SUBJEKTI OBVEZA Sunica imi Ivana Radman Iva Ljubi

SUBJEKTI OBVEZA Sunčica Šimić Ivana Radman Iva Ljubić Katedra za rimsko pravo, doc. dr. sc. Tomislav Karlović, Pravni fakultet, Zagreb 2015.

RAZDIJELJENE I SOLIDARNE OBVEZE Kod svake obveze nužno postoje barem 2 subjekta; vjerovnik i dužnik Njihov međusobni odnošaj može biti: a) koordiniran b) ili može jednima pripadati glavna tražbina/ dug, a drugi pristupaju samo kao sporedni vjerovnici/ dužnici, te su njihove tražbine samo AKCESORNE NARAVI

Razdijeljene obveze Razdijeljena obveza predleži ako u nekom obveznom odnošaju na koordinirani način sudjeluje na jednoj strani više vjerovnika ili dužnika tako da svaki vjerovnik ima pravo tražiti, odnosno svaki dužnik ima dužnost ispuniti samo jedan dio cjelokupne činidbe (PARS VIRILIS) Može nastati samo kod djeljivih činidaba, te u pravilu nastaje ako nije izrijekom ugovorena sollidarnost Predleži toliko pojedinačnih obveza na dio koliko ima vjerovnika/ dužnika NOMINA SUNT IPSO IURE DIVISA

Solidarne obveze Ako se na vjerovničkoj ili dužničkoj strani nađe više osoba, a činidba je nedjeljiva Kod djeljivih činidaba dolazi do solidarnosti ako je ona izrijekom ugovorena Aktivna i pasivna solidarnost Prava solidarnost razvila se u rimskom pravu na području kontraktnih obveza Korealnost; korealna stipulacija

Iz naravi korealnih obveza, eadem res, una res vertitur, proizlaze ovi glavni učinci: 1. ) Ako je činidba izvršena prema jednome od više korealnih vjerovnika, ili ako ju je kod pasivne korealnosti ispunio jedan od više sudužnika utrnjuje čitava obveza za sve učesnike 2. ) Po klasičnom pravu je već i litiskontestacijom izvršena temeljem tužbe samo jednog vjerovnika/ protiv samo jednog od više dužnika, isključivala odnosno oslobađala sve ostale suvjerovnike odnosno sudužike Justinijan, konstitucija 531. g.

3. ) Ako bi jedan od više solidarnih vjerovnika primio ispunjenje, nije trebao primljeno dijeliti s ostalima, a niti je solidarni dužnik koji je sve platio mogao od ostalih dužnika tražiti naknadu srazmjernih dijelova (regres) Pravo diobe/ regresa, moralo se po klasičnom pravu zasnivati na internom odnošaju koji je eventualno postojao među suvjerovnicima/ sudužnicima Beneficium cedendarum actionum 4. ) Justinijian, 539. g. , novela 99; beneficium divisionis

Elektivna solidarnost: obveza za sve učesnike utrnjuje već jednokratnom litiskontestacijom (klas. p. ), odnosno jednokratnim ispunjenjem (Just. p. ) Kumulativna solidarnost Princip pasivne kumulativne odgovornosti: svaki od više supočinitelja nekog delikta bio je obvezan na platež cijele novčane kazne za odnosni delikt

UZGREDNI SUBJEKTI OBVEZA Adstipulatio Uz glavnog vjerovnika kod stipulacije može postojati i uzgredni vjerovnik (adstipulator) koji si po nalogu stipulatora, nakon izvršenja glavne stipulacije, daje od dužnika (promitenta) obećati istu (ili manju činidbu) Adstipualtorova tražbina je akcesorna i nije nasljediva Dužnik je morao činidbu izvršiti samo jedanput

Ako bi adstipulator na štetu glavnog vjerovnika otpustio dug akceptilacijom, bio je prema LEGIS AQUILIAE odgovoran glavnom vjerovniku penalnom akcijom na naknadu štete Adstipulatio mogla je služiti svrhama zastupanja glavnog vjerovnika U Gajevo doba upotrebljavala se jedino kod stipulacije post mortem dari U Justinijanovom pravu je adstipulacije nestalo

Poručanstvo (jamstvo, adpromissio) Treće osobe se obvezuju uz glavnog dužnika, radi vjerovnikove sigurnosti, na istu činidbu U prvom redu je obveza glavnog dužnika (obligatio principalis), a porukova obveza je samo neka nadopuna (acessio) glavne obveze

Sekundarni značaj porukove obveze očituje se u njenoj: AKCESORNOSTI – porukova obveza u svemu zavisi od opstojnosti glavne obveze SUPSIDIJARNOSTI – poruk odgovara tek onda ako se je vjerovnik bezuspješno pokušao namiriti od glavnog dužnika Načelno vrijedi tek za poručanstvenu obvezu Justinijanovog prava, prije se ta sekundarnost pomalo i različito ispoljavala kod različitih vrsta i oblika poručanstva

Poručanstvena obveza nastajala po pravilu usmenim ugovorim (stipulacijom) 3 oblika: sponsio, fidepromissio i fideiussio, zajedničkim imenom adpromissio Poručanstveni dužnik – adpromissor Iz svake adpromisije nastaje obveza stricti iuris

Sponsio Najstariji oblik Kao pravni posao civilnog prava pristupačan samo rimskim građanima Fideipromissio Javlja se već vrlo rano Pristupačan i peregrinima • Inače bile podvrgnute jednakim načelima • Služile samo osiguranju takve glavne obveze koja je bila sklopljena u obliku stipulacije • Nakon stipulacije glavnog dužnika obvezuje se poruk, i to u obliku poručanstvene stipulacije, koja nastaje vjerovnikovim pitanjem i porukovim odgovorom • Obveza sponzora i fideipromisora nije prelazila na nasljednike, a u Italiji je po lex Furia de sponsu prestajala nakon dvije godine

Fideiussio Uveden potkraj republike da bi se osigurale ne samo verbalne nego i različite druge obveze Njome se služili i Rimljani i peregrini Fidejusorova obveza prelazila je i na njegove nasljednike te nije bila vremenski ograničena U Justinijanovo pravo prešla samo fideiussio

Iz akcesorne naravi poručanstva slijedi da se poruk ne može obvezati na više od glavnog dužnika, a niti pod strožim okolnostima Poruku pripadaju protiv vjerovnika prigovori (exceptiones) koje ima glavni dužnik On također može kompenzirati eventualne protutražbine glavnog dužnika Utrne li obveza glavnog dužnika prestaje i porukova obveza

Načelo supsidijarnosti u klasičnom pravu još nije vrijedilo Vjerovnik je kod svih vrsta poručanstva mogao zahtijevati ispunjenje činidbe ili od glavnog dužnika, ili bilo kojega poruka po svom izboru Već po litiskontestaciji s jednim od njih, utrnula bi obveza svih ostalih, kao i kod solidarnih obveza

Justinijan je ukinuo konsumptivni učinak liskontestacije te je vjerovnik sada zadržao tužbu i protiv glavnog dužnika i protiv poruka, sve dok ne bude namiren Načelno uveo i princip supsidijarnosti porukove obveze, jer je ovlastio poruka da uskrati vjerovniku platež dok ovaj parbenim putem ne zatraži namirenje od glavnog dužnika (beneficium excussionis sive ordinis) Tek ako se vjerovnik nije mogao namiriti od glavnog dužnika, mogao se držati poruka

Za međusobni odnošaj poruka vrijedila su izvorno načela solidariteta; svaki pojedini mogao je biti pritegnut na platež čitave tražbine, a ostali bi time bili oslobođeni No, već u doba republike ovo načelo je napušteno kod obveze sponzora i fideipromisora Lex Appuleia davala onome od njih koji bi platio više nego što iznosi dio što bi na njega otpadao, akciju protiv ostalih na povratak razlike Lex Furia de sponsu određuje da se obveza više sponzora i fideipromisora ima podijeliti na toliko dijelova koliko ima poruka u času dospjelosti obveze te vjerovnik može od pojedinca utjerivati samo virilni dio Ako je poruk platio više s legisakcijom per manus iniectionem pro iudicato, ovrhom bez prethodne presude, od vjerovnika tražiti povratak viška

Načelo solidariteta najduže zadržano kod fidejusije, jer navedeni zakoni za nju nisu vrijedili Beneficium divisionis – uveden epistulom cara Hadrijana, u klasično doba, za sve vrste poručanstva – odsad svaki poruk odgovarao samo za dio koji na njega otpada, s ograničenjem da se tražbina dijelila samo među one suporuke koji su bili solventni u času litiskonestacije

Pravo regresa - ukoliko bi poruk platio dug umjesto glavnog dužnika, opravdano bi mu ovaj trebao nadoknaditi plaćenu svotu Po lex Publilia takvo pravo pripadalo samo sponzoru – on po ovom zakonu s penalnom akcijom depensi tražiti dvostruki iznos ako mu glavni dužnik nebi unutar šest mjeseci nadoknadio ono što je sponsor za njega platio I ovaj postupak započinjao odmah ovrhom (manus iniectio pro iudicato)

Izvan navedenog slučaja poruk iz samog poručanstva nije imao još nikakvo pravo regresa protiv glavnog dužnika Pravo regresa se u klasično doba izvodilo samo iz onog internog kauzalnog pravnog odnošaja koji je služio kao povod poručanstvu, najčešće mandatni odnošaj Justinijan poruku koji je platio dug dao pravo da zahtijeva od vjerovnika ustup vjerovnikove tražbine i akcije protiv glavnog dužnika (beneficium cedendarum actionum) Kako je po Justinijanovu pravu porukova obveza već bila supsidijarna to je dolazilo do primjene samo u slučajevima gdje je poruk iznimno bio dužan platiti prije glavnog dužnika (npr. ako je ovaj bio odsutan)

Osim navedenih vrsta formalističkog poručanstva u obliku stipulacije postojali i neformalni pravni poslovi kojima se praksa poslužila za osiguravanje tuđe obveze U kasnijem pravu pojedina načela koja su vrijedila za poručanstvo (beneficium excussionis, pravo regresa, beneficium divisionis) bila su primjenjivana i na pojedine od tih poslova Mandatum pecuniae credendae, Constitutum debiti alieni i Receptum argentarii

Mandatum pecuniae credendae (tzv. mandatum qualificatum) Vrsta mandata gdje nalogodavac (mandant) daje nalogoprimcu (mandataru) nalog neka trećemu pozajmi novac Ako taj treći nebi povratio, mandant je odgovarao mandataru iz mandantnog ugovora za pozajmljenu svotu (akcijom mandati contraria) te je utoliko imao položaj poruka Po Justinijanovom pravu tuženi mandant mogao se poslužiti i prigovorima trećeg (glavnoga) dužnika, a dobio i beneficium excussionis Ukoliko je bilo više takvih mandanata, na njih se odnosio i beneficium divisionis

Constitutum debiti alieni Neformalno obećanje da će se u određeno vrijeme platiti nečiji tuđi dug Ovo obećanje utuživo pretorskom akcijom de pecunia constituta Vjerovnik po volji mogao postupati protiv prvotnog dužnika ili protiv konstituenta Ukoliko je bilo više konstituenata Justinijan im podijelio beneficium divisionis

Receptum argentarii Neformalno obećanje kojim se novčar (argentarius) obvezao da će na određeni dan platiti neki dug svoga klijenta Takav pactum bio je zaštićen pretorskom tužbom (actio recepticia) Justinijan je receptum argentarii izjednačio s constitutum debiti alieni

Intercesija i senatus consultum Vellaeanum INTERCESIJA – svako obvezivanje u korist trećega, a ne samo preuzimanje akcesornih obveza Svi dosad opisani oblici poručanstva pripadaju pod širi pojam intercesije

Za razvoj pojma intercesije važan senatus consultum Vellaeanum iz 46. g. n. e. Njime ženama zabranjeno preuzimanje poručanstva i uzimanje zajma za treće osobe (intercedere) Ovu zabranu senatus consultum obrazlaže time što je posao pridržan muškarcima, a pravnici su to obrazlagali i neiskustvom žena, tj. njihovom slabošću Prethodili mu stariji edikti cara Augusta i Klaudija kojima je ženama zabranjena bila samo intercesija za muža

Ekstenzivnim tumačenjem jurisprudencije i carskog zakonodavstva primjena senatus consultum - a proširena te se pod zabranjenom intercesijom ženama podrazumijevala: 1. Kumulativna intercesija – žena se obvezuje uz trećeg dužnika, npr. poručanstvom, kao solidarni sudužnik ili davanjem zaloga za trećega 2. Privativna intercesija – žena kao jedini dužnik preuzima dug umjesto dosadašnjeg dužnika npr. u obliku ekspromisije ili litiskontestacije 3. Tiha intercesija (intercessio tacita) – intercedent se sam obvezuje umjesto nekog trećeg kojeg se obveza materijalno tiče, ali taj treći se uopće ne obvezuje npr. žena uzme zajam, potreban nekomu trećemu koji ne uživa kredit, ili ne želi uzeti zajam na svoje ime

Obveza žene iz zabranjene intercesije bila bi ipso iure valjana, ali tužitelj biva odbijen ekscepcijom senatus consulti Vellaeani koju bi pretor mogao po službenoj dužnosti uvrstiti u formulu Žena se nebi mogla odreći “povlastice” senatuskonzulta Justinijan odredio da je intercesija žena , ukoliko je po dotadašnjem pravu bila dozvoljena, valjati samo u slučaju da je dotični pravni posao sačinjen u javnoj, po tri svjedoka, potpisanoj ispravi Intercesija žene za muža prema kasnijem Justinijanovom zakonu, u svakom slučaju ništava

Ostala sredstva osiguranja obveza Poručanstvo i ostale vrste intercesije služe osiguranju vjerovnikove tražbine Zato ovdje govorimo o ostalim načinama osiguranja tražbina iako se ne zbivaju pristupom uzgrednih subjekata

Izvršenje obveze može se osigurati: a) Osobnim jamstvom samog dužnika ili uzgrednih dužnika (personalni kredit) b) Stvarnim jamstvom gdje se vjerovnik u slučaju neispunjenja ne drži osobe nego neke stvari koja pripada bilo dužniku, bilo kome trećemu (realni kredit) U Rimu najrazvijeniji personalni kredit jer je lakše među brojnim prijateljima, klijentima i oslobođenicima pronaći sposobna jamca nego neku stvar koja je u gospodarstvu potrebna dati vjerovniku u zajam

Osim personalnog kredita putem različitih oblika poručanstva i intercesije i sam dužnik mogao je vjerovniku dati različita osiuranja kojima će ga vjerovnik lakše prisiliti na izvršenje obveze arrha (kapara)

Arrha (kapara) Preuzeta iz grčke kupnje U rimskom klasičnom pravu bila samo vanjski vidljivi znak da je sklopljen valjan ugovor (arrha confirmatoria) Iz tog se razloga nakon ispunjenja ugovora mogao tražiti njen povratak, a stranka se nije mogla žrtvovanjem kapare osloboditi dužnosti da ugovor ispuni Ovo shvaćanje iz grčkog prava počelo prodirati u postklasično doba, a uzakonio ga je Justinijan

U Justinijanovo doba: stranke su tako mogle izrijekom ugovoriti kaparu sa značajem odustatnine (arrha poenitentialis) – prepuštanjem predane kapare ili povratkom primljene kapare (u dvostrukom ili višestrukom iznosu) mogla je stranka odustati od ugovora Kapara mogla imati i značaj ugovorne kazne (arrha poenalis) kojom se osigurava izvršenje već sklopljenog ugovora (arrha pacto perfecto data) – stranka koja pogodbu ne izvrši i koja za to po općim načelima odgovara, gubi predanu, tj. vraća dvostruku primljenu kaparu kao naknadu štete Zadržana arrha confirmatoria – uvijek će se shvaćati takvom i služit će samo kao dokaz sklopljene pogodbe, ako nije izrijekom ugovorena arrha poenitentialis

Dužnik mogao olakšati vjerovnikov položaj i time da neku svoju obvezu iz neformalnog kauzalnog pravnog posla (npr. dužnost plaćanja kupovnine iz kupoprodajne pogodbe) zaodjene u oblik stipulacije Kod stipulacije kao apstraktnog ugovora ne pita se za razlog postanka obveze i za sve okolnosti koje su s time u vezi i koje bi kupac bio mogao prigovarati iz tužbe iz kupnje koja je bila actio bonae fidei

Učvršćenju obveze mogla služiti i prisega (cautio iuratoria) Slučaj gdje minor XXV annis prisegom utvrđuje neku sklopljenu obvezu Neće moći tražiti restituciju in integrum, mada je posao što ga je sklopio bez sudjelovanja kuratora išao na njegovu štetu U kasnije carsko doba bi tuženi prisegom obećao svoj dolazak pred sud i raspravljanje pred sudom To ponajprije uvedeno kao privilegij za personae illustres, a za Justinijana vrijedi općenito

DJELOVANJE OBVEZA PREMA TREĆIM OSOBAMA Ugovori u korist i na teret trećih Osoba Razvojem gospodarskih i pravnih odnosa javljaju se potrebe i mogućnosti da obveze djeluju i prema trećim osobama koje kod postanka obveze nisu sudjelovale

Ugovori u korist trećih osoba (pacta in favorem tertii) Na primjeru stipulacije rimski pravnici postavili pravilo – u korist trećega je ništava (alteri stipulari nemo potest) Neće nastati tražbina ni za stipulatora ni za trećega Jednaka načela vrijede i za sve ostale ugovore u korsit trećega NO! Tijekom povijesnog razvitka došlo do iznimaka

Iznimke s obzirom na vjerovnika (stipulatora) Stipulator je imao neizravno sredstvo u tome što je uz stipulaciju u korist trećega mogao za sebe ugovoriti platež ugovorne kazne (stipulatio poenae) ako promissor nebi udovoljio obvezi prema trećemu U carsko doba, a pogotovo u Justinijanovu pravu prodrlo shvaćanje da su stipulacije, tj. ugovori u korist trećega, valjani za samog stipulatora ako on ima vlastiti interes na izvršenju ugovora

Npr. stipulacija u korist svoga zastupnika (jer mandant ima interes da zastupniku nabavi sredstva za izvršenje naloga), kao i obveza da će neki dug platiti stipulatorovu vjerovniku Za stipulatora valjana stipulacija: >> Mihi aut Titio dare spondes? << jer je Titius u tom slučaju samo solutionis gratia adiectus – na njegove se ruke može platež valjano izvršiti (platežno mjesto), ali uloga vjerovnika i tužba na izvršenje plateža pripada samo stipulatoru

Iznimke u prilog trećem korisniku Pripadaju uglavnom Justinijanovom pravu Budući da tražbine poslije smrti i onako prelaze na nasljednika, bila je valjana stipulacija: >> mihi et heredi meo << NO! Nevaljana je po klasičnom pravu bila stipulacija samo u korist nasljednika: >> heredi meo << Ali…

U praksi se pomagalo adstipulacijom, a Justinijan je priznao valjanim stipulacije na čas smrti i na dan pred smrt (cum moriar i pridie quam moriar), poslije smrti (post mortem), kao i stipulacije u korist nasljednika (heredi meo), koje su sve po klasičnom pravu bile nevaljane Takve su stipulacije služile u praksi kao ugovori za osiguranje života

Ugovori na teret trećih osoba Obećaje se činidba nekog trećega (alium facturum promittere) Sve primjere takvih ugovora obrađuju rimski pravnici isključivo na stipulaciji Takvu stipulaciju, gdje promissor obećaje činidbu nekog trećeg, smatraju nevaljanom Ipak, došlo je do nekih iznimaka

Iznimke s obzirom na stipulator-a i promissor-a Obveza dužnika (promissor-a) i ovdje se mogla neizravno osigurati sa stipulatio poenae Ništavosti stipulacije moglo se izbjeći tako da promissor riječima stipulacije obveže samog sebe – obvezuje se da će se sa svoje strane založiti i sve poduzeti kako bi treći obvezu ispunio Ova promissor-ova obveza utuživa s akcijom ex stipulatu

Iznimke s obzirom na treću osobu Načelo ništavosti provedeno mnogo dosljednije Jedina iznimka predleži kod obveza nametnutih nasljedniku (pro herede) Klasično pravo priznavalo jedino stipulacije određene na čas smrti (cum moriar) Justinijan valjanim proglasio i stipulacije post mortem i pridie quam moriar Jedini treći kojega se odsad moglo obvezivati bio je nasljednik

Actiones adiecticiae qualitatis Pogodbe koje sklapa sin obitelji (suus) ili rob (servus) mogu u nekim slučajevima obvezivati i oca obitelji odnosno gospodara Sin obitelji može se samostalno obvezivati i biti tužen, no budući da nema svoje imovine jer sve stječe za pater familias-a, vjerovnik se protiv sina nije mogao ovršno naplatiti Robovi se također bave privrednim poslovanjem u korist gospodara, ali ne mogu se ni obvezivati (osim naturalno) niti biti tuženi

To je bilo u interesu imaoca vlasti (pater familias-a / gospodara) jer je od tih poslova imao korist

PRETOR omogućava da za dugove sina obitelji i naturalne dugove roba odgovara pater familias, odnosno gospodar, ali ne umjesto njih, nego pored njih Takve se tužbe protiv imaoca vlasti zovu actiones adiecticiae qualitatis : 1. 2. 3. 4. Actio quod iussu Actio institoria i exercitoria Actio de peculio i tributoria Actio de in rem verso

Actio quod iussu Ako bi pater familias ovlastio trećega da s kućnim sinom ili robom sklopi neki pravni , odnosno, ako bi sa znanjem trećeg naložio sinu ili robu da s trećim sklopi pravni posao, on bi za obveze iz takvog pravnog posla u potpunosti (in solidum) odgovarao

Actio institoria i exercitoria Ako je pater familias postavio sina obitelji ili roba kao voditelja nekog trgovačkog objekta (institor ili factor) ili ako bi ga kao vlasnik broda (exercitor navis) postavio za kapetana (magister navis), smatralo se da u tome predleži ovlaštenje za sklapanje pravnih poslova koji spadaju poslovanju toga obrta Pater familias potpuno odgovarao za obveze iz dotičnih pravnih poslova

Ove dvije tužbe primjenjivale su se i u slučajevima ako je libera persona, koja nije pod vlašću gospodara, bila postavljena za kapetana broda ili voditelja nekog obrta U klasično doba dodavala se actio institoria analogno i u slučajevima gdje se upravitelj imovine (procurator) u okviru svoje uprave obvezivao, mada nisu predležale pretpostavke za akciju Zato se ta tužba naziva actio quasi institoria

Actio de peculio i tributoria Ako je pater familias sinu ili gospodar robu odobrio peculium, ovom akcijom imalac vlasti odgovara za sve obveze sina, odnosno za (naturalne) obveze roba u vezi s upravom pekulija, ali samo do visine pekulija (dumtaxat de peculio) Imalac vlasti odgovara čitavom svojom imovinom Pri utvrđivanju visine pekulija prvenstveno su se imala obračunati (naturalna) potraživanja i dugovi imaoca vlasti prema sinu, tj. robu s obzirom na pekulij Imalac vlasti vjerovnike namiruje onim redom kako su se javljali s actio de peculio, sve dok se vrijednost pekulija ne iscrp tko dođe nakon toga, ne dobiva ništa

Ako je pekulij sina / roba, sa znanjem imaoca vlasti bio upotrijebljen u cijelosti ili djelomično za vođenje trgovačkog ili obrtnog objekta , svi oni koji su postali vjerovnicima sina, tj. roba imali su pravo na srazmjerno namirenje iz trgovačke imovine s obzirom na taj trgovački posao imaocu vlasti ovdje nije pripadalo pravo prvenstvenog namirenja Za ostvarivanje prava na srazmjerno namirenje davala se protiv imaoca vlasti actio tributoria

Actio de in rem verso Ovom tužbom odgovara imalac vlasti ako se pravnim poslom sina ili roba obogatio Obogaćenje se moglo sastojati bilo u neposrednom obliku, tj. povećanju imovine, bilo u podmirivanju izdataka koje bi imalac vlasti imao učiniti Imalac vlasti ovdje odgovara trećemu do visine obogaćenja (quantum in rem patris versum est)

PROMJENA SUBJEKATA PRIJENOSOM TRAŽBINA I DUGOVA Cesija / ustup – prijenos tražbina Ugovor kojim vjeronik (cedent) svoju otuđivu tražbinu prenosi na drugoga (cesionara)

U najstarije doba cesija nije bila poznata jer su obvezni odnosi tretirani kao strogo osobni i neprenosivi NO! Učinak cesije postizao se najprije indirektnim putem na taj način što bi bila izvršena NOVACIJA tj. dužnik bi preuzeo obvezu da će novom vjerovniku ispuniti dužnu činidbu ( tzv. aktivna delegacija) Nema prijenosa tražbine, nego stara obveza utrnjuje!

Druga forma kojom se postizao učinak cesije bilo je PROCESUANO ZASTUPANJE Vjerovnik bi tužbu protiv dužnika prenio na drugoga, imenujući ga svojim ZASTUPNIKOM u sporu na osnov mandata, pa bi sada taj zastupnik vodio spor i dobio presudu na svoje ime to se moglo provesti pomoću pretorske FORMULE S PREMJEŠTANJEM SUBJEKATA Zastupnik bi bio PROCURATOR IN REM SUAM, SUAM što znači da nije trebao vjerovniku polagati račun o iznosu koji je dobio na osnovi presude Ovaj je put bio puno uobičajeniji jer nije bio potreban nikakav pristanak dužnika kao kod prvog slučaja

Mane ovog načina: Procurator in rem suam bio je u nepovoljnom položaju jer sve do litiskontestacije vjerovnik je dati mandat mogao opozvati ili bi mandat utrnuo smrću jedne stranke Sve do litiskontestacije dužnik je mogao valjano ispuniti obvezu prema vjerovniku ili je moglo doći do nagodbe Iz tih razloga…

od vremena cara Antonina Pija cesionar dobiva ACTIO UTILIS, UTILIS njome može tražbinu samostalno utužiti u svoje ime (sou nomine) i nezavisno od volje cedenta kako bi se spriječilo da cedent kao vjerovnik do časa litiskontestacije ne izigra cesionara došlo je u postklasično doma do DENUNCIJACIJE dužnik nije više smio platiti dug cedentu čim ga je cesionar obavijestio da je cesija izvršena

Cesija je apstraktan pravni posao djeluje već samim konsenzusom CEDENTA i CESIONARA o prenošenju tražbine, bez obzira na causu Pravni se razlog tiče samo internog odnošaja između cedenta i cesionara, a za ustupljenog dužnika (DEBITOR CESSUS) CESSUS mjerodavan je samo akt cesije i činjenica da je on o cesiji obavješten; protiv cesionara ima sve prigovore koji je imao i protiv cedenta ( izuzevši strogo osobne) Ako se pravni razlog cesije sastoji u darovanju, odgovara cedent cesionaru samo za dolus odnosno i za culpu latu kada je s njim u Justinijanovom pravu izjednačena Inače će odgovarati samo za VERITET, VERITET a ne i za BONITET tražbine tj. odgovara samo da tražbina uistinu postoji, ali ne i za njenu utjerivost

Cesionar tražbinu stječe sa istim pravima kako je ona pripadala cedentu Vrijedi: nemo plus iuris ad alium transferre potest, quam ipse habet U carsko doba poduzete su mjere da se spriječe poslovi jeftinim kupovanjem dvojbenih tražbina Naročito važna konstitucija cara Anastazija iz 506. g. ( LEX ANASTASIANA) cesionar koji je tražbinu ANASTASIANA stekao kupnjom mogao je od dužnika zahtijevati samo onoliko koliko je i sam za tražbinu platio!

Prijenos dugova Rimsko pravo ovdje ima negativniji stav nego kod prijenosa tražbina zbog strogo osobne veze određenih obveznih subjekata i rimskog formalizma NO! I ovdje ispočetka prijenos dugova moguć samo novacijom kojom se treći obvezuje vjerovniku da će ispuniti dug dosadašnjeg dužnika Ta promjena osobe dužnika naziva se EXPROMISSIO i obično bi kod toga dosadašnji dužnik uputio trećega, da se obveže vjerovniku ( pasivna delegacija )

Drugo je sredstvo bilo kao i kod cesije PROCESUALNO ZASTUPANJE Dužnik sada ovlašćuje preuzimatelja duga da se kao zastupnik (cognitor ili procurator) in rem suam upusti u parnicu s vjerovnikom Nakon litiskontestacije peuzimatelj postaje dužnikom procesualne obveze Vjerovnik se nije morao upuštati u parnicu s dužnikovim zastupnikom ako od njega nije primio jamstvo ( CAUTIO IUDICATUM SOLVI ), a niti je imao ikakvih prava protiv takvog preuzimatelja duga dok se ovaj ne bi dobrovoljno s njim upustio u parnicu

Hvala na pažnji!