STRUKTURA PRAVA Peto predavanje Oblasti primjena tumaenje vaenje

STRUKTURA PRAVA Peto predavanje Oblasti: primjena, tumačenje, važenje, sistem prava i pravne teorije Univerzitet u Travniku, Pravni fakultet, 29. april/travanj 2015. prof. dr Zijad Hasić, zijad. hasic@parlament. ba 1

Moto predavanja cessante ratione legis cessat ipsa lex ◦ Kad svrha za pravom prestaje, pravo prestaje samo od sebe 2

PRIMJENA, TUMAČENJE, VAŽENJE I SISTEM PRAVA A. TUMAČENJE PRAVA a. Opći pojmovi o tumačenju prava Želimo li utvrditi smisao neke pojave, ući u stvarno njeno značenje, koristit ćemo se tumačenjem te pojave. Tumačenje je, znači, jedan postupak saznanja smisla određene pojave. Tumačenje još nazivamo hermeneutika, jer je ta riječ nastala od grčke riječi hermeneutiki što znači tumačenje, izlaganje nekog govora ili spisa. 3

PRIMJENA, TUMAČENJE, VAŽENJE I SISTEM PRAVA Pojava, čiji se smisao tumači, može biti realno određena u prostoru, ali isto tako, može biti stanje psihe ili neka druga apstraktna okolnost. 4

PRIMJENA, TUMAČENJE, VAŽENJE I SISTEM PRAVA Da bi znak mogao ostvariti svoju ulogu prenosnika informacija o stanju određene pojave, potrebno je da i jedna i druga strana znaju njegovo značenje. I jedna i druga strana moraju se dogovoriti i tačno utvrditi koje je značenje svakog znaka. Dogovor o tome koja su značenja znakova potrebnih za tumačenje zove se kodeks značenja. Bez kodeksa značenja ne bi se mogao vršiti prijenos informacija. Jedna strana bi slala znakove, ali druga strana, ne znajući njihov smisao, ne bi mogla saznati njihov smisao i značenje. 5

PRIMJENA, TUMAČENJE, VAŽENJE I SISTEM PRAVA Znači, u sistemu tumačenja određenih pojava postoje sljedeće okolnosti: DAVALAC ZNAČENJA --- KODEKS -----PRIMALAC ZNAČENJA 6

PRIMJENA, TUMAČENJE, VAŽENJE I SISTEM PRAVA Svaka od ovih strana ima predstavu i poznaje značenje znakova potrebnih za tumačenje. ◦ Davalac značenja ima svoju predstavu o znacima, kao i kodeks, koji je usaglašeni odraz značenja davaoca i primaoca značenja. ◦ Svoju predstavu ima i primalac značenja. Između ovih saznanja može biti razlika. ◦ Idealno je kada se značenja znakova ove tri okolnosti poklope, kada su istovjetna, mada u praksi ima sasvim suprotnih situacija. 7

PRIMJENA, TUMAČENJE, VAŽENJE I SISTEM PRAVA Tumačiti se mogu različiti društveni odnosi i pojave. Tumačenje prava je samo jedna vrsta utvrđivanja značenja, njegov podoblik kojim se utvrđuje tačno značenje pravnih normi. Tumačenje pravnih normi vrše sva ona lica koja imaju dodira s pravom. To mogu biti sva lica koja nisu ni svjesna da tumače pravo. Najčešće su to pravnici, koji, osim ovih lakih oblika tumačenja, pristupaju često i dosta složenim radnjama tumačenja pravnih normi, odnosno utvrđivanja smisla pravne norme. 8

Primjer Tako, na primjer: U Zakonu o braku se ističe: «Bračni drug može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv. » OVO PRODISKUTIRATI SA STUDENTIMA 9

Predmet tumačenja prava b. Predmet tumačenja prava Predmet tumačenja je pravna norma. Ukoliko se uzme u obzir šire tumačenje pravne norme, tada se ne tumači konkretna pravna norma, jer je nema u pravnoj praznini. Tada je predmet tumačenja cjelokupan pravni sistem. Zato, najčešće, predmet tumačenja biva pravna norma koja egzistira u pravnom sistemu. 10

Predmet tumačenja prava Predmet tumačenja mogu biti sve vrste pravnih normi. Kako u pravnom sistemu egzistira veliki broj vrsta pravnih normi, predmet tumačenja bit će sve vrste, bez obzira na njihovu općost, običajnost ili pisanost, kao i druge karakteristike. Imajući ovo u vidu, može se konstatirati da se tumačenje normi treba obavljati jednako prema svim vrstama pravnih normi, a pravila tumačenja treba da budu jedinstvena. 11

Predmet tumačenja prava U prošlosti, tumačenje prava bilo je najčešće usmjereno na tumačenje zakona. Pa i sada, u slobodnom govoru, često kažemo da je neophodno «tumačiti zakon» iako je u pitanju potreba za tumačenjem nekog nižeg pravnog akta. Bez obzira da li je u pitanju zakon, ili neki drugi niži pravni akt, pravila tumačenja primjenjuju se prema svim normama isto i jedinstveno 12

Tumači prava c. Tumači prava Radnja tumačenja pravne norme u svojoj osnovi uvijek je ista. Broj tumača je različit. ◦ Nekada je bio dosta usko vezan samo za državne organe ili doktrinarno, putem pravne nauke. ◦ Danas je krug tumača znatno proširen. 13

Tumači prava Prvenstveno, tumače dijelimo na državne i nedržavne organe. ◦ Ova podjela vrši se zbog ocjene da li iza tumačenja stoji državna prinuda ili ne. Snaga tumačenja koje vrše državni organi je veća u odnosu na tumačenja nedržavnih organa, jer iza ovih posljednjih ne stoji država. Tumačiti pravnu normu može državni organ koji je donio tu pravnu normu, kao i neki drugi. ◦ U starom rimskom pravu vrijedilo je pravilo: Eius est interpretari legem cuius est condere (Zakone treba da tumači onaj ko je ovlašten i da ih donosi). 14

Tumači prava Zakonodavni organ je onaj organ vlasti određene države koji donosi najvažnije pravne norme. Njegova osnovna svrha je da donosi pravne norme, a ne da ih tumači. ◦ Ali, mnogi organi i zainteresirana lica, rukovođeni maksimom da tumačenje pravne norme vrši onaj organ koji ju je i donio, često se obraćaju zakonodavnom organu radi tumačenja. Na primjer: Izborna komisija Bosne i Hercegovine često se obraća Parlamentarnoj skupštini Bi. H (Predstavničkom domu i Domu naroda) tražeći autentična tumačenja pojedinih odredaba Izbornog zakona Bi. H, jer je Parlamentarna skupština Bi. H donijela Izborni zakon Bi. H. 15

Tumači prava Tumačiti pravne norme može i pravna nauka. ◦ Tumačenja koja vrše naučne institucije imaju sljedeće karakteristike: ovo je vid nedržavnog tumačenja, tumačenje nema za svrhu neposrednu primjenu prava od strane tumača, ◦ tumačenje ovih institucija je veoma značajno, ◦ tumačenje nije pravno obavezujuće. 16

Faze tumačenja prava Ako analitički promatramo tumačenje prava, vidimo da ono ima nekoliko faza. Najbitnije faze u toku tumačenja su: - utvrđivanje tačnog teksta pravne norme, - glavni postupak tumačenja, - utvrđivanje pravog značenja pravne norme. 17

Sredstva kod tumačenja Da bi se postupak tumačenja mogao zadovoljavajuće odvijati, neophodno je koristiti određena sredstva, bez kojih bi tumačenje bilo teško za razumijevanje. Sredstava za tumačenje pravne norme ima više vrsta. Najbitnija su: ◦ ◦ ◦ - jezik, historijsko poimanje norme, logika, sistem prava, cilj norme. 18

Pravo značenje pravne norme Pojam pravog značenja i oblici tumačenja u pravnoj teoriji Osnovni smisao saznanja i tumačenja pravne norme je njeno stvarno tumačenje, onakvo kakvo je zamišljeno od strane stvaraoca pravne norme. Saznanje jezičkog značenja pravne norme je dobar put za saznanje pravog značenja pravne norme. Saznavši pravnu normu u jezičkom smislu, još je nismo saznali u njenom pravom značenju. 19

Pravo značenje pravne norme a) utvrđivanje pravog značenja pravne norme je prva stepenica primjene prava. ◦ Pravnu normu je, prije svega, potrebno saznati. Njen izvorni, originalni tekst nije dostupan široj populaciji adresata, jer se on čuva u onom organu koji ga je usvojio. ◦ Zato je neophodno da se kopije akta izrade na takav način da u potpunosti odgovaraju svom originalu. Utvrđivanje stvarnog teksta norme u teoriji nazivaju niža kritika norme. 20

Pravo značenje pravne norme Pravna norma počinje svoj život objavom u službenom glasilu. Problem je kod njenog gašenja, jer se ono često ne objavljuje. ◦ Nestanak pravne norme je nekad vidljiv iz novih akata koji se objavljuju u službenim glasilima, a nekad nije. ◦ Zato je nužno saznati da li je ta norma važeća ili ne. ◦ To saznanje, da li je norma, u datom trenutku, na datom mjestu važeća ili ne naziva se viša kritika norme. 21

Pravo značenje pravne norme e. Normativno stanje i dokazivanje Utvrdivši stvarni smisao činjenica koje čine pravnu normu, subjekat će utvrditi i činjenice koje su interesantne za primjenu pravne norme. ◦ U primjeni prava, smisao i značenje činjenica koje čine pravnu normu moraju se poklapati sa smislom i značenjem činjenica iz života. 22

Normativno stanje i dokazivanje ◦ Na ovaj način, dolazimo u aktivnost primjene prava, u kojoj usklađujemo normativno i stvarno. ◦ To je osnovni zadatak sudije i svakog službenog lica kada njegov državni organ primjenjuje pravo. ◦ Podvođenje realnog, pojedinačnog slučaja pod zakonsko, normativno predviđeno činjenično stanje, naziva se supsumcija. 23

Pravo značenje pravne norme Da bi se u primjeni prava primijenila opća norma na konkretan događaj, neophodno je utvrditi pravno relevantne činjenice, jer samo na osnovu njih mogu se rješavati pravni sporovi. ◦ Procesne radnje utvrđivanja pravnih činjenica nazivaju se dokazivanje, a pravno relevantne činjenice utvrđuju se dokaznim sredstvima i dokazima. Dokaznim sredstvima ili dokazima treba se dokazati postojanje ili nepostojanje određenih činjenica koje su bitne za primjenu opće pravne norme. 24

Pravo značenje pravne norme Dokazi su saznate, utvrđene činjenice iz čijeg postojanja se crpi saznanje o postojanju pravno relevantnih činjenica neophodnih za primjenu prava. Dokazivanje je pravni put kojim se saznaju pravno relevantne činjenice. ◦ Ovim načinom omogućuje se primjena pravne norme, jer bez njega nema ni utvrđivanja činjenica kojim se dokazuju pravno relevantne činjenice. Pogreške u dokazivanju pravno relevantnih činjenica imaju za posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđivanje činjeničnog stanja, što može biti razlog za poništenje rješenja. 25

Dokazi U odnosu na činjenicu koja se dokazuje, dokaze dijelimo na: ◦ neposredne, ◦ posredne. Neposredni dokazi su oni kojima se neposredno nadležnom organu omogućuje saznanje o postojanju određenih činjenica. ◦ Nadležni organ koji odlučuje o primjeni prava neposredno saznaje relevantne činjenice tako da, uviđajem ili neporednim uvidom, stekne utisak o postojanju relevantnih činjenica. Metodi neposrednog dokazivanja su uviđaj ili neposredno prezentiranje sporne činjenice. 26

Dokazi Posrednim dokazima nadležni organ primjene prava ne stiče neposredno uvid u postojanje izvjesnih činjenica. On taj uvid vrši posredno, putem nekog drugog subjekta ili okolnosti. Najčešće su to iskazi svjedoka, nalazi vještaka, izjava i priznanje tuženog i sl. ◦ Ako pravimo valuaciju ove dvije vrste dokaza (posredni i neposredni), tada možemo reći da su, u pravilu, vredniji neposredni dokazi od posrednih, mada se to pravilo u nekim složenim primjenama prava nikako ne može prihvatiti. 27

Obilježja volje Svako očitovanje volje pravnih subjekata ima svoja dva obilježja i to: 1. postoji volja u pravom smislu riječi (subjektivo-psihički odraz), koja predstavlja odraz unutarnjeg čovjekovog osjećaja prema određenom problemu. Taj psihički odraz nije vidljiv prema vani, a predstavlja psihički stav lica za rješavanje problema, kao i za zaključivanje pravnog posla 28

Obilježja volje 2. oblik u kojem se vidi odraz očitovanja volje predstavlja njegov spoljni odraz, kojom unutarnji stav lica o pravnom poslu biva vidljiv za druga lica. 29

Obilježja volje Volja je u svome subjektivno-psihičkom značenju, različita u odnosu na volju u pravnom značenju. Volja u pravnom značenju predstavlja odraz pretpostavljene volje, a ne one stvarne, koja je prisutna kod njegovog subjektivnopsihološkog značenja. 30

Obilježja volje Sama činjenica da pravo nekada kažnjava i za nehat (stanje u kojem izvršilac djela, nije htio izvršenje djela, ali se ono desilo) govori o nepodudarnosti ove dvije vrste volje. Kod nehata, pravni subjekat je izvršio obilježja nekog kažnjivog djela iako ga nije htio izvršiti, ali je trebalo da bude svjestan da njegova nepažnja (neiskazana prosječna dužna pažnja) može uzrokovati izvršenje kažnjivog djela. 31

Obilježja volje Pravnu volju, različitu od njenog subjektivnopsihičkog odraza, možemo posebno promatrati u slučajevima donošenja zakona. Donošenje zakona od strane zakonodavnog organa pretpostavlja postojanje većinske volje njegovih članova (zakonodavnog organa). 32

Obilježja volje Različitost subjektivno-psihološkog izraza volje od pravnog izraza nalazimo i u slučajevima kada subjekat zaključuje određeni pravni posao, ali subjektivno nije voljan da do njegove realizacije dođe. Takvo ponašanje subjekta može imati različite implikacije i tretmane u pravu. 33

Obilježja volje Osnovni zahtjev koji se traži u očitovanju volje, između voljne manifestacije i njegog voljnog prikaza, jeste da oni budu podudarni. Npr. kupovina automobila 34

Obilježja volje Historijski gledano, način iskazivanja volje ranije bio isti kao danas. Volja se iskazivala i danas se iskazuje na razne načine. ◦ Ona može biti iskazana po unaprijed utvrđenim oblicima iskazivanja ili bez oblika, usmeno ili pismeno i sl. ◦ Volja može biti iskazana na tačno utvrđen i dogovoren način, a može bez izričitog i potpunog dogovora o načinu iskazivanja. 35

Obilježja volje Ako se volja iskazuje na način koji nije izričito i potpuno formuliran, kažemo da je iskazana konkludentnim radnjama (konkludentnim činima, mučanjem). Ukoliko zakonom ili drugim aktom nije naređeno iskazivanje volje u određenim pravnim poslovima, tada se oni mogu zaključiti usmeno i to ne samo riječima, več i općeprimijenjenim i općepoznatim znacima. 36

Obilježja volje Općeprihvaćeni znaci mogu se iskazivati gestikulacijom tijela, kao što je kretanje lica ili micanje nekog dijela tijela, ali na način koji je općepoznat u tumačenju kod obje zainteresirane stranke i općeprihvaćen, a kao takav ne daje sumnju u predmet tumačenja. Općeprihvaćeni, konkludentni znaci treba da stvore nesumljivu predstavu kod obje strane da je iskazana volja istovjetno prezentirana, iako je indirektno prikazana. 37

Obilježja volje Konkludentne radnje bit će prihvaćene: 1. ako iz konkretne okolnosti proizilazi da konkludentne radnje nemaju drugi smisao od smisla koji se zaključuje, 2. ako zakon ili neki drugi pravni akt izričito određuje da konkretne konkludentne radnje predstavljaju očitovanje tačno određene volje. 38

Obilježja volje Na primjer: Kod produženja pogodbe najma stvari može se promatrati slučaj prećutnog (konkludentnog) produženja pravnog posla. Ukoliko jedno lice dogovori korištenje neke stvari za jedan mjesec po tačno određenoj cijeni, pa stvar ne vrati u dogovorenom roku, pretpostavlja se da prihvata produženje ugovora o najmu stvari pod istim uvjetima do roka kada će vratiti unajmljenu stvar. 39

Obilježja volje Kod ćutanja, pravna teorija stoji na stanovištu da ono u pravilu ne predstavlja konkludentnu radnju, osim u posebnim prilikama. Za ćutanje vrijedi načelo da će se tumačiti u zavisnosti od konkretnih slučajeva i od mjesnih običaja. Ćutanje, kao oblik konkludentih radnji i kao pristanak, vrijedi samo u slučaju kada se utvrđuje za konkretne predmete i kada je odluka onog koji očituje volju istovjetna s odlukom onog koji prima očitovanje. 40

Obilježja volje Jedino na taj način može se afirmirati stara latinska maksima: Qui tacet, consentire videtur (Ko šuti, čini se da pristaje). Ovo načelo neće biti prihvaćeno u slučajevima kada jedna od stranaka nije dužna da se očituje o upućenoj volji druge stranke. Tako, na primjer: Ukoliko neko šalje ponudu za zaključenje pravnog posla ili ako dužnik moli odogodu povrata duga, naznačujući novi rok i sl. 41

Obilježja volje Za sva očitovanja volje bitno je da su data s ozbiljnom namjerom, jer bez saglasnosti volje ugovarača pravnog posla njega ne bi ni bilo. Za svaki ugovor obično se ide s pretpostavkom da postoji saglasna izjava volja prilikom njegovog zaključenja, a nesaglasnost volja mora se dokazivati. 42

Obilježja volje U pravnom prometu česti su slučajevi nesaglasnosti volja. Oni mogu nastati namjerno ili nenamjerno. Namjerna nesaglasnost volja nastaje u trenutku kada jedan od ugovarača izražava svoju volju, a zapravo je neće. Poslovi koji nastanu tako da postoji nesaglasnost volja, koju hoće neki od ugovarača, zovu se simulovani poslovi. Kako u tim poslovima nema namjere da se zaključi pravni posao, jer je namjera «simulovana» , tada su i posljedice takvog pravnog posla nepostojeće. 43

Obilježja volje Nenamjerna nesaglasnost volja nastaje u slučaju kada lice ugovarač iskazuje svoju volju, misleći da je ona ispravna, a ona ima određene nedostatke. I namjerna i nenamjerna nesaglasnost volja može uticati na pravni posao, što će zavisiti od savjesnog ugovarača i njegove volje da nakon saznanja za mane volje nastavi s pravnim poslom. 44

Obilježja volje Manifestacija volje ima mnogo. U raznim oblicima čovjek saznaje volju nekog subjekta i postupa prema njoj u zavisnosti od toga koliko je njeno neprovođenje zaprijećeno kaznom, kao i subjektivnog stava adresata prema njoj. Taj vanjski, manifestacioni oblik volje može biti: ◦ ◦ molba, upozorenje, apel, obećanje i slično. Ona može biti iskazana i u imperativnom smislu, pa u tom slučaju postoji naredba, naređenje ili zapovijest. 45

Obilježja volje Naredba predstavlja izraz volje određenog subjekta, kojim on zahtijeva određenu činidbu, a njeno provođenje se zahtijeva pod stvarnom ili prećutnom prijetnjom sile. Prijetnja silom mora biti stvarna (direktna) ili prećutna (indirektna). Stvarna prijetnja je ona koja se jasno i nesumljivo iskazuje u pravnoj normi. 46

Obilježja volje Tako, na primjer: Pravnom normom može biti propisano sljedeće: «Ko preko carinske linije prenese robu veće vrijednosti, izbjegavajući mjere carinske kontrole, ili ko se izbjegavajući mjere carisnke kontrole bavi prenošenjem robe preko carinske linije - kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. » 47

Obilježja volje U ovoj normi jasno je istaknuta stvarna prijetnja. S druge strane, postoje pravne norme u kojima nije jasno iskazana prijetnja silom. Prijetnja silom je indirektna, što znači da će, iako nije precizirana, uslijediti, ako se neki subjekat ne pridržava zahtjeva iz pravne norme. 48

Obilježja volje Nije svaka naredba pravno valjana. Npr. : Zahtjev nelegitimnog lica u tramvaju da se pregledaju putne karte ne predstavlja pravno valjan zahtjev, dok će zahtjev legitimnog revizora biti valjan 49

Obilježja volje U stvaranju i primjeni prava značajno mjesto zauzima svijest o pravu. Svijest o pravu veoma je bitna pri kažnjavanju učinioca krivičnog djela ili kod određenih naknada štete, jer je u tim slučajevima svijest o pravu odlučujuća. 50

Svijest u pravu Svijest o pravu je psihički pojam, koji se manifestira u vidu poznavanja prava. Razlikujemo poznavanje pravnih činjenica (činjenica bitnih za pravo) od poznavanja prava, a na osnovu toga mogu biti i zablude, koje još poznaje i Rimsko pravo. U tom smislu, razlikujemo: ◦ a) zabludu o činjenicama (error facti), ◦ b) zabludu o pravu (error iuris). 51

Zablude u pravu Zabluda o činjenicama je pogrešna svijest nekog subjekta o činjenicama bitnim za pravo. ◦ Nju treba razlikovati od običnih pogrešaka, (na primjer: error in calculo, računska pogreška), jer kod zablude o činjenicama (error facti) zabluda treba biti u činjeničnim pitanjima, bitnim za pravo. Tako, na primjer: Zabluda o činjenicama postoji ako se neko besplatno koristi prolazom puta preko tuđeg mosta, pogrešno misleći da je on bez naknade. Kod ove vrste greške, zabluda je jasna i ona dovodi do prestanka prolaza nakon saznanja činjenica. 52

Zablude u pravu Zabludu o pravu, kod subjekata, karakterizira pogrešna predstava o postojanju i o sadržaju pravnih pravila. Ovom zabludom stvara se pogrešna svijest o dopuštenosti ili nedopuštenosti nečega, kao i o poznavanju samih pravnih pravila. Da li vrijede pravne radnje subjekata, date pod ovom zabludom, postoje različita mišljenja. Tako, na primjer: Rimsko pravo smatra da se ne može niko opravdavati da je u zabludi i da nije znao norme zakona ili nekog drugog propisa, te da je zbog neznanja stvorio određene pravne obaveze. 53

Zablude u pravu Čak je ta okolnost stvorila i izreku: Ignorantioa iuris nocet – Nepoznavanje prava škodi. Ovom izrekom, koja je imala veoma veliki uticaj u pravu sve do danas, sud i drugi organi nisu prihvatali ispriku stranaka, koji su se pozivali na nepoznavanje propisa. To je imalo i svoje praktične, kao i etičke vrijednosti. Upuštati se u dokazivanje da je neko znao ili ne za norme koje zabranjuju određene radnje, predstavljao bi veoma težak i skup posao pravosudnim i upravnim organima. S druge strane, odgovarati za učinjeni prekršaj ili krivično djelo etički je ispravno, pa je zbog toga ovaj institut ostao aktuelan do danas. 54

PRAVNE PRETPOSTAVKE Iako je dokazivanje bitna aktivnost kojom se utvrđuje relevantna činjenica, ono nije neophodno u svakoj prilici i za sve činjenice. U pravnom prometu postoje činjenice za koje se pretpostavlja da su istinite, iako nisu bile predmet dokazivanja. One, kao takve, olakšavaju rad suda i drugih organa koji primjenjuju pravo. Za ove činjenice pretpostavlja se da postoje, iako ih ne dokazujemo. Pretpostavke dijelimo na dvije vrste: ◦ a) oborive pretpostavke, ◦ b) neoborive pretpostavke. 55

PRAVNE PRETPOSTAVKE Oborive pretpostavke (praesumptiones iuris) su one pretpostavke čije se postojanje može osporavati i koje se mogu obarati. Zainteresirani subjekti mogu dokazivati da ponuđena pravna pretpostavka nije tačna. Pravne pretpostavke temelje se na slučajevima koji su u sličnim situacijama postojali pa su postali pravilo za određena ponašanja. Dokazivanje vjerodostojnosti pravnih pretpostavki je dosta teško i mukotrpno. Ono se dozvoljava svakom zainteresiranom subjektu. Svako ko ima pravni interes ima pravo da, ako smatra netačnom pravnu pretpostavku, može to dokazivati. 56

PRAVNE PRETPOSTAVKE Tako, na primjer: Prema Općem građanskom zakoniku koji je važio u Staroj Jugoslaviji, muž je ženi imao pravo obećati i bračnim ugovorom utvrditi posebnu vrstu poklona koji se zvao jutarnji dar. Žena je imala pravo na jutarnji dar jedino ako joj je bio izričito obećan i ugovoren. Ta tražbina je dospijevala prvo jutro nakon sklapanja braka, bez obzira da li se brak konzumirao ili ne. Uobičajeno je bilo da suprug supruzi da obećani jutarnji dar, pa je taj gest supruga postao pravna pretpostavka učinjene obaveze. Ako bi žena, nakon tri godine poslije zaključenja braka, sudski tražila jutarnji dar, sud je polazio od pretpostavke da ga je ona već dobila, pa je ona morala dokazati da ga nije dobila. Ako je tražila jutarnji dar prije isteka tri godine od zaključenja braka, muž ili njegovi nasljednici, ako su tome prigovarali, morali su dokazati predaju jutarnjeg dara. 57

PRAVNE PRETPOSTAVKE Drugi primjer pravne pretpostavke nalazimo u Zakonu o osnovama javnog radiotelevizijskog sistema i o javnom radiotelevizijskom servisu Bosne i Hercegovine. 88) Članom 13. tog zakona je predviđeno je: «Smatra se da jedna osoba u svakom domaćinstvu i svaka registrirana pravna osoba u Bosni i Hercegovini ima radio ili televizijski prijemnik (u daljem tekstu: pretplatnik). » Zakon o osnovama javnog radiotelevizijskog sistema i o javnom radiotelevizijskom servisu Bosne i Hercegovine ( «Službeni glasnik Bi. H» , broj 29/02). 88) 58

PRAVNE PRETPOSTAVKE Na ovaj način, zakonodavac utvrđuje pretpostavku da svako domaćinstvo, i u njemu jedno lice, kao i registrirano pravno lice ima radio-televizijski prijemnik. Ukoliko neko lice prigovara ovoj pretpostavci, dužno je pismenom izjavom reći da nema radio ili televiziski prijemnik i omogućiti nadležnim službama da provjere te okolnosti 59

PRAVNE PRETPOSTAVKE Druga vrsta pravnih pretpostavki su neoborive pretpostavke (praesumptiones iuris et de iure). Ove vrste pravnotehničkih aktivnosti sve je manje. One su zasnovane na pretpostavci da nešto postoji, a što je vjerovatno tačno, i ne dozvoljava se dokazuje njihova istinitost. Pravni poredak ne dopušta pobijanje njihovog postojanja bilo kojim sredstvima. 60

Primjer neoborive pretpostavke je da se zabranjuje dokazivati da muž majke nije otac njene djece, što je bila neoboriva pretpostavka navedena u starom srbijanskom zakonu o braku. 61

PRAVNE FIKCIJE Pravna fikcija je još jedno pravnotehničko sredstvo u donošenju pravne odluke. Njom se uzima za izvjesnu i tačnu okolnost postojanje neke činjenice, iako se zna da ona nije tačna i da ne postoji ili obrnuto, smatra se da nešto ne postoji i da nije tačno, iako ono postoji i tačno je. Pravna fikcija razlikuje se od pravne pretpostavke po tome što se njome smatra da nešto postoji iako to ne postoji i obrnuto, a kod pravne pretpostavke smatra se postojećim ono što uobičajeno postoji. 62

PRAVNE FIKCIJE Postoji mnoštvo primjera za ovo pravnotehničko sredstvo, koje se pokazalo veoma korisnim u primjeni prava. ◦ Još staro rimsko pravo je ustanovilo pravnu fikciju “Nasciturus iam pro nato habetur, quotiens de commodis ipsius partus quaeritur” (Paulus. D. 1. 5. 7), što znači da se začeto dijete smatra kao već rođeno, ako su u pitanju njegovi interesi (nasljedna prava). 63

PRAVNE FIKCIJE Isto tako, poznata je rimska fikcija (fictio legis Cornelia) kojom se nestali rimski vojnik u borbi smatrao poginulim borcem. Primjer pravne fikcije imamo i u slučaju pozakonjenja djeteta. Pozakonjenje djeteta je zakonska fikcija, kojom se djeca rođena u nezakonitom braku izjednačavaju s djecom nastalom u zakonitom braku. Tako, pozakonjena djeca uživaju sva prava kao i zakonita djeca. 64

PRAVNE FIKCIJE Pravna fikcija je pravnotehničko sredstvo utvrđivanja relevantnih činjenica, kojim se osigurava postizanje određenih ciljeva u pravu. Kao i svaka fikcija, ona stvara nesigurnost u pravnom prometu tako da je, kao kod pravne pretpostavke, pravo treba što manje koristiti. Njena upotreba bit će i dalje prisutna u slučajevima kada je nemoguće određenu okolnost prevazići nekim realnijim metodama i kada je neizbježno njeno korištenje. 65

PRAVNO ZAKLJUČIVANJE I PRAVNA LOGIKA Osim osobine normativnosti, pravo ima i osobinu stvarnosti. Cjelovitost sagledavanja ovog instituta možemo ostvariti ako ga promatramo s gledišta donošenja zakona (de lege ferenda), kao i s gledišta njegove primjene (de lege lata). Utvrđivanje potpunog značenja pravne norme, te podvođenje pod tu normu odgovarajućeg realnog, stvarnog događaja predstavlja aktivnost koja će rezultirati pravnim zaključivanjem. Nadležni organ će realan događaj iz života podvesti pod opću normu, pa ako ustanovi da ova dešavanja odgovaraju jedan drugom, donijet će zaključak. Taj pravni zaključak zove se pravni silogizam. 66

Tumačenje prava - vrste Vezano i slobodno; Subjektivno i objektivno; Statičko i evolucionističko; JEZIČKO; DRUGI OBLICI: ◦ ◦ Logičko; Sistematsko; Historijsko; ciljno 67

Tumačenje prava u slučaju pravnih praznina Analogija; Razlog suprotnosti; Usko tumačenje izuzetaka; Drugi argumenti u tumačenju i rješavanju pravnih praznina ◦ Dokazivanje od mnjeg na veće-zabrana sladoleda u autobusu ◦ Veće na manje-pravo preče kupovine i sporedni dio ◦ Apsurdnost u primjeni ◦ Priroda stvar ◦ Dokazivanje po sličnosti ◦ Dokazivanje da nešto nije moguće 68

Usaglašavanje različitosti Opća pravna načela ◦ Npr – građani su jednaki pred zakonom ◦ Treba ih razlikovati od ideala Usaglašavanje različitosti značenja pravne norme ◦ Tumač može biti nezadovoljn pravnom normom, ali ne smije je protivno tumačiti. ◦ Norme jasnog značenja ◦ Greška u pravnoj normi ◦ GRAMATIČKE I STILSKE ◦ NORME NEPOTPUNOG ZNAČENJA ◦ BESMISLENE NORME 69

Važenje prava Važenje nižih zavise od viših pravnih normi Unutarnje i vanjski važenje Važenje prava u prostoru, Važenje prava u vremenu Rokovi i njohovo računanje Nastanak i prestanak pravne norme Retroaktivnost pravne norme 70

Pravni poredak Poreci i pravni poredak Pravni poredak ujedinjuje: ◦ Pravne norme, ◦ Ljudsko ponašanje prema tim normama, ◦ Konkretne pravne vrijednosti za određenu sredinu - Sadržaj pravnog poretka: - Normativni element, - Faktički element, - Ljudske radnje i postupci - Zakonitost kao element - Vrijednosni element 71

Pravni sistem Pojam Sastav ◦ PRAVNA USTANOVA ILI INSITUCIJA, Saučesništvo, naslijeđe, šteta, pravni akti i sl ◦ PRAVNA GRANA Krivično, građansko i sl. ◦ PRAVNA OBLAST-PODRUČJE Unutarnje i međunarodno Javno i privatno Materijalno i procesno Subjektivno i objektivno 72

Veliki pravni sistemi Kontinentalnoevropski, Anglosaksonski, islamski. , Sistemi azijskih naroda, Hindu pravni sistem, Kineski pravni sistem, Japanski pravni sistem 73

Zakonitost Osobenosti pravnog poretka: Norme različitih donosioca Pravo kao logičan sistem, Hijerarhijske osnove uređenja Norme menje pravne snage u s kladu s normama više pravne snage, ◦ Na vrhu je najviši pravni akt države: ustav ◦ ◦ 74

Zakonitost Vrste: ◦ ◦ ◦ Formalna i materijalna, Početna, naknadna, Neposredna i posredna Padjuridizacija-država želi sve da normira Proliferacija-prekomjerno i bespotrebno stavarnje pravnih akata 75

Teorije o pravu - Prirodno pravo Antičko, Sofisti Kasniji period 76

Antičko pravo 77

Teorije o pravu POZITIVIZAM ◦ PRAVNI POZITIVIZAM DOGMATSKI (legalistički) POZITIVIZAM (Bugnet) NORMATIVISTIČKI (logičko-analitički)POZITIVIZAMHans Kelzen HISTORIJSKOPRAVNI POZITIVIZAM – Savigny, Puhta SOCIOLOŠKI POZITIVIZAM – Ihering, Heck, Pound, Duguit, Marks, Engels, Weber, Luhmann 78

Druge teorije Radbruh Kaufman Škola slobodnog prava-Kantorowicz, Hegel Integralna teorija prava – Visković, Kosi, Hal Dworkin (pravo-moral); Druge škole-pravni realizam-Perelman (o tumačenju prava); 79

Pravo i pravda 80

Struktura prava HVALA NA PAŽNJI!!! 81