SLOBODA IZRAAVANJA I PRAVO NA KOMUNIKACIJU SLOBODA IZRAAVANJA

SLOBODA IZRAŽAVANJA I PRAVO NA KOMUNIKACIJU

SLOBODA IZRAŽAVANJA Članak 10. - Sloboda izražavanja Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost. 1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

Posebnu zaštitu uživaju mediji kao “javni čuvari” Ograničenja slobode izražavanja podložna su strogom ispitivanju i moraju biti na odgovarajući način propisana (Sunday Times) Restrikcije mogu imati negativan efekt i mogle bi voditi umanjenju suštine prava na slobodu izražavanja

Sloboda govora predstavlja samo jedno u nizu univerzalnih ljudskih prava, prava svakog pojedinca u cijelome svijetu. Zbog toga se kaže da je neko pravo univerzalno ljudsko pravo, jer treba važiti za svakog pojedinca podjednako u cijelome svijetu. „Ljudska su prava složena prava; s jedne strane imaju moralnu dimenziju i utoliko su prije državna, moralno utemeljena prava, a s druge, svoje puno značenje imaju tek kao politički fiksirana, juridička prava; zato njihova analiza mora uzeti u obzir moralna, pravna i politička promišljanja“

Komunikacijska prava su temeljna ljudska prava. Ona jamče pravo na informaciju (Ustav čl. 38, st. 4. ), pravo na sudjelovanje u medijima (Ustav čl. 38 st. 2. i pravo na privatnost (Ustav čl. 35). Ipak, trendovi razvoja nove ekonomije i razvoj informacijskih tehnologija imaju značajan utjecaj na slobodan protok informacija i pravo na komunikaciju.

Iz navedenih postavki suvremene nove , informacijske ekonomije izvire suverenitet suvremene tehnologije i komunikacije i razvija se nova tehnologija suvereniteta. Kulturološki trendovi kao posljedica tehnološke revolucije medija, odnos postmoderne prema pitanju privatnosti, promijenio je i praksu u novinarstvu prema pitanjima privatnosti.

Sve se više u medijima pojavljuju i potiču medijski žanrovi koji dokidaju pravo na privatnost, kojima se ljudi prate, snimaju i javno pokazuju u najintimnijim trenutcima. Gubi se temeljno ljudsko pravo- pravo na privatnost kao temeljno pravo svakoga pojedinca što dovodi do krize identiteta i osobnosti. S druge strane, to također dovodi do krize novinarstva što znači da novinari ne poštuju etičke i pravne norme u svojoj profesiji.

Preko procesa komercijalizacije medija smanjuje se različitost i kvaliteta programa i upravlja sviješću građana. Također, komercijalizacija medija ima za posljedicu tržišno vođeno novinarstvo koje teži senzacionalizmu i kršenju prava na privatnost objavom osobnih podataka građana.

Pravo na pristup informacijama u Republici Hrvatskoj prvenestveno je uređeno Zakonom o pravu na pristup informacijama (Narodne novine br. 172/2003, 144/2010, 37/2011, 77/2011) Navedenim Zakonom uređuje se pravo na pristup informacijama koje posjeduju, raspolažu ili nadziru tijela javne vlasti, propisuju načela prava na pristup informacijama , izuzeci od prava na pristup informacijama i postupak za ostvarivanje i zaštitu prava na pristup informacijama.

Za razumijevanje suvremenog informacijskog društva, samih implikacija razvoja suvremenih informacijskih tehnologija na privatnost te društvenih i kulturnih promjena, nije presudno ono što se može dogoditi, već razlog zašto će se nešto dogoditi. U novoj eri informacijskog društva, većina proizvodnih procesa je automatizirana i pojednostavljena čak i dovedena na razinu upravljanja umjetnom inteligencijom.

U svim demokratskim društvima javljaju se i kritičari legalizacije prava na dostup informacijama, pa se tako javljaju prigovori da će se zbog toga onemogućiti «normalno» i učinkovito funkcioniranje vlade, da će to prouzročiti iznimno velike troškove u radu tijela javne vlasti, odnosno da će se na taj način omogućiti samo dostup onim informacijama koje nisu od značaja za nadzor nad njihovim radom.