TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE Prof dr sc Ivan Karli

TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE Prof. dr. sc. Ivan Karlić

TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE l l l l 1. Povijesni prikaz, tematika i sadržaj kolegija 2. Religija/e - religija gledana “izvana” i “iznutra” - kršćanska religija (vjera) 3. Čovjek - slušatelj kršćanske poruke: - čovjek kao osoba i subjekt - čovjek kao transcendentno, slobodno i odgovorno biće 4. Apsolutna Tajna - misterij Boga: religija, filozofija, ateizam, naravna teologija

TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE l l l l l 5. Objava - Božje samoočitovanje čovjeku: - objava u Sv. pismu - iskustvo objave u Starom zavjetu - novozavjetno shvaćanje objave - postanak Evanđelja; NZ-spisi - Isus Krist: punina objave Trojedinoga Boga 6. Odgovor čovjeka na Božju objavu: - čovjekova sloboda i odgovornost - mogućnost odlučivanja protiv Boga

TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE l l l l l 7. Vjera (između rizika i sigurnosti): - vjera i znanost - vjera - povjerenje; vjera u Sv. pismu - nevjerojatno vjerovanje? Poteškoće, objekcije, sumnje - molitva kao izvorni oblik vjere 8. Povijest spasenja i objave; prenošenje objave: - Sv. Pismo i Predaja (tradicija) - vjera, teologija, Crkva, učiteljstvo - definicije vjere u Crkvi (dogma)

TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE 9. Isus Krist; fundamentalna kristologija: l - mjesto kristologije u današnjem svijetu l - povijesni Isus - Krist vjere l 10. Zaključak l

POVIJESNI PRIKAZ, TEMATIKA I SADRŽAJ FUNDAMENTALNE TEOLOGIJE l Središte i vrhunac teološkog razmišljanja jest trojstveni božanski život (trojedini Bog), konačno objavljen u/po Isusu iz Nazareta. Bog koji je u različita vremena i na različite načine govorio ljudima (usp. Heb 1, 1), potpuno i konačno objavljuje sâmoga sebe u osobi svoga utjelovljenoga Sina.

(kršćanska) teologija rođena iz događaja Isusa Krista tumači objavu Boga koja se dogodila po Isusu Kristu; produbljuje i razmišlja upravo o jedinstvenom događaju i o posljedicama tog događaja za život ljudî. n

Tijekom povijesti teologija se različito dijelila; danas se na nju gleda kao na tri koncentrična kruga, koji u sebi sadrže razne teološke discipline: povijest, liturgija, fundamentalna moral, biblijska duhovnost, dogmatska kanonsko pravo i socijalni nauk. pastoral, misiologija i ekumenizam

Drugi vatikanski sabor (1962. -1965. ) I. Konstitucije: DEI VERBUM LUMEN GENTIUM GAUDIUM ET SPES SACROSANCTUM CONCILIUM II. Dekreti: APOSTOLICAM ACTUOSITATEM AD GENTES III. Deklaracije: CHRISTUS DOMINUS DIGNITATIS HUMANAE INTER MIRIFICA GRAVISSIMUM EDUCATIONIS OPTATAM TOTIUS NOSTRA AETATE PERFECTAE CARITATIS PRESBYTERORUM ORDINIS UNITATIS REDINTEGRATIO ORIENTALIUM ECCLESIARUM

Saborski dekret Optatam totius Crkveni oci Sv. Pismo Dogme crkvenog učiteljstva

l Fundamentalna teologija rođena je iz klasične apologetike etimološki (grč: apo + logos, lat. apologia) znači odgovor, predstavljanje (sažetog) izvješća. l 1 Pt 3, 15: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje-račun (apologia) nade koja je u vama”. l S vremenom je apologetika postala samo obrana katoličkog učenja ili napad teza koje su bile suprotne katolicizmu.

l Sâm izraz apologetika počeo se svakodnevno rabiti oko 1830. g. l Strukturu traktatu apologetike dao je Luc. Joseph Hooke, koji je 1754. g. objavio djelo koje sadrži klasični oblik onoga što će se kasnije nazvati fundamentalna teologija: Religionis naturalis et revelatae principia tri dijela: De religione naturali, De religione revelata, De ecclesia Christi et de fide catholica. l Cilj traktata (apologetike) ostao je isti: racionalno protumačiti vjerske istine, razumski tumačiti božansku objavu.

nakon Sabora i fundamentalna teologija postaje zasebna teološka disciplina l različite “struje” ili “modeli” fundamentalne teologije: l • Apologetski model - opravdati čin vjere; pozitivnije istraživati pretpostavke i temelje vjere; komunicirati ponajprije s onima koji ne vjeruju. 2. Dogmatski model - objava u povijesti spasenja, prenošenje objave u Crkvi, te prihvaćanje objave od strane čovjeka; K. Rahner, H. U. von Balthasar, H. De Lubac, G. O’Collins, R. Latourelle i dr.

3. Formalni model - “opravdava” temelje vjere, ali se kreće unutar epistemologije pružajući svekolikoj teologiji znanstveni identitet; H. Fries, H. Peukert, J. Ratzinger. . . 4. Politički model - vrednuje odnose između Crkve i svijeta, posebice “granična pitanja”; J. B. Metz, E. Ruggieri, G. Gutierrez, B. Tracy. . . Središnji objekt i samo središte fundamentalne teologije jest “nečuveni” Božji zahvat u povijesti, odnosno objava Boga po/u utjelovljenom Sinu Božjemu, Isusu Kristu.

l naslovnik fundamentalne teologije prije svega vjernik i “drugi” u odnosu na našu vjeru (ne samo nevjernici, nego i indiferentni, ili apatični vjernici, odnosno koji ne žive potpuno iskustvo vjere) Fundamentalna teologija je teološka disciplina koja nastoji pokazati vjerodostojnost objave, pružajući razloge (motive), vjerniku i ne-vjerniku, onoga “zašto” koje se javlja kad se govori o vjeri i o vjerskim sadržajima.

l ima za cilj istinu: najprije povijesnu istinu o objavi Boga, da se Bog objavio definitivno u Isusu Kristu, te da je objava o kojoj govorimo vjerodostojna (dostojna vjerovanja) l Njezin objekt je materijalni i formalni sama objava i Crkva povijesno-apologetski

RELIGIJE – NARAV I PODRIJETLO religija • naravna čovjekova potreba • nema govora o Bogu koji se objavljuje vjera • prihvaćanje Božje objave koja svoje središte i vrhunac ima u Isusu Kristu, prihvaćanje istine objavljene od Jednoga i Trojedinoga Boga Između religije i vjere postoji određeni kontinuitet, jer normalan put koji vodi do vjere polazi upravo od čovjekove naravne religioznosti.

1. Pojam i narav religije: religija gledana “izvana” l religiju se može definirati ili opisivati na dva načina: iz izvanjske perspektive i iz unutarnje perspektive. l tzv. fenomenologija religijâ ima opisni karakter, a cilj joj je shvatiti tipična obilježja pojedinih religija, kako bi ih se svrstalo u određene grupe.

l glede postanka religija, govori se o naravnim i egipatska, grčka, rimska i germanska, hinduizam, budizam, stara religija Srednje i Južne Amerike (Inke, Maye), stara religija slavenskih naroda itd. objavljenim religijama židovska religija i kršćanstvo (neki tu svrstavaju i islam)

l fenomenologija religija kaže da su u svakoj religiji sadržana tri konstitutivna elementa: 1. skup istinâ u koje se treba vjerovati; 2. skup dužnosti koje se trebaju izvršiti; 3. skup obredâ koje treba vršiti.

2. Pojam i narav religije: religija gledana “iznutra” Latinski izraz religio, prema Ciceronu (106. -43. g. pr. Kr. ), dolazi od glagola relegere (= ponovno čitati, ponovno se obratiti nekomu; meditirati, produbljivati), a takvo značenje vodi prema zaključku da čovjek otkriva religioznost kada se ne zadrži na površini, nego kad o stvarima i o sâmome sebi dublje razmišlja. Prema Laktanciju (rođ. oko 250. ), religio dolazi od religare (= biti povezan ili svezan, tj. biti čvrsto sjedinjen, uspostaviti odnos), povezanost sa božanstvom, odnosno sa božanskim.

Servije je izvodio izraz “religija” od istoga glagola (religare), ali u značenju (ponovnog) povezivanja onoga što je bilo odvojeno. Ovaj pojam preuzima i sv. Augustin (354. -430. ), jer odgovara njegovu učenju o istočnom grijehu: prava religija je ona “kojom se duša u pomirenju ponovno povezuje s Bogom od kojega se nekako (tj. grijehom) otrgla. Augustin tvrdi da religio može dolaziti i od reeligere (= ponovno izabrati), tj. izabrati ili odlučiti se ponovno za Boga, nakon što ga se odbacilo grijehom.

Toma Akvinski (1225. -1274. ) “Religija je krjepost koja iskazuje Bogu kult (štovanje), kojeg on i zaslužuje. Zbog toga, u religiji treba imati na umu dvije činjenice: prvo, ono što se iskazuje (ili daje), tj. sâm kult; drugo, onoga komu se iskazuje, tj. Boga. ” (. . . ) “Religija je, po svojoj naravi, odnos s Bogom. ”

a) Bog je stvorio svijet i čovjeka, dajući mu bîtak i duhovnu narav; čovjek odgovara Bogu priznavajući ga svojim Stvoriteljem i smatrajući ga ciljem (svrhom) svoga života, a to čovjek manifestira kultom prema Bogu, posebice žrtvom.

b) Nakon stvaranja, Bog progovara čovjeku preko objave kojom otkriva sâmoga sebe, svoju narav i svoju volju; čovjek odgovara Bogu svojom vjerom.

c) Bog daje čovjeku sebe, svoj božanski život, kako bi čovjek mogao ući u zajedništvo s Bogom; čovjek odgovara svetošću života (moral).

Bog stvaranje objava božanski život kult vjera svetost Čovjek Isus Krist kršćanin Crkva

Bog, nakon stvaranja, objavljuje se ljudima na jedan nov i izravan način. Takva objava pomaže čovjeku da otkrije ne “ono što ljudi kažu o Bogu” (kako je slučaj kod naravnih religija), nego “ono što Bog kaže sâm o sebi”. = kategorijalna objava

3. Kršćanstvo teologija interes za Krista prisutnog u svakom trenutku ljudske povijesti prisutno i u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora a) Kršćanstvo nije ideologija, nego je događaj b) Kršćanstvo – događaj jest Božja prisutnost u povijesti

Događaj o kojem se govori u kršćanstvu odnosi se na spasenjsku prisutnost Božju u povijesti i u stvaranju. O tome Ad Gentes ovako govori: “Bog je odlučio ući u ljudsku povijest na nov i konačan način (tj. utjelovljenjem), da uspostavi mir i zajedništvo između sebe i ljudi i da uredi bratsko drugovanje među ljudima. ”

c) Božje djelovanje u povijesti Božja prisutnost i spasenjsko djelovanje u povijesti obilježeno je događajima i riječima. utemeljuju ono što u teološkom rječniku zovemo objava Jahve se objavio svom narodu preko raznih događaja u povijesti; svi ti događaji nisu lako shvatljivi, te je potrebna riječ koja bi rasvijetlila i pomogla shvatiti izgovorena je od Boga na Sinaju, to je riječ Saveza: “Ja ću biti vaš Bog, vi ćete biti moj narod!”

Objava Boga nije nam dana samo riječima; Božja objava zbiva se po događajima – činjenicama, a riječi (koje su Božje) rasvjetljuju i tumače te događaje. Isus Krist Božje posrednik, središte i punina objave On je “S nama Bog” (Emanuel), vrhunac Božje prisutnosti i Božjeg djelovanja u povijesti, jer “tko mene vidi, vidi i Oca” (Iv 14, 9).

Božja prisutnost i djelovanje u povijesti nije završeno Isusovom smrću, uskrsnućem i konačnom proslavom u nebu, nego se ostvaruju uvijek, u svekolikoj ljudskoj povijesti: i danas je Bog prisutan i djeluje u svijetu: “Evo ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta. ” (Mt 28, 20).

ČOVJEK: SLUŠATELJ I PRIMATELJ KRŠĆANSKE PORUKE Postoje li u čovjeku pretpostavke (predispozicije) da on može čuti riječ-poruku Božju? naravne pretpostavke kršćanska poruka čovjek = “filozofsko-teološko biće, osoba, subjekt.

1. Čovjek kao osoba i subjekt taj je pojam od temeljne važnosti za kršćansku objavu i za shvaćanje kršćanstva Pojam “osoba ili subjekt” podrazumijeva čitava čovjeka, a ne tek dio njega, ili jedan njegov vid. Da je čovjek osoba, znači da posjeduje samoga sebe u svjesnom i slobodnom odnosu prema svojoj cjelini; čovjek nadilazi sebe, odnosno čovjek je transcendentno biće.

2. Čovjek kao transcendentno biće Transcendencija je prelaženje ili nadilaženje granice mogućeg iskustva; ono što je s onu stranu iskustva; prelaženje iz naše osjetnosti u nadosjetno (nadnaravno). Čovjek sebe doživljava kao neograničenu mogućnost koja sebi nikada ne može pružiti neizmjerno ispunjenje, postavlja neizmjerni horizont pitanja doživljava se i kao nedostatno, prolazno (kontingentno) biće, ali i kao usmjeren prema transcendenciji.

3. Čovjek kao slobodno i odgovorno biće l Skolastika je govorila o slobodi relativno površno; za nju, sloboda je slobodno odlučivanje (libertas exercitii): mogu birati što ću odlučiti. l prema Rahneru, treba razlikovati kategorijalnu i transcendentalnu (dubinsku) slobodu. identična je skolastičkoj libertas exercitii sloboda koja se očituje nekim činom (djelovanjem) sloboda u sebi, pojavljuje se u svim mojim činima koja su slobodna, ali ne na jednak način u svim odlukama (fundamentalna opcija).

Sloboda je odlučivanje za (činiti) dobro. Sloboda je sposobnost da čovjek sam o sebi odlučuje i po sebi vrši djela, te tako sam sebe ostvaruje (autorealizira), a to (autorealizacija) uključuje dobre (tj. pozitivne) odluke i dobre čine.

ČOVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM: MISTERIJ BOGA Čovjek-vjernik “shvaća” Boga kao stvarnost na kojoj je utemeljeno njegovo postojanje, stvarnost koja čovjeku osvjetljava put i vodi ga prema punini njegova osobnog samoostvarenja. pretpostavlja postojanje mogućnosti autotranscendencije u čovjeku

Opisi ili “definicije” pojma Bog l Anzelmo iz Canterberya Boga naziva “ono iznad čega se ništa veće ne može zamisliti”, odnosno veće nego li sve što se može zamisliti. l Toma Akvinski: Bog je posljednji, neutemeljeni temelj svekolike stvarnosti, koji sve nosi i pokreće; Bog je najveće dobro na kojem sudjeluju sva ograničena bića koja on sam utemeljuje; Bog je krajnji cilj koji sve upravlja i uređuje.

l M. Luther, za kojeg je Bog ono čemu se predajemo kako bismo imali svako dobro i utočište u svakoj nevolji. l U novije doba, Boga se shvaća kao “onoga, što se čovjeka nužno tiče” (R. Bultmann), odnosno kao “svetu tajnu”, kao podrijetlo i cilj čovjeka, koja “vlada kao ona kojom se ne raspolaže, bezimena, a koja apsolutno s drugim raspolaže slobodno i u ljubavi” (K. Rahner) u pitanju o Bogu ne radi se o kategorijalnom, nego o transcendentalnom pitanju

1. Religija pozitivni odgovor kojeg čovjek daje manifestacijama Svetoga Njezini temeljni izričaji su: mit obred zakon

Aristotel “Od starine poznata je činjenica, koju su nam prenijeli velikani, da su ljudi uvijek vjerovali da sve što postoji dolazi od Boga i da nijedno živo biće ne može biti dostatno sâmo sebi, niti može opstati bez Boga. ” Ciceron “Ne postoji niti jedan narod, ma kako divlji bio, koji ne bi priznavao postojanje Boga. ”

2. Bog filozofâ Preko kritike religijâ dolazi se do filozofskog pojma o Bogu u staroj grčkoj kulturi razni filozofi (Sokrat, Anaksagora, Platon, Aristotel, Zenon) počeli su se distancirati od ondašnje (narodne) religije, odbacujući njezine antropomorfne i politeističke izričaje, došavši do zaključka o postojanju jednoga jedinoga vrhunskog božanstva (Nous, nepokrenuti Pokretač, Logos).

Spekulativnim putem do Boga (put naravne teologije) uputili su se kasnije i neki kršćanski mislioci (crkveni oci i skolastici), kao i moderna filozofija. Toma Akvinski Pet putova sveopćeg put nastajanja sekundarne kontingencije stupnja (univerzalnog) reda uzročnosti savršenosti

Služeći se svojim shvaćanjem pojma bitka (actus essendi), Toma otvara i novi put, te dolazi do shvaćanja Boga kao ipsum esse subsistens (bitak, odnosno biće subzistentno samome sebi).

l Ljudski je razum u mogućnosti dati solidan kritički temelj onomu na čemu počiva svaka religija, Božjem postojanju, može doći do spoznaje o njegovim temeljnim atributima i funkcijama koje religija pripisuje Bogu. I Toma Akvinski u svojim Putovima također iznosi tvrdnje o Božjim atributima: jednost (prvi put), neizmjerna moć (drugi put), stvaranje (treći put), neograničena savršenost (četvrti put), mudrost i providnost (peti put).

Razum ipak nije sposoban (pa tako ni sama filozofija) svojim snagama doći do ideje osobnog Boga; Bog Isusa Krista nije Bog filozofâ, niti je Bog religijâ; Bog Isusa Krista nije nekakav Apsolut, Jedan, Demiurg, Um, niti išta slično, nego je Otac, Sin i Duh Sveti.

3. Ateizam način mišljenja koji odbacuje svaku vrst božanskoga, odnosno apsolutnoga l čovjek kao slobodno biće, čovjek može Boga prihvatiti ili odbiti, niječući mu čak i samu egzistenciju. l Ateizam u strogom smislu postoji tek od Novoga vijeka (izraz počeo se rabiti tek od XVI. -XVII. st. ) l Klasična antika átheoi, ali taj izraz odnosio se tada na ljude koji nisu poštivali državna božanstva i njihovo javno čašćenje, a ne na osobe koji bi odbacivali sve božansko.

l svi ateistički sustavi mogu se svesti na dva temeljna tipa, koji odgovaraju dvostrukom mogućem shvaćanju autonomije: 1. Ateizam u ime autonomije prirode i svjetskih životnih područja 2. Ateizam u ime autonomije subjekta (čovjeka), čije se dostojanstvo i sloboda protive prihvaćanju Božje svemogućnosti l Od ovih oblika ateizma valja razlikovati one koji nastaju iz protesta protiv fenomena zla i patnje u svijetu.

Teologija druge polovice XIX. st. i prve polovice XX. st. u svojoj raspravi s novovjekim ateizmom nadovezivala se na učenje Sv. pisma (bar kako ga se tada shvaćalo), na crkvene oce i na skolastičku teologiju.

3. 1. Crkveno učiteljstvo i ateizam l Ateizam je relativno kasno postao predmetom izreka crkvenog učiteljstva na Prvom vatikanskom saboru: u konstituciji Dei Filius (O katoličkoj vjeri) spominje se i kao zabluda, a vidi ga se u suprotnosti s razumom i kao razorenje temelja ljudskog društva. l Sabor definira mogućnost naravne spoznaje Boga, te osuđuje ateizam, materijalizam i panteizam kao suprotnost kršćanskoj vjeri.

l tek enciklika Pavla VI. Ecclesiam suam (1964. g. ) postavlja nova mjerila, uvodeći dijaloški odnos s ateizmom, uza svu temeljnu protivnost. l Drugi vatikanski sabor otvara novo poglavlje u odnosu prema ateizmu; ubraja “ateizam među ozbiljne pojave ovoga vremena”, ali odmah dodaje da ga se mora “vrlo pozorno provjeravati. ” l novost je u tome što je Sabor stao na tlo povijesne vjere u objavu da bi odatle argumentirano razložio kako je Božja objava - koja se u punini dogodila u Isusu Kristu - pun i definitivno valjan odgovor na pitanje čovjeka o samom sebi.

4. Smisao i vrijednost naravne teologije (naravna spoznaja Boga) l Sv. pismo govori o činjenici da starozavjetni vjernik iz konkretne stvarnosti svijeta spoznaje Božju moć i slavu – najčešće govore psalmi o stvaranju (usp. Ps 8; 19; 29; 104; 148)

Pavao također govori o mogućnosti spoznaje Boga iz stvorene stvarnosti (usp. Rim 1, 18 -21), posebice iz savjesti (usp. Rim 2, 1416). Knjiga mudrosti (Mudr 13, 1 -5; usp. 1 -9): Bog spoznatljiv iz stvorenih stvari koje se vide, spoznatljiv kao Gospodin, Gospodar svega stvorenog. I Novi zavjet govori o naravnoj spoznaji Boga; svijet postaje slika Božjeg kraljevstva.

Crkveno učiteljstvo interveniralo je u više navrata, kako bi potvrdilo mogućnost naravne spoznaje Boga povod: pojava racionalizma, fideizma i tradicionalizma. Prvi vatikanski sabor (1869. /70. ), u svojoj konstituciji Dei Filius, osudio je i racionalizam i fideizam, naglašavajući da čovjek može naravnim svjetlom razuma sigurno spoznati Boga po stvorenoj stvarnosti.

l Ipak, objava omogućava svima da dođu “brzo, sa svom sigurnošću i bez zablude” (expedite, firma certitudine et nullo admixto errore). l Učenje ovog Sabora preuzeli su i potvrdili kasnije Pio X. u enciklici Pascendi (1907. ) i Pio XII. u enciklici Humani generis. l Drugi vatikanski sabor (1962. -1965. ) ponovio je i preuzeo izričaje Prvoga i istaknuo je da odgovor na čovjekova pitanja, u krajnjoj liniji, ne daje naravna spoznaja Boga, nego samo Isus Krist.

Soteriološka vrijednost naravne spoznaje Boga Je li ona sposobna “donijeti” spasenje? Ili je pak za spasenje neophodno potrebna objava, Božja riječ, Kristovo evanđelje? Mnogi kršćanski mislioci (npr. Luther, Pascal, Kierkegaard, Barth, i dr. ) misle da taj način spoznaje Boga ne spašava i ne može donijeti spasenje.

l Prema Justinu, a na njegovo učenje nadovezuje se i Klement, poganske filozofije imaju svoje izvorište u stvarnoj, ali i parcijalnoj, spoznaji Logosa. Takva filozofija je korisna, jer pripravlja put “kraljevskom naučavanju” božanske Providnosti i Božjoj Istini. l Srednjovjekovna i moderna teologija praktično su potpuno napustile tezu prema kojoj bi naravna teologija imala bilo kakvu soteriološku vrijednost; a pravi put spasenja jest samo onaj kojeg je otvorio Isus Krist i njegova Crkva.

l Drugi vatikanski sabor u izjavama o nekršćanskim religijama: imaju u sebi soteriološku vrijednost i smatra ih putovima spasenja za one koji još nisu spoznali Onoga koji je “put, istina i život” za sve. l Bog se, dakle, manifestira čovjeku i po tzv. naravnoj objavi, s ciljem da ga spasi. l Pri svemu tome treba ipak voditi računa o kršćanskom učenju prema kojemu je Isus Krist jedan i jedini Spasitelj (Dominus Jesus).

OBJAVA: BOŽJE SAMOOČITOVANJESEBEDARJE ČOVJEKU “prosvjetljenje” (objavu) čovjek ima onda kada odjednom svekoliku stvarnost vidi drugačijim očima. Etimološki, riječ objava dolazi od latinske riječi revelatio (revelare) što znači razotkrivanje, micanje vela s nečega što je skriveno pogledu. U religioznom smislu objava, dakle, označava manifestaciju Boga, njegovih odluka i nauma koji su bili sakriveni ljudskom razumu.

l objava u religioznom smislu utemeljuje odnos čovjeka s nadnaravnim koji je temelj ljudskog života i svijeta. Religiozna objava postoji tamo gdje se ljudskom biću manifestira transcendentalna stvarnost sadržaj objave. l teofanija koju je doživio Mojsije, a o kojoj govori Sv. pismo u Izl 3, 1 -6. 12 -14: sadržaj je ovdje onaj koji ovoj objavi daje religiozno obilježje.

1. Božje priopćavanje samoga sebe Božje samoočitovanje (priopćavanje, sebedarje) samoga sebe čovjeku, priopćavanje Božjeg bića ljudima; to ne treba shvaćati u objektivističkom smislu nego u personalnom (osoba prema osobi): Bog kao apsolutna tajna osobno se dariva (tj. objavljuje) čovjeku kao osobnom biću.

Konstitucija o objavi Dei Verbum kaže: “U svojoj dobroti i mudrosti Bog je odlučio da objavi sebe i da saopći Otajstvo svoje volje (usp. Ef 1, 9) kojim ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi. I tako, ovom objavom, nevidljivi Bog u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje, da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli. ” (DV 2)

OBJAVA slobodno Božje priopćavanje samoga sebe, Božja prisutnost i djelovanje nadnaravna i povijesna činjenica Narav objave: objava je samoočitovanje Boga, tj. ona je koju Bog upućuje riječ čovjeku. hebr. dabar ima povijesnu, životnu i egzistencijalnu vrijednost: Bog govoreći djeluje; Bog se objavljuje djelujući i djeluje objavljujući se

Objekt objave: Dei Verbum 2 precizira dvostruki objekt objave: Bog objavljuje “samoga sebe” i “otajstvo svoje volje”. dva aspekta jedne te iste stvarnosti, a to je spasenje. Bog želi spasenje svih ljudi, po Isusu Kristu; takva objava Boga i njegova nauma o spasenju događa se i riječima i događajima. Svrha objave zajedništvo s Bogom

2. Dogmatska konstitucija Dei Verbum Šest poglavlja Konstitucije govore o: l stvarnosti objave i njezinu vrhuncu u Isusu Kristu, l o prenošenju božanske objave, l o božanskom nadahnuću Sv. Pisma i njegovu tumačenju, l o Starom i Novom Zavjetu, l te o Sv. Pismu u životu Crkve.

a)Antropološki vid objave: konstitucija DV predstavlja objavu kao božansku, no ne zaboravlja da ona ima u sebi također i ljudski aspekt: navješćuje se ljudima (pogl. I. ), ljudi je prenose (pogl. II. ) i sudjeluju u njezinom formuliranju i tumačenju (pogl. III. ). Autor Sv. pisma jest Bog, no ono je i ljudsko djelo pri sastavljanju kojeg pisci bijahu nadahnuti Duhom Svetim (DV 11).

b) Kristocentrični vid objave: Isus Krist je vrhunac i punina objave ne samo stoga što je Riječ Božja koja objavljuje, nego je on sam objava. Ta objava ostvaruje se Utjelovljenjem Sina Božjega. Objava u/po Isusu Kristu osobnog je karaktera. Odgovor na sebedarje Božje jest vjera kao osobno predanje čovjeka Bogu kroz zajednicu koja je primatelj Božjeg samoobjavljivanja (usp. DV 5).

OBJAVA U SVETOM PISMU (POVIJEST OBJAVE) Povijest objave podudara se s poviješću spasenja. Dinamička, progresivno napreduje usavršava se i ide prema punini Sve epohe povijesti objave jednako su važne ali objava se ne ostvaruje u svim epohama na isti način. Objava je sadržana u knjizi koju nazivamo Biblija

l naravna (kategorijalna) i nadnaravna (transcendentalna) objava l pod prvom se podrazumijeva Božje očitovanje po stvaranju; prema sv. Pavlu, stvaranje je Božja manifestacija po kojoj bi čovjek trebao spoznati Boga-Stvoritelja. Naravna objava događa se po vidljivim znakovima (kategorijama) ovog svijeta. l pod nadnaravnom objavom podrazumijeva se Božje očitovanje čovjeku tijekom povijesti; ta objava sadrži i riječ (koja prosvjetljuje i tumači) i događaje (koji se ostvaruju u stvaranju i u povijesti). l obje su nedjeljive i praktično se radi o jednoj objavi

ISKUSTVO OBJAVE U STAROM ZAVJETU l Povijest objave u njemu prostire se kroz gotovo dvije tisuće godina, od Abrahama (oko 1850. g. ) do Isusa Krista. l čvrsto ustraje u vjeri u jednog Boga kojega poznaje pod imenom Jahve l Bog-Jahve objavljuje se izraelskom narodu preko raznih povijesnih događaja u polaganom procesu u kojem se Bog prepoznaje kao Spasitelj, Stvaratelj, Osloboditelj, Otac.

Objava je započela onog trena kad je Bog prvi put «progovorio» čovjeku njegovim jezikom: pozvao je Abrahama po imenu, zapovjedio mu da izađe iz svoje zemlje i da se uputi u nepoznato. Pri tom mu je dao neka obećanja koja će nadmašiti sve njegove želje (usp. Post 12). Tako je Bog ušao u čovjekovu povijest.

Cijeli starozavjetni govor o Bogu svodi se, zapravo, na povijesni susret dviju strana jednog saveza: Jahve i Izraela. Polazna i temeljna točka tog susreta jest objava Boga na Sinaju.

l povijesno iskustvo objave događa se i prije izlaska iz Egipta, na Sinaju (Horebu), gdje Bog objavljuje i svoje ime l dvije su tradicije koje o tome govore: Izl 3, 120 (Mojsije i “gorući grm”) i Izl 6, 2 -13 (slanje Mojsija u Egipat), koji je jasniji i neposredniji: “Ja sam Jahve. Abrahamu, Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao El Šadaj, ali njima se nisam očitovao pod svojim imenom - Jahve. ” l radi se o tzv. “formuli samopredstavljanja”, kojom Bog ulazi u dijalog s narodom

JHVH u SZ-u više od 6700 puta ime osobe kazuje tko i što ta osoba jest, definira je; poznavajući nečije ime, znalo se tko je dotična osoba, kakva je njezina vlastitost, njezina snaga i uloga. Biti bez imena značilo je biti beskoristan, bez vrijednosti (usp. Job 30, 8). Stoga ne treba čuditi činjenica da je Izraelcima bilo važno saznati Božje ime (usp. Izl 3, 13); poznavatelj njegova imena bio je „opunomoćenik” Božji, mogao ga je zazivati, moliti mu se, biti s njim u zajedništvu.

1. Značenje Božjeg imena Jahve l “Ja sam koji jesam” - Bog je apsolutno egzistirajuće biće (u korijenu imena je glagol hjh = biti tu), čijem bitku nema granica; on je jedini “bivstvujući”, a svi drugi bogovi su “nebivstvujući”, ništavni. l “Ja jesam i bit ću tu”, “Ja jesam prisutan” a) Jahve, Bog Izraelov, obećaje i u značenju svoga imena jamči svoju prisutnost u Izraelu (“Ja jesam i bit ću tu”, “Prisutni”).

b) otvara izabranom narodu u svojem imenu otajstvo svoga božanskog bića, koje Izrael doživljava kao neuhvatljivost, neograničenost, skrivenost (Jahve kao Slobodni, Skriveni) c) Jahve, Bog Izraelov, pokazuje u objavi svog imena da on unatoč skrivenosti (otajstvenosti) svojeg bića hoće biti spoznat od Izraela te se i daje spoznati.

Bog: živi, jedini, sveti, ljubomorni, milosrdni, pravedni, transcendentni i imanentni.

2. Progresivne etape Božje objave u Starom zavjetu (starozavjetne knjige) Odnos Boga i čovjeka (naroda) može se izraziti terminima savez i obećanje te ti pojmovi provlače se kao konstanta cijelim Sv. pismom.

2. 1. Doba patrijarha (Post 12 -50) Abraham biva izabran od Boga koji mu obećava brojno potomstvo i posjedovanje zemlje Kanaan. Taj odnos doseže oblik saveza (berit). Božje priklanjanje (objava) čovjeku je vrlo aktivno, On je taj koji potiče, obećava i inicira savez, a i od čovjeka se traži aktivna uloga, prije svega vjera i oslanjanje na Boga.

U ostalim izvješćima o povijesti patrijarha (Izak, Jakov i Josip; Post 24 -26; 29 -35; 37 -48) svjedoči se također kako Jahve, u svojoj naklonosti prema ljudskom partneru, upravlja svime i pomaže čovjeku, jer on je “vjeran Bog koji ne zaboravlja svojih obećanja”.

2. 2. Oslobođenje i Savez (Knjiga Izlaska) Izrael je postao “pravim” narodom za vrijeme Mojsija. Pod njim se događa Oslobođenje iz Egipta (usp. Izl 13, 1715, 21), sklapanje saveza na Sinaju (Horebu, usp. Izl 19, 1 -40, 38), putovanje kroz pustinju i zaposjedanje zemlje (usp. Knjiga brojeva i Ponovljeni zakon).

Savez na Sinaju (usp. Izl 19 -24) predstavlja odlučni trenutak u povijesti objave. Oslobađajući Izraela iz egipatskog ropstva, Bog izabire Izraela kao svoj narod, narod Božji (usp. Izl 3, 7 -10; 7, 4) oslobođenje savez vjera utemeljena na spasiteljskom činu Božjemu u povijesti

2. 3. Zakon (Knjiga ponovljenog zakona) jače proživljavanje riječi Božje Zakon se tumači počevši od Pashe, a zapovijedi se predstavljaju kao zakon ljubavi (usp. Pnz 10, 12 s); ako Izrael želi živjeti, mora vršiti sve riječi Zakona (usp. Pnz 29, 28), jer on je Božji zakon i kao takav izvor je života (usp. Pnz 32, 47). Božja objava shvaćena je ovdje kao Božji dar.

2. 4. Profetizam (proročke knjige) nova etapa u povijesti objave uobičajen od Samuelovog doba (usp. 1 Sam 3, 1 -21) do V. st. pr. Kr. l prorok (hebr. nabi) izvorno znači “onaj koji navješćuje”, “onaj koji govori”; pozvani su da navješćuju (Božju riječ) i pozivati narod na obraćenje. l klasična formula za jezik proroka jest: “riječ je Gospodnja”

l proroci, navješćujući riječ Božju, razvijaju nekoliko velikih tema o Jahvi, Bogu Izraela: a) Jahve kao osloboditelj iz Egipta, vođa kroz pustinju i darivatelj zemlje: sjećajući se velikih Božjih djela u povijesti, proroci pozivaju narod na obraćenje i vjernost. b) Jahve kao Otac: brine za svoj narod očinskom ljubavlju; majčinski element se također često spominje. c) Jahve kao Pastir: izraelski vođe često su bili nazivani pastirima, koji se trebaju brinuti za narod (usp. Post 48, 15; 49, 24).

d) Jahve kao Kralj: (usp. Jer 8, 19, Ez 20, 33 -34; Iz 52, 7 -10) e) Jahve kao suprug (usp. Hoš 2, 16 -25)

2. 5. Povijesne i Mudrosne knjige l povijesna literatura (usp. Još, 1 -2 Kr, 1 -2 Ljet, 1 -2 Mak), vrst teologije povijesti, kojom se prikazuje način na koji je riječ Božja prisutna u povijesti i kako ta Riječ upravlja poviješću (usp. 1 Kr 2, 4; 3, 11 -14; 6, 11 -13). l mudrosna literatura (usp. Job, Izr, Prop, Mudr, Sir) prikazuje kako se Bog služi ljudskim iskustvom da bi otkrio čovjeku njega samoga (usp. Izr 2, 6; 20, 17). Mudrost se identificira s riječju Božjom koja stvara i objavljuje.

l ljudska mudrost je “Božji dar” (Mudr 8, 21), znači da je mudrost, u krajnjoj liniji, jedan od načina Božje objave.

2. 6. Apokaliptička književnost lu II. st. pr. Kr. oblikuje se i ova vrsta književnosti koja “snovima i viđenjima” govori o objavi budućih događaja (usp. npr. Dan 7, 1 -8) l svekolika starozavjetna objava jest objava po riječi; riječ je “sredstvo” objave starozavjetno razmišljanje ne pravi razliku između riječi i događaja, “riječ” (dabar) može značiti i izgovorenu riječ i napisanu riječ, ali i jedan određeni događaj (usp. Post 22, 1)

VAŽNOST STAROGA ZAVJETA ZA KRŠĆANSTVO l Za kršćane, Stari zavjet priprema i najavljuje dolazak Isusa Krista i njegova mesijanskog kraljevstva (usp. DV 15) l Novi zavjet je i ispunjenje Starog, donosi “kvalitativni skok”, ali ne i raskid sa Starim zavjetom. l Činjenica koja ujedinjuje Stari zavjet i Novi zavjet je događaj Isusa Krista: on je središte svih etapa povijesti spasenja i povijesti objave te svakog Božjeg djelovanja u povijesti.

l Objava ima svoj vrhunac u Isusu Kristu. l pojedini momenti jedinstvene povijesti spasenja koji upućuju na Isusa Krista kršćani Stari zavjet trebaju prihvaćati ne kao pretpovijest novozavjetnog kršćanstva, nego kao izvor spasenja l u SZ-u nalazimo određeni kontinuitet i dinamizam koji pripravljaju “događaj” Isusa Krista. l fizička priprava: starozavjetne generacije kao priprava za taj događaj: od Abrahama započinje rodoslovlje koje svoj vrhunac ima upravo u Isusovu rođenju (usp. Mt 1, 1 -17).

lu jezikoslovnom smislu: apostoli su u Isusu prepoznali obećanog Mesiju, Slugu Jahvina (usp. Iz 42; 49; 50, 4 -11), Sina čovječjeg (usp. Dan 7). l Isusovom smrću i uskrsnućem zapečaćen je Novi savez, pobijeđena je smrt koja je dijelila čovjeka od Boga i čovjeku je vraćeno njegovo dostojanstvo, a silaskom Duha Svetoga dana je potvrda tom Savezu između Boga i ljudi (usp. Iv 7, 39; Dj 2, 1621). Na taj se način Novi zavjet stavlja “iznad” Starog zavjeta.

NOVOZAVJETNO SHVAĆANJE OBJAVE l Zakon i Proroci (tj. Stari zavjet) upravljeni su upravo prema Isusu Kristu i u njemu nalaze svoje ispunjenje (usp. Lk 24, 27). l Novozavjetni pisci pozivaju se često na Pisma sva nadanja i iščekivanja, sadržana u Starom zavjetu, ispunila su se u Isusu Kristu.

1. Evanđelja i njihova vjerodostojnost l prva iskustva kršćanske vjere u Isusa Krista l ono što možemo znati o Isusu iz Nazareta jest sljedeće: on je važna povijesna osoba, živio je u Palestini na početku nove (kršćanske) ere, o čemu govore i neki izvankršćanski spisi koji ipak imaju tek sekundarnu vrijednost. Glavni pisani izvori o Isusu iz Nazareta su četiri Evanđelja, napisana između 70. i 100. g. , dakle u vrijeme kada su još bili živi Isusovi svjedoci i učenici.

Primarna namjera je navijestiti spasenje u/po Isusu Kristu i pozivati na obraćenje, ali pisci pri tom ostaju na tlu povijesne istine (usp. Lk 1, 1 -4).

Kršćanstvo se temelji i na povijesti Isusa Krista, a ne samo na njegovoj spasenjskoj ulozi (“za nas”). Suvremeno povijesno istraživanje gotovo jednodušno naglašava, da su Evanđelja “odbacivanje mita”, te da je predstavljanje Isusa od strane prve kršćanske zajednice “do vrha puno povijesti”. U konkretnoj povijesti Isusa iz Nazareta Krista pokazuje se i ostvaruje Božji plan spasenja; s događajem Krista povijest dostiže svoj puni smisao povijest Isusa Krista jedan je od važnijih kriterija za kršćanski govor o vjerodostojnosti objave.

Protestantska liberalna teologija XVIII. i XIX. st. htjela je otkriti povijesnu istinu o Isusu iz Nazareta samo na temelju “povijesnih” dokumenata (Markovo Evanđelje), tvrdeći da joj nisu potrebne vjerske istine koje je Crkva proglašavala tijekom povijesti (izvan dogme) nastaje pokret “istraživanje Isusova života” (“Leben-Jesu-Forschung”) koji tvrdi da “povijesni Isus” ne odgovara “Kristu vjere”, tj. Kristu kojeg prikazuju Evanđelja.

Suvremena katolička teologija/kristologija i egzegeza vjeruje i smatra da se u kerigmi prve Crkve može prepoznati pravi lik Isusa iz Nazareta Krista. Temeljno načelo jest: povijesni Isus i uskrsnuli Krist (Krist vjere) jedna je te ista osoba; Isusa koji je bio razapet i koji je umro na križu Crkva prepoznaje kao uskrslog Gospodina, Mesiju. Zapravo je i nemoguće odjeljivati povijesnog Isusa od uskrslog Krista.

2. Postanak Evanđelja nakon nekoliko desetljeća propovijedanja i svjedočenja o Isusu ukazala se potreba za cjelovitim pisanim izvješćem i svjedočanstvom o Isusu Kristu l pišu na temelju onoga što su sakupili i što su čuli od svjedoka-očevidaca. Ta završna redakcija (Redaktionsgeschichte; usmena predaja i zbivanja u onih nekoliko desetljeća naziva se “povijest literarnih oblika”, Formgeschichte) označila je, dakle, rođenje pisanih dokumenata koje mi zovemo Evanđeljima.

l a) b) c) l l tri etape njihova sastavljanja, odnosno nastajanja: Isusovo propovijedanje pred učenicima Propovijedanje apostola Sastavljanje Evanđelja Sv. pismo mora čitati u istom duhu u kojem je i napisano, tj. u duhu vjere. četiri Evanđelja nisu Isusova fotografija niti reprodukcija njegova života i djelovanja, nego su prije svega svjedočanstva vjere prve Crkve

Evanđelja žele reći da se Bog objavio po/u Isusu iz Nazareta koji je Krist; to je njihovo središte i cilj, a sve ostalo služi tomu i usmjereno je na to. U tom smislu se može reći da su: • svečani proglas, • povijesna izvješća, • ispovijest vjere i • razgovor s narodima i kulturama.

l Po NOVI ZAVJET Isusu, objava se povijesno događa kao samoočitovanje Božje: Sin Božji postaje čovjekom, riječ Božja biva definitivno izgovorena i dana čovjeku za ostvarenje spasenja i za novi život. 1. Sinoptici Izrazi kojima sinoptička Evanđelja (Mt, Mk, Lk) opisuju Isusovu objaviteljsku aktivnost su: navješćivati, propovijedati, evangelizirati, poučavati, otkrivati. Isus biva shvaćen kao Učitelj, kao tumač Pisma, kao prorok koji, pun Duha Svetoga, naviješta riječ Božju, kao Sin koji zna Očevu tajnu.

Isus nije samo onaj koji navješćuje Radosnu vijest (usp. Mk 1, 14; Mt 10, 7; 21, 11; Lk 2, 14; 4, 23) nego je on sam (njegov život i njegova djela) objekt i sadržaj Radosne vijesti. Punina objave u Isusu izražava se Isusovim očitovanjem o spoznaji koju on ima o Ocu (usp. Mt 11, 25 -27: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje. . . Nitko ne pozna Sina nego Otac, i nitko ne pozna Oca nego Sin i onaj komu Sin htjedne objaviti”; Lk 10, 21 -22); budući je jedini Sin, baštinik (usp. Mk 12, 6), on i jest vrhunsko očitovanje Boga i savršeni objavitelj Oca.

Svaki od sinoptika naglašava različite (ali i komplementarne) vidove Isusove osobe: Marko predstavlja Isusa kao onoga koji navješćuje kraljevstvo Božje (usp. Mk 1, 14); Matej naglašava u Isusu osobu Učitelja čiji nauk ostaje zauvijek (usp. Mt 28, 19 -20); za Luku Isus je donositelj i propovjednik Radosne vijesti za siromašne i one koji trpe (usp. Lk 4, 16 -21).

2. Djela apostolska l. U Djelima apostolskim Isus je predstavljen kao autor spasenja i vrhunac objave Božje. l Prva Petrova propovijed potvrđuje da je Isus, umrli i uskrsnuli, Gospodin i Mesija u kojem se ostvaruju obećanja (usp. Dj 2, 1436). l U svojoj drugoj propovijedi, apostol navješćuje da su Isusovim dolaskom među ljude gotova vremena mesijanskog iščekivanja, jer on je ispunio ono što bijaše obećano (usp. Dj 3, 11 -26).

lu Djelima se vidi svijest apostola da moraju svjedočiti, propovijedati Evanđelje i poučavati (usp. Dj 1, 22; 2, 32; 2, 42; 3, 15; 4, 2. 18; itd. ) l Svjedočiti za Kristovo uskrsnuće prvenstvena je zadaća apostola; oni su svjedoci izabrani od Boga (usp. Dj 10, 41), pozvani od Krista da svjedoče (usp. Dj 1, 8), a njihovo svjedočenje je potpomognuto od Duha Svetoga koji ih poučava (usp. Dj 4, 13) i daje im snagu i ustrajnost (usp. Dj 4, 8 -31; 5, 32). Oni, dakle, propovijedaju, poučavaju i svjedoče za Krista, njegovu riječ (usp. Dj 4, 29; 15, 35), te razglašuju Radosnu vijest spasenja u Kristu (usp. Dj 3, 15; 4, 12).

3. Ivanovo Evanđelje l objava je središnja tema Ivanova evanđelja l Otac sa svoje strane svjedoči za Sina, prije svega djelima: Otac djeluje u Sinu (usp. 5, 36; 10, 25). l proslov evanđelja (1, 1 -18) u kojem se nalazi sinteza cijelog evanđelja. l rječnik rabljen u proslovu (logos, svjetlo, slava, istina, objaviti, vidjeti, razumjeti, vjerovati, svjedočiti) očituje da je glavna tema upravo objava, i to objava povezana sa spasenjem (život, milost, postati djeca Božja, punina).

lu ovom Evanđelju očit je napor prve kršćanske zajednice da shvati konačnost objave po Isusu l definitivna objava Božja neraskidivo vezana za osobu Isusa Krista l Sin je savršena objava Očeva i to biva označeno trima temeljnim elementima: njegova preegzistencija kao Logos Božji (1, 12), njegovo utjelovljenje (1, 14) te intimnost zajedničkog života Sina s Ocem i prije i poslije utjelovljenja (1, 18).

4. Pavao l Pavao stvara oko osobe Isusa Krista pravu teologiju objave. Za Pavla, objava je progresivna spoznaja otajstva skrivenog vjekovima (usp. 1 Kor 2, 6 -10) i sada objavljenog (usp. Rim 16, 25 -27) i saopćenog u Isusu Kristu (usp. Ef 1, 9) koji je po svojoj smrti i uskrsnuću postao središte ekonomije spasenja i jedini princip spasenja (usp. Ef 1, 7; 2, 1 -10). To otajstvo je objavljeno narodima evanđeljem i propovijedanjem, “da dođu k poslušnosti vjere” i da ih se sve privede Kristu (usp. Rim 16, 26).

lu Isusu Kristu susreće potpuno povijesno ispunjenje svih Božjih obećanja (usp. Gal 4, 4; Ef 1, 10) l objava Božja, ostvarena u Kristu, nema svoj vrhunac u povijesnom Isusu nego je usmjerena, eshatološki, prema potpunom očitovanju na kraju vremena

5. Poslanica Hebrejima l Evanđelje nadvisuje sve “staro” u ekonomiji spasenja (usp. Heb 1, 1 -2: “Bog je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu. . . ”). l Bit objave jest: Bog je (pro)govorio, tj. ušao je u jedan poseban odnos sa čovjekom. l Autor Poslanice želi posebno naglasiti povijesnost svih događaja vezanih uz objavu i nabraja ponaosob subjekte objave: Bog, oci, proroci, mi, Sin. Posebnu ulogu u objavi pisac daje Sinu

ISUS KRIST, PUNINA OBJAVE l nije jedan od posrednika objave Boga nego je apsolutni Posrednik jer je Riječ Očeva, Sin Božji koji je postao čovjekom (usp. 1 Tim 2, 5), onaj koji je ušao u povijest donoseći spasenje (usp. Heb 1, 1 -4). l Isus naviješta Boga kao milosrdnog Oca koji ljubi svoja stvorenja, oprašta i želi sve ljude “učiniti” svojom djecom. l U Isusu i po Isusu definitivno je, dakle, objavljen spasiteljski naum Božji, prije svega preko jedinstvenog događaja utjelovljenja Božje Riječi.

1. Utjelovljenje kao otajstvo objave susret Boga sa čovjekom i čovjeka s Bogom koji se temelji na jedinstvu božanstva i čovještva u Isusu Kristu l utjelovljenje je put izabran od Boga i tim putem Bog objavljuje i objavljuje se, odnosno ljudskim načinom djelovanja omogućuje spoznaju Boga i njegova spasenjskog plana l Bog izabire ljudsku narav da bi došao u kontakt sa čovjekom, da bi nam njegova vječna Riječ mogla govoriti o samom Bogu i da bi nam otkrila našu sinovsku narav samoobjava

2. Krist, subjekt i objekt objave l Krist je Bog objavitelj i u isto vrijeme objavljeni Bog l novozavjetna objava nije samo kristocentrična i kristološka nego i kristoteleološka (usmjerena na Krista): Krist je centar, temelj i svrha objave.

3. Trinitarna dimenzija objave l Božanska objava, budući da je kristološka, također je i trinitarna. l poslan je od Oca po Duhu Svetom i snagom Duha Svetoga. Stoga “ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi. ” (DV 2) l objava po Isusu Kristu u isto vrijeme i djelo Oca i Duha Svetoga

ZNAČAJNIJI MOMENTI OBJAVE U ISUSOVOM ŽIVOTU l Isusov povijesni život, njegovo ponašanje, djela i riječi daju i odgovor na uvijek aktualno pitanje: “Tko je Isus? ”, odnosno otkrivaju nam njegovu osobu. l Kristologija sadržana u Isusovim riječima i djelima, naziva se implicitna ili uključna kristologija i kroz nju sam Isus daje indirektno odgovor o sebi.

l kristologija nastala nakon Isusova uskrsnuća i izražena u novozavjetnim kristološkim naslovima i crkvenim obrascima vjere naziva se eksplicitna ili izričita kristologija. l u Evanđeljima možemo uočiti nekoliko momenata u Isusovu životu u kojima se manifestira Isusova svijest da je on Objavitelj i konačna objava ljubavi i milosrđa Božjega; ti momenti su: krštenje, propovijedanje, čudesa, smrt i uskrsnuće.

1. Isusovo krštenje O Isusovom krštenju ne svjedoči samo evanđeoska predaja (sinoptici); o njemu govori i prva kršćanska zajednica (usp. Dj 1, 21 -22; 10, 38). U tom događaju vidi se i Isusova svijest o svojem poslanju (usp. Lk 4, 18 s; Mt 3, 16) te “pomazanje” odnosno primanje Duha Svetoga (usp. Mk 1, 9 -10). Ta teofanija produbljuje i obogaćuje Isusovu sinovsku svijest (dakle, ne stvara je). Pomazanjem Duhom Svetim započinje tako Isusovo javno propovijedanje i djelovanje, kao što će kasnije “silaskom” Duha Svetoga započeti i poslanje apostola u prvoj Crkvi.

2. Isusovo naučavanje i propovijedanje živio kao pobožan Židov svog vremena: ispunjavao je zakon, išao subotom u sinagogu, hodočastio u Hram, davao milostinju, molio se, . . . krši zapovijed subote, barem onakvu kako su je shvaćali njegovi suvremenici (usp. Mk 2, 13 -3, 6), “krši” i zapovijed o postu (Mk 2, 18 -22) i propise o čišćenju (usp. Mk 7, 123), druži se s “nečistima”, s grešnicima i carinicima (usp. Lk 15, 1 s)

a) Isus Učitelj: ne nastupa kao obični židovski vjerski učitelj nego kao Rabbì, Učitelj, koji predstavlja svoj “silni nauk” (usp. Mk 1, 27) i koi javno kaže: “Samo je jedan vaš Učitelj” (Mt 23, 8). “Čuli ste da je starima rečeno. . . , a ja vam kažem. . . ”. Isus time sebi prisvaja pravo da rekne zadnju Božju riječ, koja ne dokida onu starozavjetnu od Mojsija i proroka (usp. Mt 5, 17 -21), već je objašnjava, produbljuje te definitivno dovršuje i ispunja.

b) Isus Prorok : u ekskluzivnom i definitivnom smislu, govori svojim vlastitim autoritetom, poistovjećuje volju Božju s njim samim, poziva na nasljedovanje, oslovljava Boga Abba pritom uvijek razlikujući između “moj Otac” i “vaš Otac” Očituje Isusovu sinovsku svijest

3. Isusova čudesa znakovi koji ukazuju na neku drugu stvarnost, oni su znakovi spasenja koje Isus Krist donosi (usp. Lk 11, 20) te svjedočanstva o njegovu mesijanizmu. Sveti pisci se ne pitaju toliko kako su se čuda dogodila nego zašto su se dogodila; čuda koja je Isus učinio nisu svrha samima sebi nego ih treba promatrati i shvatiti u kontekstu cijelog života i “cijele” osobe Isusa Krista.

U raspoređaju (ekonomiji) objave čudesa imaju dvostruku funkciju: upućuju na onoga koji ih je učinio, odnosno ona su manifestacija prisutnosti Božje snage i Božje slave; izražavaju i Potvrđuju objavu naviještenu od Isusa Krista te tako postaju prilika za čovjekovu odluku za ili protiv Isusa

4. Isusova smrt Isusova svijest o značenju vlastite smrti svjesno i slobodno ju prihvaća Riječi na Posljednjoj večeri upućuju na zaključak da se Isus slobodno i iz ljubavi predaje u smrt, za spasenje svih ljudi (usp. Mk 14, 22 -25; Mt 26, 2629; Lk 22, 19 -20; 1 Kor 11, 23 -25).

Povezujući Isusove geste na Pashalnoj večeri i njegovu smrt sa svime što se događalo u Isusovu životu, prva kršćanska zajednica mogla je sa sigurnošću shvatiti i propovijedati da je Isus umro za nas, da je dao život kao otkup mjesto svih (usp. Mk 10, 45).

Objaviteljska dimenzija Isusove smrti najdublji izražaj Božjeg kenosis-a (poniznosti, poniženja) i Božjeg trojstva Isus uzdignut na križ jest Bog koji objavljuje sveukupnost svoga bitka kao bitak za ljubav. Objava ljubavi Božje prema ljudima dosiže svoj vrhunac u muci i smrti njegova Sina.

Otac i Sin zajedno dijele dramu križa, ali “trpe” na različiti način. U slobodi svoje ljubavi Otac uzima na sebe Sinovu muku i tako Isus objavljuje na križu milosrdnu ljubav Očevu. Isusov križ pokazuje da Bog trpi na božanski način (on “pati” u drugome). Sv. Augustin veli: “Smrću usmrćen usmrtio je smrt”

5. Uskrsnuće Isusa Krista i silazak Duha Svetoga potvrđuje ostvarenje spasenja i ispunjenje Božjih obećanja; potvrda Božjega sebedarja l uskrsnuće je sadržaj i temelj navješćivanja i kršćanske vjere l uskrsnuće i proslavljenje Kristovo odlučni su momenti novozavjetne objave Boga l “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera” (1 Kor 15, 14)

l Isus je svojima obećao Duha, govorio je da će doći nakon njegovog proslavljenja (usp. Iv 7, 39), poslan je da bi poučio i podsjetio na sve što je Isus govorio (usp. Iv 14, 16 -17. 26), da posvjedoči za Isusa (usp. Iv 15, 26; 1 Kor 12, 3) i da uvede u istinu (usp. Iv 16, 13). To je ispunjeno na dan Pedesetnice (usp. Dj 1, 8; 2) i to je definitivni pečat objave po Isusu Kristu, jer se spasenje za sve ljude ostvareno u Kristu nastavlja po Duhu Svetom.

l. U Duhu Svetom posadašnjuje se Kristovo djelo spasenja po apostolskom propovijedanju, po krštenju (usp. Mt 28, 19; Dj 2, 38 -41), po oproštenju grijeha (usp. Iv 20, 22 -23) i slavljenju večere Gospodnje (euharistije). l Ovih pet momenata objave u Isusovom životu (krštenje, propovijedanje, čudesa, smrt i uskrsnuće) stavljaju Isusa u središte povijesti i izražavaju njegovu svijest da je on doista vrhunac objave Boga. Tako nam se cijela Isusova egzistencija predstavlja kao izvor objave.

VRIJEDNOST KRISTOVE OBJAVE l objava Boga po Isusu Kristu obuhvaća njegovu osobu i cijeli njegov život, od Utjelovljenja do Uskrsa odnosno do slanja Duha Svetoga l Drugi vatikanski sabor nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist l Isusu Kristu imamo puninu objave i ontološki, jer on nije samo čovjek nego i Sin Božji, Riječ Očeva

l ispunjenje i punina objave međutim ne priječi da postoji još jedno vrijeme, posljednje mada još neostvareno u punini slave, vrijeme Crkve u kojem se živi - pod vodstvom Duha Svetoga; to vrijeme karakterizira iščekivanje potpune objave slave Božje. l događaj Isusa Krista središte svih etapa povijesti spasenja i povijesti objave te svakog Božjeg djelovanja u povijesti l starozavjetna povijest osvjetljava Isusovu osobu i djelovanje. U isto vrijeme, Isus Krist donosi i apsolutnu novinu u odnosu na ono što mu je prethodilo i tako objašnjava pravi smisao Izraelovih nadanja.

SZ sveza l objava figura Isusa Krista sveza NZ nije samo otkrivanje otajstva Božjega, nego je i prenošenje života i ljubavi Božje ljudima: Bog se objavio po svom Sinu da bi oslobodio čovjeka od smrti i grijeha te da bi mu udijelio pravi život.

ODGOVOR ČOVJEKA NA BOŽJU OBJAVU Za objavu je karakteristično da je upravljena čovjeku: ako se Bog objavljuje, u taj događaj objave je uključen i čovjek, pozvan je dati odgovor na tu objavu, jer objava ga stavlja pred njega samoga i pred Boga.

Objava nije samo Božje izražavanje samoga sebe, nego je i djelo čovjeka koji je pozvan da odgovori, odnosno da se odluči Ona je “provokacija” za čovjeka da dadne smisao svom životu i izaziva pitanje: “Tko sam ja? ”

Grijeh je u Starom zavjetu opisan kao “Ne” Bogu, kao prekid osobnog odnosa čovjeka s Bogom dovelo je SZ-čovjeka do “otkrivanja” svoje slobode i razmišljanja o njoj. Novozavjetni tekstovi navješćuju da u Isusu iz Nazareta život svakog čovjeka dobiva smisao, odnosno da Isus daje odgovore koji čovjeka mogu “izvući” iz kontradikcija i iz grešnog stanja u kojem se nalazi.

Odlučiti se protiv Boga posljedica je čovjekove sklonosti na grijeh, odnosno posljedica je tzv. istočnoga ili izvornoga grijeha. Radi se o krivnji (tj. grijehu) koju čovječanstvo nosi i doživljava kao nešto izvorno, tj. ta krivnja spada u izvor povijesti i uvijek je prisutna kroz povijest, usađena je u svakoga čovjeka.

l postoji razlika između istočnog grijeha i osobnog grijeha. Osobni grijeh učinjen je mojom slobodnom voljom; za taj grijeh „traži” se da ga osoba nužno svjesno i svojevoljno učini. Kao takav, osobni grijeh je neprenosiv, dok je istočni prenosiv, odnosno on je analogni grijeh, tj. kao čovjek nosim u sebi pomanjkanje onog “Da” Božjem darivanju.

VJERA (IZMEĐU RIZIKA I SIGURNOSTI) vjera, povjerenje egzaktne znanosti

Etimološki, izraz “vjerovati” dolazi od latinskog credere, koji proizlazi od cor dare, tj. “dati srce” nekomu. Kasnije, pojam zadobiva i značenje “smatrati istinitim”, “smatrati mogućim” nešto. Izvorno, međutim, taj izraz označava odnos između osoba ili odnos između ljudskog bića i Boga; ima i značenje “iskazati povjerenje nekome”.

Vjera se ne odnosi na stvari ili na argumente nego na osobu: budući da imam razloga povjeriti se nekome (tj. imati povjerenja), mogu vjerovati ono što mi određena osoba kaže. Konačno, može se vjerovati u nekoga. U ovom slučaju u prvom planu nisu pojedini izričaji (vjerovati nešto), nego odnosi.

Vjera u teološkom smislu obuhvaća tri momenta: • credere Deum esse (= vjerovati da Bog postoji; usp. Hebr 11, 6); • credere Deo (= vjerovati Bogu u smislu slušanja i prihvaćanja njegove objave; usp. Mt 7, 21 -28; Lk 10, 1 -16); • credere in Deum (= vjerovati u Boga u smislu potpunoga pouzdavanja u njega; usp. Iz 7, 9; Iv 14, 1; Rim 10, 9 -11). U teološkom načinu govora riječ vjera može značiti čin vjere (fides qua creditur) i sadržaj vjere (fides quae creditur).

1. Shvaćanje vjere u Sv. pismu lu SZ-u izraz aman, što znači “biti stabilan”, “biti utemeljen”, “temeljiti se na”(od kojega i naš Amen) znači da nešto ili netko obdržava ono što je obećao. Ako se taj izraz primijeni na Jahvu, znači da on ispunjava ono što je obećao, tj. da ostaje vjeran svojim obećanjima. Vjernik se može potpuno prepustiti Bogu, jer zna da na njega može računati. l Grčki prijevod Starog zavjeta (LXX) prevodi aman sa pistis i pisteuein. Oba ova izraza postaju u Novom zavjetu ključni termini za označavanje vjere, vjerovanja.

l Abrahamova žrtva Izaka (usp. Post 22, 1 -19) l vjera jest i ostaje povjerenje i rizik koji od osobe traži da se sva stavi na raspolaganje. Zbog toga, vjera nije bilo kakav čin, nego je radikalni čin povjerenja koji obuhvaća cijelu osobu i utječe na svekoliko njezino razmišljanje i djelovanje. l vjera je susret osobâ, čovjeka i Boga

PRENOŠENJE OBJAVE BOGA l Konstitucija Dei Verbum posvetila je cijelo poglavlje prenošenju objave (DV 710). l objava se uvijek iznova posadašnjuje (aktualizira), po Duhu Svetom, u Crkvi l premda svaki vjeruje za sebe (osobni čin), u isto vrijeme on dijeli vjeru sa svekolikom Crkvom; drugim riječima, mjesto vjere jest zajednica vjere (Crkva).

l Apostolsko naučavanje povjereno je Crkvi u poklad (usp. 1 Tim 6, 20; 2 Tim 1, 12. 13; 2 Sol 2, 15), što znači da su Crkvi povjerene objavljene vjerske istine (tj. objava) koje ona treba čuvati i dalje predavati (prenositi). To je zadaća svekolike Crkve, svih vjernika, koje predstavlja crkveno učiteljstvo, kao posebna služba u Crkvi.

službeno učiteljstvo (papa i biskupi) neslužbeno učiteljstvo (crkveni pisci, teolozi) l 1. Crkvenom učiteljstvu povjerena je unutar Crkve zadaća služenja zajednici, odnosno povjereno mu je čuvanje, prenošenje i tumačenje sadržaja vjere (objava). treba biti vjerno i stvaralačko

l Službeno učiteljstvo Crkve ima, dakle, zadaću čuvanja, prenošenja i tumačenja sadržaja vjere i morala. Ono se dijeli se na redovno (magisterium ordinarium) i izvanredno (magisterium extraordinarium). l O izvanrednom učiteljstvu govori se kada se crkveno učiteljstvo okupi na ekumenskom saboru, ili kada papa, ex cathedra, tj. svečano, proglašava neko vjersko naučavanje koje je obvezatno (tj. koje veže u savjesti) za svekoliku Crkvu.

l Naučavanje redovitog učiteljstva ostvaruje se normalnim navješćivanjem vjere Crkve, pod izravnim vodstvom i odgovornošću biskupâ u zajedništvu s papom. l Nositelji (titulari) ovog učiteljstva su, prije svega, pojedini biskup u svojoj biskupiji, zatim svi biskupi u zajedništvu s papom i, konačno, sâm papa, rimski biskup, kada se obraća svekolikoj Crkvi (ne na nezabludiv način).

l Glede vrijednosti teoloških izričaja i naučavanja (očitovanja) učiteljstva, razlikuju se nezabludivo naučavanje i autentično naučavanje. nije nezabludivo, premda s autoritetom naučava vjerske i moralne istine; naučavanje propovijedanjem, katehezama, pastirskim poslanicama, itd. pojedinih biskupa ili biskupskih konferencija, papinskim enciklikama, deklaracijama vatikanskih ureda, kao i učenjem općih crkvenih sabora (deklaracije, dekreti, konstitucije)

DEFINICIJE VJERE U CRKVI l. U prenošenju objave, Crkva neprestano nailazi i na različite poteškoće, prije svega jer Božja otajstva po svojoj naravi nadilaze razum. l Definicijama vjere ili dogmatskim formulama Učiteljstva Crkve uvijek se htjelo pomoći boljem razumijevanju objavljenih istina, stavljajući u središte ono što vjernik mora prihvatiti u vjeri. Kada Crkva proglašava nove dogmatske formule (dogme), ona želi potvrditi ili razjasniti istine koje se već, na jedan određeni način, nalaze u Sv. pismu ili u prethodnim izričajima Tradicije, ili želi riješiti određena sporna pitanja, odnosno ispraviti neke pogreške.

1. Uloga Crkve u prijelazu od kerigma prema dogmi; pojam “dogma” l tipična i službena forma razvoja kerigme i tumačenja Sv. pisma jest upravo dogma l nastanak dogme proizlazi iz potrebe za prijelazom od kerigme i izvornih biblijskih činjenica na posadašnjenje tih sadržaja tijekom povijesti l već od prvih vremena Crkve, izraz dogma označavao je članak vjere, odnosno autoritativno naučavanje o vjeri

l a) Dogma kao pravilo vjere (regula fidei): za Vincenza iz Lerina, dogma je pravilo vjere preneseno jednom zauvijek i nasljeđeno od starine; prema tome, ona je riječ Božja povjerena Crkvi. l Za Prvi vatikanski sabor, dogma je vjerski nauk koji svoje izvorište ima u objaviteljskoj riječi Božjoj; ona je autentično i nezabludivo proglašavanje riječi Božje od strane Učiteljstva, odnosno svečano definiranje određene istine koja nam dolazi po objavi. l Dogme se proglašavaju na ekumenskim saborima i po učiteljskim odlukama Pape kada govori ex cathedra. Dogmom se smatra sve ono što je objavljeno od Boga i kao takvo definirano od crkvenog Učiteljstva.

U dogmi nalazimo dvije temeljne stvarnosti: l prvo, ono što se donosi u dogmi jest zapravo božanska objava, onakva kakva nam je prenesena u Pismu i Tradiciji; l drugo, Crkva je jasno i izričito proglašava kao sadržaj božanske objave Definicijom vjere jasno se i zauvijek naglašava i izražava ono što se u objavi mora vjerovati.

Dogmatski razvoj je proces ili put kojim je objavljena istina prešla od apostolskih propovijedi do današnjeg naučavanja Crkve. konstantni napor da se tu poruku aktualizira i navješćuje svima razumljivim jezikom, no, smisao ostaje uvijek nepromjenjiv

Učiteljstvo Crkve mora biti apsolutno vjerno depozitu vjere kao svojoj jedinoj normi l Tradicionalna teologija utemeljuje nepromjenjivost dogmi na dva principa: 1. Javna objava (objekt katoličke vjere) završena je s apostolima (objava je potpuno izrečena i dana u Isusu Kristu, ali nije dovršeno naše shvaćanje i razumijevanje te objave) 2. Učiteljstvo Crkve je nezabludivo kad donosi dogme i stoga one imaju trajnu vrijednost; objavljena istina (smisao dogme) ostaje uvijek ista, mada se mogu mijenjati pojmovi kojima se tumače dogme. l

U svekolikom tumačenju Božje objave, tako i u formuliranju dogmi Crkvenom učiteljstvu u njegovoj službi pomaže teološko istraživanje, odnosno teologija.

PRENOŠENJE OBJAVE BOGA TRADICIJA U CRKVI l Tradicija je življena vjera Crkve koja se ne iscrpljuje u izričitim formulacijama, jer u toj i takvoj vjeri djeluje sam Krist. Zbog toga Tradicija prethodi svakom pisanom obliku i ona je temelj vjere. l u svakom prenošenju uključena tri elementa: proces prenošenja (actus tradendi ili živa tradicija), sadržaj koji se prenosi (obiectum traditum ili pasivna tradicija) te subjekt koji prenosi (subiectum tradens ili subjektivna tradicija).

1. Važnost tradicije prošlost sadašnjost Čovjek je povijesno biće koje mora neprestano povezivati prošlost sa sadašnjošću i budućnošću. budućnost

l M. Heidegger: tradicija čovjeku pomaže u razumijevanju njegove egzistencije. l J. Pieper: jedan od temeljnih elemenata tradicije činjenica da onaj koji je nešto primio, mora sa svoje strane i dati primljeno drugima. No, za razliku od opće ljudske tradicije, religiozna tradicija ima posebnost u tome što je prvi ljudski nositelj ujedno i (direktni) primatelj te tradicije. l Sve religije usko su uz nju vezane, jer svoj razvoj i održanje duguju činjenici da su se prenosile s generacije na generaciju, i to preko raznih obreda, mitova i naučavanja.

2. Tradicija u Starom i u Novom Zavjetu l SZ predstavlja izraelsku religiju kao religiju tradicije("Moj je otac bio aramejski lutalac. . . " (usp. Pnz 26, 5 -11)) l Spisi NZ-a također su plod Tradicije koja sadrži u sebi tri faze: 1. navještaj i djelovanje Isusa 2. apostolska i postpashalna zajednica 3. Usmeno prenošenje i propovijedanje dobiva svoj pisani oblik (Evanđelja, Djela apostolska i poslanice) time ne završava usmena Tradicija

Isus iz Nazareta, koji je objavitelj Boga i sama objava, u Tradiciji postaje i subjekt i sadržaj te tradicije; on je povijesni izvor tradicije, a njegova osoba je bitni sadržaj koji se prenosi. Po Duhu Svetom, koji je temeljni princip prenošenja objave, Tradicija se razvija, razumijeva i posadašnjuje.

RAZVOJ POJMA KRŠĆANSKE TRADICIJE U prenošenju kršćanskih istina može doći i do zastranjenja. Stoga je Crkva morala točno definirati pojam Tradicije (Predaje). 1. Patrističko doba l. U doba apostolskih otaca i apologeta još nije postojao kanon novozavjetnih spisa, no prisutna je ideja o pojmu Tradicije, koja sadržava u sebi tri elementa: Pismo, tj. starozavjetni spisi, nauk apostola i liturgijski čini.

l odlučnu etapu u razvoju pojma Tradicije predstavljaju II. i III. st. l sve više se razlikuju međusobno pojmovi Pismo i Tradicija, na što je utjecala pojava hereza, posebice gnosticizma i Marciona l formuliran je kriterij regula fidei, odnosno sveukupnost sadržaja apostolske Predaje, koja se ne ograničava samo na navještaj (kerigmu) nego uključuje i crkveno tumačenje Pisma l reakcija protiv Marciona dovela je i do oblikovanja kanona Novog zavjeta

l Dolazi i do ujedinjavanja dvaju Zavjeta, odnosno do jedinstvenog kanona. l Tradicija (paradosis), koja je do tada označavala cjelokupno prenošenje objave, označava sada samo usmeno prenošenje apostolskog nauka. l pojam Tradicije još više se obogaćuje i označava cjelokupnost patrističkih izričaja i tumačenja apostolske Tradicije. Osim patrističkih spisa, rezultati i dokumenti Sabora smatraju se dijelom Tradicije.

l Prenošenje objave pak označava ono što je o objavi, tumačeći je, preneseno, ali ne kao nadahnuto (kao što su nadahnuti svetopisamski tekstovi); to se odnosi, osim na apostolsko naučavanje, i na crkveno tumačenje tijekom povijesti od strane apostolskih nasljednika.

2. Luther i Tridentski sabor l Luther je bio uvjeren u prednost Sv. Pisma te isključuje praksu i tvrdnje koje je katolička teologija zastupala o izričajima i autoritetu Učiteljstva, posebno Sabora, te o tradiciji. l tradicije su za njega samo ljudske tradicije (traditiones hominum), no priznaje samo Tradiciju prvih kršćanskih stoljeća l Odgovor Tridentskog sabora: u Dekretu “De libris sacris et de traditionibus recipiendis” od 8. IV. 1546.

l Tradicije: pod tim pojmom Trident podrazumijeva one tradicije koje pripadaju “istini vjere ili moralnim normama, koje su izrečene od samoga Krista ili od Duhom Svetim nadahnutih apostola, te koje su prenošenjem stigle do nas i nasljeđem sačuvane u katoličkoj Crkvi. ” l kršćanska objava sadržana je i u svetim knjigama i u nepisanim tradicijama l Sabor prihvaća Tradiciju kao normu u pitanjima vjere. Stoga se Sv. Pismo i Tradicija prihvaćaju u Crkvi sa jednakim štovanjem, jer oboje imaju jedan te isti izvor i temelj.

3. Naučavanje Drugoga vatikanskog sabora l Dogmatska konstitucija Dei Verbum posebice naglašava jedinstvo između Sv. Pisma, Tradicije i Crkve u prenošenju objave Sv. Pismo Tradicija Crkva DV 7 -10

l apostoli nastavljaju Isusovo poslanje te predaju što su primili od Gospodina usmenim propovijedanjem i pisanom riječju; da bi se Evanđelje i dalje prenosilo i sačuvalo, imenuju biskupe kao svoje nasljednike, te tako Crkva nastavlja Kristovo poslanje. l Tradicija u Crkvi ne ograničava se samo na čuvanje primljenog, nego u njoj postoji i jedan napredak; Sabor ističe povijesni vid Tradicije ali i njezin rast tokom povijesti: on se izražava novim izričajima

l Predaja i Pismo usko su međusobno povezani i združeni; oboje su riječ Božja. l Zadaća crkvenog Učiteljstva jest vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu Božju riječ; ono nije iznad te Božje riječi, nego joj služi, vjerno učeći - u ime Kristovo i pomoću Duha Svetoga - ono što je predano.

KRITERIJI ZA PREPOZNAVANJE TRADICIJE Učiteljstvo zadaća vjerodostojno tumačiti riječ Božju, razabrati i tumačiti ono što Duh Sveti danas nadahnjuje i savjetuje Crkvi b) Starina “Ono što je vjerovano posvuda, uvijek i od svih, to je doista vjerodostojno katoličko” c) Osjećaj vjere (sensus fidei): Zajednica vjernika “ne može se prevariti u vjeri, i to svoje posebno svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere cijelog naroda kad od biskupa sve do posljednjeg vjernika-laika pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i morala. ” a)

d) Vjernost: kontinuitet i obnova e) Ispovijest vjere (professio fidei) f) Sveto Pismo: svaka crkvena tradicija mora biti regulirana i mora se uspoređivati sa Sv. Pismom g) Uskrsnuli Krist: temeljni kriterij

ULOGA UČITELJSTVA I TEOLOGIJE U PRENOŠENJU OBJAVE služba koju je htio sam Gospodin za širenje i čuvanje riječi Božje; njezina svrha je neprekidno prenošenje objave Božje, prilagođavajući je povijesnim i kulturnim situacijama svakog vremena 1. Učiteljstvo U užem smislu riječi, jest služba koju Krist daje Papi i biskupima, kao nasljednicima apostola, da bi u njegovo ime navješćivali i poučavali objavu Božju. Crkva ima u Petru i u apostolskom zboru, odnosno u Papinu prvenstvu i u biskupskom zboru svoje vodstvo i auktoritet dan od Gospodina (usp. Lk 10, 16) biskupskom zboru, na čelu s Papom, pripada vlast i služba prenošenja apostolskog nauka.

2. Nepogrešivost (nezabludivost) l Kristova Crkva mora biti apsolutno vjerna objavi Božjoj. Ta vjernost proizlazi iz dara nepogrešivosti koji Bog daje svojoj Crkvi, te ona ne može pogriješiti, budući da je vodi Duh Sveti, Duh istine. l Konstitucija De fide catholica Prvoga vatikanskog sabora definira da objava može biti nezabludivo tumačena od službenog Učiteljstva Crkve: “Stoga, mora se vjerovati sve ono što je sadržano u pisanoj i prenošenoj Božjoj riječi, te ono što Crkva proglašava kao istine objavljene od Boga, bilo po svečanoj definiciji, bilo po redovitom univerzalnom Učiteljstvu. ”

l. U Crkvi postoji samo jedan subjekt nezabludivosti: biskupski kolegij na čelu s Papom l može se očitovati na različite načine: na saborima, po redovitom Učiteljstvu ili po nekoj odluci donesenoj ex cathedra od Pape l rimski Prvosvećenik je, dakle, nezabludiv kada govori ex cathedra, tj. kada apostolskim autoritetom definira da Crkva mora prihvatiti određeni nauk koji se odnosi na vjeru ili moral te kada on sam izričito kaže da se radi o takvoj odluci.

3. Teologija Zadaća teologa dakle jest sistematizirati nauk i usmjerenja Učiteljstva, tako da ih “prevedu” na svima razumljiv jezik. Teologija služi riječi Božjoj i “očovječenju” vjere, pokazujući da život vjernika nije odvojen od svjetskih problema, nego da kršćanska vjera nastoji odgovoriti na čovjekove čežnje i tjeskobe. Ta zadaća zahtijeva da teologija bude pluralistička.

DEFINICIJE VJERE U CRKVI l tipična i službena forma razvoja kerigme i tumačenja Sv. Pisma jest upravo dogma l Čimbenici dogmatskog razvoja: Drugi vatikanski sabor jasno govori o autentičnom razvoju dogme, naglašavajući pri tome neke konkretne načine po kojima se taj razvoj ostvaruje: 1. Duh Sveti, aktivni princip dogmatskog razvoja 2. Kontemplacija i studij 3. Sensus fidei (osjećaj vjere)

4. Crkveno Učiteljstvo – predstavljaju vjernicima depositum fidei svojim auktoritetom, naglašavajući ono što se mora vjerovati i živjeti u crkvenoj zajednici. 5. Inkulturacija Evanđelja: kultura ima nezamjenjivu ulogu u navještaju Evanđelja, jer omogućava izraziti, shvatiti, živjeti i svjedočiti vjeru unutar određenog ljudskog društva.

ISUS KRIST I FUNDAMENTALNA KRISTOLOGIJA POVIJESNO PITANJE O ISUSU IZ NAZARETA Jedna od zadaća kristološkog naučavanja jest i aktualizacija (posadašnjenje) osobe, riječi i djela Isusa Krista uključuje povijesno pitanje o Isusu ne označava samo običnu rekonstrukciju susljednih povijesnih događaja i činjenica, već i povijest spasenja

KONTINUITET IZMEĐU POVIJESNOG ISUSA I NAVJEŠĆIVANOG KRISTA l u protestantskom ambijentu krajem XVIII. st. , u vrijeme iluminizma pokušavali su „racionalno objasniti” život i istinu o Isusu Kristu. Smatrali su ga običnim čovjekom, izuzetnim, ali ne i Bogom. l Hermann S. Reimarus (1694 -1768) razlikuje naum i propovijedanje Isusovo i nakanu apostolâ i prve Crkve. U svom spisu, objavljenom tek poslije njegove smrti od Gotthalda E. Lessinga, Reimarus je ocrtao osobu Isusa iz Nazareta kao političkog mesiju, koji je kao jedini cilj imao oslobođenje izraelskog naroda od rimske dominacije.

l Reimarus zaključuje da su učenici ukrali Isusovo tijelo nakon njegove smrti, i potom razglasili da je uskrsnuo, da je on zapravo apokaliptički Mesija o kojem govori prorok Danijel (usp. Dan 7). Ta prijevara učenika bila bi uzrok „rođenja” Krista vjere i same Crkve. Predpashalni Isus postpashalni Krist Različite stvarnosti

l trebalo osloboditi od vjere koja je u biti mit i ideologija vrednovanjem „pravog Isusa”, kojeg nudi povijesno istraživanje rezultat Leben-Jesu-Forschung-a. l to istraživanje o Isusovu životu trebalo je pomoći u borbi za oslobađanje od kršćanskih dogmi l „Liberalni” pokret nastavio je primjenjivati povijesno-kritičku metodu u teologiji i raspravljati kompleksno pitanje kontinuiteta između povijesnog Isusa i Krista vjere.

l Predstavnici liberalne teologije, kao Alfred Ritschl (1822 -1869), Ernst Tröltsch (18651923), Adolf von Harnack (1857 -1930) i dr. htjeli su ponuditi modernom čovjeku novu mogućnost pristupa vjeri, i to povijesnim istraživanjem. l polako se formiralo kritičko uvjerenje o nemogućnosti ispisivanja vitae Jesu. Pokrenula se tako kritika na Leben-Jesu. Forschung; bile su to godine u kojima Martin Kähler (1835 -1912) objavljuje svoj studij protiv liberalne teologije.

l Kähler skreće pozornos na primat propovijedanja prve kršćanske zajednice i u njezinoj vjeri nalazi polaznu točku za svaki govor o Isusu Kristu. razlikuje između historisch i geschichtlich bruta facta povijesti, njima imanentna značenja tj. kronološke činjenice koja imaju stalnu vrijednost razlikuje izraze povijesni Isus (historisch) i povijesni Krist (geschichtlich), onaj kojeg je navješćivala prva Crkva

l William Wrede: evanđelist nema nekog većeg interesa za povijest, njegovo djelo je prvotno teološke naravi. l Služeći se novom metodom povijesti književnih vrsta (Formgeschichte) oba ova teologa su mišljenja da Evanđelja ne žele pričati tko je bio Isus, nego navijestiti tko je i što znači Isus za vjeru.

l dolazi do nove faze u kristološkom razmišljanju. S katoličke strane valja spomenuti K. Adama, R. Guardinia, É. Merscha, J. R. Geiselmanna i druge, dok s protestantske strane nezaobilazna su imena Karla Bartha, Paula Tillicha, Emila Brunnera, Friedricha Gogartena i Rudolfa Bultmanna, koji kritiziraju liberalnu teologiju i Leben-Jesu-Forschung. l Kritika teološke pozicije koja temelji vjeru u Isusa Krista na povijesnim činjenicama, posebice je proširena od K. Bartha, začetnika tzv. dijalektičke teologije i od R. Bultmanna.

l Barth posebice podvlači apsolutnu Božju transcendentalnost te potpuno odbacuje pitanje o povijesnom Isusu i liberalnu teologiju l metoda povijesti oblika (formgeschichtliche Methode), vezana uz imena Karla L. Schmidta, Martina Dibeliusa i Rudolfa Bultmanna htjeli pokazati da Evanđelja nisu povijesni izvori (u suvremenom smislu tog pojma), nego da su prije svega svjedočanstva vjere prve kršćanske zajednice

l za Bultmanna važna samo kerygma, navještaj; o povijesnom Isusu ne znamo gotovo ništa sigurno, a i da znamo to ne bi bilo važno za vjeru, jer se ona ne može temeljiti na povijesnim činjenicama l smatrao teološki važnim Daß (da) povijesnog Isusa, ali ne i Was (što) ili Wie (kako) o Isusovom životu (kao i njegovoj smrti, uskrsnuću, praznom grobu, ukazanjima Uskrsnuloga; to su stvari nebitne za vjeru, veli on) kerygma o Isusu Kristu i kršćanska tradicija trebaju se demitizirati

l Za čovjeka, vjerovati dakle znači „uskrsnuti” i dostići jedno novo razumijevanje samoga sebe l Bultmannova kristologija nije kristologija bitka Isusova, nego značenja koje Raspeti ima za vjernika

Pedesetih godina nastala je reakcija na Bultmannove pozicije o Isusu iz Nazareta. Diskusija je „službeno” otvorena 1953. g. s E. Käsemannom treba uzeti u obzir was (što) i wie (kako) u Isusovoj povijesti Postbultmannovsko istraživanje o povijesnom Isusu drži neophodnim traženje povijesti u kerygmi i kerygme u povijesti, i to tako da polazi od kerygme prve zajednice ) i dolazi do samog Isusa, da bi se naglasilo kontinuitet između povijesnog Isusa i Krista kerygme.

l „vjera mora imati svoj oslonac u povijesnoj osobi Isusa iz Nazareta” ujedno predpashalni i postpashalni, i povijesni i proslavljeni U događaju Isusa Krista povijest i vjera nerazdruživo su povezani, odnosno Krist vjere temelji se na povijesnom Isusu, a povijesni Isus je nadahnuće za vjeru prve kršćanske zajednice.

Objava Boga u Isusu Kristu ne događa se samo u povijesnom Isusu, nego i u Kristovu uskrsnuću i u poslanju. Time se dolazi do programa kristologije koja se temelji na analogiji između povijesnog Isusa i uskrsnuloga Krista vjere, a to i jest najstariji kristološki nacrt, tzv. “kristologija u dva stupnja” koju nalazimo već u nekim novozavjetnim spisima (usp. Rim 1, 3 -4; 1 Tim 3, 16; 1 Pt 3, 18 te posebice Fil 2, 5 -11).

O N T E SR NA ! U T I P IS Design by ® Iva Mršić