Rimski graanski postupak IUS QUOD AD ACTIONES PERTINET

Rimski građanski postupak (IUS QUOD AD ACTIONES PERTINET)

Razvitak rimskog građanskog postupka � � � Postoje kazneni i građanski postupak. Kazneni postupak- primjenjuje se za kaznena djela koja goni i kažnjava država jer ih smatra društveno opasnim. Građanski postupak- primjenjuje se u slučaju kada pravni sistem smatra nepoštivanje pravne norme povredom privatnih interesa pojedinaca koje izaziva samo spor između građana kao pojedinaca.

� � � Građansko procesno pravo obuhvata norme kojima se regulira postupak kao pravna metoda prema kojoj postupaju sudovi u vršenju sudske funkcije, kao i norme kojima se regulira organizacija i nadležnost sudova. Pravilima o građanskom postupku se propisuju forme za zaštitu postojećih prava: to su pravila formalnog prava. Pravna zaštita povrijeđenog prava se mogla ostvariti samo ako je za takav slučaj postojala posebna tužba (actio).

� � � Bez unaprijed predviđene konkretne tužbe, materijalnopravni zahtjev po civilnom pravu nije smatran ni postojećim ni opravdanim. Rimski građanski postupak je prošao kroz tri oblika: legisakcioni, formularni, ekstraordinarni. Postojala je mogućnost rješavanja sporova mimo suda.

� � � Stranke su se mogle dogovoriti da će spor riješiti: polaganjem prisege (pactum iurisiurandi), međusobnim sklapanjem kompromisa (compromissum) da će njihov spor riješiti građanin u kojeg su imale povjerenja, a potom bi s tim građaninom sklopile novi sporazum (receptum arbitrii) kojim bi se ovaj obvezivao riješiti spor.

Legisakcioni postupak � � � Najstariji oblik rimskog građanskog postupka. Osnovna obilježja: dvodioba, samopomoć, strogi formalizam, arbitrarnost, nepostojanje pravnih lijekova (nemogućnost žalbe) i osobna ovrha. Dvodioba postupka je posljedica nekadašnjeg običaja rimskih građana da se za pravnu zaštitu obraćaju „kralju“.

� � U početku su se pravosudnim poslovima bavili konzuli, ali je ubrzo pravosudna funkcija prešla na njihove zamjenike- pretore. Postupak pred pretorom obilježava izraziti formalizam. Samopomoć se ogledala u tome što je tužitelj sam, bez intervencije državnih organa dovodio tuženika pred pretora. Ako tuženik ne bi dobrovoljno pošao pred pretora, tužitelj ga je mogao uhvatiti pred svjedocima i silom dovesti.

� � � Suđenje ima arbitrarni karakter (izborni) jer je presudu donosio građanin- laik, a ne unaprijed određeni državni organ. Svečani završni akt postupka in iure kojim je utvrđivan predmet spora i spor upućivan sucu na presudu se naziva litis contestatio. Konsumptivni učinak litiskontestacije je izražen načelom ne bis in idem- to znači da između istih stranaka, povodom istog predmeta, i po istoj osnovi nije moguće ponovo voditi spor.

� � Novacioni učinak litiskontestacije znači da se osnovna obaveza zbog koje je pokrenut spor aktom litiskontestacije ugasila. U svim situacijama nužno dolazi do prestanka jedne obaveze i njezinog pretvaranja u novu obavezu. Zato se takav institut naziva novatio necessaria. Dva dana nakon završenog postupka in iure obavljan je postupak apud iudicem: stranke su dolazile pred izabranog suca, čija je zadaća bila provesti glavnu raspravu i ustvrditi istinitost činjenica koje su stranke navodile.

� � � Presuda (sententia, iudicium) je kratka neobrazložena svečana sučeva odluka kojom se konačno rješava sporno pitanje među strankama. Presuda je imala konsumptivan učinak, jednako kao i litiskontestacija: tužitelj koji bi pokrenuo novu tužbu o istoj stvari, protiv istog dužnika i prema istoj osnovi bio bi odbijen prigovorom presuđene stvari (exceptio rei iudicatae). Osuđenom je ostavljen rok od 30 dana u kojem je morao ispuniti obavezu koja mu je naložena u presudi.

� Ukoliko ne bi poštovao rok, tužitelj je imao pravo na postupak prinudne ovrhe (manus iniectio) na dužnikovoj osobi- odvodio bi dužnika u svoj privatni zatvor, okivao ga i u idućih 60 dana izvodio na forum u tri pazarna dana ne bi li se našao neko ko bi obnovio spor ili platio dug. Ukoliko takve osobe ne bi bilo, dužnik je prodavan u ropstvo preko Tibra (jer rimski građanin u Rimu nije mogao postati rob) ili je kažnjavan smrtnom kaznom.

Vrste legisakcija � � Legisakcije su na zakonu utemeljene formalističke stroge tužbe starog prava. Legis actio sacramento je bila opća tužba starog prava koja je imala dva oblika: legis actio sacramento in rem koja je služila za zaštitu stvarnih (najčešće prava vlasništva) i drugih apsolutnih prava (sporovi o nasljedstvu, o slobodi itd. ) i legis actio sacramento in personam za zaštitu prava sa učinkom inter partes tj. za zaštitu obveznih prava.

� � Legis actio per iudicis postulationemprimjenjivana za sporove stipulacije i u diobnim parnicama (dioba obiteljske imovine, utvrđivanje međa, dioba suvlasništva). Legis actio per condictionem- uvedena sredinom III stoljeća radi davanja pravne zaštite novonastalim obavezama, koje nisu bile utužive putem prethodnih legisakcija (zahvaljujući ovoj legisakciji, zajam koji je zaključen na neformalan način dobio je pravnu zaštitu).

� � � Legis actio per manus iniectionem- najstariji ovršni postupak. Ova legisakcija je ukinuta Petelijevim zakonom u IV st. pr. n. e. Legis actio per pignoris capionem- služila za imovinsku ovrhu. Mogla se primijeniti samo u iznimnim slučajevima za posebne vrste potraživanja kada je vjerovniku bilo dopušteno da bez intervencije pretora zaplijeni neku dužnikovu stvar i zadrži je kao zalog dok mu ne bude vraćen dug.

Formularni postupak � � Osnovno obilježje- neformalnost. Izmijenjena uloga pretora koji je stvarajući formulu aktivno stvarao nove pravne odnose i kvalifikacije i time osiguravao razvitak rimskog prava u skladu sa društvenim potrebama. U postupku in iure tužitelj je slobodno, ne upotrebljavajući nikakve svečane riječi ni geste, iznosio tužbeni zahtjev. Pretor je imao pravo odlučiti hoće li tužitelju priznati ili odbiti pravo na tužbu.

� � � Nakon što bi odobrio pravo na tužbu, pretor je sastavljao kratku pismenu bilješku koja je sadržavala pravnu kvalifikaciju spora i podatke o čemu se spor vodi, ime suca, tužiteljev zahtjev, moguće prigovore tuženika i replike tužitelja, kao i ovlasti koje je sudac dobijao. Ova se kratka zabilješka, sastavljana na kraju postupka in iure, nazivala formula. Tim bi činom bila izvršena litiskontestacijamagistrat je formulu predavao tužitelju a tužitelj tuženiku.

� � � Na temelju formule, pomoću koje je izvršena litiskontestacija, pretor je davao nalog sucu da donese presudu držeći se upute u formuli. Time je završavao postupak in iure, nakon čega je mogao započeti drugi dio postupkaapud iudicem. Postupak pred izabranim sucem- apud iudicem bio je u osnovi isti kao i legisakcioni. Dokaze su izvodile same stranke. Tužitelj je morao dokazati ono što je tvrdio. Osuđenom je ostavljen rok od 30 dana da izvrši obavezu koja mu je u presudi naložena.

Ekstraordinarni postupak � � Potpuno podržavljen postupak. Nema više dvodiobe postupka na in iure i apud iudicem. Napuštena usmenost postupka. Zbog skupog i glomaznog birokratskog aparata znatno su povećani troškovi suđenja pa je za svaku radnju u postupku trebalo platiti unaprijed predviđenu pristojbu.

� � � Ekstraordinarni postupak je počinjao tako što je tužitelj podnosio pismenu tužbu sudu ili bi je izložio u sudski zapisnik. Sud je tužbu dostavljao tuženiku obavezujući ga da na nju odgovori i da se pojavi na raspravi. Ako jedna od stranaka ne bi došla pred suca, sudac je nakon tri odlaganja mogao sprovesti postupak i donijeti presudu. Takva je presuda odmah postajala izvršna. Nakon što bi utvrdio stvarnu i mjesnu nadležnost- sudac je proglašavao da je postupak počeo. Taj trenutak se naziva litis contestatio.

� � � Stvarna nadležnost suda- pitanje koja vrsta suda ima pravo i obavezu riješiti određeni sporrješavano s obzirom na vrstu i visinu pravnog zahtjeva i s obzirom na stranke u sporu. Sporove manje vrijednosti su rješavali niži sudovi a sporove vrijednosti veće od 300 zlatnih solida bili su nadležni upravitelji provincija i gradski prefekti. Mjesna nadležnost- pitanje koji je od više istovrsnih sudova nadležan presuditi određeni spor- mogla biti određena voljom stranaka a ukoliko se stranke ne dogovore mjesna nadležnost određivana prema domicilu tuženog.

� � Presuda morala biti u pisanom obliku i sadržavati obrazloženje u kojem je sudac iznosio osnovne razloge koji su ga vodili do donošenja presude. Sudac morao donijeti presudu najkasnije 3 godine od započinjanja postupka.