. Zbog svega toga organizmi su vodeći čimbenici u postanku i razvoju tla.

Kao što je djelovanje klime na različitim mjestima zemlje različito, tako je različita intenzivnost i kvaliteta djelovanja živih organizama. U različitim geografskim područjima aktivnost živog svijeta varira i uglavnom se poklapa s djelovanjem klimatskih čimbenika. Zbog toga je razumljiva uska veza između klime i vegetacije. Od vegetacijskih čimbenika jednu od najznačajnijih uloga, u tvorbi i razvoju tla ima šuma, koja zauzima oko 27 % ukupne površine kopna. Ta masa žive tvari veća je od žive tvari bilo koje druge skupine organizama. Na drugom je mjestu travnjačka vegetacija, a vrlo su velike površine i pod poljoprivrednim biljkama koje također imaju ogroman utjecaj na formiranje i dinamiku tla.

PEDOGENETSKI PROCESI Pedogenetskim procesima nazivaju se svi procesi koji izravno sudjeluju u razvitku tla.

Trošenje litosfere Trošenjem minerala i kamenja mijenjaju se fizikalna i kemijska svojstva litosfere. Kompaktne mase stijena prelaze u rahlu trošinu izgrađenu dijelom od istih, a dijelom od novih mineralnih spojeva. Stijene i minerali raspadaju se u nekoliko međusobno povezanih procesa, pa trošenje litosfere može biti: fizikalno, kemijsko i biološko. Fizikalno trošenje je usitnjavanje stijena i minerala, pri kojem trošina zadržava isti kemijski sastav. Procesi fizikalnog trošenja odvijaju se pod utjecajem topline, vode i vjetra. Djelovanjem topline vrši se suho fizikalno trošenje za razliku od mokrog, koje se vrši pod utjecajem vode.

Danju se površina stijena i kamenja brže zagrije, nego njihova unutrašnjost pa se površina kamenja više rasteže. Zbog razlike u obujmu vanjskog ugrijanog dijela i hladnog unutrašnjeg, stvaraju se male pukotine usporedne s površinom kamena. Noću se površina kamenja hladi i steže brže nego njegova unutrašnjost, i zbog toga kamen puca okomito na površinu. Rad topline na fizikalnom trošenju znatno potpomaže voda i to na nekoliko načina: - kada se kamenje vlaži, voda ulazi u njegove sitne pore, pa se kamen rasteže i povećava mu se obujam, a sušenjem se obujam smanjuje. Zbog takvog čestog stezanja i rastezanja dolazi do popuštanja veza između čestica minerala i na kraju do raspadanja kamenja - na raspadanje kamenja djeluje voda koja se u kapilarama stijena smrzava, jer se obujam vode pri smrzavanju povećava pa stijena puca.

- bujice i potoci odnose čestice nastale trošenjem u nizinu, pri čemu se i dalje smanjuju i usitnjavaju. - morska voda snažno djeluje na raspadanje stijena, jer valovi velikom snagom udaraju o stijene na obali te ih postupno kidaju i troše. Vjetar također ima veliki utjecaj na trošenje kamenja, jer nosi rastrošene čestice, udara njima o stijene, pa ih tako brusi i usitnjava. Kemijsko trošenje kamenja i minerala vrši se pod utjecajem vode, ugljičnog dioksida i kisika, te različitih kiselina i soli. Kod kemijskog trošenja mijenja se kemijski sastav minerala ili se oni raspadaju na komponente od kojih su sastavljeni.

Voda je najvažniji čimbenik kemijskog trošenja minerala jer ima sposobnost otapanja, hidratacije i hidrolitskog cijepanja. Otapanje je najjednostavniji način kemijskog trošenja, a posebno je važno pri trošenju nekih sedimentnih stijena, kao što su vapnenci, dolomiti i gips. U praksi netopljivih stijena nema, pa čak ni silikatno kamenje nije potpuno netopljivo u vodi. Hidratacija – između vode i sastavnih spojeva kamenja, koje ne sadrži vodu, postoji jak afinitet, pa voda takve spojeve pretvara u hidrate (spojevi s vodom). Ulaskom vode među pojedine molekule minerala, znatno popusti njihova međusobna veza i čvrstoća minerala, koji postaju mekši, a i obujam im se poveća. Prema tome hidratacijom dolazi, ne samo do kemijskih promjena, već i do fizikalnog trošenja minerala.

Hidrolitsko trošenje minerala i kamenja sastoji se u kemijskim promjenama, koje nastaju pod utjecajem vodikovih (H) iona vode. Vodikovi ioni odlikuju se velikom pokretljivošću. Oni napadaju katione na površini molekula minerala, potiskuju ih i zauzimaju njihovo mjesto, pa se tako minerali zakiseljavaju. Na taj se način hidrolitski troše; silikti, najrašireniji spojevi litosfere, koji su inače najotporniji i najteže topljivi. Najvažniji pomagač u kemijskom trošenju stijena je ugljični dioksid. Dolazeći u sloj trošenja, obogaćen ugljični dioksid voda s njim tvori ugljičnu kiselinu. U padalinama ima CO 2, pa je zato reakcija oborinske vode slabo kisela. Zakiseljena voda troši kamenje, prvenstveno svojim vodikovim ionima, koji izazivaju različite kemijske procese.

Trošenje oksidacijom ima manje značenje od trošenja uvjetovanog vodom i ugljičnim dioksidom, jer je većina spojeva koji izgrađuju litosferu potpuno oksidirana. Oksidacijom se troše oni minerali koji sadrže željezo u obliku ferospojeva. Prilikom oksidacije minerali se dosta troše i fizički, jer se znatno povećava obujam njihovih čestica, npr. rđanje željeznih predmeta. Od ostalih čimbenika koji sudjeluju u kemijskom trošenju litosfere spominju se dušična kiselina, ali je njena količina u oborinskoj vodi mala, pa je i njezin utjecaj na procese kemijskog trošenja kamenja također malen. Biološko trošenje odvija se pod utjecajem biljnih i životinjskih organizama, koji lučenjem svojih sekreta, kemijski djeluju na mineralni dio tla.

Osim toga biljni organizmi pojedinim svojim dijelovima (korijen) djeluju i na fizičko trošenje stijenja i kamenja. U biološkom trošenju sudjeluju brojni organizmi, kao što su bakterije, alge, mahovine, lišajevi, te više biljke, a u manjoj mjeri i životinjski svijet. Prvim organizmima na golim stijenama smatraju se autotrofne bakterije, a zatim lišajevi i alge. Lišajevi imaju korozivnu moć, a svojim hifama prodiru u pukotine kamenja i fizički ga troše. Rad bakterija, algi i lišajeva nastavljaju mahovine. One svojom mrtvom organskom tvari stvaraju bogate naslage humusa koji je pogodno stanište za naseljavanje viših biljaka.

Izumiranjem viših biljaka povećava se organski dio tla, pa se u tlu naseljava mikroflora. Djelovanjem viših biljaka dolazi do pojačanog kemijskog trošenja, jer korijenje drveća velikom snagom prodire u pukotine kamenja, te ga kida, usitnjava i troši. Veliki utjecaj na preobrazbu litosfere i razvitak pedosfere imaju obamrli organizmi, jer njihovom razgradnjom nastaju najrazličitiji kemijski aktivni spojevi, kao što su organske i anorganske kiseline, soli i dr. , koji znatno ubrzavaju daljnje

Tvorba i razgradnja organske tvari u tlu Pod organskom tvari tla razumijevaju se manje ili više raspadnuti ostaci obamrlih biljaka i životinja. Stvaranje organske tvari u mineralnoj trošini vezano je s pojavom organizama. Organska tvar viših biljaka nastaje fiziološkim procesima fotosinteze i kemosinteze. Fotosinteza je proces tvorbe organske tvari iz ugljičnog dioksida, koji se nalazi u zraku, i vode u biljnim stanicama, a odvija se u zelenim dijelovima biljaka.

Kemosinteza je proces u kojem biljke od ugljikohidrata i kemijskih elemenata iz tla grade niz novih organskih spojeva. Razgradnja obamrlih organskih tvari vrši se pomoću mikroorganizama na dva načina: truljenjem i gnjiljenjem. Truljenje je raspadanje organske tvari uz prisustvo dovoljne količine kisika, a vrše ga aerobni organizmi. Taj proces teče do potpune oksidacije, do konačnih proizvoda raspadanja, plinova, vode i mineralnih spojeva (mineralizacija) Gnjiljenje je raspadanje organske tvari bez prisustva kisika ili uz nedovoljnu prisutnost kisika, a vrše ga anaerobni organizmi. Taj proces važan je za stvaranje humusa nastalog preobrazbom mrtve organske tvari, a naziva se humifikacija.

Premještanje sastavnih dijelova tla U pedosferi nema mirovanja. Iste sile koje su razarale litosferu djeluju i dalje te pokreću mehaničke elemente i prenose ih ili po površini ili u unutrašnjosti pedosfere. Vrlo mali broj tala ostao je na mjestu svog postanka. Takva tla nazivaju se autohtona ili rezidualna. Najveći dio tala danas je smješten podalje od mjesta postanka. Ta prenesena tla nazivaju se alohtona ili koluvijalna. Površinsko premještanje čestica tla vidi se dobro u planinama gdje proizvodi trošenja stijena, utjecajem sile teže, klize niz strmine i tako se neprestano udaljuju od matičnog supstrata. Ta pojava naziva se gravitacija. Voda je glavni čimbenik površinskog i unutarnjeg premještanja tla.

Voda u obliku bujica nosi s obronaka planina različitu trošinu, mineralne i organske čestice, počevši od najfinijih, sve do krupnih komada kamenja i taloži se djelomično na podnožju brda. Tako nastaju deluvijalna tla. Površinska voda ogoljuje površinu tla, tvoreći tako ogoljena ili denudirana tla. Pri poplavama manjih ili većih vodotoka na poplavljenoj površini nakon povlačenja vode zaostaju znatne količine mineralnih i organskih čestica različite veličine. Tako su uz rijeke i potoke nastala taloženjem aluvijalna ili naplavna tla. Vjetar neprekidno pokreće čestice tla površinom pedosfere, te ih premješta na drugo mjesto, gdje se talože i nakupljaju. Tla nastala djelovanjem vjetra nazivaju se eolska tla, npr, prapor ili les.

Često vjetar prenosi čestice pijeska na veće udaljenosti gradeći od njega brežuljke i nasipe i dr, kao npr. živi pijesci, sipine ili dine. Unutrašnje premještanje čestica obavlja se pod utjecajem različitih čimbenika: sile teže, toplinske energije vode i sl. Sastavni dijelovi tla premještaju se uglavnom u obliku pravih otopina i pseudootopina. Premještanje čestica iz viših horizonata tla u niže naziva se descenzija, a premještanje iz nižih u više horizonte naziva se ascenzija. Oba ova procesa od posebnog su značaja u životu tla, te o njima ovise mnoga njegova svojstva.

Svi procesi koji utječu na postanak i razvoj tla dovode do progresivnih promjena koje se nazivaju evolucijom tla. Tla se postupno mijenjaju i razvijaju se, od jednostavnijih i primitivnih tipova k složenijim oblicima s raznovrsnim profilima. U početnim stadijima te promjene su uočljivije i brže, a kasnije se pedogenetski procesi odvijaju sporije, pa su pojedine faze razvoja dulje.

Fizikalna svojstva tla Najvažnija fizikalna svojstva tla su: mehanički sastav (tekstura), koherencija, adhezija, plastičnost, struktura, poroznost, gustoća, kapacitet tla za vodu, kapacitet tla za zrak, toplinska svojstva.

Mehanički sastav tla Tlo se sastoji od čvrste, tekuće i plinopvite faze. Čvrstu fazu tla čine: mineralne, organomineralne i organske čestice različitog stupnja usitnjenosti. S obzirom na veličinu, čestice se dijele u frakcije ili kategorije. Pojedine kategorije obuhvaćaju čestice slijedećih veličina: - čestice kamena > 20 mm - čestice šljunka od 20 – 2 mm - čestice pijeska od 2 – 0, 02 mm - čestice praha od 0, 02 – 0, 002 mm - glinaste čestice < 0, 0002 mm Poljoprivredna tla pretežno su sastavljena od čestica pijeska, praha i glinastih čestica. One čine sitno tlo ili sitnicu. Najvažnije karakteristike pojedinih frakcija ili kategorije sitnog tla jesu:

Čestice pijeska imaju veliku propusnost, nisu povezane, ne bubre i rasipaju se u suhom stanju. Čestice praha brašnate su, a odlikuju se sipkošću i malom spojnošću, ali ipak većom od čestica pijeska. Ne bubre ili slabo bubre, a u suhom stanju su povezene. Glinaste čestice vrlo su plastične, jako bubre u vodi, a kad se osuše smanjuje im se obujam. U vlažnom stanju postaju kompaktne i tvrde. Glinaste čestice od 0, 1 – 0, 001 mikrometar nazivaju se koloidne čestice. Upravo te čestice najaktivniji su dio tla. Najvažnija osobina koloida je da imaju veliku površinu i da je ta površina aktivna. Čestice su električno negativne ili električno pozitivne, pa zato imaju sposobnost da iz svoje okoline privlače ione suprotnog naboja.

Upravo ta sposobnost koloidnih čestica da na svoju površinu privlače različite ione i da ih drže vezane u stanju sposobnom za zamjenu od velikog je značenja za osobine tla. Koloidne čestice mogu biti u tri stanja i to: u sol stanju, u gel stanju i u koagulaciji. Za koloidne čestice raspršene u tekućini kaže se da su u sol stanju. To su čestice istog naboja pa se međusobno odbijaju i zato lebde u tekućini. Kada su koloidi sjedinjeni u pahuljaste agregate i ne mogu lebdjeti, nego se talože kaže se da su u gel stanju. Koagulacija je proces međusobnog spajanja koloidnih čestica u agregate odnosno proces prelaska iz sol u gel stanje.

Klasifikacija tala prema mehaničkom sastavu Kvantitativni odnos čestica tla služi kao baza za njihovu klasifikaciju na pojedine vrste tala. Prema tome razlikuju se tri vrste tala: pjeskovita, glinasta i ilovasta. Pjeskovita tla su ona u kojima dominiraju čestice pijeska. U glinastim tlima dominiraju glinaste čestice, a ilovasta tla sadrže <50 % glinastih čestica. Za ilovasta tla karsktetistično je da su u njihovoj građi pretežno čestice praha.

Pjeskovito tlo

Glinasto tlo

S obzirom da se u tlima najčešće nalazi više kategorija čestica u najrazličitijim omjerima, pa zato postoje razne podvrste tala kao što su: ilovastoglinasta, pjeskovitoglinasta, glinastoilovasta, pjeskovitoilovasta, glinastopjeskovita, ilovastopjeskovita. Navedena klasifikacija odnosi se samo na sitno tlo, a mnoga tla osim čestica sitnog tla, sadrže u većoj ili manjoj mjeri i krupnije čestice, a to su čestice kamenja i čestice šljunka, koje se nazivaju čestice skeleta. Te čestice zastupljene su u većoj mjeri u tlima planinskih predjela i u aluvijalnim nanosima.

Prema kvantitativnom odnosu čestica skeleta, skeletna tla se dijele u dvije skupine i to: skeletna tla koja sadrže > 50% skeleta i skeletoidna tla koja sadrže < 50 % čestica skeleta. . Smatra se da sva tla koja sadrže više od 30 % skeletnih čestica nisu povoljna za poljoprivrednu proizvodnju Mehanički sastav ili tekstura utječe na mnoga svojstva tla, jer je tekstura dugo bila najvažnije mjerilo proizvodne sposobnosti tla (bonitet tla), a danas je vrlo važan pokazatelj plodnosti i drugih svojstava. Općenito se može reći, da poljoprivredna vrijednost tla raste od pjeskovitih do ilovastih, a pada prema glinastim tlima.

Koherencija tla je sila kojom se međusobno vežu njegove čvrste čestice. Mjeri se silom koja je potrebna da se zdrobi jedinica volumena suhog tla, a izražava se u kilogramima. Koherencija tla ovisi o veličini dodirnih površina njegovih čestica, a kako čestice gline imaju najveću površinu, ovisit će u prvom redu o količini i osobinama gline u nekom tlu. O koherenciji ovisi zbijenost tla koja je važna za obradu i uzgoj poljoprivrednih kultura. Kulturne biljke zahtijevaju rahla tla, jer im samo ona omogućuju nesmetan rast i razvoj. Koherencja tla neprestano se mijenja s promjenom vlažnosti tla. Teža tla imaju veću koherenciju što manje vode sadrže, pa je zbog toga koherencija u njima najveća kad je tlo u suhom stanju.

Prema stupnju koherencije u suhom stanju razlikuju se: - teška tla, koja se u suhom stanju ne mogu drobiti među prstima, pa se zato vrlo teško obrađuju, npr. glinasta, glinasto-ilovasta, iliovasto-glinasta tla i teške ilovače. - srednje teška tla se u suhom stanju među prstima osrednje drobe, npr. lakše ilovače, glinasto-pjeskovita, glinasto-ilovastopjeskovita i ilovasto-pjeskovita tla. - lagana tla su ona koja se među prstima u suhom stanju lako drobe i zbog toga vrlo lako obrađuju, npr. lakše ilovače, pjeskovitoilovasta, glinasto- pjeskovita i ilovastopjeskovita tla.

Ispucanost glinastog tla za suše

Adhezija tla je sila, kojom se njegove čestice vežu uz strana tijela, uz plug, drljaču, valjak, odnosno to je sila, kojom se čestice tla lijepe za drvene ili metalne predmete, i uopće za različita ratila. Ljepljivost je to veća, što je veća dodirna površina tla s nekim predmetom, prema tome čestice gline su vrlo ljepljive. Za razliku od koherencije, adhezija raste do određenog stupnja vlažnosti. Tako teža tla imaju najveću adheziju kad im vlažnost iznosi 80 % od maksimalnog kapaciteta.

Plastičnost tla je svojstvo glinastih čestica da vežu vodu i stvore takvu masu koja se može modelirati, a poprimljen oblik, kad prestane vanjski utjecaj, zadrži i u suhom stanju Plastičnost ima donju i gornju granicu. Donja granica plastičnosti određena je količinom vode, potrebne tlu, da bi se mogle prstima valjati u valjčiće. To je moment kada drobivo tlo primanjem vode prelazi u plastično.

Kod daljnjeg primanja vode, tlo ostaje još uvijek plastično do neke granice, kod koje tlo primanjem nove vode gubi plastičnost. Ta granica, kod koje masa počinje teći, naziva se gornja granica plastičnosti. Koherencija, adhezija i plastičnost tla važna su fizikalna svojstva, ona daju pobližu sliku tla, iz koje se može odabrati najpovoljniji moment za njegovu obradu. Tlo je najprikladnije za obradu, kad su mu koherencija i adhezija osrednje, a plastičnost malo ispod donje granice. U praksi to znači kad je tlo osrdnje vlažno, kad se drobi i sitni.

Struktura tla Čestice tla su najčešće međusobno povezane u veće ili manje nakupine koje se nazivaju strukturni agregati. Način povezivanja čestica tla u strukturne agregate (nakupine) naziva se strukturom tla. Prema svojoj strukturi, tla mogu biti: - izrazito strukturna tla - slabo strukturna tla - bestrukturna tla Pod strukturnim tlima razumijevaju se tla koja se u suhom stanju raspadaju ili drobe u strukturne agregate.

Strukturni agregati

Te tvari djeluju kao energični koagulatori čestica tla, lijepeći ih u veće nakupine – strukturne agregate. Bestrukturna tla su ona koja se uopće ne drobe, odnosno ne raspadaju se u strukturne agregate, npr. čisti pijesci, teška glinena tla u vlažnom stanju. Struktura tla može biti prirodna i umjetna. Prirodna struktura tla nastala je utjecajem prirodnih čimbenika, npr. klima, vegetacija, fauna i sl. , a umjetna djelovanjem čovjeka koji obradom, gnojidbom, melioracijama i drugim mjerama, utječe na povezivanje čestica tla u strukturne agregate. Na postanak strukturnih agregata utječu mnogi čimbenici, a najviše kalcijevi spojevi, humus i mineralni koloidi.

Strukturni agregati dijele se prema obliku i veličini u više skupina. Prema veličini dijele se na: makroagregate čiji je promjer > 0, 25 mm i mikroagregate čiji je promjer < 0, 25 mm Prema obliku strukturni agregati dijele se u kockaste, prizmatične i plosnate, a svaka od tih skupina može se dalje dijeliti po veličini, pa se tako kockasti agregati dijele na: praškaste, mrvičaste, graškaste, orašaste i grudaste. Struktura je vrlo važno svojstvo tla i o njoj ovisi niz njegovih osobina koje određuju plodnost tla. Najvažnija svojstva strukturnog tla su: da lako upiju vodu, da upijenu vodu dobro drže, da omogućuju lagan pristup zraka u tlo i dobar rad aerobnih mikroorganizama, da stvara dobro stanište za kulturne biljke i sl.

Mrvičasta struktura tla

Poroznost i gustoća tla U tlu se nalaze šupljine koje se nazivaju porama tla. Upravo te pore daju tlu poroznost. Pore u tlu mogu biti sitne ili kapilarne i krupne ili nekapilarne. U kapilarnim porama pretežno se zadržava voda, a u nekapilarnim porama zrak. To je zato, što se u nekapilarnim porama, voda silom gravitacije vrlo brzo kreće u silaznom pravcu, a zrak u svim pravcima. Kapilarnim porama voda se kreće i uzlaznim pravcem. Obje vrste pora čine u profilu tla kontinuirane šupljine u obliku cijevi. Nekapilarne cijevi u krupne pore, a kapilarne cjevčice su sitne pore.

Poroznost je vrlo važna osobina tla, jer se u porama tla nalazi dijelom voda, a dijelom zrak. Kako su i voda i zrak vrlo važni vegetacijski čimbenici dobro tlo mora ih imati u dovoljnoj količini, a to će moći ako je odnos kapilarnih i nekapilarnih pora 3: 2 – 1: 1. ako je taj odnos veći biljka će patiti ili od nedostatka vode ili od nedostatka zraka. Poroznost tla ovisi o mehaničkom sastavu, o strukturi i o količini organske tvari u tlu. Gustoća (specifična težina tla) je omjer mase i volumena ili broj koji pokazuje koliko puta je neki volumen tla teži ili lakši od istog volumena vode. Gustoća može biti prava i prividna. Prava gustoća odgovara volumenu samo čvrstih mineralnih i organskih čestica tla bez ikakvih šupljina. Prividna gustoća odgovara volumenu šupljikavog tla (tla u prirodnom stanju).

Voda u tlu Sve pore tla, ako nisu ispunjene zrakom, ispunjene su vodom koja je za tlo od velike važnosti. Voda dospijeva u tlo uglavnom padalinama. Koliko će oborinske vode tlo upiti, ovisi o stanju površine tla i njegovim fizikalnim svojstvima. Ako je površina tla rahla, a tlo dobre strukture i stabilnih strukturnih agregata ono može upiti veliku količinu vode. Bestrukturna tla upijaju male količine vode. Voda koja je dospjela u tlo nalazi se u njemu u više oblika i to: kao para, kao konstitucijska (kristalna) voda, kao higroskopna, opnena (filmska), kapilarna, cijedna (gravitacijska), podzemna (donja) voda i led. Voda u obliku vodene pare nalazi se u porama koje nisu popunjene tekućom vodom. Ona se u tlu stalno kreće od toplijih mjesta prema hladnijim.

Konstitucijska voda kemijski je je vezana u spojevima. Ta voda je nepovratna i naziva se mrtva voda. Higroskopna voda je najtanji omotač vode na površini čestica tla. Čvrsto je vezana na čestice tla pa je nepokretna. Opnena voda je tanki sloj vode iznad higroskopne. Opnena voda kreće se u kapljicama, ali vrlo sporo. Kapilarna voda je daljnji sloj vode oko čestica tla koji ispunjava i neke kapilarne pore. Ta voda je pokretna pa je vrlo važna za biljke i za biološke i kemijske procese u tlu. Cijedna voda nalazi se u nekapilarnom porama pa se silom teže trajno ocjeđuje iz viših slojeva u niže i zato samo privremeno, za vrijeme kiše ispunjava nekapilarne pore, a zatim se cijeđenjem nagomilava u dubljim slojevima tla. Podzemna voda nakuplja se u nepropusnom sloju tla. Voda u obliku leda javlja se zimi kao posljedica negativnih temperatura.

Kapacitet tla za vodu Razlikuju se tri kapaciteta tla za vodu, i to: maksimalni, apsolutni i poljski kapacitet tla za vodu. Maksimalni kapacitet tla za vodu je najveća količina vode koju tlo može primiti, ako se njome ispune sve pore tla. Apsolutni kapacitet tla za vodu odgovara onoj količini vode, koju tlo zasićeno do maksimuma kapaciteta zadržava nakon 24 sata. Tada su sve kapilarne pore zasićene vodom. Poljski kapacitet tla za vodu odgovara količina vode koju tlo svojom unutarnjom snagom zadržava u prirodnim uvjetima duže vrijeme poslije obilnog vlaženja.

Poljski kapacitet tla za vodu određuje se na samom polju tako da se tlo zasiti vodom i sačeka da se suvišna voda ocijedi do konstantne količine, a zatim se izmjeri koliko je vode tlo zadržalo. Tijekom godine tla zadrže različite količine vode koja se kreće od higroskopne do maksimalne vlažnosti što znači da je ta vlaga izražena kao momentalna vlaga. Momentalna vlaga tla je vlaga koja se u trenutku određivanja nalazi između sadržaja higroskopne vode i poljskog kapaciteta tla za vodu, za tlo u kojem se određuje. Točka venuća je ona količina vode u tlu pri kojoj biljke venu i ne mogu nastaviti rast. Fiziološki aktivna voda je razlika između poljskog kapaciteta i točke venuća.

KRETANJE VODE U TLU Bočno ili lateralno kretanje vode u tlu usporedno je s površinom tla, a iskorištava se kod navodnjavanja pomoću brazdi. Sva kretanja vode u tlu dovode do njezinog manjeg ili većeg gubitka iz tla, kao npr. evaporacijom i transpiracijom. Evaporacija je isparavanje vode iz površine tla, a ovisi o relativnoj vlažnosti zraka, brzini vjetra, ekspoziciji i inklinaciji. Evaporacija je veća kod manje vlažnosti zraka i većoj brzini vjetra, većoj inklinaciji i južnijoj ekspoziciji. Transpiracija je isparavanje vode kroz nadzemne biljne organe. Ukupna količina vode koju biljka ispari ovisi o vrsti, fazi razvoja biljaka i sl.

Kretanje vode kroz kapilarne šupljine

KAPACITET TLA ZA ZRAK Ako pore u tlu nisu ispunjene vodom ispunjene su zrakom, pa se tako promjenom sadržaja vode, mijenja i sadržaj zraka. Apsolutni kapacitet tla za zrak određen je količinom zraka koja se nalazi u nekapilarnim porama tla kad je tlo zasićeno vodom do apsolutnog kapaciteta, jer upravo tada zrak zauzima nekapilarne pore. Što je tlo bogatije nekapilarnim porama to je apsolutni kapacitet tla za zrak veći i obrnuto.

Kretanje zraka u tlu Što je propustljivost tla za zrak veća to je njegovo kretanje u tlu jače i obrnuto. Propusnost tla za zrak veća je, ako su čestice tla krupnije, i ako je tlo strukturnije. Nedostatak zraka u tlu dovodi u pitanje mogućnost uzgoja kulturnog bilja. U tom slučaju treba poduzimati mjere odstranjivanja suvišne vode iz tla.

Toplinska svojstva tla Glavna toplinska svojstva tla su: toplinski kapacitet, specifični toplinski kapacitet i toplinska vodljivost. Toplinski kapacitet tla je omjer količine topline u zapaženom uzorku tla i temperature. Specifični toplinski kapacitet tla je omjer toplinskog kapaciteta i mase zapaženog uzorka tla. Toplinska vodljivost tla je omjer količine topline i debljine tla prema površini kroz koju prolazi, razlici temperature na ulazu, izlazu i trajanju. Toplinska vodljivost tla ovisi o kvantitativnom odnosu faza tla (čvrste, tekuće i plinovite faze). Najbolji provodnici topline su čvrste tvari, zatim voda, a najbolji je zrak. Zbog toga tla zasićena vodom provode toplinu mnogo brže nego suha tla.

Kemijska svojstva tla Što se tiče kemijskog sastava, tla sadrže dvije skupine sastojaka, i to: anorgansku i organsku. U većini tala anorganski sastojci čine više od 90% cjelokupne mase tla, a organsku čine 1 – 3 %, rijetko više od 10 %. Bez obzira na male količine, organska tvar je od velikog značenja za svojstva tla. Anorganski dio tla je stabilan i kemijski pretežno inertan, dok je organska tvar, njegov nestabilni dio zbog svoje aktivnosti, a time i promjenjivosti.

Humus je tamna organska tvar nastala humifikacijom biljaka i životinja. To je posebna organska tvar, jer se od drugih organskih tvari razlikuje nizom značajnih osobina: Humus je netopljiv u vodi, sadrži više ugljika (55 – 65%), nego nerastvorene organske tvari, sadrži velike količine dušika (3 – 6 % najpovoljniji odnos C: N = 10 : 1) Humus se odlikuje velikom sposobnošću adsorpcije i zamjene baza jer mu je kapacitet adsorpcije kationa 2 – 3 puta veći nego u najboljih mineralnih koloida. Humus nije kemijski spoj već smjesa različitih organskih tvari. Sve humusne tvari mogu se podijeliti u tri skupine, i to: humusni ugljen, huminske kiseline, fulvokiseline

Humusni ugljen je djelomično humificirana organska tvar koja se ne rastvara ni u kiselini, ni u lužini, niti u bilo kojem drugom reagensu. To je inertan dio humusa. Huminske kiseline su organske kiseline koje mogu odcijepiti vodikove ione i s jakim bazama tvoriti soli humate. To je aktivni dio humusa i najvažnija skupina humusnih tvari. Fulvokiseline ostaju kao žućkasta otopina poslije taloženja huminskih kiselina (fulvos, lat. = žut). Imaju ulogu zaštitnog koloida i vrlo su važan čimbenik razgradnje mineralnog dijela tla. Najpoznatiji oblici humusa su: blagi humus i kiseli humus.

Blagi humus je humus zasićen bazama, naročito kationima zemnoalkalnih kovina (Ca i Mg). Ovaj humus tvori se u toploj i sušnoj klimi i u tlima koja su bogata bazama. Nalazi se u najboljim tlima, kao što su černozemi Kiseli humus bogat je fulvokiselinama, stvara se uglavnom u hladnoj humidnoj klimi i u tlima siromašnim bazama. Kiseli humus je nepovoljan i nalazi se u močvarnim tlima Prema sadržaju humusa tla se svrstavaju u vrlo slabo humusna koja imaju do 1 % humusa, slabo humusna s 1 – 3 % humusa, dosta humusna s 3 – 5 % humusa, jako humusna s 5 – 10 % humusa i vrlo jako humusna tla koja sadrže >10 % humusa.

Adsorpcijski kompleks tla Adsorpcijski kompleks je sveukupnost mineralnih i organskih te organsko-mineralnih čestica koloidnog karaktera. To je zapravo skup svih koloida koji imaju sposobnost da na svoju površinu vežu ione i da ih zamjenjuju ionima iz otopine tla. Površina koloidnih čestica je sjedište električnog naboja, pa zato koloidi imaju sposobnost da na svoju površinu vežu ione suprotnog naboja. U tlu se nalaze koloidi negativnog i pozitivnog naboja.

Na površini koloida negativnog naboja vežu se ioni pozitivnog naboja (kationi). Nasuprot tome, na koloide pozitivnog naboja vežu se ioni negativnog naboja (anioni). Koloidi tla u velikoj većini imaju negativan naboj. To je razlog što se adsorbiranje iona na površini adsorpcijskog kompleksa tla tretira uglavnom kao adsorpcija kationa. Jakost privlačenja pojedinih kationa na površinu adsorpcijskog kompleksa, odnosno granulu koloida , ovisi u prvom redu o njihovoj valentnosti. Ioni s većom valencijom privlači granula koloida jače nego ione s manjom valencijom. Izuzetak je H-ion koji je, iako jednovalentan, po jakosti privlačenja na prvom mjestu među kationima. Prema jakosti privlačenja mogu se kationi poredati ovim redom: H, Ca, Mg, K,

Slika adsorpcijskog kompleksa tla

Kationi apsorbirani na koloide zadržavaju se u difuznom sloju oko koloidnih čestica. Prema jakosti vezanja, kationi u difuznom sloju čine različite zone. U zoni najbližoj površini koloida nalaze se kationi koji se vežu najvećom snagom, a kationi u najudaljenijoj zoni najlabavije su vezani. Ipak svi adsorbirani kationi vezani su labilno, pa se lako mogu zamjenjivati s kationima iz otopine ili H-ionima. Taj mehanizam zamjene kationa naziva se supstitucija. Adsorpcijski kompleks, odnosno koloidni sustav je od velike važnosti, u prvom redu, zbog vezanja kationa kojim se sprečava ispiranje biljnog hranjiva iz tla. Osim toga, kationi vezani na apsorpcijski kompleks imaju sposobnost da izlaze u otopinu pa na njihovo mjesto stupaju drugi kationi koji ih zamjenjuju. Reguliranjem količine zamjenjivih kationa može se bitno utjecati na brojna svojstva o kojima ovisi plodnost tla. To se postiže odgovarajućom gnojidbom.

Neki anioni npr, anioni fosfora, vežu se vrlo dobro na adsorpcijski kompleks tla, a neki se anioni vrlo slabo ili nikako ne vežu npr, anioni dušika. To znači da se fosfor u gnojidbi može davati i u većim količinama, bez opasnosti od njegova ispiranja, dok je s dušikom obrnuto. Dušik se zbog opasnosti od ispiranja unosi u tlo u više navrata, pretežno u obliku prihranjivanja. U tlu se nalaze i koloidi pozitivnog naboja, iako u znatno manjoj količini nego koloidi s negativnim nabojem. Koloidi pozitivnog naboja na svoju površinu vežu anione, koji se također mogu zamjenjivati.

Zamjena kationa na adsorpcijskom kompleksu tla

Kemija tekuće faze tla Tlo se sastoji od čvrste, tekuće i plinovite faze. Čvrstu fazu čine mehanički elementi ili čestice tla dok je glavni sastavni dio tekuće faze voda, a plinovite faze zrak Tekuću fazu čini voda koja se nalazi u porama tla. To nije čista voda, nego sadrži mnoge topljive soli, plinove (CO 2), kiseline te koloida tla u zol-stanju. Voda u tlu nije obična voda, nego otopina tla. U toj otopini odigrava se većina kemijskih, fizikalnokemijskih i bioloških reakcija. Voda kao tekuća faza tla odražava mnoga karakteristična svojstva tla, pa je neobično važna za život poljoprivrednih kultura i samog tla. Najvažnije pojave kemije tekuće faze tla su: koncentracija tekuće faze tla i reakcija tla (kiselost, bazičnost i puferizacijsku sposobnost tla)

Koncentracija tekuće faze tla varira u dosta širokim granicama. Poznata su tla čija koncentracija tekuće faze iznosi koju stotinku postotaka, a ima tala u kojima koncentracija soli dosiže i više od 1%. Koncentracija tekuće faze tla ovisi o nizu čimbenika kao što su : stupanj vlažnosti, mehanički sastav, adsorpcijski kompleks, biološka aktivnost i sl. Tla vlažnije klime i uopće vlažnijih područja imaju manju koncentraciju tekuće faze tla aridnih zona. To je posljedica mnogo većeg ispiranja topljivih soli u tlima vlažnijih područja. Općenito se može reći da svako sniženje stupnja vlažnosti tla snizuje koncentraciju tekuće faze tla i obrnuto.

Mehanički sastav tla također utječe na koncentraciju tekuće faze. Teška glinena tla teško se ispiru oborinama, pa je u njima koncentracija uvijek veća nego laganim pjeskovitim tlima. Adsorpcijski kompleks je izvor kationa koji se stalno zamjenjuju H-ionima otopine tla. U suhoj klimi adsorpcijski kompleks je dobro zasićen kationima, pa ta zamjena ide lako, a posljedica toga je povećanje koncentracije. Suprotno je u tlima vlažne klime. Biološka aktivnost utječe na koncentraciju tekuće faze. Biološki aktivna tla, zbog brže mineralizacije organske tvari imaju veću koncentraciju tekuće faze. Za poljoprivrednu praksu je važna koncentracija biogenih elemenata, mikroelemenata i stimulativnih elemenata u tlu. Osim toga važna je i koncentracija toksičnih elemenata u tlu, jer oni i u vrlo malim količinama mogu štetno utjecati na tok i intenzivnost procesa u tlu.

Reakcija tla Pod reakcijom tla razumijeva se stupanj njegove kiselosti odnosno bazičnosti, vrlo je važna osobina tla, jer o njoj ovisi aktivnost organizama, i niz procesa u tlu. Reakcija tla može biti kisela, neutralna i bazična (alkalna). Ona je određena odnosom koncentracije vodikovih (H) i hidroksilnih (OH) iona. Tla u kojima je koncentracija H-iona veća od koncentracije OH-iona su kisela, tla s jednakom koncentracijom H i OH-iona su neutralna, a tla s većom koncentracijom OH-iona su bazična. Potpuno čista destilirana voda je neznatno disocirana, ali ima isti broj H i OH-iona. To znači da u 1 litri vode pri temperaturi od 22 o. C ima 10 -7 grama H-iona i 10 -7 grama OH-iona. Prema tome, ako se u otopini tla nalazi manje od 10 -7 g vodikovih iona, ona će biti lužnata, a ako ih ima više, bit će kisela. Zbog praktičnog izražavanja, prihvaćeno je da sete količine (koncentracije ) izražavaju u p. H vrijednostima.

Vrijednost p. H je negativni logaritam koncentracije Hiona, odnosno negativni eksponent baze 10 koncentracije H-iona. Znači kad je reakcija neutralna log 10 -7 = p. H 7. p. H = 7, reakcija je neutralna, ako je > 7 onda je reakcija bazična, a ako je < od 7 onda je kisela. Reakcija tla je vrlo važno svojstvo, pa se među obveznim analizama tla određuje i vrijednost p. H. Određivanje se vrši u suspenziji vode i u otopini n-KCl. Za klasifikaciju tala prema p. H-vrijednosti dobivenom u n-KCl koristi se slijedeća skala: p. H p. H < od 4, 5 --------= jako kisela tla od 4, 5 – 5, 5 ------ = kisela tla od 5, 5 – 6, 5 ----- = slabo kisela tla od 6, 5 – 7, 2 ----- = neutralno tlo > od 7, 2 ------ = alkalično (bazično) tlo

Kiselost tla U tlu se razlikuju dva oblika kiselosti (aciditeta) i to: aktivna i pasivna kiselost tla. Aktivna kiselost je ukupna kiselost otopine tla znači u vodi otopljenih kiselina i kiselih soli tla. Tu kiselost uzrokuju vodikovi ioni otopine tla, a pojavljuju se disocijacijom vode, tvorbom anorganskih i organskih kiselina i sl. Aktivna kiselost tla obično se kreće od p. H 3 – 6, 9. u većini naših kiselih tala p. H- vrijednost veća je od 3, 5. Potencijalna ili pasivna kiselost predstavlja ukupne vodikove ione vezane na površini adsorpcijskog kompleksa koji se mogu izmjenjivati s kationima soli. U pedološkoj praksi razlikuje se suptitucijska i hidrolitska kiselost.

Suptitucijska kiselost uvjetovana je sposobnošću tla da slabije vezane H - ione i dijelom Al i Fe – ione zamjenjuje kationima neutralnih soli. Za određivanje suptitucijske kiselosti najčešće se uzima KCl. Obično se uzima da supstitucijska kiselost predstavlja samo one ione koji se zamjenjuju do p. H 5, jer atomi vodika slabih višebaznih kiselina mogu biti zamijenjeni bazama tek kod jako alkalične reakcije. Npr. ortofosforna kiselina kod koje se prvi atom vodika zamjenjuju kod p. H 4, 5, drugi kod p. H 9, 5, a treći kod p. H 11 – 12. prema tome suptitucijska kiselost predstavlja samo dio H – iona vezanih na adsorpcijski kompleks tla.

Suptitucijska kiselost

Hidrolitska kiselost obuhvaća sve H – ione adsorpcijskog kompleksa koji se zamjenjuju djelovanjem soli jakih baza, a slabih kiselina. Soli jakih baza i slabih kiselina mogu potisnuti iz adsorpcijskog kompleksa ne samo slabije vezane nego i jako vezane H – ione. Za određivanje hidrolitske kiselosti upotrebljava se natrijev ili kalcijev acetat. Upotrebom tih jakih soli zamjeni se mnogo više H – iona iz adsorpcijskog kompleksa nego onda kad se tlo tretira neutralnim solima. Ne postoji granica između suptitucijske i hidrolitske kiselosti tla , jer i kationi neutralnih soli mogu kod alkalične reakcije zauzeti sva mjesta H – iona. Određivanje suptitucijske kiselosti važno je onda kad se u praksi želi ocijeniti utjecaj gnojiva na promjenu kiselosti tla. Hidrolitska kiselost tla je znak da se ono treba gnojiti vapnom.

Hidrolitska kiselost

Bazičnost (alkaličnost) tla Tla u kojima OH-ioni prevladavaju nad Hionima su bazična. U našoj zemlji takvih tala ima mnogo manje od kiselih. Bazična tla nalaze se pretežno u aridnim područjima, jer je u njima ispiranje slabije, pa tla sadrže dosta bazičnih soli. Bazičnu reakciju tla najčešće izazivaju bazične soli kao što su kalcijevi karbonati i bikarbonati, te magnezijski karbonat, rjeđe natrijski karbonati bikarbonat. Tla kojih bazičnost prelazi p. H 9 obično su neplodna ili malo plodna.

Kemija plinovite faze tla Plinovitu fazu tla čini zrak koji se nalazi u šupljinama (porama) tla. Zrak tla razlikuje se kemijskim sastavom od atmosferskog zraka. U sastavu plinovite faze tla ulaze CO 2, N 2, H 2 i još neki plinovi koji različito utječu na svojstva tla. Ugljični dioksid ima veliki utjecaj na mnoga svojstva tla i razvoj poljoprivrednih kultura. U atmosferi ima oko 0, 03% ugljičnog dioksida, a u zraku tla u prosjeku oko deset puta više. Uzroci povećanja ugljičnog dioksida u tlu su aktivnost mikroflore i faune, disanje korjenova sustava biljaka i slabija cirkulacija zraka između tla i atmosfere. Što su tla bogatija mikroflorom i faunom, a njihova životna aktivnost veća, to je disanje jače, pa je zbog toga veća i proizvodnja ugljičnog dioksida. Količina ugljičnog dioksida u tlu ovisi i o mogućnosti cirkulacije zraka iz tla u atmosferu i obrnuto.

Prozračna tla, ako su biološki aktivna, proizvode velike količine ugljičnog dioksida, ali ga sadrže malo jer se zrak u njima brzo obnavlja. U slabo prozračnim tlima, posebno ako su još i vlažna, koncentracija ugljičnog dioksida je velika, zbog njegova nagomilavanja u takvim tlima. Kisik je potreban za oksidacijske procese u tlu. Atmosferski zrak sadrži oko 21 % kisika, dok ga u zraku tla ima znatno manje. Sadržaj kisika u tlu mijenja se usporedo s promjenom sadržaja ugljičnog dioksida. Što je više kisika u tlu, to je manje ugljičnog dioksida, i obrnuto.

Pomanjkanje kisika u tlu vezano je s procesima zamočvarenja ili hidrogenizacije, zbog čega će u tlu prevladati procesi redukcije, a to je u pogledu plodnosti tla nepovoljno. Sadržaj dušika u zraku tla uglavnom je podjednak kao i u atmosferi oko 79%. Fiksacijom elementarnog dušika nitrogenim mikroorganizmima njegova se količina u tlu neznatno smanjuje. Vodik u plinovitoj fazi tla otprilike je jednak količini vodika u atmosferi oko 0, 003%. Vodik nema većeg utjecaja na svojstva tla U plinovitoj fazi tla se ponekad pojavljuju i drugi plinovi, npr. metan, sumporougljik (CS), sumporni dioksid i sl. koji mogu utjecati na svojstva tla i život biljaka.

Biološka svojstva Vrlo važan sastavni dio tla, čine živi organizmi koji intenzivno utječu na mnoga svojstva tla, a tla to su biološka svojstva tla. Uvjeti za život nisu jednaki u svim tlima, nego se razlikuju prema svojstvima pojedinog tla koja bitno utječu i na vrste i broj organizama u tlu. Živi organizmi u tlu vrše različite transformacije, a kad uginu obogaćuju tlo mrtvom organskom tvari. Drugi rastvaraju te organske tvari pa imaju važnu ulogu u procesima stvaranja humusa, a stvoreni humus mineraliziraju i tako stvarju biljkama pristupačnu hranu. Živi organizmu utječu i na niz fizikalnih svojstava tla.

Edafon je zajednica svih živih organizama u tlu. Bitna mu je karakteristika da njegovi članovi trajno žive u tlu i da su prehranom vezani za hranjive tvari tla. U žive organizme tla pripadaju bakterije, aktinomiceti, gljive i alge te flora i fauna tla.

Bakterije tla Od svih mikroorganizama u tlu najbrojnije su bakterije. Broj bakterija varira ovisno o uvjetima koji vladaju u tlu. Najviše bakterija ima u površinskom sloju, a s dubinom im broj opada. Npr, u jednom pseudoglejnom tlu pod travnom vegetacijom u Maksimiru u 1 g tla u površinskom sloju nađeno je 1, 25 milijardi bakterija, a na 135 cm dubine 35 milijuna. Računa se da u 1 ha černozema do 25 cm dubine ima 2400 kg žive mase bakterija, a u pseudogleju do 1400 kg/ha. Prema potrebi za kisikom, bakterije mogu biti aerobne i anaerobne (grč. aer-zrak). Za većinu bakterija optimalna reakcija tla je p. H 6, 5 – 7, 5. Optimalna količina vlage za većinu bakterija je 25 do 30 %, dok im je toplinski optimum 30 – 37 o C. Bakterije se dobro prilagođuju vanjskim okolnostima, pa mogu biti donekle aktivne čak kod – 4 o. C.

Kvržične bakterije

Utvrđeno je, da je maksimalan broj bakterija u tlu, ljeti. Od ljeta do zime broj bakterija u tlu opada, a od proljeća do ljeta raste. Bakterije se najčešće klasificiraju prema morfološkim oznakama na okruglaste, štapićaste i zakrivljene. Za potrebe poljoprivrede zanimljivija je podjela bakterija prema njihovim fiziološkim osobinama po kojima se sve bakterije dijele na autotrofne i heterotrofne. Autotrofne bakterije primaju ugljik iz CO 2, a energiju potrebnu za kemosintezu dobivaju oksidacijom anorganskih spojeva. U tu skupinu bakterija pripadaju nitrifikacijske, sumporne i željezne bakterije. Nitrifikacijske bakterije mogu oksidirati dušik i tako pribavljati energiju potrebnu za kemosintetsko vezanje ugljika iz zraka. Dijele se u dvije skupine: nitritacijske, koje amonijski dušik oksidiraju u nitritni i nitracijske, koje nitrite oksidiraju u nitrate.

Nitrifikacijske bakterije važne su za ishranu bilja, jer tlo opskrbljuju nitratima kojima se biljke hrane. Dobro se razvijaju u tlima s reakcijom od p. H 5 – 9, 5 iako im je optimum razvoja na alkalnoj strani. Sumporne bakterije pribavljaju energiju oksidacijom sumpora i sumpornih spojeva. Ova skupina bakterija oksidira sumporougljik i ostale sulfide preko elementarnog sumpora u sulfate, a te spojeve biljke iskorišćuju za svoju hranu. Željezne bakterije mogu oksidirati ferospojeve u ferispojeve te pomoću dobivene energije žive autotrofno.

Heterotrofne bakterije za svoje životne funkcije trebaju ugljik organskih spojeva, a potrebnu energiju pribavljaju njihovim rastvaranjem. Zbog toga te bakterije pripadaju u tipične destruktore, humifikatore i mineralizatore organskih tvari u tlu. Neke od njih utječu i izravno na organski život u tlu time što sudjeluju u vezanju elementarnog dušika iz zraka. Te su baterije najbrojniji mikroorganizmi tla, a dijele se u dvije skupine i to: nitrogene bakterije i bakterije koje se koriste vezanim dušikom. Nitrogene bakterije odlikuju se sposobnošću vezanja slobodnog dušika iz zraka. Ta skupina bakterija dijeli se na nesimbiotske nitrogene bakterije i simbiotske nitrogene bakterije. Nesimbiotske nitrogene bakterije žive slobodno u tlu i vežu dušik iz zraka pomoću energije koju dobivaju rastvaranjem organskih tvari, naročito ugljičnih hidrata.

Te bakterije vežu određeni dio atmosferskog dušika i pretvaraju ga u oblik koji biljke mogu iskoristiti za svoju hranu. I one obogaćuju tlo dušikom. Mogu biti aerobne i anaerobne. Od aerobnih nesimbiotskih nitrogenih bakterija najvažnija je Azotobacter chroococcum koji može vezati i do 50 kg dušika po 1 ha godišnje. On je aeroban, pa se najbolje razvija u dobro prozračnim tlima koja su umjereno vlažna, neutralne reakcije i bogata hranjivima. Zato razne agrotehničke mjere, kao dobrada, gnojenje, kalcifikacija i humizacija vrlo povoljno djeluju na razvoj Azotobactera. Njegova pojava i aktivnost ovisi o tipu tla. Simbiotske nitrogene bakterije žive u zajednici (simbiozi) s višim biljkama koje opskrbljuju dušikom, a od njih zauzvrat dobivaju ugljikohidrate. Dijele se na bakterije koje žive na korijenu leguminoza, bakterije koje žive na korijenu neleguminoznih biljaka i bakterije koje žive na lišću nekih biljaka.

Za poljoprivredu su najvažnije bakterije na korijenu leguminoza, a nazivaju se kvržične bakterije odnosno korijenske bakterije (Bacterium radicicola). Ima ih više vrsta, a sve pripadaju rodu Rhisobium. Kvržične bakterije su aerobne, dobro uspijevaju u kiselim i bazičnim tlima. Žive u tlu i kad dođu u dodir s korijenovom dlačicom, rastvaraju enzimima staničnu membranu te u obliku vlakanaca prodiru najprije u dlačice, a zatim u korijen, gdje se pojačano dijele, te na korijenu stvaraju gomoljaste nabrekline – kvržice. Kvržične bakterije su specijalizirane, pa zato određene grupe leguminoza inficira samo određene vrsta ovih bakterija. Zbog toga tlo na kojem se prvi puta uzgaja neka leguminoza ili njeno sjeme treba inficirati određenom vrstom kvržičnih bakterija. Za taj postupak, koji se naziva bakterizacija (inokulacija), u laboratoriju se proizvode preparati koji sadrže kulturu bakterija odgovarajuće vrste.

Bakterije se u kvržici hrane sokovima leguminoze i pri tome vežu slobodan dušik iz zraka koji pretvaraju u dušične spojeve i nagomilavaju u svom tijelu. Pošto na kraju vegetacije uginu, bakterije te dušične spojeve ostavljaju u tlu i tako ga obogate sa 100 – 200 kg/ha dušika godišnje, a to odgovara količini od 20 – 40 t/ha zrelog stajskog gnoja ili 400 – 800 kg/ha mineralnog gnojiva KAN-a sa 27 % dušika. Bakterije koje iskorištavaju vezan dušik imaju sposobnost da ugljikohidrate, masti i bjelančevine pomoću raznih enzima razgrađuju na jednostavnije spojeve. Od njih su važne četiri fiziološke grupe, i to: razgrađivači bjelančevina, denitrifikatori, razgrađivači masti i ulja i razgrađivači ugljikohidrata.

Aktinomiceti tla Ovi mikroorganizmi nalaze se u tlu u velikom broju i čine jednostanični micelij koji se grana slično hifama gljiva. Teško ih je razlikovati od bakterija i gljiva. Aktinomiceti pretežno razgrađuju ugljikohidrate, ali mogu razgrađivati i bjelančevine i masti. Neki aktinomiceti koji žive u tlu pripadaju među uzročnike biljnih bolesti. Gljive tla Gljive su poslije bakterija najbrojniji mikroorganizmi tla. Nalaze se u različitim tlima, ali najviše u kiselima, u površinskom sloju. Gljive razvijaju razgranati micelij koji izlučuje različite enzime i njima relativno brzo razgrađuju različite organske tvari sve do CO 2. Gljive mogu živjeti u simbiozi s višim biljkama koje se naziva mikoriza. U mikoriznoj zoni gljive izlučuju razne enzime koje humificiraju organske tvari, pa tako mikoriza povoljno djeluje na ishranu kultura.

Alge tla Zastupljenost algi u tlu je mala, najviše ih ima u plodnim tlima i u površinskom sloju. Ti autotrofni organizmi razgrađuju neke organske spojeve, pa tako tlo obogaćuju organskim tvarima. Utjecaj više flore na tlo Više biljke i tlo na mnogo su načina međusobno vezani. Makroflora svojom korijenovom mrežom prorašćuje tlo i rahli ga, obogaćuje živom i mrtvom organskom tvari, oduzima mu fiziološki aktivna hranjiva, a svojim nadzemnim dijelovima modificira činioce koji su vrlo važni za procese u tlu i osobine tla.

Poljoprivredne biljke, za razliku od prirodne vegetacije, ne vraćaju svu proizvedenu organsku tvar tlu. Poljoprivredne kulture djeluju na tlo samo jedan dio godine, a ostali dio godine tla su izložena samo utjecaju klimatskih čimbenika. Usjevi utječu na tlo zadržavanjem oborina, izolacijom od temperaturnih promjena, smanjenjem evaporacije te sušenjem tla transpiracijom. Poljoprivredne biljke čovjek uzgaja da bi dobio razne proizvode potrebne za život. Biljka za izgradnju tih proizvoda uzimaju iz tla velike količine hranjiva. Odvozeći te proizvode s polje, čovjek odvozi i hranjiva koja je biljka uzela iz tla, pa tako poljske kulture trajno osiromašuju tlo, osim lepirnjača koje mogu tlo obogatiti dušikom.

Utjecaj trava na svojstva tla je velik. Gusta korijenova mreža duboko prožima profil tla. Obamiranjem tog korijenja ostaje u tlu dobro raspoređena organska tvar koja ga obogaćuje trajnim humusom, a nagomilavanje trajnog humusa najsigurniji je put k tvorbi idealne strukture koja omogućava najpovoljniji vodno-zračni režim u tlu. Utjecaj šume na tlo očituje se tako što šumsko korijenje prodire u veliku dubinu i tako rahli tlo te pospješuje descedentni tok vode. Obamiranjem šumskog korijenja obogaćuje se tlo organskom tvari. Svojim nadzemnim dijelom drveće zadržava dio oborina, pa tako utječe na vlažnost tla, a i time što priječi evaporaciju. Biogene elemente šuma vraća tlu u obliku lišća, iglica i grančica, stvarajući listinac, površinski sloj šumskog prostirača. Listinac upija velike količine vode i priječi njezino brzo otjecanje površinom te tako tlo čuva od erozije.

Utjecaj faune U površinskom sloju tla živi cijelo carstvo mikrofaune i makrofaune. Njezin utjecaj na tlo je povoljan, jer ona u tlu diše, razgrađuje razne organske spojeve i ostavlja izmetine, a gradeći razne hodnike, rahli ga i prozračuje, što je posebne važno za teška tla. Od sve faune tla najvažnije su kišne gliste. Njihov broj i količina u tlu je vrlo različita i kreće se po 1 ha od nekoliko stotina do nekoliko milijuna, odnosno od 10 do > 1. 000 kg žive mase. Gliste žive u vlažnijim tlima, bogatim organskom tvari i kalcijem. One na tlo ne utječu samo time što ga mehanički miješaju, dreniraju, prozračuju, nego i time što probavom prerađuju velike količine tla i tako oslobađaju hranjiva važna za plodnost tla. Gliste u svom probavnom sustavu obljepljuju čestice sekretima i tako izravno utječu na agregatiranje mase tla. U životu tla znatnu ulogu imaju i više životinje kao što su jazavac, krtica, hrčak, poljski miševi i dr.

Fizikalna, Plodnost tla kemijska i biološka svojstva tla određuju njegovu proizvodnu sposobnost ili plodnost. Razlikuje se potencijalna i efektivna plodnost tla. Potencijalna plodnost je ukupna količina hranjiva, vode, zraka i topline (osnovnih elemenata plodnosti), bez obzora na to dali su biljkama pristupačni ili nisu. Efektivna plodnost je količina biljci pristupačnih ili fiziološki aktivnih hranjiva, vode i zraka koja se iskazuje u prinosu poljoprivrednih kultura. Neko tlo može imati visoku potencijalnu plodnost, a smanjenu efektivnu ili pravu plodnost. Npr, černozem sadrži znatne količine dušika, fosfora i kalija, pa ima veliku potencijalnu plodnost.

U černozemu je fosfor obično vezan u teško pristupačnom obliku kao Ca 3(PO 4)2, pa mu je zato efektivna plodnost smanjena. Zbog male količine fiziološki aktivnog fosfora treba ga gnojiti lako topljivim fosfornim gnojivima. Tla sa visokim sadržajem fiziološki aktivnog vapna i s dovoljno ukupnog željeza mogu imati slabu ili nikakvu opskrbljenost fiziološki aktivnim željezom jer vapno blokira željezo, pa se to očituje u žućenju – klorozi listova (vinova loza)

Efektivna plodnost raznih tipova tala je vrlo različita, ali i unutar istog tipa tla ona je promjenjiva veličina jer ovisi o stanju fiziološki aktivnih hranjiva, vlažnosti, toplini i drugim čimbenicima koji se mogu znatno mijenjati u tijeku vegetacije. Npr, neka tla imaju u klimatski povoljnim godinama visoku efektivnu plodnost, koja je u nenormalnim godinama malena, (suša, poplave, hladnoća), makar su ta tla inače dobro opskrbljena hranjivima.

Morfologija tla i profil tla Svako tlo ima vanjsko i unutrašnje lice koje je vjeran odraz njegova razvitka, odnosno njegove povijesti. Na tom vanjskom i unutarnjem licu tla razvijaju se karakteristični znakovi koji čine morfologiju tla. Svako tlo ima svoju vanjsku i unutrašnju morfologiju. Vanjska morfologija određena je reljefom te živim i mrtvim pokrovom. Reljef je važan morfološki znak jer o njemu ovisi stupanj navlaživanja, zagrijavanja, ispiranja unutar tla, spiranja po površini itd. Prema velikim ili malim površinama terena razlikuje se makroreljef i mikroreljef tla. U proučavanju tala posebnu pažnju treba obratiti mikroreljefu. On može imati pozitivne oblike (uzvisine) i negativne oblike (udubine). Pozitivni oblik mikroreljefa može biti mikrobrežuljkast, mikrohumkast, krtičnjast, grudast. Negativni oblici mikroreljefa su mikrodepresije razne veličine.

Živi pokrov važan je morfološki znak tla. Prema sastavu živog pokrova može se zaključiti kakva su razna vanjska i unutrašnja svojstva tla. S obzirom na živi pokrov razlikuju se obrasla i gola tla. Obrasla tla mogu biti pokrivena prirodnom vegetacijom ili vegetacijom koja je rezultat čovjekove djelatnosti. Prirodnu vegetaciju tla najčešće čine šume, šikare, travnjaci, a vegetaciju koja je rezultat čovjekove djelatnosti usjevi na oranicama, voćnjaci, vinogradi, umjetni travnjaci. Gola tla su ona koja ne nose vegetaciju. Mnoga poljoprivredna tla gola su jedan dio godine zbog zahvata obrade.

Mrtvi pokrov važan je morfološki znak tla, može biti kamenit ili šljunkovit, mrtav organski pokrov, te stajaća i tekuća voda Tla mogu biti pokrivena kamenjem ili šljunkom raznog stupnja usitnjenosti. Mrtvi organski pokrov sastoji se uglavnom od listinca, panjeva i sl. u mrtvi pokrov tla ubrajaju se različite vode (lokve, bare, jezera, potoci, vodotoci) Unutrašnja morfologija je unutrašnje lice tla koje se očituje na profilu tla. Na profila tla zapaža se niz karakterističnih znakova po kojima se tlo prepoznaje i po kojima se tla međusobno razlikuju. Profil tla je vertikalni presjek koji se dobije kopanjem pedološke jame. Pedološke jame obično su ovih dimenzije: duljina 170 cm, širina 100 cm, dubina 150 cm. Profil tla predstavlja uža vertikalna stijena jame.

Prilikom kopanja jame ostavljaju se stepenice kojima se silazi u jamu i prilazi vertikalnom profilu tla. Zbog toga se najprije s čitave površine pravokutnika izbaci zemlja do dubine jedne lopate (25 cm), zatim se ostavi stepenica široka oko 20 cm, a sa čitave preostale površine izbaci se zemlja, opet do dubine jedne lopate. Na isti način prave se i ostale stepenice. Zemlja se izbacuje na površinu uz duže strane jame, kako bi tlo iznad uže strane ostalo čisto. Profil tla služi za izučavanje unutrašnje morfološke slike tla i za uzimanje raznih uzoraka za fizikalnu, kemijsku i biološku analizu tla koja se vrši u laboratoriju. Na takvom profilu unutrašnjeg lica tla vide se njegovi karakteristični znakovi: sklop profila, boja, tekstura i struktura, poroznost i specifične tvorevine.

Sklop profila čine njegovi horizonti koji se mogu uočiti pažljivim motrenjem. prilikom proučavanja sklopa profila obraća se pažnja na broj, debljinu i izraženost horizonata i pothorizonata te ne prijelaz jednog horizonta u drugi. Boja tla može biti različita. rijetko se u tlu susreću čiste boje, obično su one pomiješane, pa tvore veliki broj različitih nijansi. Za klasiranje tala prema boji izrađeni su razni atlasi boja tla. Sve su boje tla uglavnom kombinacija triju osnovnih boja: bijele, crne i crvene. Bijela boja tla najčešće dolazi od kalcijevog karbonata, silicijevog dioksida, kaolina i hidroksida. Bijelkasta do pepeljasta boja svojstvene su eluvijalnom horizontu iz kojeg su isprani aluminij i željezo. Crna, tamnosiva i siva boja potječu od manje ili veće količine humusa, a crvena, narančasta, žuta i smeđa boja potječu od raznih spojeva željeza. Plavkasta boja, koja se najčešće nalazi u tzv. glejhorizontima prekomjerno vlažnih glinastih tala, potječe obično od ferofosfata.

Tekstura i struktura važne su morfološke oznake tla. Prema teksturi na profilu tla zaključuje se kojoj vrsti tlo pripada (kamenito, šljunkovito, pjeskovito, ilovasto ili glinasto). Čestice tla ne leže slobodno jedne do drugih, već su najčešće međusobno povezane u veće ili manje nakupine (mrvice ili grudice) koje se nazivaju strukturni agregati. Svako tlo i svaki horizont ima određenu strukturu koja je za njega karakteristična. Poroznost je svojstvo tla, a ovisi o količini i veličini pora u tlu. Prema veličini pora tla se mogu podijeliti u slijedeće skupine: sitno porozna čiji je promjer pora < 1 mm, porozna – promjer pora 1 – 3 mm, spužvasta – promjer pora 3 – 5 mm, rupičasta – promjer pora 5 – 10 mm, rupasta – promjer pora > 10 mm. Specifične tvorevine nastaju u tlu kao posljedica pedogenetskih procesa. One se obično razlikuju od čestica tla svojim izgledom, sastavom i sl, a najvažnije od njih su nakupine: lako topljivih soli, gipsa, kalcijeva karbonata, silicijeva dioksida, organske nakupine, različite tvorevine faune.

Klasifikacija tala U tlu djeluju različiti čimbenici koji dovode do promjena organske i mineralne tvari. Zbog tih promjena koje se razlikuju ne samo po vrsti i smjeru, nego i po stupnju do kojega su tla stigla u svom razvoju. U prirodi postoje različita tla koja se mogu svrstati u pojedine klase i tipove. Najviše klasifikacijske jedinice su odjeli, a razlikuju se na osnovi karaktera vlaženja. Po odjelima tla se dijele na: 1. Automorfna (terestrička) tla su tla s normalnim vlaženjem samo oborinskom vodom, njihova je propusnost normalna i voda se ne zadržava duže u profilu 2. Hidromorfna tla obilježava povremeno ili stalno zadržavanje vode u profilu ili dijelu profila pod utjecajem stagnirajuće oborinske, podzemne ili poplavne vode.

3. Halomorfna tla ili slatine obilježava suvišno vlaženje slanom vodama, ponajviše podzemnim 4. Subakvalna tla nastaju u podvodnim uvjetima i stalno su prekrivena stajaćom vodom. Niže jedinice od odjela su klase. One su izdvojene na osnovi vrsta i redoslijeda genetskih horizonata. Od klasa je niža jedinica tip koji je i osnovna jedinica klasifikacije. Niže jedinice od tipa su podtipovi, varijante i forme kao najniže jedinice klasifikacije tala. Prilog: shema podjele tala:

Automorfna tla

Automorfna tla

U tlu postoji prirodan slijed genetskih horizonata pojedinih tipova tala. crteži pokazuju horizonte autotrofnih tala, počevši od nerazvijenih tala, na koja se nadovezuju humusnoakumulativna tla, zatim kambična ili smeđa tla, sve do eluvijalno – iluvijalnih tala

I. Nerazvijena tla (A) – C građe To su mlada – inicijalna tla u početnim fazama razvoja. U postanku i razvoju ovih tala najveću ulogu ima erozija (vodom i vjetrom) koja uzrokuje stalno zadržavanje tla u početnim fazama razvoja. 1. Sirozem na rastresitim stijenama (regosol) Regosol je nerazvijeno tlo na rastresitom, rahlom supstratu, u pravilu bez skeleta. Javlja se na brežuljkastim i bregovitim područjima, na laporu, flišu, pijesku i na lesu. Nalazimo ga u Hrvatskom zagorju, na pribrežju svih slavonskih planina, Dalmaciji, Hrvatskom primorju, Baranji i Fruškoj gori. Pojam regosola vezan je za intenzivnu eroziju, fizikalne osobine ovise o supstratu. Mehanički sastav se kreće od pjeskovitoga do ilovastog i glinastog. Vodozračne prilike ovisne su o podlozi.

Sirozem na rastresitim stijenama (regosol)

Najpovoljnije fizikalne osobine regosol ima na lesu. Sadržaj humusa je nizak, a reakcija mu može biti bazična, kisela do neutralna. Po proizvodnoj vrijednosti kao i po ostalom osobinama regosol je heterogen tip tla, pa mu je proizvodna vrijednost dobra do visoka. Regosoli na lesu osobito su prikladne za intenzivnu vinogradarsku proizvodnju (iločko i baranjsko vinogorje) i za voćarstvo. Regosol na laporu i flišu također su prikladni za vinogradarstvo (našičko, brodsko, plješivičko, kalničko vinogorje, te Hrvatsko zagorje, Istra, Hrvatsko primorje i Dalmacija)

2. Koluvijalna ili deluvijalna tla (koluvij) Ova tla nastaju u području brežuljaka i brda snažnim procesom erozije, gdje se nagomilao erozivni materijal koji je voda odnijela s gornjeg dijela padine i nataložila u podnožju. To su slojevita tla, a po mehaničkom sastavu vrlo su heterogena. Po kemijskim osobinama također su raznovrsna, pa mogu biti karbonatna i beskarbonatna, od kisele do bazične reakcije. U pravilu su to dobro drenirana i aerirana topla tla s niskim kapacitetom za vodu pa često trpe od suše. Za popravak ovih tala potrebna je zaštita od erozije, te duboka obrada, obilna gnojidba, humizacija i po potrebi natapanje.

Koluvijalno tlo

Koluvijalni ili obronačni nanosi: Oborinske vode odnose s planine i postepeno talože rastrošno tlo. Najprije odlažu kamenite, šljunkovite, zatim pješčane čestice. Na podnožju planine i u ravnici snaga vode jenjava i tu se talože najfinije čestice praha, gline itd.

II. Humusno akumulativna tla A – C građe U ovoj klasi dominantni procesi u tlu su akumulacija humusa i biogenih elemenata. Kod ovih tala stvara se stabilna struktura, a lako topljive soli lako se ispiru.

1. Vapnenačko – dolomitna crnica (planinska crnica) Nalazi se na svim vapnenačkim i dolomitnim planinama kod nas. Planinske crnice su suha i topla, plitka tla, propusna za vodu, nekarbonatna su iako su formirana na vapnencu, neutralne su do slabokisele reakcije. Sadržaj humusa je visok, a siromašna su hranivima. Ukupan sadržaj dušika je velik, ali se on zbog slabe mikrobiološke aktivnosti teško oslobađa, a podložan je i jakom ispiranju. Najveće površine planinske crnice nalaze se pod pašnjacima i šumama, a najmanje pod oranicama.

Crnica na vapnencu (planinska crnica)

2. Rendzina Rendzine se nalaze na nižim područjima brdskih i planinskih predjela u odnosu na planinske crnice, a stvaraju se na rahlim karbonatnim supstratima. To su uglavnom ilovasta tla povoljnih fizikalnih svojstava, neutralne su do slabo bazične reakcije s 5 – 10 % humusa pod prirodnom vegetacijom, a na obrađenim površinama znatno manje. Rendzine se koriste kao oranice, vinogradarske i voćarske površine. Nužna je intenzivna gnojidba i primjena protuerozivnih mjera. Kod rendzina je česta pojava kloroze na vinovoj lozi zbog inaktivacije željeza prouzročene prisutnošću velikih količina kalcijeva karbonata.

Rendzina

3. Černozem (stepska crnica) nazvan je prema ruskoj riječi koja označava crnu zemlju. To je tlo semiaridnih stepskih područja, a formirano je na karbonatnim ilovastim, rastresitim supstratima, najčešće na lesu, a rjeđe na aluvijalnim nanosima i pijesku. U Hrvatskoj se černozem pojavljuje u Baranji, uz Erdut i Dalj, te oko Vukovara i Iloka. To je periferna zona černozema u kojoj počinju procesi njegove degradacije. Černozem se razvija u koninentalnoj aridnoj klimi sa srednjim godišnjim oborinama od oko 600 mm i srednjom godišnjom temperaturom 11 o. C. Na njegovu području ljeta su suha i topla, a zime hladne. Takvi klimatski uvjeti uzrok su slabog ispiranja i kemijskog trošenja supstrata.

Černozem

Reakcija je slabo alkalna do neutralna. Černozem pokazuje visoku biološku aktivnost bogatstvom mikroorganizmima. To je prirodno najplodniji tip tla zbog svojih optimalno povoljnih svojstava. Klima uvjetuje i pojavu specifične stepske vegetacije u kojoj dominiraju trave. Obamiranjem vegetacije akumulira se vrlo kvalitetan, bazama zasićen i biogenim elementima bogati humus. Černozem ima idealnu mrvičastu strukturu i stabilne agregate.

Postoji nekoliko varijanti černozema i to: karbonatni (tipični) černozem je najrasprostranjenija i najpovoljnija varijanta černozema, izluženi černozem – u kojem su iz A – horizonta isprani karbonati, a javlja se kao prvi stupanj degradacije (Baranja i istočna Slavonija), posmeđeni černozem – daljnja je faza degradacije u kojem su karbonati isprani do supstrata. Fizikalne osobine černozema vrlo su povoljne. Tekstura mu je ilovasta, a na pijescima pjeskovita. Struktura je mrvičasta te dobro gospodari vlagom i pri sušnim uvjetima, kemijske osobine su povoljne, sadrži 3 – 6 % humusa.

III. Smeđa ili kambična tla A – (B) – C građe Osnovno obilježje ovih tala je pojava procesa posmeđivanja (kambičnog (B) horizonta). U tim se procesima oslobađaju stanovite količine oksida željeza koji ovom horizontu daju smeđu, žutu, crvenkastosmeđu i crvenkastu boju. 1. Eutrično smeđe tlo ili gajnjača Kod nas se ovo tlo nastavlja na zonu černozema (obronci Fruške gore, Vukovar, Vinkovci. To su pretežno laka tla sa 35 – 45 % gline, stabilne su strukture i povoljnih vodnozračnih prilika ako su pod prirodnom vegetacijom. Na obrađenim površinama ova svojstva su nešto slabija. Prosječni sadržaj humusa kreće se na oranicama od 2 – 3 %, reakcija je slabo kisela do neutralna. Po plodnosti ovo tlo dolazi iza černozema.

Eutrično smeđe tlo na savskom aluviju

2. Smeđe tlo na vapnencu i dolomitu Ovo tlo rasprostranjeno je kod nas na području krša, na vapnencimai dolomitima. To su plitka tla glinovita s povoljnim vodozračnim prilikama i dobre propusnosti za vodu. Reakcija je slabo kisela, sadržaj humusa 2 – 3 %, nizak je sadržaj fosfora, a osrednji kalija. Ova tla su plitka, topla i suha, nepovoljna za oraničnu proizvodnju, tipična su vinogradarska tla, a koriste se i za uzgoj južnog voća. Velike površine su pod pašnjacima i šikarom (makijom). Velik dio pokriven je šumom naročito na kontinentalnom kršu.

Smeđe tlo na vapnencu

3. Crvenica (terra rossa) Mediteransko crveno tlo ili terra rossa (terra = tlo, rossa = crvena). Kod nas se ova tla pojavljuju na obalnom pojasu Jadrana i na otocima, te u Hercegovini, Lici i Kordunu. Crvenice su tla čija se dubina znatno mijenja, ovisno o reljefu matične podloge. To su glinovita tla (>50%) s vrlo povoljnim fizikalnim svojstvima. Zasićena su bazama pa su stabilne strukture. Dobro su propusna za vodu i prozračna. To su topla i suha tla koja mogu često podnositi sušu. Sadržaj humusa na obrađenim crvenicama je oko 1 – 2 %, reakcija je neutralna do slabo kisela.

Crvenica na pločastom vapnencu

Proizvodna vrijednost crvenica ovisi o njihovoj dubini, a osnovni čimbenik ograničavanja prinosa je opasnost od suše, nizak sadržaj hranjiva i erozija. Crvenice imaju veliku gospodarsku vrijednost, zbog obilja svjetla i topline (vinogradarska proizvodnja, voće i rano povrće) Za podizanje proizvodne vrijednosti crvenica, nužno je provoditi borbu protiv erozije, intenzivnu humizaciju i gnojidbu te natapanje.

Duboke crvenice Crvenice na vapnencu

Crvenice Istre

IV. Eluvijalno – iluvijalna tla A – E – B – C građe Povećanjem količine oborina, odnosno pojačanim ispiranjem kambičnih smeđih tala nastaje jače zakiseljavanje i ispiranje baza (vapna). Smanjuje se sadržaj baza u otopini tla i u adsorpcijskom kompleksu. Kada reakcija tla padne ispod p. H 6, a zasićenost bazama ispod 70 %, dolazi do raspršivanja koloidnih čestica, koje se u vodi premještaju u silaznom pravcu i zadržavaju u dubljim horizontima.

1. Lesivirano (ilimerizirano) tlo (luvisol) Naziv dolazi od francuske riječi lessive = isprano tlo, a naziv ilimeriziran od latinskog ilimare = ispiranje gline, luvisol dolazi od latinske riječi luo, ere = ispirati, solum = tlo. Lesivirano tlo je jedno od najrasprostranjenijih tala u Europi. Kod nas lesivirano tlo na lesu rasprostranjeno je zapadno od pravca Vinkovci – Valpovo do pravca Donji Miholjac – Đakovo, na području Bilogore, oko Bjelovara i Križevaca. Lesivirano tlo na vapnencu nalazi se u cijeloj zemlji na ravnijim i blaže nagnutim reljefnim oblicima. Lesivirano tlo je glinasto – ilovasto, siromašno je bazama (hranjivima), zakiseljeno s niskim sadržajem humusa loše kvalitete (kiseli humus). Ovo tlo je nestabilne strukture, loših vodozračnih prilika, tako da u mokrom stanju dolazi do zamuljivanja, a u suhom do stvaranja tvrde bestrukturne mase. Za jačih oborina zadržava se oborinska voda na Bt – horizontu, koji je zbog nakupljene gline slabije propusan za vodu.

Na području sjeverozapadne Hrvatske, na valovitom reljefu oko Križevaca, Bjelovara i bilogorskom području, zbog intenzivne erozije na obrađivanim padinama, praktički su odneseni prirodni površinski horizonti (A i E), pa se oranični sloj formira iz B – horizonta lesiviranih tala. Reakcija lesiviranog tla kreće se p. H 5, 5 – 6, 5. zbog svih tih osobina ovo tlo ima znatno manju proizvodnu vrijednost od smeđih tala A – (B) – C klase, ipak se primjenjuje za širok izbor oraničnih kultura, te za uzgoj voća i vinove loze. Mjere popravka lesiviranog tla usmjerene su na povećanje dubine oraničnog sloja, humizacijom, gnojidbom većim količinama mineralnih gnojiva, uvođenjem djetelinsko-travnih smjesa. Na nagnutim položajima nužno je provesti zaštitu od erozije. Uz te mjere, s obzirom na dovoljnu količinu oborina i njihov povoljan raspored, na ovim tlima mogu se postići visoki i stabilni prinosi svih poljoprivrednih kultura.

2. Podzol Pojam podzol je uže definiran i odnosi se na tlo koje se bitno razlikuje od lesiviranog tla i pseudogleja. A – humusni horizont sadrži kiseli humus ili organsku tvar različitog stupnja razgradnje. Ispod njega nalazi se E- horizont pepeljaste boje s visokim sadržajem kremenog pijeska od čega dobiva boju. Tlo je vrlo kiselo i ima nizak stupanj zasićnosti bazama. Po teksturi podzol je vrlo propusno i prozračno tlo, vrlo kiselo i siromašno hranjivima. Kod nas su to uglavnom šumska tla ili pašnjaci.

Podzol

Rigosol Dalmacije Zagorje

Rigosol, tlo voćnjaka područje Zagreba Rigosol, ratarsko tlo pseudoglej

Hidromorfna tla

B. Hidromorfna tla I. Nerazvijena tla (A) – G ili (A) – C građe Ovoj klasi pripadaju tla s nerazvijenim početnim humusno-akumulativnim (A) horizontom. U profilu se u donjem dijelu javlja glejni horizont, nastao utjecajem visoke razine podzemne vode. 1. Aluvijalno ili fluvijativno tlo (fluvisol) Ovo tlo nastalo je riječnim, jezerskim i morskim nanosima. Pojavljuje se u poplavnim zonama svih rijeka i u krškim poljima. Nanosi imaju veliku vrijednost jer su najplodnija tla kod nas, s razvijenom intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom.

Aluvijalni tlo Aluvijalno livadsko tlo

Ovu klasu karakterizira suvišno vlaženje oborinskom vodom koja stagnira na nepropusnom B – horizontu. II. Pseudoglejna tla A – Eg – Bg – C građe Osobine ovih tala ovise o vrsti nanosnog materijala, uvjetima prenošenja i taloženja. Po mehaničkom sastavu vrlo su različita (od skeletnih do glinovitih tala). Uglavnom su aluvijalna tla povoljnih fizikalnih osobina. Reakcija im može biti slabo alkalna do slabo kisela. Sadržaj humusa vrlo varira, a opskrbljenost hranjivima vrlo je različita. Plodnost ovog tipa tla ovisi o fizikalnim, kemijskim i biološkim osobinama. U pravilu imaju dubok fiziološki aktivan sloj i podzemnu vodu ispod njega. Takva aluvijalna tla vrlo su vrijedna u poljoprivredi i koriste se za oranične i povrtne kulture. Za popravak potreban je hidromeliorativni zahvat, zaštita od poplava, a na skeletnim i pjeskovitim formama navodnjavanje.

1. Pseudoglej Naziv označava lažni glej (pseudo = lažan) i upućuje na razliku između ovog tla i pravog glejnog tla. Kad nas je rasprostranjen u zapadnom dijelu zemlje, na rubu Panonske nizine, u Posavini i Podravini. Dva su osnovna uvjeta nužna za postanak pseudogleja: matični supstrat i humidna ili semihumidna klima s više od 600 mm padalina. Matični supstrat u kojem se na nekoj dubini javlja nepropustan sloj zbog procesa lesivaže. Iluvijalni Bt – horizont lesiviranih tala postaje u određenom trenutku, zbog sve veće akumulacije gline, nepropustan za vodu, na njemu se oborinska voda kraće ili duže vrijeme zadržava, pa tako nastaje pseudoglej.

Pseudoglej

Humidna ili semihumidna klima s više od 600 mm padalina koje se zadržavaju na nepropusnom horizontu i tako oborinska voda uzrokuje potpuno zasićenje pora vodom. U tim uvjetima odvijaju se procesi intenzivne redukcije jer u tlu nedostaje zrak. Nakon prestanka oborina tlo se postupno isušuje i u njega prispijeva zrak pa reducirani spojevi ponovno oksidiraju. Pseudoglej ima A – Eg – Bg – C građu profila. Za A – horizont karakteristična je tamnosiva boja koja potječe od humusa. Eg – horizont je eluvijalni horizont u kojemu se javljaju morfološki znakovi stagnacije oborinske vode u obliku plavičastih zona.

Karakteristične su pepeljaste, a u suhom stanju bjelkaste boje. Redovito je na oraničnim površinama obuhvaćen obradom. Bg – horizont redovito je težeg mehaničkog sastava od A i Eg – horizonta, zbijen je i nepropusan za vodu pa korijenje kulturnih biljaka teško prodire u njega. Za pseudoglej je karakteristično da je A i Eg – horizont teksturno lakši od Bg – horizonta i sadrže velike količine praha. Zbog toga im je struktura nestabilna i slabo izražena pa su vodozračne prilike nepovoljne. Reakcija pseudogleja je vrlo kisela, sadrži malo humusa i izrazito je siromašna svim hranjivima. Proizvodna vrijednost pseudogleja ovisna je o trajanju pojedinih faza vlažnosti. Njihovo trajanje ovisi o mogućnosti ocjeđivanja oborinske vode i dubini nepropusnog sloja.

S obzirom na reljefni položaj razlikuje se ravničarski i obronačni pseudoglej. Osim reljefnog položaja proizvodna vrijednost pseudogleja ovisi i o dubini nepropusnog sloja. Što je nepropusni sloj plići to je izmjena nepovoljne suhe i mokre faze češća u tijeku godine, jer je i malena količina oborina dovoljna da tako plitak sloj zasiti vodom, a suvišna se voda brzo ispari ili otječe pa nastupa opet nepovoljna suha faza. Prirodna plodnost pseudogleja je vrlo niska. Za popravak pseudogleja moraju se poduzeti mjere kojima će se ostvariti duboki fiziološki aktivni sloj, dubokim oranjem na račun nepropusnog sloja. U tako stvorenom sloju treba popraviti kemijske i hranidbene osobine kalcifikacijom, humizacijom i meliorativnom dozom mineralnih gnojiva.

Problem suvišne vode moguće je riješiti primjenom cijevne drenaže, podrivanja i krtične drenaže kao mjera kojima se osigurava pritjecanje vode do drenskih cijevi. Uz primjenu drenaže, kalcifikaciju, humizaciju i meliorativnu gnojidbu pseudoglej može dati visoke i stabilne prinose svih poljoprivrednih kultura. III. Semiglejna tla A – C – G građe Ova klasa obuhvaća tla kod kojih se na dubini većoj od 100 cm javlja glejni horizont.

1. Livadsko tlo ili semiglej Ovaj je tip dobio naziv po prirodnoj vegetaciji koja se na njemu javlja. Semiglej se javlja u dolinama rijeka, a u istočnoj Slavoniji na lesnim zaravnima. U riječnim dolinama dolazi zajedno s aluvijalnim i glejnim tlima, a u Slavoniji s černozemom i slanim tlima. Fizikalne osobine livadskih tala na lesu vrlo su povoljne, osobito černozemno livadskih. Lošije osobine su kod livadskih tala na težim glinovitim supstratima. Reakcija kod livadskih tala je različita, od slabo kisele do jako alkalne, ovisno o varijanti. Semiglejna tla su dobro opskrbljena hranjivima osobito kalijem, a slabije fosforom i dušikom. Livadsko tlo je jedno od naših najplodnijih tala. Prirodne površine obrasle su livadskom vegetacijom koja daje visoke prinose sijena vrlo dobre kvalitete. Osnovne mjere popravka su zaštita od poplava i od previsoke razine podzemne vode.

IV. Glejna tla (A – G građe) 1. Pseudoglej - glej To su tla u kojima se u gornjem dijelu profila odvijaju procesi pseudooglejavanja, a unutar 100 cm dubine javlja se u donjem dijelu profila glejni horizont. Ovo tlo je vrlo nepovoljnih svojstava. Bez zahvata hidromelioracija, kojima se regulira vodnozračni režim, i agromeliorativnih zahvata, kojima se popravljaju kemijske osobine i stvara dublji aktivni sloj, oranična proizvodnja je na ovim tlima nepouzdana, a prirodi niski i nestabilni.

2. Ritska crnica Naziv za ovo tlo nastao je po ritskom tipu vlaženja koji uzrokuju podzemne vode čija razina oscilira, tako da jedan dio godine dosižu do površine, a zatim se povlače i spuštaju na 100 – 150 cm ispod površine. Naziv crnica dolazi od tipične crne boje humusnog horizonta. Ovo tlo ima humusni horizont crne boje i dubinu veću od 50 cm. Kod nas ga ima u istočnoj Slavoniju, oko Osijeka, te Baranji, u dolinama rijeka na najnižim dijelovima i poplavnim područjima. Fizikalne osobine ritske crnice ovise o mehaničkom sastavu. Zaslanjene i alkalizirane crnice imaju nepovoljne fizikalne osobine. U vlažnom su stanju ljepljive, plastične, imaju visok sadržaj mrtve vode, malo nekapilarnih pora, slabu prozračnost i kratko su vrijeme sposobne za obradu. Crnice s manjim sadržajem gline imaju zbog visoke humoznosti vrlo povoljna fizikalna svojstva. Sve crnice imaju dobre kemijske osobine: visok sadržaj humusa, zasićenost bazama i dobru opskrbljenost hranjivima.

Ritska crnica

Plodnost crnica dolazi do izražaja nakon provedene hidromelioracije (zaštite od poplava i sniženja razine podzemne vode). Crnice reagiraju dobro na gnojidbu mineralnim gnojivima, a crnice na pijesku zahtijevaju navodnjavanje i duboku obradu. 3. Močvarno glejno tlo (euglej) Glej na ruskom jeziku znači muljevitu zemljišnu masu. U pedologiji (tloznanstvu) je taj pojam uveden kao oznaka za G – horizonte u kojima dominiraju redukcijski procesi prouzročeni utjecajem suvišne podzemne vode. Močvarno glejno tlo je tlo s humusnim horizontom hidromorfnoga karaktera. Do dubine od 100 cm jasno su izdiferencirani pothorizonti (Gso i Gr) koji nastaju stagnacijom suvišne gornje, donje ili jedne i druge vode u dijelu profila. To je tlo rasprostranjeno u svim većim riječnim dolinama širom zemlje u reljefno nižim položajima (depresijama) ugroženi podzemnom ili poplavnom vodom.

Prema porijeklu suvišnog vlaženja razlikuju se tri podtipa glejnog tla: glejno epiglejno tlo (epi = gornji), glejno hipoglejno tlo (hipo = ispod) i glejno amfiglejno tlo (amfi = oba). Po osnovnim osobinama sva glejna tla su vrlo heterogena. Mehaničkim sastavom mogu biti lako pjeskovita, s nizom prijelaza do teških, plinovitih formi. Lakša tla imaju povoljnije, a teška vrlo nepovoljne fizikalne osobine. Zbog visokog sadržaja gline to su hladna, malo porozna, slabo propusna, jako ljepljiva i plastična tla, s kratkim razdobljem vlažnosti, i povoljna za obradu. U vlažnom stanju bubre, u suhom pucaju, pa je stoga česta pojava neravnog mikroreljefa. Kemijske osobine variraju, ovisno o karakteru nanosa na kojem su tla formirana. Ova tla sadrže vrlo malo fiziološki aktivnog fosfora, a kalijem su dobro opskrbljena. Ukupni sadržaj dušika je visok, ali fiziološki aktivnog je malo. Glejna tla imaju visoku potencijalnu, a malu efektivnu plodnost. Koriste se kao vlažne prirodne livade s visokim prinosom sijena niske kvalitete.

Mjere popravka sastoje se u obrani od poplave i odvođenju suvišnih voda. Osim tih mjera potrebna je duboka obrada i obilna gnojidba. C. Halomorfna tla To su slana tla (slatine ili slanjače) nastala pod utjecajem slane vode. Razlikuju se dvije klase, svaka sa po jednim tipom ( solonček i solonec) Antropogena (antropomorfna) tla To su sva ona tla u čijem je postanku i razvoju čovjek imao najvažniju ulogu. U širem smislu njime su obuhvaćena sva tla koja je čovjek svojim zahvatima mijenjao u nastojanju da im stvori svojstva koja će osigurati visoke i stabilne prinose kulturnih biljaka, pa se u tu skupinu mogu ubrojiti sva tla koja se iskorištavaju u poljoprivredi, zovu se kulturna tla.

Ratarsko tlo Rigolano tlo

C. Halomorfna tla

U užem smislu pod antropogenim tlima razumijevaju se tla koja su dubokom obradom, intenzivnom organskom i mineralnom gnojidbom potpuno promijenila svojstva. Kod takvih tala je prirodni profil nestao do određene dubine. Prirodni horizonti su narušeni i izmiješani, a unošenjem različitih tvari posve su izmijenjena fizikalna, kemijska i biološka svojstva tla. Na taj način nastaje novi od čovjeka stvoren antropogenizirani P – horizont.

Rigolano tlo – rigosol je je tlo kod kojeg se rigola na 60 – 80 cm dubine i intenzivno gnoji. Tako se priprema tlo za podizanje vinograda i voćnih plantaža. Vrtno tlo – hortisol se intenzivno obrađuje i gnoji, pa je tu antropogeni P – horizont dubok 35 – 40 cm. Slično je i s ratarskim tlima koja se obrađuju na tu dubinu. Tla deponija nastaju nasipavanjem pri zemljišnim radovima ili deponiranjem materijala od rudokopa, radom bagera, pri niskogradnjama.

Hidromeliorirana tla kod kojih je odvodnjom hidromorfnih tala prestalo zaglejavanje u profilu tla prestaju biti hidromorfna tla i postupno će prijeći u automorfna tla. Različiti zahvati koje čovjek poduzima u obradi, odvodnji, gnojidbi i drugim mjerama poboljšanja tala mogu potpuno promijeniti pojedine tipove i pretvoriti ih u antropogena tla.

Subakvalna tla