Prof dr Suad Hamzabegovi v ass Haris Hasi

Prof. dr Suad Hamzabegović v. ass Haris Hasić, MA GRAĐANSKO PARNIČNO PROCESNO PRAVO

TUŽBE

DEFINICIJA TUŽBE � Tužba je procesnopravna forma kojom se u parničnom postupku ostvaruje ustavom zagarantirano pravo na pravnu zaštitu. � Podiže je subjekt povrijeđenog ili ugroženog prava i tada se pretvara u stranku - subjekt procesnog prava. � Kao procesna radnja usmjerena je ka sudu, a posredstvom suda i prema drugoj stranci tuženom, kome se dostavlja primjerak tužbe. � Dostavljanje tužbe sudu za posljedicu ima pokretanje parnice.

ČLAN 53 ZPP-A � � (1) Parnični postupak se pokreće tužbom. (2) Tužba mora sadržavati: � � � � � 1) osnovu za nadležnost suda, 2) odreden zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, 5) naznaku vrijednosti spora, 6) pravni osnov tužbenog zahtjeva i 7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak. (3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva. (4) Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.

OBAVEZNI ELEMENTI TUŽBE � Obavezni elementi tužbe su: osnov za nadležnost � određenje suda kojem se tužilac obraća za pravnu zaštitu; � određenje obje stranke (tužioca i tuženog); � predmet spora; � osnov tužbe; � dokazi; � tužbeni zahtjev � � Ovi elementi mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu grupu spadaju podaci koje obavezno sadrži i svaki drugi podnesak: oznaka suda, stranaka i predmeta spora.

OSNOV ZA NADLEŽNOST � Ovaj element tužbe je novina u Zakonu o parničnom postupku, i odnosi se na određivanje samo mjesne nadležnosti, budući da na stvarnu nadležnost sud pazi po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka. � Ranijim odredbama Zakona o parničnom postupku ovaj element je mogao ali nije morao da se navede u tužbi.

PREDMET SPORA Predmet spora označava se prema njegovoj pravnoj prirodi. Uz oznaku predmeta navodi se i njegova novčana vrijednost. � Ako je tužbeni zahtjev usmjeren na novčano potraživanje, za određivanje vrijednosti je mjerodavna visina glavnog tužbenog zahtjeva. Ako tužbeni zahtjev nije usmjeren na novčanopotraživanje, tužilac je dužan da naznači vrijednost predmeta spora. � U drugu grupu spadaju elementi koji su karakteristični za tužbu kao posebnu procesnu ustanovu. To su: tužbeni osnov, dokazi i tužbeni zahtjev. �

OSNOV TUŽBE � � Razlikuju se činjenični i pravni osnov tužbe. Činjenični je obligatoran, a pravni fakultativan. Činjenični osnov obrazuju pravno relevantne činjenice iz kojih tužilac kao pravnu posljedicu izvodi tužbeni zahtjev. Karakter pravno relevantnih činjenica imaju samo one činjenice za koje pravne norme vežu određene pravne posljedice. Činjenični osnov mora u tužbi biti prezentiran u obimu koji omogućava dopuštenost raspravljanja o tužbenom zahtjevu, a ne i u obimu koji omogućava odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga što sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva donosi na osnovu činjenica utvrđenih na glavnoj raspravi, a ne na osnovu činjenica iznesenih u tužbi.

TUŽBENI ZAHTJEV (PETITUM) - PREDMET SPORA � Tužbeni zahtjev je predmet spora. U tužbenom zahtjevu tužilac postavlja određenu pravnu tvrdnju i istovremeno od suda traži da izrekne određenu pravnu posljedicu u formi odluke. Može se definisati kao procesno-pravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, koji je zasnovan na tužiočevoj tvrdnji da mu pripada ovlaštenje da traži ostvarenje određenih pravnih posljedica iz određenih činjenica.

PROCESNO-PRAVNE FORME TUŽBENOG ZAHTJEVA � � Tužbeni zahtjev se može postaviti u tri procesno-pravne forme: kondemnatornoj, deklaratornoj i konstitutivnoj. Shodno tim formama, tužilac može od suda zahtijevati donošenje odluke kojom se nalaže izvršenje određene radnje, utvrđenje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa, te promjenu ili prestanak određenog pravnog odnosa. Po načelu dispozitivnosti, sud ne ide ni mimo ni preko tužbenog zahtjeva. Zbog toga su stranke dužne da odrede sadržaj i obim pravne zaštite. To čine u formi tužbenog zahtjeva. On se u tužbi formuliše u obliku prijedloga sudu kakvu presudu da donese. Samo tužbeni zahtjev je predmet odlučivanja, pa time i predmet parnice kao procesno-pravnog odnosa.

FUNKCIJA I ZNAČAJ TUŽBENOG ZAHTJEVA � Tužbeni zahtjev je prvenstveno u funkciji određivanja identiteta tužbe. � Zbog toga do preinačenja tužbe dolazi samo ako se promijeni tužbeni zahtjev. � Identičnost tužbenih zahtjeva u dvije parnice rađa prigovor litispendencije. Osim toga, određenost visine (iznosa) tužbenog zahtjeva mjerodavna je za određivanje vrijednosti predmeta spora, odlučivanje o troškovima postupka itd.

FORMA TUŽBE � Tužba se podnosi u pismenom obliku, u vidu podneska, a može se podnijeti i usmeno na zapisnik kod suda.

PROBLEM UTUŽIVOSTI � Problem utuživosti javlja se kod postupanja suda u slučaju naturalnih obligacija. Po jednom shvatanju, pitanje utuživosti je procesna pretpostavka, pa će sud donijeti rješenje kojim odbacuje tužbu kao nedopuštenu. Po drugom shvatanju, utuživost je pitanje samog subjektivnog prava, pa ako ona nedostaje u konkretnom slučaju, sud će donijeti presudu kojom tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Ovaj drugi stav se smatra ispravnijim. Postavlja se pitanje da li se nosilac subjektivnog prava može odreći sudske zaštite, tj. utuživosti uz zadržavanje samog prava? Smatra se da se lica ne mogu unaprijed odreći prava na pravnu zaštitu (pactum de non petendo) kao javnopravnog ovlaštenja, ali mogu oprostiti dug ili odgoditi nastupanje njegove dospjelosti.

VRSTE TUŽBI

Prema sadržaju pravne zaštite koja se tužbom traži, razlikuju se tri vrste tužbi: osuđujuće ili kondemnatorne, utvrđujuće ili deklaratorne i preobražajne ili konstitutivne. � Obzirom na pravno dejstvo na subjektivna prava koja se štite, tužbe se dijele na stvarne i lične. Stvarnim tužbama se štite apsolutna subjektivna prava koja djeluju erga omnes, a ličnim tužbama se štite relativna subjektivna prava sa dejstvom inter partes. � Poseban, arhaičan vid deklaratorne tužbe koju je poznavao i Građanski parbeni postupak za Bi. H iz 1883. je tzv. izazivačka (provokativna) tužba. �

KONDEMNATORNE TUŽBE (DOSUĐUJUĆE) � � Tužbeni zahtjev kod ovih tužbi uvijek je upravljen na neku radnju, trpljenje ili propuštanje. Tužilac ovom tužbom traži da sud osudi tuženog npr. da plati određenu svotu novca, da preda određenu stvar, da se suzdržava od vršenja neke radnje i sl. Presudom koju sud donosi na osnovu kondemnatorne tužbe se utvrđuje pravo tužioca prema tuženom i istovremeno naređuje tuženom da ispuni obavezu na koju je upravljen tužbeni zahtjev. Ako tuženi ne ispuni dobrovoljno obavezu iz odluke, tužilac ima mogućnost da u izvršnom postupku ostvari prinudno izvršenje. Pravni interes za kondemnatornu tužbu proizilazi iz sadržaja pravne zaštite koja se traži, te njegovo postojanje nije potrebno posebno dokazivati. Tužilac svoj zahtjev uvijek zasniva na tvrdnji da je tuženi povrijedio neko njegovo pravo i otuda proizilazi njegov pravni interes da traži zaštitu u cilju otklanjanja povrede.

PREURANJENA KONDEMNATORNA TUŽBA � Poseban problem predstavljaju kondemnatorne tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na činidbu koja još nije dospjela. Ako tužilac tvrdi da je potraživanje dospjelo, a u toku postupka se utvrdi da nije, sud će odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ako je tužilac naveo da će dospjelost nastupiti u određenom vremenskom periodu u budućnosti, tužba se odbacuje kao nedopuštena, zbog nepostojanja pravnog interesa. Kondemnatorna tužba samo izuzetno može biti dopuštena u slučaju nedospjelih potraživanja, kao što je npr. kod zakonskog izdržavanja.

DEKLARATORNE UTVRĐUJUĆE TUŽBE � Deklaratorne tužbe (utvrđujuće) su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa. Obzirom na ovaj kriterij (postojanje ili nepostojanje) tužba može biti tužba pozitivnog ili negativnog utvrđenja. Tužbom se može tražiti utvrđenje konkretnog pravnog odnosa u cjelini ili pojedinih posljedica koji iz njega proizilaze, ali se ne može tražiti utvrđenje određenog elementa u datom pravnom odnosu. Tako npr. ne bi bila dopuštena tužba za utvrđenje da je rok za izvršenje ugovora istekao (ako je rok bitan element ugovora), nego samo pravna posljedica isteka roka, a to je utvrđenje prestanka ugovora. Pravno relevantne činjenice same po sebi ne mogu biti predmet tužbe, kao ni apstraktna pravna pitanja. Npr. predmet tužbe za utvrđenje ne može biti postojanje ili nepostojanje pravne sposobnosti. Od pravila da činjenice ne mogu biti predmet utvrđivanja postoji jedan izuzetak: utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave (querela di falso), što je u praksi vrlo rijedak slučaj. U principu, predmet utvrđenja mogu biti samo postojeći pravni odnosi, a obično je to pravni odnos između tužioca i tuženog. Moguće je i da tužilac zahtijeva utvrđenje pravnog odnosa između tuženog i trećeg lica, ako za to postoji pravni interes. Pravni interes kod tužbe za utvrđivanje je procesna pretpostavka na koju sud pazi po službenoj dužnosti.

DEKLARATORNE – UTVRĐUJUĆE TUŽBE � � Tužilac je dužan da u tužbi iznese okolnosti iz kojih se vidi postojanje pravnog interesa, osim u onim predmetima gdje zakon izričito predviđa tužbu za utvrđenje. Povreda pravila o pravnom interesu ne predstavlja zakonski razlog ni za apsolutnu ni za relativnu ništavost, pa se smatra da se zbog povrede pravila o pravnom interesu ne mogu uspješno ulagati pravni lijekovi. Sadržaj deklaratorne zaštite nema osnova u ovlaštenju koji subjektima pripadaju po normama materijalnog prava. Tužba za utvrđenje je čisto procesno-pravni oblik ostvarenja pravne zaštite. Cilj deklaratorne zaštite je prevencija. Pravni interes za podizanje ove tužbe postoji u situacijama kad se u jednom pravnom odnosu, prije dospjelosti činidbe, pojave okolnosti koje unose neizvjesnost i nesigurnost u pogledu prirode i sadržaja tog pravnog odnosa. Neizvjesnost i nesigurnost su obično posljedica držanja tuženog koji svojim radnjama ili izjavama izaziva spor o postojanju ili nepostojanju pravnog odnosa.

ODNOS DEKLARATORNE I KONDEMNATORNE TUŽBE � � Ako je određeni spor prerastao u povredu, pravni interes za utvrđenje prerašće u pravni interes za dosuđenje, koji se ostvaruje kondemnatornom tužbom i čini deklaratornu tužbu suvišnom. Deklaratornom tužbom tužilac ostvaruje pravozaštitni cilj koji prevazilazi okvire konkretne parnice. Prejudicijelni ili incidentni zahtjev za utvrđenje je procesni oblik tužbe za utvrđenje koju tužilac podiže u toku parnice pokrenute kondemnatornom tužbom. Sud o spornom prethodnom pitanju mora odlučivati da bi mogao presuditi o tužbenom zahtjevu kao glavnom pitanju. Ako ima mogućnost da iz istog odnosa u nekoj drugoj parnici ostvari još neko pravo, tužilac će imati pravni interes da isticanjem prejudicijelnog zahtjeva traži da se o prethodnom pitanju odluči kao o glavnom pitanju. Na taj način bi izbjegao mogućnost da mu tuženi u nekoj drugoj parnici ospori postojanje takvog pravnog odnosa. Tužilac može istaći incidentni zahtjev samo ako je sud pred kojim teče parnica nadležan i za odlučivanje o zahtjevu koji se postavlja tim incidentnim zahtjevom. Incidentni zahtjev je nov tužbeni zahtjev uz postojeći, ali njegovo isticanje nema za posljedicu preinačenje tužbe.

KONSTITUTIVNE TUŽBE � � � Konstitutivne (preobražajne) tužbe su tužbe u kojima je tužbeni zahtjev upravljen na ostvarenje određene pravne promjene. Ovom tužbom tužilac traži od suda da donese presudu kojom se stvara nova pravna situacija, preinakom ili ukidanjem postojećeg pravnog odnosa. Konstitutivna tužba se podiže u onim slučajevima u kojima se pravo na pravnu promjenu može ostvariti samo na osnovu sudske presude. Karakter konstitutivne tužbe npr. imaju tužba za razvod ili za poništenje braka, za osporavanje bračnog očinstva i sl. Ove tužbe upravljene su na prestanak postojećeg pravnog odnosa. Na području imovinskih odnosa, tužbeni zahtjev konstitutivne tužbe najčešće se upravljen na izmjenu postojećeg pravnog odnosa.

DEJSTVA PODNOŠENJA TUŽBE SUDU � Dijele se na procesno-pravna i materijalnopravna dejstva. � Procesno-pravna dejstva su: � ocjenjivanje nadležnosti se u pravilu vrši prema činjenicama koje su postojale u trenutku podnošenja tužbe. Nadležni sud zadržava nadležnost, bez obzira na eventualne promjene okolnosti u toku postupka, a zbog kojih bi bio nadležan drugi redovni sud. Na taj način dolazi do ustaljenja nadležnosti (perpetuatio fori); � ako se tužba preinačuje zbog okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja tužbe, tuženi se ne može protiviti takvom preinačenju.

MATERIJALNO-PRAVNA DEJSTVA PONOŠENJA TUŽBE SUDU � Materijalno-pravne posljedice podnošenja tužbe određene su normama materijalnog prava. Među najvažnijima su: � prekida se zastara. Međutim, ako tužilac povuče tužbu, odnosno ako je sud odbaci kao nedopuštenu, smatra se da do prekida nije ni došlo; � dužnik pada u zakašnjenje; � pravo izbora se iscrpljuje podnošenjem tužbe, ako to pravo kod alternativnih obligacija pripada tužiocu; � ako tužilac u bračnom sporu umre nakon podizanja tužbe, nasljednici imaju pravo nastaviti postupak.

LITISPENDENCIJA (LIS PEDEUS) � Parnica kao procesno-pravni odnos nastaje dostavljanjem tužbe tuženom. � Od tog trenutka parnica postoji (litispendencija=postojanje parnice). � Litispendencija prestaje okončanjem parnice. Prekid i mirovanje postupka nemaju uticaja na litispendenciju. � Za litispendenciju se vezuje niz dejstava.

ČLAN 60 ZPP-A � � � (1) Parnica pocinje teći dostavom tužbe tuženom. (2) U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila tokom postupka, parnica počinje teći od trenutka kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka. (3) Dok parnica teće, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica medu istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. (4) Ako medu istim strankama već teće druga parnica o istom zahtjevu pred sudom u Bosni i Hercegovini, stranke su o tome dužne obavijestiti sud. (5) Sud će tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teće li već druga parnica o istom zahtjevu medu istim strankama pred sudom u Bosni i Hercegovini.

DEJSTVA LITISPENDENCIJE � � � � Procesnopravna dejstva litispendencije su: - zabrana pokretanja nove parnice u pogledu istog zahtjeva o kome već postoji parnica; - ako neka od stranaka otuđi stvar ili pravo u pogledu kojeg traje parnica, to ne sprečava dovršavanje parnice među istim strankama među kojima je i započeta; - za preinačenje treba pristanak tuženog; - protivtužba i tužba glavnog intervenijenta moguća je tek sa nastankom parnice; - umješač kao treće lice se može pridružiti jednoj od stranaka. Materijalno-pravna dejstva litispendencije određena su normama materijalnog prava. Npr. tuženi koji je savjesni držalac od trenutka kad mu je tužba dostavljena odgovarat će kao nesavjesni držalac.

ZABRANA DVOSTRUKE LITISPENDENCIJE Zabrana dvostruke litispendencije je najvažnije dejstvo litispendencije. � Povodom istog predmeta se između istih stranaka ne može istovremeno voditi više od jedne parnice. Sud će drugu tužbu odbaciti kao nedopuštenu, ako utvrdi da parnica u istoj stvari već teče. Sud to najčešće sazna iz prigovora tuženog. Da bi se utvrdilo postojanje dvostruke litispendencije bitan je identitet stranaka i identitet predmeta spora. � Kad je u pitanju identitet stranaka, stranke u obje parnice moraju biti iste, ali ne moraju imati iste uloge. �

LITISPENDENCIJA I PREDMET SPORA Predmet spora mora biti isti u obje parnice. On je isti ako je isti tužbeni zahtjev. Dva tužbena zahtjeva su identična ako se njima ostvaruje isti pravozaštitni cilj, te ako pravosnažnost odluke iz prve parnice svoje dejstvo proteže i na predmet odlučivanja u drugoj parnici. � Nije u suprotnosti sa zabranom dvostruke litispendencije da se između istih lica zasnuje litispendencija tužbom za dosuđenje, dok još teče parnica povodom tužbe za utvrđenje, jer je tužbeni zahtjev u ove dvije parnice različit - usmjeren je na ostvarenje različitih pravozaštitnih ciljeva. �

IZMJENE U NOVOM ZPP-U � Novina je u novom ZPP-u da se na litispendenciju pazi kada su u pitanju postupci i odluke sudova na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. � U starom ZPP-u je bilo određeno da se na litispendenciju pazi samo po pitanju postupaka i odluka sudova na teritoriji entiteta.

LITISPENDENCIJA PRED STRANIM SUDOM � Ako dođe do podnošenja tužbe našem sudu u predmetu povodom kojeg teče parnica pred inostranim sudom, naš sud će na zahtjev stranke prekinuti postupak ako su ispunjena 2 uslova: (1) ako u konkretnom slučaju nije predviđena isključiva jurisdikcija suda u FBi. H i (2) ako postoji faktička uzajamnost.

IZMJENE U NOVOM ZPP-U � Ranijim zakonom je bilo predviđeno da se rješenje o odbacivanju tužbe zbog litispendencije, res iudicata, zaključenog poravnanja ili odricanja od tužbenog zahtjeva, te ne postojanje pravnog interesa za tužbu na utvrđenje, mogu donijeti tek na pripremnom ročištu. � Novina je da Zakon daje tu mogućnost i ranije u fazi ispitivanja tužbe.

CUMMULATIO ACTIONUM (OBJEKTIVNA KUMULACIJA) � Kumulacija postoji ako se u jednoj tužbi istakne više tužbenih zahtjeva. Time se ne dovodi u pitanje njihova procesno-pravna samostalnost, jer se povodom svakog zahtjeva zasniva samostalan procesnopravni odnos, s tim što se svi zahtjevi ostvaruju u istom postupku.

USLOVI ZA DOPUŠTENOST OBJEKTIVNE KUMULACIJE � Norme procesnog prava dozvoljavaju spajanje više tužbenih zahtjeva u istoj tužbi protiv istog tuženog u dva slučaja: 1. Ako su svi zahtjevi povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom; � 2. Ako nisu povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom, ali je sud stvarno nadležan za svaki od tih tužbenih zahtjeva i ako se ti zahtjevi raspravljaju u istom postupku. � � Povezanost činjeničnim i pravnim osnovom značajna je i za određivanje vrijednosti predmeta spora. Ako ta povezanost postoji, vrijednost predmeta spora utvrđuje se zbrajanjem pojedinih tužbenih zahtjeva i obrnuto.

VRSTE OBJEKTIVNE KUMULACIJE � Tužbeni zahtjevi u jednoj tužbi mogu biti spojeni kumulativno, eventualno, alternativno, te u vidu fakultas alternative. Kumulativno i eventualno spajanje imaju karakter objektivne kumulacije u pravom smislu riječi, dok su preostala dva samo prividni oblici objektivne kumulacije.

KUMULATIVNO SPAJANJE � Kumulativno spajanje je najčešće. Tužilac ga koristi kad prema tuženom ističe više tužbenih zahtjeva i traži da sud odluči o svim istaknutim zahtjevima. Kod eventualnog spajanja tužilac traži odluku o samo jednom tužbenom zahtjevu i to tako što traži da sud prihvati naredni zahtjev ako utvrdi neosnovanost prethodno istaknutog. Ovo spajanje moguće je samo u sporovima u kojima tužilac zasniva osnovni i eventualni zahtjev na istom ili bitno istovrsnom činjeničnom stanju, s tim što se ovi zahtjevi međusobno isključuju. Tužilac ovu ustanovu koristi kad nije siguran u ostvarenje osnovnog zahtjeva, ili kad ostvarenjem pomoćnog može postići isti pravozaštitni cilj kao i ostvarenjem osnovnog zahtjeva. Litispendencija nastupa istovremeno povodom oba zahtjeva, ali do odlučivanja o pomoćnom zahtjevu dolazi samo u slučaju odbijanja osnovnog.

ALTERNATIVNO SPAJANJE � Alternativno spajanje dopušteno je samo u sporovima koji nastaju povodom alternativnih obligacija. Tužilac u tužbenom zahtjevu ističe više pravnih posljedica i traži da sud tuženog obaveže na svaku od njih, s tim što se ispunjenjem jedne, udovoljava tužbenom zahtjevu u cjelini.

PROCESNA FACULTAS ALTERNATIVA � � Tužilac koji traži da mu se dosudi određena stvar, može u toku postupka izjaviti da je voljan da umjesto stvari primi određeni novčani iznos. Takva izjava nema karakter tužbenog zahtjeva, već materijalno-pravne izjave volje. Ako usvoji tužbeni zahtjev, sud će u presudi izreći da se tuženi može osloboditi davanja stvari ako plati određeni novčani iznos. Međutim, tuženi se može prinuditi samo na ispunjenje činidbe na koju je upravljen tužbeni zahtjev. Dakle, plaćanje novčanog iznosa nije obaveza, već pravo tuženog - facultas alternativa. Zato je facultas alternativa prividni oblik kumulacije. Bitno je napomenuti da sud ne utvrđuje da li facultas alternativa odgovara protivvrijednosti osnovne činidbe.

PREINAČENJE TUŽBE (MODIFICATIO, MUTATIO) � Pojam mutabiliteta tužbe � Pod preinačenjem tužbe u kvalitativnom smislu podrazumijeva se promjena elemenata putem kojih se određuje identitet tužbe. Preinačenje može biti objektivno i subjektivno, u zavisnosti od toga da li se promjene tiču predmeta spora ili tuženog kao stranke.

ČLAN 56 ZPP-A � (1) Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povečanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. � (2) Tužba nije preinacena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

ČLAN 57 ZPP-A � � � � (1) Tužilac može preinaćiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano. (2) Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristaje na preinaku. (3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci. (4) Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dopustiti preinaku tužbe i kad se tuženi protivi preinaći, ako su ispunjeni svi slijedeći uvjeti: 1) tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinaćiti ranije; 2) tuženi je u mogučnosti da raspravlja po preinaćenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave. (5) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.

OBJEKTIVNA MODIFIKACIJA � Prema odredbama našeg procesnog prava, preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Npr. tužilac ustaje tužbom u kojoj zahtjev upravlja na ispunjenje kupoprodajnog ugovora, tako što traži isporuku ugovorene količine robe. U toku parnice tužbeni zahtjev preinačuje tako što zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja ugovora. Dopuna i ispravljanje činjeničnih navoda u osnovu tužbe nikad ne izaziva promjene identiteta tužbe, ukoliko istovremeno ne izaziva i promjenu tužbenog zahtjeva.

KVANTITATIVNA I KUMULATIVNA MODIFIKACIJA �U našem pravu posljedice preinačenja tužbe imaju i povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva (kvantitativna modifikacija) i isticanje novog, uz postojeći tužbeni zahtjev (kumulativna modifikacija). Ova dva oblika preinačenja ne dovode do promjene identiteta tužbe.

SUBJEKTIVNA MODIFIKACIJA (PERMUTATIO PERSONALIS) � Tužilac može preinačiti tužbu i tako što će umjesto prvobitno tuženog tužiti neko drugo lice. Do ovakvog preinačenja dolazi u situacijama kad se pokaže da je tužilac pogriješio u pasivnoj legitimaciji tuženog. Uslov za subjektivnu modifikaciju je pristanak prvotuženog (od trenutka njegovog upuštanja u raspravu o meritumu spora), ali i pristanak novotuženog.

IZMJENE U NOVOM ZPP-U U ovom dijelu postoji razlika između objektivnog i subjektivnog preinačenja jer se za pristanak tuženog kod objektivnog preinačenja predpostavlja ako se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a kod subjektivnog preinačenja pristanak prvobitnog tuženog ako se upustio u raspravljanje se traži i predstavlja uslov subjektivnog preinačenja. � Novina i razlika od objektivnog preinačenja je u tome da nakon pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano, nije moguće ni pod kakvim uslovima subjektivno preinačiti tužbu. �

DOPUŠTENOST PREINAČENJA TUŽBE � Uslovi za dopuštenost su dvojako određeni: pristankom tuženog ili dopuštenjem preinačenja od strane suda. Nakon što je tužba dostavljena tuženom, za njeno preinačenje koje se tiče predmeta spora (objektivna modifikacija) potreban je i pristanak tuženog. Razlog za to je što se preinačenjem tužbe ne smije pogoršati procesno-pravni položaj tuženog. Tuženi se sa preinačenjem može saglasiti izričito ili prećutno upuštanjem u raspravu o preinačenoj tužbi.

IZMJENE U NOVOM ZPP-U � Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinaka tužbe nije dozvoljena posebna žalba. � Stari ZPP je dopušao žalbu i na ovakva rješenja. � Pooštern je kriterij ograničenjem do pripremnog ročišta, što predstavlja novinu u ZPP-u. � Ovom odredbom je potvrđeno načelo dispozitivnosti, jer je na tuženom da isti odredi da li će pristati na preinačenje ili ne nakon pripremnog ročišta, osim u zakonom predivđenim slučajevima.

IZMJENE U NOVOM ZPP-U � Novina je u novom ZPP-u da, osim pristanka druge strane, potrebno je da i sud ocjeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka. � Ova novina je uvedena iz razloga da se spriječi sporazum stranaka kojim bi se odgađalo ročište, odnosno odugovlačio postupak i zloupotrebljavao pravni sistem.

PITANJA?

HVALA NA PAŽNJI!