STRUKTURA PRAVA Tree predavanje BB Oblast Pravna norma

STRUKTURA PRAVA Treće predavanje BB Oblast: Pravna norma, Pojam i struktura Kiseljak, 25. 04. 2014. prof. dr Zijad Hasić, zijad. hasic@parlament. ba 1

ii) Klasifikacija delikata Klasifikaciju delikata vršimo prema granama i oblastima prava, pa u tom smislu, imajući u vidu širi smisao prekršaja, možemo govoriti o sljedećim vrstama delikta: delikti krivičnog prava: ◦ ◦ ◦ krivični delikti, prekršaji u užem smislu, privredni prijestupi, politička krivična djela, disciplinski prijestupi. delikti građanskog prava, delikti procesnog prava, 2

Ovo su delikti, koji nastaju kao rezultat protupravne aktivnosti nekog od subjekata, suprotnih s objektivnim pravom i realnom pravnom normom u unutarnjem pravu određene države. Pored njih, postoje i povrede odredbi međunarodnog prava i odgovornost subjekata za međunarodne protupravne aktivnost. 3

Krivični delikt (krivično-pravni delikt, krivično djelo) je radnja određenog subjekta kojom se povređuju one društvene vrijednosti, koje društvo, zbog posebnog interesa, posebno štiti. Da bi postojao krivični prekršaj (krivično djelo), potrebno je da se ispune određeni uvjeti, kao što su: da je to djelo, djelo čovjeka, da se može izvršiti činjenjem i nečinjenjem, da je djelo protupravno, te kao takvo određeno zakonom, djelo treba da bude izvršeno, objekat izvršenja djela da budu one vrijednosti koje su povrijeđene a zakon ih štiti. 4

Pod vinošću pravna teorija podrazumijeva skup svih psihičkih odnosa izvršioca krivičnog djela prema tom djelu (psihološko shvatanje vinosti). S druge strane, vinost je odnos učinioca prema normi (normativno shvatanje vinosti). Prema našem shvatanju, iskazanom u domaćem krivičnom zakonodavstvu, vinost je svjesnost i volja učinioca da izvrši određenu radnju i prouzrokuje određenu posljedicu. Postoji nekoliko oblika vinosti u zavisnosti od stepena svijesti učinioca prema učinjenom djelu. U tom smislu razlikujemo: umišljaj (dolus), nehat (culpa). Ovi oblici imaju svoje podoblike, tako da se nehat dijeli na krajnji nehat (culpa lata) i laki nehat (culpa levis) i sl. Umišljajni oblik vinosti je onaj u kojem je izvršilac krivičnog djela izvršio krivično djelo 5

znajući da vrši krivično djelo (bio je svjestan svog djela) i želi njegovo izvršenje. Kada se dokaže ovakav odnos učinioca prema izvršenom krivičnom djelu, postojat će uvijek odgovornost. 6

Drugi oblik je nehat. Nehat će postojati u onomslučaju kad izvršilac krivičnog djela izvši djelo radnjom usljed nepažnje ili nerazboritog ponašanja. U ovom slučaju, izvršilac krivičnog djela nije htio izvršenje krivičnog djela, ali je bio nepažljiv pri poduzimanju radnji koje su dovele do izvršenja djela ili je olako smatrao da neće doći do izvršenja djela 7

Pri odmjeravanju kazne mora se voditi računa o otežavajućim i olakšavajućim okolnostima, odnosno okolnostima koje se tiču odnosa učinioca krivičnog djela prema učinjenom djelu, veličini posljedica izazvanih krivičnim djelom, zablude izvršioca u pogledu djela koji je izvršio, ličnih i porodičnih prilika u kojima se nalazio učinilac u momentu izvršenja krivičnog djela i sl. 8

Odgovornost za izvršeno krivično djelo ne pogađa samo izvršioca krivičnog djela. Zbog prirode dobara koja su predmet zaštite i potrebe društva da ta dobra maksimalno štiti, za učinjeno krivično djelo, pored izvršioca, odgovarat će i: saučesnici, podstrekači, pomagači, organizatori. 9

Posebna vrsta delikata su prekršaji i privredni prijestupi. To su manje društveno opasna djela od krivičnih djela. Njima se napadaju i krše norme upravnog i privrednog prava. Sankcije za njih izriču upravni organi ili sud. 10

Politička krivična djela predstavljaju posebnu vrstu krivičnih djela. To su ona djela koja vrše lica zbog svog političkog ubjeđenja, a ne zbog koristi, pa su ih pojedina zakonodavstva, nakon Francuske revolucije, prihvatila kao posebna i privilegirana. Uobičajeno je da se za ova krivična djela normiraju niže kazne, te odrede specifičniji i lakši tretmani izdržavanja kazni za osuđena lica. 11

Disciplinski prijestupi predstavljaju povrede službene (radne) dužnosti radnika organa uprave, službenika i drugih radnika. Nekad se ovaj termin odnosio i na povrede radne discipline kod radnika u preduzećima, ustanovama i drugim nedržavnim subjektima, ali je danas ostao u primjeni kod radnika državne uprave. Propisima o radnim odnosima službenika i organizaciji državne uprave uređuju se i pitanja disciplinske odgovornosti. 12

iii) Odgovornost Pod odgovornošću podrazumijevamo obavezu snošenja posljedica nekog protupravnog čina. Elementi odgovornosti su: protupravna radnja (objektivni element), uzročna veza između subjekta i poduzete radnje, krivica (subjektivni element). 13

Krivično-pravna odgovornost zasniva se na pojmu delikta kao kažnjivog djela iz oblasti javnog prava. Tu se nalaze različite vrste djela kao što su: zločini, prekršaji i sl. , pa im slijedi i ta vrsta odgovornosti. Odgovornost za ova djela utvrđuje se u sudovima, po strogo formalnom postupku i uz aktivnu ulogu tužioca. Država je iznimno zainteresirana za vođenje postupka i izricanje adekvatnih kazni učiniocima, jer su u pitanju kažnjiva djela usmjerena na osnovne temelje društva i države. Ono što je izraženo kod ove odgovornosti jeste da se provjerava postojanje protupravnog djela i krivice za to djelo 14

Kod građansko-pravne odgovornosti, osnov odgovornosti čini šteta. Pod štetom podrazumijevamo svaku povredu nekog dobra, koja može da bude: na imovini (kao njeno uništenje ili oštećenje), fizičkoj povredi ličnosti (šteta u narušavanju zdravlja, oštećenja tijela, smrt i sl. ), psihičkoj povredi ličnosti (strah, bol, povreda časti i ugleda i sl. ). Šteta će nastati u raznim slučajevima, različitim oblicima, od kojih su najpoznatiji i najvažniji: krivica (subjektivna odgovornost), kvazidelikti (odgovornosti za radnje drugoga), bezdeliktna odgovornost (objektivna odgovornost), kontraktuelna odgovornost (za neizvršenje ugovora). 15

Ali, i ovdje imamo situaciju da postojanje nekih okolnosti može isključiti protupravnost. To će da bude u sljedećim slučajevima: kad se vrši određeno pravo u granicama dozvoljenog, a ne prelazi u zloupotrebu prava, ako šteta nastane vršenjem službene dužnosti nekog organa vlasti koji nije prekoračio svoja ovlaštenja, u slučaju pristanka oštećenog, u slučaju nastanka više sile, u slučaju nužne odbrane ili krajnje nužde i sl. 16

Kod kvazidelikata je drukčija situacija. To su slučajevi kada štetnu radnju izvrši dijete ili poslovno nesposobno lice a odgovornost se traži od roditelja ili staratelja. U ovom slučaju, odgovornost je na licu koje je zanemarilo pažnju nad djetetom, psihički poremećenim ili bolesnim ili nad životinjom. Kod odgovornosti za štetu pričinjenu od životinje odgovarat će onaj koji brine o životinji, ali ju je zanemario, ili onaj koji je natjerao ili nadražio životinju. Obaveza naknade štete prelazi na nasljednike. 17

Bezdeliktna odgovornost (objektivna odgovornost) za osnovu odgovornosti ne uzima subjektivni dio, krivicu. Kod nje je dovoljno da postoji uzročna veza između učinjenog djela i učinioca. Nalazimo je kod odgovornosti za opasnu stvar ili za vršenje opasnih djelatnosti. Naći ćemo je u zahtjevima za naknadu štete kod terorističkih napada, kod organiziranja javnih manifestacija, kao i naknadama za posljedice ratnih stradanja. Suprotna ovoj odgovornosti je subjektivna odgovornost koja podrazumijeva da je izvršilac protupravne radnje bio svjestan obilježja zaprijećenog djela i htio je njeno izvršenje. 18

Kontraktuelna odgovornost (za neizvršenje ugovora) nastat će ako neko od ugovornih strana ne izvršava svoje obaveze. Neizvršenje ugovorenih obaveza može da bude zbog neispunjenja, djelimičnog neispunjenja ili zakašnjenja izvršenja obaveze. 19

Postoji podjela na individualnu i kolektivnu odgovornost kao i odgovornost za drugoga. Kod individualne odgovnosti za učinjeno djelo odgovara samo onaj ko je bio najneposrednije vezan za to djelo. Kod kolektivne odgovornosti obuhvaćena su i ona lica koja su u kažnjivoj vezi sa izvršiocem djela ili s djelom. 20

Kod odgovornosti za drugog mogu nastati različite situacije: - odgovornost roditelja (staratelja i sl. ) za djecu, - odgovornost za umno bolesne i one koji su zaostali u razvoju, - odgovornost poslodavca za radnika. Kod ovih odgovornosti, odgovara se bez obzira na subjektivne elemente. Bez obzira na krivicu, odgovarat će lice koje je bilo vezano za neku od navedenih kategorija i nije vodilo računa o ponašanju lica koja su bila njegovi štićenici. 21

Struktura prava d. Sankcija i. Pojam sankcije Da bi subjekat prihvatio dispoziciju pravne norme i da bi svoje ponašanje usmjerio na njeno izvršenje, u pravnoj normi obrazuje se poseban elemenat koji će upozoriti lice na posljedice neprihvatanja dispozicije. Taj posebni element pravne norme je sankcija. Normiranje sankcije kao posebnog i obaveznog elementa pravne norme ima cilj da upozori svako lice na reakciju države za slučaj nepridržavanja dispozicije. 22

Sankcija upozorava lice da će se nanijeti neko zlo, prema njemu ili prema njegovim materijalnim dobrima, u slučaju nepridržavanja dispozicije pravne norme. S druge strane, sankcija nije samo dio norme. Ona se mora utvrditi u zavisnosti na konkretan slučaj, a treba se i pratiti njena realizacija. Postojanje sankcije podrazumijeva i postojanje nadležnog organa koji će je odrediti. U suvremenim demokratskim državama uobičajeno je da je to sud. 23

Za sankciju kažemo da je sekundarno pravilo ponašanja. Primarno pravilo iskazano je u dispoziciji pravne norme. To je onaj dio pravne norme koji određuje (normira) posljedice koje nastupaju subjekt obaveze postupa protivno dispoziciji. 24

U zavisnosti kako društvo ocjenjuje ponašanje subjekta prema dispoziciji, sankcije mogu da budu pozitivne i negativne. Pozitivna sankcija je dosta rijetka. Uglavnom se javlja u situaciji kada društvo priželjkuje ponašanje subjekta jer je ono potrebno, doprinosi društvu i zajednici i sl. Primjer pozitivne sankcije imamo u slučaju kada kupac, nezadovoljan robom, na pouzdan način obavijesti prodavca o manama robe, a ovaj mu to uvaži, iako je njegova obavijest stigla nakon isteka garantnog roka. 25

Ukoliko se lice, koje je obavezno nešto učiniti ili uzdržati se od nekih radnji (adresat), ne pridržava dispozicije, tada će se aktivirati drugi element pravne norme, sankcija. Praksa je pokazala da su znatno češće i preovlađujuće negativne sankcije u izricanju. 26

Pojam «sankcija» potiče od latinske riječi sanctio, što u prijevodu znači «posvećenje» . Prvobitno, označavao je svečanu potvrdu nekog zakona, ugovora i sl. upućujući na obaveznost primjene tih akata i dajući garancije da će se ti akti i izvršiti. Kad sankciju promatramo u kontekstu elementa pravne norme, možemo je vidjeti u dvojakom značenju i to kao: dio norme koji sadrži pravilo o ponašanju lica koje nije postupilo po dispoziciji pravne norme, dio norme koji sadrži pravilo o ponašanju onoga ko je obavezan da protiv prekršioca pravne norme primijeni predviđenu mjeru. Kao što je ranije rečeno, protiv prekršioca dispozicije određene pravne norme mjeru izriče i izvršava nadležni organ države, a ogleda se u oduzimanju određenih prava i pogodnosti, odnosno nanošenju zla licu koje je prekršilo dispoziciju pravne norme. 27

U ovoj normi sankcija sadrži pravilo upućeno osuđenom licu, jer ga obavezuje da se javi i da izdrži kaznu zatvora u zakonom određenoj ustanovi. Ujedno je ovo sankcija i za nadležni organ, jer obavezuje državni organ, da on, u slučaju da se osuđeno lice u zakazano vrijeme ne javi na izdržavanje kazne, svojim autoritetom i monopolom sile, privede na izdržavanje kazne to lice. Sankcijom se naziva i sama mjera koja se izriče prema prekršiocu dispozicije pravne norme. 28

Sankcija obavezuje i lice koje je povrijedilo dispoziciju, kao i državni organ na određeno ponašanje. Postoji obaveza svake države da stvori efikasan mehanizam provođenja sankcije. Svaka država mora sačiniti mehanizam, koji će brzo i efikasno reagirati u slučaju da se lice ne povinuje sankciji pravne norme, jer ćemo, u protivnom, imati neprovođenje pravnih normi i neefikasan pravni sistem u cjelini. Da bi se osiguralo izvršenje pravne norme u slučaju da zakaže i državni organ, donose se sankcije protiv državnih organa. Provođenje ove sankcije dato je drugom državnom organu, koji je nadređen organu koji nije izvršio sankciju. Država može predvidjeti i dalju zaštitu, stvarajući sankcije i za više organe, ali je uobičajeno da se ne ide dalje od treće sankcije i trećeg državnog organa, nadređenog drugim organima 29

ii. Vrste sankcija U društvenoj zajednici, za svaku vrstu društvenih normi izriču se različite sankcije. Sankcije možemo klasificirati: ◦ u odnosu na subjekte, ◦ prema intenzitetu i prema vrsti, u jednom širem rasponu, u određenom društvu. ◦ Taj raspon kreće se od prezira i podsmijeha (moralne i običajne norme) do najteže pravne sankcije za fizičko lice, smrtne kazne ili, za pravno lice, do prestanka postojanja pravnog lica. 30

a. U odnosu na vrstu delikta, razlikujemo sankcije koje se izriču za: - krivične delikte, - delikte iz oblasti građanskog prava, - prekršajne delikte, - privredne delikte, - disciplinske delikte. 31

U oblasti krivičnog prava, sankcije mogu da budu različite. Razlikujemo: - kazne, - uvjetnu osudu, - mjere sigurnosti, - odgojne (vaspitne) mjere, Najvažnija sankcija je kazna, koja se javlja u nekoliko oblika od kojih su najvažniji: kazna lišenja slobode (zatvor), novčana kazna, 32

Svrha krivičnopravnih sankcija je dvojaka. Ona se manifestira kroz preventivni oblik kojim se vrši uticaj na druge ljude da poštuju pravni sistem i ne čine krivična djela (generalna prevencija), kao i drugi oblik, kojim se učinilac krivičnog djela sprečava da učini novo krivično djelo i podstiče njegov odgoj (specijalna prevencija). Stari Rimljani su isticali: Nemo prudens punit qui peccatum est, sed ne peccetur (Niko pametan ne kažnjava što je delikt učinjen, nego da se ubuduće ne čini). 33

Sve više gubi značaj represivni karakter sankcija. Represivni karakter bio je izražen ranije, kada su izricane sankcije koje su imale sljedeća obilježja: ◦ veliki broj djela za koja su izricana, ◦ surovost kazni, ◦ nečovječnost kazni, 34

pokušaj da se za napadnuto dobro istom ili surovijom mjerom uzvrati prema učiniocu. Kod sankcija koje se javljaju u građanskom pravu karakteristično je navesti da su one pretežno imovinske prirode. One ne pogađaju ličnost učinilaca već njegovu imovinu ili njegova imovinska prava i interese (koji se mogu izraziti u novcu). One se najčešće svode na određivanje naknada štete. 35

b. U odnosu na objekat na koji se sankcija primjenjuje, razlikujemo: sankcije prema licima, sankcije prema aktima. Klasifikaciju vršimo i u odnosu na lica na koja se sankcija primjenjuje, pa zato razlikujemo: sankcije prema fizičkim licima, sankcije prema pravnim licima. 36

c. U odnosu na svrhu koju želimo postići primjenom sankcija, razlikujemo: restitutivne sankcije, retributivne sankcije. Restitutivne sankcije imaju cilj da zadrže ono stanje koje bi postojalo da je dispozicija bila izvršena. Ova sankcija podržava vraćanje stanja u one okolnosti kakve su postojale prije prekršaja dispozicije. Retributivne sankcije imaju cilj odmazdu prema prekršiocu, a ne povraćaj (vraćanje) u pređašnje stanje. Uvijek će se primijeniti kada se situacija ne može vratiti u stanje kakvo je bilo prije prekršaja. 37

d. Za činjenje prekršaja, o kojima je ranije bilo riječi, izriču se administrativne (upravne) sankcije. Prekršaji su posebna i specifična vrsta delikata. Sankcije za njihovo izvršenje izriču upravni organi, a najčešće: policija i sudovi za prekršaje, ali mogu izricati i drugi upravni organi (carinski organi dr. ). Najčešća sankcija za izvršenje ovih delikata je novčana kazna, ali se može izreći i kazna zatvora. Postojanje ove vrste delikata, koji se iskazuju kroz specifičnost vrsta prekršaja, sankcija za činjenje prekršaja i organa koji ih izriču, ima pozitivnu stranu jer se na taj način rasterećuju sudski organi, a postupak kažnjavanja je jednostavniji i efikasniji. Loša strana postojanja ovih delikata i upravnih organa koji izriču kazne leži u okolnosti da se na taj način upravni organi upliću u rad sudskih organa, a što je suprotno načelu podjele i nezavisnosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. 38

e. Potrebno je napomenuti postojanje i procesnih kazni. Ovu vrstu kasni izriče sud ili neki drugi organ koji vodi postupak. Izriče se s ciljem održavanja reda u sudnici ili drugom mjestu gdje se postupak provodi, a može se izreći i zbog potrebe poštovanja suda ili drugog državnog organa. 39

Vršeći podjelu ovih kazni, razlikujemo: procesne kazne u užem i širem smislu. U užem smislu, pod procesnim kaznama podrazumijevaju se one kojim se ostvaruje svrha održavanja discipline i reda prilikom suđenja, kao i za zaštitu ugleda onog organa koji vodi postupak. U širem smislu, procesne kazne su, pored nabrojanih, i one kojima se postiže nesmetano odvijanje suđenja. To su znatno šire kazne koje u sebe uključuju kazne protiv nediscipliniranih svjedoka, vještaka i drugih učesnika. Znatno su brojnije i efikasnije u zemljama anglosaksonskog prava. 40

Razvoj materijalnih dobara, industrijska i informatička revolucija, kao i krupne promjene u oblasti nauke, određuju nove pravce izvršenja kazni. Novi pravci su uočeni još u 18. stoljeću. Knjiga «O prijestupima i kaznama» od Cesara Bekarije (Cesare Beccaria), izdata 1764. godine, imala je velikog uticaja na promjene u pravosuđu (odnos istražnih organa prema osumnjičenim), sistemu sankcija i sistemu izdržavanja kazni. Od davnina pitanje sankcija, njihove svrhe, vrsta i uloge bile su interesantne teme o kojima su pisali mnogi ugledni pravni teoretičari (posebno u 19. i 20 stoljeću). Na bazi tih učenja nastale su teorije o smislu kazne i to: teorija prevencije (utilitaristička teorija) i teorija odmazde (retributivna teorija). 41

C. VRSTE PRAVNIH NORMI Dioba pravnih normi i njihovo razvrstavanje u određene skupine može se vršiti na razne načine i po raznim kriterijima, kao što su: a) U zavisnosti od vrste stvaraoca pravne norme, razlikujemo: pravne norme koje donosi država,

pravne norme koje donose druga pravna lica (preduzeća, ustanove i sl. ), pravne norme koje donose fizička lica (građani). b) U odnosu na način nastanka, one mogu da budu: običajne, postavljene.

c) U odnosu na oblik pojavljivanja, pravne norme mogu da budu: pisane nepisane. d) U odnosu na način određivanja subjekata na koje se zapovijest odnosi, one mogu da budu: opće pravne norme, pojedinačne pravne norme,

Apstraktne opće/ subjekt apstraktni-prema svima Apstraktne pojedinačne/ subjekt apstraktni – prema pojedincu Konkretne opće/subjekt konkretni-prema svima Konkrene pojedinačne/subjekt konkretniprema pojedincu 45

a u odnosu na sadržaj pravne norme: apstraktne pravne norme, konkretne pravne norme. e) U odnosu na određenost dispozicije, pravne norme mogu da budu:

kategoričke pravne norme, norme s nedovoljno određenom dispozicijom. f) U odnosu na pravnu snagu, pravne norme mogu da budu: više pravne norme, niže pravne norme.

g) U zavisnosti da li se njima ustanovljavaju prava ili obaveze za subjekte pravnih normi, odnosno da li se s njima stvaraju pravne norme ili provode već donesene, možemo ih podijeliti na: ustavno - pravne norme, krivične, građanske, nasljedne, porodične, upravne, radne, procesne, međunarodne i druge pravne norme.

a) U zavisnosti od vrste stvaraoca, razlikujemo sljedeće pravne norme: pravne norme koje donosi država, pravne norme koje donose druga pravna lica (preduzeća, ustanove i sl. ), pravne norme koje donose fizička lica (građani).

b) U odnosu na način nastanka, one mogu da budu: pravne norme nastale iz običaja, postavljene. Pravne norme nastale iz običaja nastaju tako da običajnu normu prihvati nadležan državni organ i pretoči je u pravnu normu (u zakon ili podzakonski akt) te je država štiti svojom silom. Stvarajući od običajne norme pravnu normu, država gasi običajnu normu, koja dalje nastavlja egzistirati kao pravna norma. Postavljene norme ne nastaju na bazi ranije postojećih nekih drugih društvenih normi. One nastaju naglo, zbog iskazane potrebe

brainstorming

Na primjer: Primjer pojedinačne konkretne norme: Nadležni sud nalaže tačno određenom vještaku da u roku od 15 dana preda nalaz vještačenja za konkretan predmet. Primjer opće konkretne norme: Nadležni sud nalaže institutu za vještačenje da neki od njegovih, imenom neodređen vještak, u roku od 15 dana, preda nalaz vještačenja za konkretan predmet. Primjer pojedinačne apstraktne norme: Nadležni sud nalaže tačno određenom vještaku da ubuduće, uvijek u roku od 15 dana od dana prijema konkretnog predmeta, preda nalaz vještačenja za konkretni predmet. Primjer opće apstraktne norme: Nadležni sud nalaže institutu za vještačenje da svi njegovi vještaci, ubuduće, uvijek, u roku od 15 dana od dana prijema nekog predmeta, predaju nalaz vještačenja za taj predmet.

Univerzalno opća pravna norma je ona koja je upućena svim građanima obuhvaćenim jednim državno-pravnim poretkom. Ove norme prepoznaju se po prepoznatljivoj fizionomiji koja najčešće počinje sljedećim izrazima: Niko ne može da bude. . . Svakome se jamči (garantira). . Svako ima pravo. . . Čovjek ima pravo. . . Ko drugoga liši života. . .

Djelimično opće norme upućene su užoj, poimenično neodređenoj grupi ljudi određenog društveno-pravnog poretka, ljudima koji predstavljaju jednu cjelovitu grupu, određenu zajedničkim osobenostima kao što su: polna, starosna, profesionalna, geografska, nacionalna i sl. Na primjer: Zakonom o kretanju i boravku stranaca uređuju se odnosi posebne populacije adresata, stranaca, a ne cjelokupnog stanovništva određene sredine. Ili Zakonom o advokaturi uređuju se prava i obaveze pripadnika profesije advokata.

Pojedinačna pravna norma, koju nazivamo i individualnom pravnom normom, sadržajem obavezuje tačno određenog subjekta ili tačno određene subjekte u konkretnoj situaciji, obično zamišljenoj općom pravnom normom. Pojedinačna pravna norma primjenjuje se u tom, konkretnom slučaju i nakon toga prestaje njeno djelovanje. Oznaka pojedinačnosti, odnosno individualnosti pravne norme proističe ne iz broja subjekata na koje se ona odnosi i koje obavezuje, nego na samu situaciju koja može da bude: jedna, konkretna, i neponovljiva. Radi se o situaciji da se konkretan, individualno određen događaj sankcionira pojedinačnom normom. Norma će nastati samo u slučaju da je konkretni događaj u granicama neke ranije utvrđene opće norme. 17)

56

Da bi postojala iuris cogentis norma potrebno je da se ispune četiri uvjeta: a) da su to norme općeg međunarodnog prava, b) da su prihvaćene od svih država, međunarodnih subjekata, c) da od njih nije moguće nikakvo odstupanje, d) da se mogu modificirati samo drugom normom imperativnog karaktera. Za neke, postoji i peti: e) dužnost država da se pridržavaju obligacija iz usvojenih normi.

Pravne norme s neodređenim dispozicijama ne mogu da budu toliko apstraktne da bi stvarale raspon tumačenja u neograničenom broju oblika. One mogu da budu nepreciznih dispozicija, ali moraju da budu odredive. U praksi su nastale brojne pravne norme, čija dispozicija nudi različita tumačenja, ali je u svojoj biti odrediva. Takva ponašanja nazivamo pravni standardi. Pravni standardi ugrađuju se u dispozicije pravnih normi u slučajevima kada je teško precizno definirati ponašanje subjekata, ali se ono može predvidjeti kao ponašanje prosječnog čovjeka u datom trenutku i na datom mjestu.

Pravni standard omogućuje različit pristup pravu, odnosno obavezi, ali subjektu obaveze ne omogućuje više alternativa. U pravnom standardu «prilagođavanje brzine uvjetima puta» daje se mnogo alternativa u vršenju ove obaveze, jer se ne zna, u konkretnom predmetu, da li je u pitanju asfaltni ili makadamski put, da li je on mokar ili suh, da li se radi o vožnji na putu u toku dana ili noći i sl. Ali za konkretan slučaj, pri ocjeni da li je vozač vozio odgovarajućom brzinom, imajući u vidu uvjete puta cijeni se da li je on vozio noću ili danju, po suhoj ili vlažnoj, asfaltnoj ili makadamskoj cesti. Kada znamo te parametre, ocjenjujemo pravilnost vožnje i brzine na tom putu. Često se u pravnim aktima, kao pravni standardi, pominju sljedeći izrazi: dobar domaćin,

pravična naknada, opće moralno shvatnje, redovno i uredno održavanje, prilagođavanje brzine uvjetima puta i sl. ___________ 22) Relativna neodređenost dispozicije omogućuje stvaranje supsidijarnih obaveza (lat. supsidiarius - pravnopomoćni, drugostepeni, sporedni). To su one obaveze, koje stupaju na snagu u slučaju da se određeni subjekt ne odazove svojoj obavezi. Norme supsidijarnog prava počet će se primjenjivati u slučaju da se odredbe nekog drugog prava pokažu nedovoljnim.

Na primjer: U pravu se kao čest pravni standard koristi izraz «pažnja» . Poznate su odredbe «pažnje dobrog domaćina» , «pažnje dobrog trgovca» , «pažnje urednog vozara» i sl. Tako u Trgovačkom zakoniku Kraljevine Jugoslavije na više mjesta se ističe ovaj standard, a u članu 282 kaže: «Tko je usljed posla, koji se glede njega ima smatrati kao posao trgovački, obvezan drugome na pomnju (pažnju) dužan je postupati pomnjom ugledna trgovca» . Standard «pažnja dobrog trgovca» teško se definira, jer zavisi od mnogo faktora: od vrste trgovačkog posla, o prirodi pojedinog slučaja, o poslovnom običaju i sl. Norme s relativno neodređenim dispozicijama mogu da budu: alternativne, dispozicije s ograničenim izborom ili disjunktivne pravne norme, dispozitivne norme, norme s dispozicijom na raspolaganju ili zamjenjive pravne norme.

Alternativne pravne norme (pravne norme čije su dispozicije s ograničenim izborom ili disjunktivne) su pravne norme, koje omogućuju subjektu obaveze da između nekoliko tačno određenih obaveza odabere jednu od njih i ispuni je, kako bi izvršio svoju obavezu. Izbor alternative za njeno izvršenje konstituira se u korist adresata (subjekta obaveze). Adresat će, pristupajući realizaciji svoje obaveze, izabrati onu alternativnu naredbu koja je njemu najprihvatljvija i koju on hoće da izvrši. Njegov izbor vezan je za broj alternativa koji je utvrđen zakonom ili nekim drugim pravnim aktom. Adresat ne može dodavati svoju alternativu, već je bira iz ponuđenih mogućnosti.

Pravo izbora alternative može da bude određeno u korist i adresanta ako je to pravnim aktom normirano. Pravnim aktom može da bude određeno da pravo izbora pripada nekom trećem licu. Ovakva odredba bit će pravno valjana ako treće lice prihvati obavezu da ono odredi činjenje (činidbu) iz postojećeg izbora. Ali, ako on ne prihvati tu obavezu, ili ako umre prije nego što odredi obavezu, smatrat će se da te odredbe u pravnom aktu uopće nema. U slučaju da pravnim akom i pogodbom nije predviđeno ko će izabrati alternativu od ponuđenih mogućnosti, tada to pravo pripada samo dužniku. Na koji način će se stranka opredijeliti za činidbu od ponuđenog izbora, zavisi kako je pravnim aktom utvrđeno. Ako to nije utvrđeno, tada stranka može izbor izvršiti u bilo kojoj formi. Ako je pravo konstituirano u korist povjerioca, tada on u tužbi može naznačiti način izvršenja činidbe.

Ove norme poznajemo po izrazu «ili» , koji ukazuje na postojanje alternativa u nekoj pravnoj normi. Na primjer: «Upravni postupak vodi se na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku» 23) ________ 23) Član 18. stav 1. Zakona o upravnom postupku ( «Službeni glasnik Bi. H» , broj 29/02).

Dispozitivne norme, norme s dispozicijom na raspolaganju ili zamjenjive pravne norme su pravne norme koje u dispoziciji omogućuju adresatima da odstupe od obaveze određene dispozicijom na način da odrede drugu, u dispoziciji nepomenutu mogućnost realizacije obaveze iz dispozicije. Ovom mogućnošću adresati se dogovorno obavezuju na nedefiniranu mogućnost realizacije dispozicije. Na ovaj način, adresant omogućuje licima koja su zainteresirana za realizaciju dipozicije pravne norme da, kao kompetentni subjekti, odrede način realizacije dispozicije. Ovakve pravne norme prepoznajemo po izrazu «ako stranke drukčije ne odrede» ili «ukoliko se stranke drukčije ne dogovore» i sl.

Kod ovih normi, stranke mogu ublažiti, ili i pooštriti zahtjeve koji su predmet ugovaranja. Kao blaže formuliranje obaveze može da bude norma koja omogućuje dužniku prolongiranje roka i sl. Ali, disponiranje određenim uvjetima u ugovoru mora da bude jasno postavljeno, jer su nejasne odredbe bespredmetne.

Posebna vrsta alterantivnih pravnih normi (za neke je to samo posebna podvrsta) predstavljaju norme, čije dispozicije omogućuju vršenje diskrecione ocjene. Ove pravne norme omogućuju subjektu ovlaštenja (najčešće je to državni organ) da odluči o pravima i obavezama subjekta obaveze. Po navedenoj normi, subjekat ovlaštenja opredjeljuje se za jednu od mogućnosti koje mu daje pravna norma. On se opredjeljuje u zavisnosti od svoje procjene ugroženosti ili neugroženosti javnog interesa u konkretnom predmetu.

Izraz «diskreciono» potiče od novolatinske riječi discretio što znači: smotrenost i obazrivost u govoru i ponašanju. Pažljivost i uzdržljivost; vođenje računa o osjetljivosti drugoga. U izrazu «diskreciona ocjena» ukazuje na obavezu subjekta koji po njoj postupa, na pažljivost u pristupu problemu, vodeći računa o određenim vrijednostima koje moraju da budu sačuvane. Pravne norme čije dispozicije omogućuju vršenje diskrecione ocjene omogućuju subjektu ovlaštenja, koji je najčešće državni organ, da se zbog zaštite ugroženosti ili neugroženosti javnog interesa opredijeli za određeno ponašanje. U trenutku kada se subjekat ovlaštenja opredijeli za određeno ponašanje, takvo ponašanje postaje obaveza za subjekta obaveze, koji svoju obavezu može izvršiti samo na način kako je naznačio subjekat ovlaštenja. Na primjer: U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu Bi. H, 24) predviđeno je sljedeće: « (1) Strancu može biti odobren ulazak u Bi. H, ako ispunjava sljedeće uvjete:

da posjeduje važeći pasoš ili putni list, da posjeduje važeću vizu za ulazak i boravak ili prelazak preko teritorije Bi. H, odnosno odobrenje boravka propisano ovim zakonom, da posjeduje sredstva za izdržavanje za ulazak, boravak i izlazak iz zemlje, uključujući sredstva za zdravstvenu zaštitu, kako je propisano članom 14. ovog zakona, da ima ulaznu vizu susjedne države u koju putuje ili preko čije teritorije nastavlja putovanje ukoliko je potrebna viza, da mu nije izrečena mjera protjerivanja s teritorije Bi. H u vrijeme trajanja izrečene mjere, da njegovo prisustvo na teritoriji Bi. H ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnostii, pravnom poretku i javnom redu Bi. H. »

Norme čije dispozicije sadrže ovlaštenje za vršenje diskrecione ocjene imaju sljedeća obilježja: ustanovljavaju se zakonom ili hijerarhijski višim propisom, one nastaju kao rezultat potrebe očuvanja javnog interesa, one ovlašćuju državni organ, koji tu pogodnost, ali i obavezu, može iskoristiti samo u okviru svoje nadležnosti, utvrđene nekim drugim normama, obaveza nastala diskrecionom ocjenom državnog organa obavezuje adresata, kao svaki drugi organ na potpuno vršenje

g) U zavisnosti da li se njima ustanovljavaju prava ili obaveze za subjekte pravnih normi, odnosno da li se s njima stvaraju pravne norme ili provode već donesene, postojeće pravne norme, možemo ih podijeliti na: ustavne pravne norme, krivične, građanske, nasljedne, porodične, upravne, radne, procesne, međunarodne i druge pravne norme. Ova podjela pravnih normi sačinjena je u zavisnosti i prema kriteriju koju oblast društvenog života reguliraju

D. STRUKTURA PRAVA Svaka država, obavljajući svoju normativnu funkciju, stvara veliki broj pravnih normi. To čine i nedržavni organi i pojedinci, koji, donoseći pravne norme, ulaze međusobno u ekonomske, političke i druge odnose. Stvarajući pravne norme, subjekti izgrađuju pravni poredak. Osim pravnih normi, nastaju i mehanizmi i forme kojim se omogućuje prilagođavanje prava. Ti mehanizmi stvorili su organe zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, koji su okosnica funkcioniranja prava danas.

Stvaranje velikog broja pravnih normi u pravnom poretku bio bi besciljan i neproduktivan posao da se pravne norme ne uvezuju i usklađuju međusobno i svojim uvezivanjem ne stvaraju jedan harmoničan poredak. Da bi se pravne norme primjenjivale u praksi, te na taj način ostvarivale u društvenim odnosima, a njihove suprotnosti uočile i odstranile, neophodno ih je uvezati u harmoničnu, funkcionalnu cjelinu i međusobno uskladiti. To se postiže stvaranjem neproturječne i funkcionalne strukture prava.

Strukturu prava možemo promatrati u širem i užem smislu. U širem smislu, strukturu prava čini veliki broj formi i mehanizama, nastalih sa ciljem prilagođavanja prava razvoju konkretnog društva. Nastanak zakonodavnih, izvršnih i upravnih funkcija države predstavlja pomoć pravu u njegovoj implementaciji. Iako različiti instituti, država i pravo veoma su povezani, međusobno kontrolirani i usmjereni na stvaranje jedinstva pravnog poretka.

U užem smislu, strukturu prava čine svojstva dijelova pravnog sistema, njegovih elemenata, da povezani načelima svrsishodnosti i međusobne uvjetovanosti čine pravni sistem jedinstvenim. Jedinstvo pravnog sistema postiže se provođenjem nekoliko bitnih načela i to: hijerarhičnosti pravnih normi, neproturječnosti, cjelovitosti, određenosti.

a. Hijerarhija pravnih normi Harmoničnost uvezivanja pravnih normi je preduvjet njihove primjene. Ona se može ostvariti samo pod uvjetom da se među pravnim normama stvara određena hijerarhija. Hijerarhija pravnih normi predstavlja podijeljenost pravnih normi određene društvene sredine na način, da se norme veće pravne snage nalaze na višoj poziciji od normi manje pravne snage, a pravne norme manje pravne snage podređene su normama više pravne snage. Osim hijerarhije pravnih normi, postoji i hijerarhija izvora prava, odnosno hijerarhija pravnih akata, o čemu će da bude riječi kasnije. I unutar općih pravnih normi postoji hijerarhija. Mjesto pravne norme u hijerarhijskom redu zavisit će od snage pravne norme prema drugim normama. Njena snaga zavisit će od djelovanja pravne norme na ljudsko ponašanje. Ono što daje snagu pravnoj normi i određuje mjesto u sistemu drugih pravnih normi zavisi od načina nastanka pravne norme i njenog donosioca. Donošenje pravne norme jednostavnim i brzim načinom, bez utvrđene forme, ukazuje na nižu sferu hijerarhijske ljestvice. Njeno donošenje od državnih ili od nedržavnih, kao i mješovitih organa ukazuje na snagu pravne norme.

Stvaranje hijerarhije pravnih normi pretpostavlja stvaranje određenog niza subjekata koji se jedni drugima potčinjavaju ili su jedni drugima nadređeni. 25) Tako, na primjer: Ustavnim nomama stvara se okvir snage i aktivnosti zakonskih normi, a ovim normama stvara se sadržaj podzakonskih normi. Hijerarhija pravnih normi stvara piramidu pravnih normi na čijem vrhu se nalaze ustavne norme. To su norme najviše pravne snage. One su osnovne, početne i najviše (lex superior) pravne norme, na osnovu kojih nastaju druge.

U pravu postoji poseban pravni mehanizam koji osigurava da pravne norme manje pravne snage budu u saglasnosti s normama više pravne snage i da im ne proturječe. Unutar općih pravnih normi može se, također, stvarati hijerarhija, jer i one nisu iste pravne snage i značaja. Koja će opća pravna norma da bude veća u odnosu na drugu opću pravnu normu zavisi od mjerila i parametara koje koristimo za ocjenu. Zajednička ovakvom klasificiranju pravnih normi je okolnost da se i među njima stvara hijerarhija. U hijerarhiji općih pravnih normi postojat će niže opće pravne norme koje ne smiju da budu u suprotnosti s višim općim pravnim normama.

25) Riječ hijerahija potiče od grčke riječi «ierarhia» , koja, osim oznake vladavine sveštenstva, označava i podijeljenost nekog društvenog reda po starješinstvu, gdje postoje podređeni i nadređeni i gdje podređeni moraju da budu pokorni nadređenim. Slična podjela može se izvršiti i kod pojedinačnih pravnih normi. Na ovaj način stvara se potpuna hijerarhija pravnih normi u državi ili drugoj društvenoj sredini, na čijem vrhu se nalazi najvažnija i najveća opća pravna norma kojoj sve ostale pravne norme moraju da budu usklađene (lex superior).

Pravilo da pojedinačne pravne norme «izviru» iz općih ima i svojih izuzetaka. Ima slučajeva da se opće pravne norme primijene i bez njihovog konkretiziranja, zato što su takve da se mogu neposredno primijeniti. S druge strane, nekada će se desiti situacija da nije donesena pravna norma za reguliranje određenog društvenog odnosa. U tom slučaju, postoji «pravna praznina» .

b. Druga načela strukture prava (načelo neproturječnosti, načelo cjelovitosti i načelo određenosti) Jedinstvenost pravnog sistema podrazumijeva postojanje logičnog uvezivanja pravnih normi i njihove međusobne neproturječnosti. Ukoliko postoje proturječnosti pravnih normi u pravnom sistemu, tada se mora voditi aktivnost na njihovom otklanjanju. Logičke proturječnosti sadržaja jednih normi sa sadržajem drugih normi u pravnom sistemu nazivaju se antinomije. Antinomije se mogu pojaviti na različitim nivoima pravnog sistema, pa mogu da budu: antinomije između normi višeg i normi nižeg nivoa, antinomije između normi istog nivoa. Pri rješavanju problema antinomija koriste se različita pravna sredstva od kojih su važna načela: hijerarhije i zakonitosti, jer se njima proturječne pravne norme nižeg nivoa uklanjaju, a pravni sistem postaje efikasan.

Načelo cjelovitosti (potpunosti) podrazumijeva izgradnju takvog pravnog sistema u kome neće biti pravnih nedorečenosti i praznina. Ukoliko u pravnom sistemu postoje pravne praznine, tada on nije u mogućnosti efikasno zaštiti svako pravo i pravni interes građana. O pravnim prazninama i njihovom popunjavanju kasnije će biti više riječi.

Načelo određenosti je načelo koje se nadovezuje na prethodna dva. Ono postavlja zahtjev pred stvaraoca pravne norme da pri stvaranju pravne norme, njen tekst i sadržaj bude jasan i određen. To je bitno, kako za opće, apstraktne norme, tako i za niže, konkretne norme. Određenost pravne norme je osobina koju treba da posjeduju sve druge pravne norme. Opće pravne norme moraju da budu tako koncipirane da ne predstvaljaju problem nižim pravnim normama da budu određene i jasne. Svako odstupanje od ovog načela kod općih i posebnih normi dovodi pravne norme u proturječnost i nemogućnost njihove primjene.

Jedno od obilježja strukture prava je njegova racionalnost, a koristi se pri stvaranju, tumačenju i primjeni prava. Zamislimo li izraz «racionalnost» kao način rada kojim se štedi vrijeme, snaga i materijal, možemo reći da, je racionačnost prava način da se s minimumom energije, uz maksimalnu štednju vremena, materijalnih sredstava i snage subjekata prava donose i primjenjuju pravne norme. Koristeći metode standardizacije i pojednostavljenja rada (normiranje, tipizacija i sl. ) omogućuje se stvaranje i primjena prava na jeftin i svrsishodan način. Oilježjem racionalizacije rukovodi se zakonodavac pri stvaranju prava, ali i sudija pri njegovom tumačenju i primjeni. Racionalizaciju su koristili i zakonodavci koji su vršili kodifikacije.

Povezivanje pravnih normi stvara pravni poredak. Uopćeno gledajući, on može postojati ako minimalno postoji jedna viša i jedna niža pravna norma. Najčešće se radi o velikom broju pravnih normi, koje bi, bez uvezivanja, stvorile haotičnu situaciju i bile neprimjenjive. Nekada se smatralo da je to logički savršena i zatvorena sredina. Danas, pod tim pojmom smatramo skup općih rješenja i raznih tehnika koje služe praktičnoj primjeni prava. On je nepotpun jer u njemu postoje pravne praznine, a nije ni zatvoren i nepodložan uticajima. To je dinamičan i logičan sistem, koji se nalazi u stalnom mijenjanju i dopunjavanju. Za njega možemo reći da je logički ispravan i realno funkcionalan, što se dokazuje postojanjem velikog broja pravnih normi koje se primjenjuju.

III. SUBJEKTI PRAVA A. POJAM I VRSTE Pravni odnos čine njegovi subjekti. Subjekti su nosioci prava ili obaveza. Ako želimo definirati pravne subjekte, tada kažemo da su to ljudi ili grupe ljudi kojima je pravni poredak dao mogućnost da budu nosioci pravnih ovlaštenja ili pravnih obaveza prema određenim pravnim objektima. Kao što smo istaknuli, u pravnom odnosu moraju da budu najmanje dva subjekta, odnosno po jedan subjekat na svakoj strani. Nije moguć pravni odnos samo s jednim subjektom. Nije moguće da jedan čovjek bude sam sa sobom obavezan na ispunjenje određene činidbe, a istovremno da bude ovlašten da zahtijeva tu činidbu. Pravni odnos se i time razlikuje od nekih drugih odnosa, npr. moralnih u kojima je moguće ostvariti te relacije u jednom licu. U pravnom odnosu vidljivo je da postoje najmanje dvije strane sa po najmanje jednim subjektom na svakoj strani. Te strane imaju različite uloge među sobom, te su najčešće nosioci prava, s jedne strane, ili obaveza, s druge strane, ili različitih prava i obaveza među sobom.

Struktura prava HVALA NA PAŽNJI!!! 87