SLOBODA KRETANJA OSOBA I PRAVO POSLOVNOG NASTANA U

SLOBODA KRETANJA OSOBA I PRAVO POSLOVNOG NASTANA U EUROPSKOJ UNIJI OPĆI ASPEKTI CRISTIAN PUP

Glavni tekstovi ► Sporazum ► Članak 12 (zabrana diskriminacije po osnovi državljanstva) ► Članci 17 -21 (europsko državljanstvo) ► Članci 9 -42 (sloboda kretanja osoba) ► Članci 43 -48 (pravo nastana) ► Članci 61 -69 (vize, azil, imigracija i ostale politike o slobodi kretanja osoba) ► Članci 136 -142 (socijalna politika, obrazovanje, stručno osposobljavanje i mladež)

Prethodno sekundarno zakonodavstvo ► ► ► ► Direktiva Vijeća. 64/221 / EEC o usklađivanju posebnih mjera glede kretanja i boravka stranih državljana koje su opravdane na temelju javne politike, javne sigurnosti ili javnog zdravlja (SL L 056 od 4. travnja 1964. ), izmijenjena Direktivom Vijeća 72/194 / EZ od 18. svibnja 1972 (SL L 121 od 26. svibnja 1972. Direktiva Vijeća 68/360 / EEZ o ukidanju ograničenja kretanja i boravka unutar Zajednice za radnike država članica i njihove obitelji (SL L 257 od 19. listopada 1968. ) Uredba Vijeća br. 1612/68 o slobodi kretanja radnika unutar Zajednice; izmijenjena i dopunjena Uredbom Vijeća br. 312/76 od 9. veljače 1976. , izmijenjena i dopunjena Uredbom Vijeća br. 2434/92 / EEZ od 27. srpnja 1992. Direktiva Vijeća 77/486 / EZ od 25. srpnja 1977. o obrazovanju djece radnika migranata Uredba Komisije 1251/70 od 29. lipnja 1970. o pravu radnika da ostanu na teritoriju države članice nakon prekida radnog odnosa u toj državi Direktiva Vijeća 75/34 / EZ od 17. prosinca 1974. godine o pravu državljana države članice da ostanu na teritoriju druge države članice nakon što su bili samozaposlene osobe Direktiva Vijeća 73/148 / EEZ o ukidanju ograničenja kretanja i boravka unutar Zajednice za državljane država članica u pogledu određivanja i pružanja usluga Direktiva Vijeća 90/364 / EEC o pravu boravka Direktiva Vijeća 90/365 / EZ od 28. lipnja 1990. o pravu boravka za radnike i samozaposlene osobe koji su okončali svoju djelatnost Direktiva Vijeća 94/80 / EEC koja pruža detaljne mehanizme koji se odnose na pravo glasanja i sudjelovanja na općinskim izborima za izborne jedinice za građane Unije s prebivalištem u državi članici čiji građani nisu Direktiva Vijeća. 93/96 / EEC o pravu boravka za studente Direktiva Vijeća 73/183 / EZ od 28. lipnja 1973. o ukidanju ograničenja na slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga smozaposlenih osoba koje obavljaju samostalnu djelatnost u poslovnim i financijskim institucijama Direktiva 89/48 / EZ od 21. prosinca 1988. o općem sustavu priznavanja diploma stečenih po završetku stručnog obrazovanja i usavršavanja u trajanju od tri godine, izmijenjena i dopunjena Direktivom Vijeća 92/51 / EZ od 18. lipnja 1992. Direktiva Parlamenta i Vijeća 99/42 / EZ od 7. lipnja 1999. o uspostavi mehanizma za priznavanje kvalifikacija u profesionalnim aktivnostima obuhvaćenim Direktivom o liberalizaciji i prijelaznim mjerama za opći sustav priznavanja kvalifikacija Direktiva Vijeća. 98/5 / EZ od 16. veljače 1998. o olakšavanju stalnog obavljanja odvjetničkog zanimanja u drugoj državi od one u kojoj je stečena kvalifikacija Uredba Vijeća (EEZ-a) br 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene, nezavisne radnike i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice.

Ključna pitanja ► Korisnici slobode kretanje osoba - iako su u početku bilo samo radnici i samozaposleni državljani država članica, slobodno kretanje i pravo poslovnog nastana je postupno prošireno i na članove obitelji radnika (Uredba od 15. listopada 1968. i Direktiva od 21. svibnja 1973. ), a zatim i na studente, umirovljenike i sve one koji su prestali svoju profesionalnu djelatnost (Direktiva od 28. lipnja 1990. ). ► Europsko državljanstvo - korak naprijed u progresivnom odvajanju slobodnog kretanja od gospodarske aktivnosti napravljen je Ugovorom iz Maastrichta uspostavljanjem državljanstva EU za svakog državljanina države članice (članak 17. do 21. Ugovora o EZ-u. ). Građani EU imaju pravo kretanja i boravka gdje žele na teritoriju država članica i pravo, u zemlji prebivališta, glasovati i biti kandidati na lokalnim izborima i izborima za Europski parlament. Imaju pravo uputiti žalbu Europskom parlamentu i europskom pučkom pravobranitelju. Oni imaju pravo na diplomatsku zaštitu svih država članica.

Ključna pitanja ► Sloboda kretanja - Korisnici slobode kretanja i prava na boravak imaju pravo napustiti zemlju čiji su građani uz predočenje važeće identifikacijske isprave ili putovnice i ući na teritorij druge države pod istim uvjetima. Države članice obvezne su su izdati ili obnoviti ove dokumente i ne mogu nametnuti neka neizravna ograničenja kao što je obvezivanje građana da prenesu dio svoje zarade u zemlju podrijetla ili da se nakon nekog vremenskog razdoblja vrate u zemlju podrijetla. ► Pravo nastana - iste osobe imaju pravo boraviti u bilo kojoj državi članici. Nakon razdoblja od 3 mjeseca, boravište postaje službeno izdavanjem boravišne dozvole na razdoblje od 5 godina, nakon čega se obnavlja. Nedostatak boravišne dozvole nije argument za protjerivanje iz zemlje. ► Ograničenja slobode kretanja i prava boravka - Države članice mogu ograničiti slobodu kretanja samo iz razloga javnog zdravlja, javnog poretka i političkih razloga. Direktiva od 25. veljače 1964. utvrđuje uvjete za primjenu izuzeća i navodi da se ekonomski razlozi ne mogu koristiti kao razlozi javne politike i da se ograničenje treba temeljiti isključivo na osobnom ponašanju dotičnog pojedinca. Direktiva sadrži i popis bolesti na koje se nadležna tijela mogu pozivati da bi opravdala odbijanje ulaska na teritorij države članice. ► Specifičan slučaj Schengenskom prostora - Schengenski sporazumi, koji su obvezatni za 10 države članice, ukinuli su kontrolu osoba na vanjskim graničnim prijelazima država potpisnica tih sporazuma, za građane EU, za građane trećih država i za njihovu primjenu ojačati pravosudnu, carinsku i policijsku suradnju. Što se tiče građana trećih država ti sporazumi predviđaju samo jednu vizu za razdoblje od 3 mjeseca. Sukladno članku 61, unesenom u sporazum EZ Sporazumom iz Amsterdama, načela koja određuju Schengenske sporazume proširena su uredbom na teritorij Europske Unije.

Sloboda obavljanja stručne djelatnosti Korisnici slobodne kretanja imaju pravo nastaviti radni odnos, bilo u obliku radnog odnosa (sloboda kretanja radnika) ili u obliku slobodnog zanimanja (pravo poslovnog nastana) u drugim državama članicama pod istim uvjetima kao i državljani te države, odnosno države domaćina. Prema tim odredbama, imaju pravo osnivati i voditi industrijska, trgovačka i poljoprivedne poduzeća ili imati slobodna zanimanja kao glavnu ili sekundarnu djelatnost u bilo kojoj državi članici. ► Uz prava zapošljavanja imaju i pravo na obrazovanje i stručno usavršavanje u državi primateljici pod istim uvjetima kao i građani države primateljice. Zabranjen je svaki oblik porezne diskriminacije, izravne ili neizravne, građana i tvrtki iz drugih država članica. ►

Ograničenja slobode obavljanja stručne djelatnosti Države članice mogu zabraniti građanima iz drugih država članica da zauzimaju pozicije u javnim službama uključivši izravno ili neizravno sudjelovanje u vršenju javnih ovlasti ili funkcija čija je svrha zaštita općih interesa države ili drugih javnih tijela. Isto odstupanje se odnosi i na slobodna zanimanja koje imaju veze, čak i povremeno, s obavljanjem javnih dužnosti. ► Međutim, svaka mjera ograničavanja slobodnog kretanja osoba i prava na nastanu mora biti razmjerna ciljevima. Štoviše, sloboda kretanja ne može spriječiti države članice da zahtijevaju diplomu ili poznavanje jezika iz određenih područja. Usvojeno je nekoliko direktiva da bi se olakšalo uzajamno priznavanje kvalifikacija između zemalja članica. ►

Isključenje nacionalnih situacija ► ► ► Jedan građanin iz Europske Uije ili trgovačko društvo ne mogu se pozvati na odredbe o slobodnom kretanju osoba kao temelj protiv vlastite države u nekoj čisto nacionalnoj situaciji, kao što je slučaj jednog građanina koji nije radio (nije obavljao neku djelatnost) ili nije školovan u nekoj (drugoj) nacionalnoj državi. Pojam građanin Europske Unije – Uvjeti dobivanja državljanstva. Svaki građanin jedne države članice ima i status građanina Europske Unije. Svaka država članica ima isključivu nadležnost definirati uvjete za dobivanje državljanstva. Gospodin Micheletti živio je u Argentini i ima dvojno državljanstvo: argentinsko i talijansko. Talijansko državljanstvo dodijeljeno mu je u skladu s talijanskim zakonodavstvu, jer mu je otac bio Talijan. Gospodin se Micheletti pozvao na svoj status građanina Eurospke Unije kada je hito raditi kao liječnik. Prema španjolskom zakonodavstvu, u slučaju dvojnog državljanstva i kada nijedno nije španjolsko, ono koje se uzima u obzir je ono prema zadnjem mjestu boravka prije dolaska u Španjolsku. Znači, prema španjolskom zakonodavstvu gospodin Micheletti argentinski je državljanin i zbog tog razloga vlasti su mu odbile izdavi boravišnu dozvolu Europske Unije. On se žalio na odbijanje na španjoskom sudu, a španjolski je sud iskoristio postupak prethodnog odlučivanja i poslao predmet Europskom sudu. Europski je sud odlučio da je za definiranje uvjeta za dobivanje ili gubitak državljanstva nadležna svaka država članica i da se ta nadležnost mora obaviti uz poštivanje prava Europske Unije. Države članice ne mogu ograničiti učinke dodjele državljanstva u jednoj državi članici nametanjem dodatnih uvjeta za priznavanje državljanstva , u svrhu izvršenje temeljnih prava predviđenih Sporazumom. Gospodin Micheletti je dobio na sudu. (Europski sud, 7. srpnja 1992. , Micheletti, Premet br. 369/90)

SUDSKA PRAKSA Sloboda ulaska na teritorij druge države. ► Sve dok država članica ima pravo tražiti državljanima drugih država da prijave svoju prisutnost popunjavanjem obrazaca, uvjeti za to, a posebno vrijeme u kojem se mora obaviti ta prijava ne trebaju biti pretjerano restriktivni, a kazna za neispunjenje ove obveze ne mora biti nerazmjerna. ► G. Messner, njemački državljanin, optužen pred talijanskim sudom jer nije prijavio u roku od tri dana svoj ulazak na teritorij Italije, onako kako predviđa talijanski zakon. Ova je prijava bila obvezna za radnike, davatelje usluga i za one koji su zahtijevali ove usluge, te za one koji su željeli ostati kraće od tri mjeseca u Italiji. ► Oni koji nisu poštovali ovu obavezu riskirali su osudu na tri mjeseca zatvora i novčanu kaznu od 400 000 talijanskih lira. Gospodin Messner tvrdio je na sudu da je taj zahtjev u suprotnosti sa slobodom kretanja, koju previđa pravo Europske uniije. Nakon što se iskoristio postupak prethodnog odlučivanja, Europski je sud zaključio da, u skladu s člankom 8 (29 Direktive 68/360 /EZ od 15. listopada 1968. godine i čl. 4 (2) Direktive 73/148 / EZ od 21. svibnja 1973. , nadležne vlasti jedne države članice mogu zahtijevati građanima druge države da prijave svoje prisustvo državnih tijela dotične države, ali takva je obveza u suprotnosti s pravom Europske Zajednice, ako je pretjerano stroga, odnosno restriktivna ili ako su kazne predviđene za nepoštivanje nerazmjerne. U ovom slučaju, kratko razdoblje, od tri dana, koje je odredilo talijansko zakonodavstvo nije opravdano, jer ta mjera ima za cilj praćenje mobilnosti ljudi u Italiji i kazne su pretjerane. Mjera predstavlja kršenje prava Europske Unije. ► (Europski sud , 12. prosinca 1989. , Messner, Predmet 265/88)

SUDSKA PRAKSA Pojam građanina EU - Uvjeti stjecanja državljanstva ► Svaki državljanin države članice Europske Unije ima i statut državljanina Europske Unije. Svaka država članica ima isključivu nadležnost definirati uvjete za dobivanje državljanstva.

Sloboda ulaska na teritorij druge države članice ► Javni poredak ili mjere javne sigurnosti čiji je učinak ograničenje prava boravka nekog građanina druge države članice moraju se temeljiti isključivo na ponašanju dotične osobe i ne mogu biti posljedica kaznene osude. ► Grčko zakonodavstvo predviđa da svaki put kada je neki stranac osuđen zbog kršenje propisa o drogama, sud koji donosi odluku obvezan je odrediti doživotno protjerivanje, izuzev slučaja kada postoje razlozi, pogotovo obiteljski, koji opravdavaju ostanak u zemlji. Takva osoba može ponovo ući na teritorij grčke države nakon razdoblja od 3 godine i samo nakon odobrenja Ministarstva Pravosuđa. Gospodinu Calfi, talijanskom državljaninu, sudi se zbog posjedovanja i trošenja droga tijekom putovanja u Grčku. Kazneni ga je sud osudio na 3 godine zatvora. Sud je naložio i doživotno protjerivanje s teritorija Grčke. Gospodin Calfa uložio je žalbu protiv protjerivanja, pozivajući se na slobodu kretanja osoba predviđenu pravom Europske Unije. Kasacijski je sud poslao predmet Europskom sudu na postupak prethodnog odlučivanja. ► U svojem odgovoru, Europski je sud odredio da u skladu s Direktivom 64/221/CE od 25. veljače 1964. , javni poredak ili mjere javne sigurnosti čiji je učinak ograničenje prava boravka građanina druge države članice mora se temeljiti isključivo na ponašanju dotične osobe i ne može biti posljedicoa kaznene osude. Stoga, doživotno protjerivanje ne može se odrediti automatski na temelju kaznene osude, ako nije uzeto u obzir ponašanje osuđenika ili opasnost koju on predstavlja po javni poredak. Protjerivanje gospodina Calfe krši pravo Europske Unije.

Slobodno kretanje radnika - primjena načela kod profesionalnih športaša Profesonalni športaši radnici su u smislu članka 39 al TCE (Sporazuma Europske Zajednice). Pravila prema kojima je prelazak jednog nogometaša iz jednog kluba u drugi uvjetovan plaćanjem novčanog iznosa i koja odrešuju jednu kvotu nacionalnih igrača za svaku momčad u jednoj utakmici suprotna su ovom članku. ► Članak 39 Sporazuma ima prednost primjene pred pravilima koje određuju športske udruge, sukladno kojima profesionalni nogometaš koji je državljanin jedne države članice ne može na kraju ugovora s jednim klubom zaposliti se u drugi klub iz druge države članice ako ovaj zadnji klub nije platio drugom klubu novčani iznos za transfer, pripreme ili razvoj. Takva pravila, iako se ne razlikuju od onih koje se odnose na prelazak u okviru jedne države članice, takve su prirode da ograničuju slobodu kretanja igrača koji žele raditi u drugoj državi članici njhovim obeshrabrivanjem da napuste klub, čak i nakon isteka ugovora. ► Članak 39 primjenjuje se i pravilima koji zabranjuju nogometnim klubovima da tijekom utakmica imaju na terenu određeni broj nogometaša, koji su građani druge države članice. Takvo je pravilo suprotno načelu ukidanja bilo kakve diskriminacije na osnovu državljanstva kada je u pitanju zapošljavanje, plaćanje i radni uvjeti. Športski savezi mogu nametnuti uvjete o državljanstvu igrača u slučaju utakmica među nacionalnim momčadima različitih država. ►

Odvijanje stručne djelatnosti – zakonodavstvo koje ograničuje trajanje zaposlenja – indirektna diskriminacija – koncept zaposlenja u javnim službama. ► ► ► Zapošljavanja asistenta za strani jezik nije zapošljavanje u javnim službama u smislu članka 39 (4) Sporazuma. Uredba koja ograničuje trajanje tog zapošljavanja na 6 godina neizravna je diskriminacija na osnovu državljansta, sve dok se ne primjenjuje i na druga radna mjesta. Dl. Allue, španjolski državljanin i gospodin Coona, britanski državljanin, bili su asistenti za strane jezike vrijeme od 6 godina na Sveučilištu u Veneciji. Na kraju tog razdoblja, sveučilište je odbilo da im obnovi ugovore s obrazloženjem da tallijansko zakonodavstvo zabranjuje zapošljavanja stranih asistenta dulje od 6 godina. Upućena žalba na talijanskom sudu, koji je poslao predmet Europskom sudu, s dva prethodna pitanja o odlučivanju. Prvo se je pitanje odnosili na to da li se zapošljavnaje jednos stranog asistenta može smatrati zapošljavanje u javnim službama, što ga izuzima od primljene članka 39 Sporazuma. Europski je sud naveo da takvo zapošljavanje i sva profesorska mjesta ne uključuju (˙podrazumijevaju) vršenje ovlasti, dodijeljeno javnim pravom, odnosno da to nisu funkcije čija je svrha obrana općih interesa društva, i stoga ne zahtijevaju poseban odnos odanosti prema državi od strane osoba koja radi na takvom mjestu. Stoga, ne predstavlja zaposlenje u javnoj službi, u smislu članka 39. (4) Sporazuma. Drugo se pitanje odnosilo na činjenicu da li su diskriminacije na osnovu državlanstva nametnute talijanskim zakonodavstvom. Europski je sud tvrdio da većina asistenata za strane jezike nisu talijanski državljani pa zbog toga, zakon diskriminira na osnovu državljanstva osobe iz drugih država članica. Diskriminacijska mjera krši članak 39 iz Sporazuma. Eurospki je sud odbio, prije svega, argumente talijanske vlade koji su opravdavali mjeru, a to je pogotovo opasnost po asistente da će izgubiti kontakt s materinskim jezikom, da nisu odabrani po kriterijima natječaja i zbog potrebe da se kontrolira broj stranih asistenata u skladu sa zahtjevima sveučilišta. Po mišljenju Europskog suda te se poteškoće mogu riješiti drugim mjerama.

Pristup nekom zanimanju - zahtjev poznavanja jezika. Jedna država članica može zatražiti od zubara, zaposlenog temeljem ugovora za socijalno osiguranje, da ima barem osnovna znanja jezika zemlje u kojoj radi. ► Europski je sud odredio da države članice imaju pravo tražiti od zubara, građanina druge države članice, koji je zatražio zaposlenje u nekoj državi, određeni stupanj poznavanja jezika države u kojoj se nastanio. Efikasnost komunikacije zubara sa svojim pacijentima i s upravnim tijelima ili profesionalnim udrugama osnovan je temelj za zatjevanje poznavanja jezika, prije zapošljavanja u drugu državu članica. Važno je ipak da ti zahtjevi poznavanja jezika ne prijeđu razinu onoga što je potrebno za postizanje tog cilja. Stoga, u interesu je pacijenata čiji materinski jezik nije službeni jezik da imaju dovoljan broj praktičara (zubara) s kojima da mogu komunicirati na svom jeziku. ►

Uvjeti koji se odnose na traženje posla - državljanin druge države članice ima pravo na iste socijalne pogodnosti pod istim uvjetima kakve imaju i građani dotične zemlje Jedan beskamatni kredit dodijeljen na rođenju, koji subvencionira država, društvena je olakšica u smislu Uredbe od 15. listopada 1968. Državljani drugih država članica imaju pravo na te olakšice, pod istim uvjetima, kao i građani dotične zemlje. ► Socijalne i porezne olakšice koje pravilnik proširuje i na građane drugih zemalja su one koje, čak i ako nemaju veze s ugovorom o radu, odobravaju se građanima prema njihovom statusu radnika ili rezidenata na teritoriju države i zato se odobrava i građanima iz drugih zemalja, da bi se potakla mobilnost unutar Zajednice. ► Ovaj se pojam odnosi i na beskamatne zajmove kod rođenja, koje daje državana kreditna institucija sa državnim subvencijama, obiteljima s niskim prihodima, za poticanje nataliteta. Takvi bi se krediti trebali davati, pod istim uvjetima, i radnicima iz drugih država članica. ►

Slobodno kretanje radnika - zabrana porezne diskriminacije ► ► ► Porezni sustav koji je takav da određuje da porezni obveznici ne žive u drugoj državi članici kako bi mogao prikuljati (neopravdano) porez suprotan je članku 39 al TCE (SFEZ) Gospodin Biehl, njemački državljanin, živio je u Luksemburgu od 15. studenoga 1973. do 31. listopada 1983. U tom je razdoblju bio zaposlen u toj državi. Od 1. studenoga vratio se natrag u Njemačku da tamo živi. Za razdoblje od 1. siječnja 1983 do 31. listopada 1983. , poslodavac mu je zadržao porez na plaću. Na kraju godine, znači porezne godine 1983. , proizašlo je da je platio više poreza nego što je dugovao državi Luxemburg. Gospodin Biehl zatražio je poreznim tijelima povrat poreza, obzirom da je platio veći iznos od onoga što je trebao. Porezna su tijela to odbila tvrdeći da luksemburški zakon predviđa da porez na prihod zaposlenika, koji su rezidenti (boravili) i plaćali porez za samo jedan dio godine, pretvara se u dobit, u državnoj blagajni i ne može se dobiti povrat. Gospodin Biehl uputio je žalbu protiv načelnika službe za porez Državnom Vijeću, tvrdeći da zakon vodi do prikrivene diskriminacije i da je to zabranjeno od strane prava Europske Unije, obzirom da se odnosi na one porezne obveznike koji nisu državljani Luksemburga. Odgovor poreznih tijela bio je da su pravne odredbe namijenje tome da sprječe porezne obveznike koje žive u inozemstvu da steknu neopravdane koristi u odnosu na one koji živu u Luksemburgu. Državno je vijeće uputilo predmet na prethodno odlučivanje a odgovog Europskog suda bio je da ta su takve odredbe nepogodne za one koji se ne zapošljavaju u državi u kojoj žive, nakon što odu iz zemlje tijekom godine dana. Iznosi oduzeti iz plaća izračunati su na temelju plaće za cijelu godinu, a porezni obveznik ne može dobiti iznose ilegalno zadržane. Iako se sustav primjenjuje bez odzira na državljanstvo, postoji rizik da djeluje samo protiv onih osoba koji su državljani drugih država članica, ako su to osobe koje napuste zemlju tijekom godine. Odredbe zapravo krše članak 39 Sporazuma Europske Zajednice.

Pravo poslovnog nastana - zabrana porezne diskriminacije. ► Porezni sustav države članice koja izuzima od poreza na imovinu samo vrijednost udjela (dionica) u tvrtki s poslovnim nastanom (sjedištem) u toj državi suprotan je članku 43. Ugovora. ► Nizozemski porezni zakon propisuje da osobe koje imaju udjela u društvu sa sjedištem u Nizozemskoj, kada im takav udjel omogućava utjecati na društvo, imaju pravo na odbitak vrijednosti dionica od imovine koja se oporezuje. ► G. Baars, rezident (prebivalac) u Nizozemskoj, bio je vlasnik svih dionica tvrtke sa sjedištem u Irskoj. Nizozemska su porezna tijela smatrala da se vrijednost tih dionica treba oporezivatiobzirom da nisu dionice jedne nizozemske tvrtke. ► Tijekom postupka prethodnog odlučivanja koji su pokrenuli nizozemski sudovi, Europski je sud odredio da se članak 43(29 Sporazuma primjenjuje, obzirom da pravo nastana uključuje i prava osnivanja i vođenja tvtke u drugoj državi. Nizozemski je zakon suprotan članku 43 jer vodi do razlike u tretiranju poreznih obveznika, tako što uzima kao kriterij mjesto sjedišta tvrtke gdje su porezni obveznici dioničari. Suprotno argumentima nizozemske vlade, Europski je sud bio mišljenja da takva razlika se ne može opravdati potrebom za održavanje koherencije poreznog sustava.

Sloboda kretanja radnika i pravo nastana - pristup obrazovanju financiranje studija ► Dijete građanina EU koji koristi svoje pravo na slobodno kretanje ili pravo poslovnog nastana ima pravo na financiranje studija od strane države u kojoj njegovi roditelji rade, pod istim uvjetima kao i državljani te države. ► Nizozemski zakon kaže da studenti koji studiraju u inozemstvu imaju pravo na financiranje studija. Gospodin i gospođa Meeusen su belgijski državljani koji žive u Belgiji. G. Meeusen je direktor i jedini vlasnik tvrtke sa sjedištem u Nizozemskoj. Gospođa Meeusen je zaposlenik ove tvrtke s radnim vremenom od dva dana u tjednu. Njihova kći studira na belgijskom fakultetu koji se nalazi na popisu institucija kojima Nizozemska može dodijeliti subvencije. Nizozemske su vlasti odbile financirati studije na temelju toga što se se njezini roditelji ne mogu smatrati radnicima migrantima u smislu članka 39 Sporazuma Europske Zajednice, jer ne žive u Nizozemskoj. Kao odgovor na postupak prethodnog odlučivanja koji su pokrenuli nizozemski sudovi, Europski je sud odlučio: činjenica da je jedna osoba u braku s direktorom tvrtke i jedinim vlasnikom te tvrtke u kojoj ta osoba radi ne isključuje mogućnost da se ta osoba smatra radnikom u smislu članka 39 Sporazuma EZ i Udredbe Vijeća 1612/68 od 15. listopada 1968. Gospođa Meeusen radnik je smislu ovih odredaba. dijete građanina jedne države članice koji radi na teritoriju druge države, a zadržava prebivalište na teritoriju države čiji je građanin može se pozvati na članak 7 (2) Uredbe 1612/68 da bi dobio financiranja studija pod istim uvjetima koji se primjenjuju djeci iz države zaposlenja bez da se vodi računa o mjestu prebivanja djeteta. Kći gospodina i gospođe Meeusen ima pravo na nizozemsku subvenciju na osnovu rada njezine majke. dijete građanina jedne države članice koji je samozaposlena osoba u drugoj državi članici, a živi na teritoriju države čiji je građanin može dobiti financiranje sutdija pod isitm uvjetima koji se primjenjuju djeci građana države u kojoj radi, bez ispunjenja drugih uvjeta kao što je mjesto prebivališta djeteta. Stoga, dijete obitelji Meeusen ima pravo na financiranje studija i na osnovu rada oca, koji je izvršio pravo poslovnog nastana. ► ►

Situacije čisto nacionalnog karaktera Jedan se građanin Europske Unije ne može pozvati na načelo slobode kratanja osoba protiv vlastite države, onda kada nije iskoristio pravo na slobodu kretanja. ► U Francuskoj, osobe koje žele raditi u frizerskom salonu moraju imati diplomu za to. Građani Europske Unije koji su radili 6 mjeseci u drugoj državi članici kao frizeri izuzeti su od tog pravila. To je izuzeće uneseno u francusko zakonodavstvo nakon implementacije Direktive Vijeća 82/489/EZ od 19. srpnja 1982. , o mjerama za stvarno izvršenje prava nastana i pružanja frizerskih usluga. Gospodin Aubertin, francuski državljanin, pozvan je na suđenje jer je radio u frizerskom salonu bez diplome. U svojoj je obrani iznio da je francusko zakonodavstvo suprotno europskom pravu i diskriminira francuske državljane. ► Francuski je sud zatražio mišljenje Europskog sud, koji je odlučio da se na pravila o slobodi kretanja osoba ne može poznati francuski državljanin koji ne radi izvan granica Francuske. Ova je situacija nacionalni problem. Da bi se mogao pozvati na europsko pravo, gospodin Aubertin morao je biti državljanom druge države članice ili školovati se ili raditi u tom zanimanju izvan granica svoje zemlje. ►

Dodatna bibliografija ► ► ► BLANQUET & FASQUELLE, Grands arrêts de la CJCE, vol. 2, Dalloz, Paris, 2002. DRUESNE, Droit matériel et politiques de la Communauté européenne , coll. Droit fondamental, PUF, Paris, 2001. DUBOUIS et C. BLUMANN, Droit matériel de l’Union européenne, Montchrestien, Paris, 2001, 603 p. DUTHEIL DE LA ROCHERE, Droit communautaire matériel, Hachette Education, Paris, 2001. GREEN, HARTLEY & USHER, The Legal Foundations of the Single Market, New York, 1992. ICARD, Droit matériel et politiques communautaires, Eska, 2001. LE MIRE, Droit de l’Union européenne et politiques communes, Collection Memento, Dalloz, Paris, 2001. OLIVER, Free Movement of Goods in the European Community, Sweet & Maxwell, London, 1996. MAGNETTE, La citoyenneté européenne, Ed. de l’Université de Bruxelles, Brussels, 1999. PERTEK, Les avocats en Europe, L. G. D. J. , Paris, 2000. WYATT & DASHWOOD, European Community Law, Sweet & Maxwell, London, 1993.