Prof dr Omer Hamzic Via ass Benjamina Londrc
Prof. dr. Omer Hamzic, Viša ass. Benjamina Londrc, MA KOMPARATIVNA PRAVNA HISTORIJA Kiseljak, 2016/17.
ISLAMSKA DRŽAVA I. DRŽAVA, II. PRAVO
1. Historijski kontekst, 2. Organizacija vlasti I. DRŽAVA 3. Državna ideologija 4. Sudovi i sudski postupak
1. Historijski kontekst a) Predislamsko doba – Arapi žive u plemenskom uređenju, b) Muhammed (570 632) oko 610. g. počinje pozivati na vjeru islam, c) Hidžra 622. , d) Medinski ustav 623. – uređuje odnose u Medini – gradu državi,
Područje arabljanskih osvajanja
e) Bog je izvor zakonitosti, a Muhamed, Božji poslanik vrhovni sudija, prava nemuslimana, f) Republikanski period hilafeta, g) Uspostava dinastije, h) Emevije (660. 750. ), Damask, i) Abasije (750. 1258. ), Bagdad, j) Slabljenje i pad dražave
(1) Arapi žive u završnoj fazi plemenskog uređenja koju karakteriše: imoviska diferencija i postojanje robova, a) Predislam sko doba – Arapi žive u plemenskom uređenju politeizam, susjedi Arapa su: Bizant i Perzija. (2) Dominira nepisano običajno pravo: Nije postojao nikakav nadplemenski autoritet. u Meki je kombinacija sa ustanovama gradske uprave. Vrijednost svakog pojedinca je određena statusom plemena, sporovi su rješ. putem samopomoći ili arbitraže.
b) Mu hamed (570 632) oko 610. g. počinje pozivati na vjeru islam Situacija se bitno mijenja sa pojavom Muhammeda ibn Abdullaha (570 632) iz mekanskog plemena Kurejš, koji oko 610. počinje pozivati u vjeru islam. Ovo učenje potvrđuje: (1) ranije Božije objave, (2) strogi monoteizam, (3) činjenje dobrih dijela, (4) vjeru u budući svijet i (5) odgo vornost svakog čovj. za život na ovom svijetu. U društvenom pogledu, svi su ljudi Božija stvorenja, među njima nema razlike na osnovu boje, jezika i porijekla, svi muslimani čine jednu zajednicu — ummet.
(1) Otpor: islamsko učenje privlači ljude iz raznih slojeva mekanskog društva, ali nailazi i na otpor vladajuće plemenske aristokratije i paganskih kultova. c) Hidžra 622. (2) Progon: muslimanska zajednica biva progonjena i traži izlaz, prvo u migraciji u Etiopiju pod zaštitu jednog kršć. vladara, a zatim u obližnji grad Jesrib. (Hidžra, 622. ) (3) Medina: doseljenjem muslimana i sklapanjem saveza sa doma ćim stanovništvom, Jesrib je prozvan Medinetu n nebijj („Grad Božijeg Poslanika") ili – grad država.
d) Medinski ustav 623. – uređuje odnose u Medini – gradu državi Unutrašnja organizacija i me đusobni odnosi u gradu državi bili su uređeni ustavom iz 623. godine. (u arapskoj literaturi kitab („spis, knjiga") ili sahifa Medinski ustav, 623. g. proklamuje: (1) Bog je izvor zakonitosti, (2) Njegov poslanik – vrhovni sudija, (3) jednaka prava i obaveze za sve; nemuslimanima: sloboda vjeroispovijesti. Proglašeno je stvaranje društveno pravnog entiteta od muslimana i nemuslimana, sa jednakim pravima i obavezama;
e) Bog je izvor zakonitosti, a Muhamed, Božji poslanik vrhovni sudija, prava nemusliman a Proglašeno je da Bog predstavlja izvor zakonitosti i pravde a Muhammed, Božiji poslanik, vrhovni je sudija. Nemuslimanima je garantovana: (1) zaštita ličnosti, (2) imovinska sigurnost, (3) sloboda vjeroispovijesti, te (4) pravo primjene vlastitih pravnih pro pisa. Nakon deset godina postojanja, teritorija medinske države proširila se na cijelu Arabiju.
Nakon smrti Poslanika, 632. postavilo se pitanje vođstva vjerske zakednice i države. f) Re publikanski period hilafeta Odlučilo se za hilafet kao model vjersko političkog vođstva, koji karakteriše jedinstvo političkog i vjerskog autoriteta, biranog od strane predstavnika muslimanske zajednice. Ovlašćenja halife (skraćenica od „Zastupnik Božjeg poslanika“) odnosila su se na upravu i sudstvo, ali ne i na za zakonodavstvo. . . Jer, Bog je bio zakonodavac, a vladari treba samo da izvrše ili omoguće tumačenje i prim jenu tako datog prava. Prva četvorica halifa (Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija , „halife na Pravom putu") bila su izabrana od predstav nika zajednice (republikanski period Hilafeta).
g) Dinastički period (Emevije) Dinastički period: nakon 30 g. građanskih ratova oko političkog vođstva, jedan pokrajinski guverner postaje halifa i uspostavlja monarhiju mulk (Emevije 660. g. ) Emevije (660. 750. ): formalno imaju titulu halife, ali je nasljedna, teritorijalno širenje, rast centralne vlasti, pojava vladarskih pravnih akata kanuna. (Damask). Emevijska vladavina je karakteristična po jačanju sekularnih tendencijaj.
h) Us postava dinastije Nakon 30 godina postojanja, republikanski period postojanja Hilafeta je okončan uvođenjem dinastičkog principa i uspostavom dinastije Emevije 660. g. Unutarmuslimaski sukobi oko pitanja političkog vođstva kulminirali su u građanskom ratu, koji je okončan tako da je jedan pokrajinski guverner postao halifa i uspostavio monarhiju. Formalno, vladar je mao titulu halife, ali se na tu poziciju dolazilo putem nasljeđivanja.
Dinastija Emevija bila je na vlasti od 660. do 750. godine sa sjedište u Damasku. Njihovu vladavinu karakteriše: h) Emevije (660. 750. ) Danask (1) na vanjsko političkom planu: teritorijalno širenje muslimanske države, (2) na unutrašnjem planu: jačanje centralne birokratije, (uvođenje dvora i pratećih ceremonija), te praksa sultana da svojim aktima (kanunima) uređuju pitanja koja nisu bila detaljno regulisana u šerijatskom pravu. U cjelini emevijska vladavina je obilježena jačanjem sekularnih tendencija.
Došli su usljed nezadovoljstva, posebno uleme, načinom uprave prethodnih vladara (Emevije) Vezivali su se za ličnost iz roda Muhamed a. s. i) Abasije (750. 1258. ) Bagdad Iako su zadržali dinastički princip, više pažnje poklanjali su vjeri, pa su pokrenuli usaglašava nje uprave sa šerijatskim. Doba Abasija klasični period islamske civilizacije: procvat nauke, umjetnosti, prava, te opšteg društvenog razvoja (pravno sudske ustanove, škole ili mezhebi) Od 11. v. Abasijski hilafet ulazi u period dekadence: centralna vlast gubi moć, osamostaljuju se provincijski guverneri i formiraju lokalne dinastije (sultani).
Na vanjskom planu, država se suočava sa dva izazova: (1) krstaškim pohodima i j) Slabljenje i pad dražave (2) sa prodorima Mongola, koji zauzimaju Bagdad 1258. Izgubivši unutrašnju koheziju i efikasne ustanove, Abasijska država pada, a njenu prijestolnicu Bagdad zauzimaju Mongoli 1258. Jedan pripadnik ove dinastije nalazi utočište u Egiptu kod Memluka i bude priznat za halifu. („hilafet u sjeni" traje sve do 1517 , kada Egipat osvajaju Osmanlije i preuzimaju titulu halife)
2. Organizaci ja vlasti a) Centralni organi: halifa, Na ovom mjestu daće se pregled razvoja države i prava u doba Abasijskog hilafeta, kao klasičnom periodu muslimanske historije. b) Vezir – glavni ministar vladara c) Lokalni organi vlasti (vali – namjesnik, amil – službenik centralne vlasti)
(1) Izbor halife: kao politički šef države i vjerski poglavar muslimana, na tu poziciju dolazio: izborom, imenovanjem od strane prethodnika, ili silom. (2) Nadležnost halife: rukovođenje državom i vojskom, a) Centralni organi: halifa međunarodni ugovori, tumačenje šerijata, suđenje, prikupljanje poreza, donošenje propisa za stvari kojih nema u šerijatu. (3) Šura: pri vršenju svojih ovlasti bio je dužan da se konsultuje sa muslimanskim uglednici ma (konsultacije=šura), koji su mu davali izjavu vjernosti (beja).
b) Vezir – glavni ministar vladara Vezir je bio glavni zastupnik, odnosno ministar vladara (funkcija se uobličila u vrijeme Abasija): vodi državnu kancelariju, odlučuje o molbama sultanu. . Kako se vre menom razvijala vezirska funkcija, tako se oblikovala i njena teorijska elaboracija dvije vrste vezira: opunomoćeni ministar i izvršni ministar.
c) Lokalni organi vlasti (vali – namjesnik, amil – službenik centralne vlasti) (1) Vali je namjesnik centralne vlasti u pokrajinama, imenovao ga je vladar, objedinjavao civil nu i vojnu vlast, za vrijeme kasnih Abasija – osamostaljivanje pokrajinskih vladara. (2) Amil je naziv za državne službenike različitog ranga i nadležnosti, postavljala ih je centralna vlast, posebno vezir u doba Abasija. (npr. „nadzornik trgova“) (3) Kancelarije – divani: kancelarijske poslove za različite nivoe vlasti obavljali su divani („kancelarije") različitih nadležnosti, koje su svoj puni razvoj postigle u 10. 11. v. .
3. Državna ideologija a) Bog je izvor suvereniteta, a država (vladar) ima zadatak da čuva vjeru, zaštiti teritorije. b) Islamsko učenje izvor državnog legitimiteta
a) Bog je izvor suverenitet a, a država (vladar) ima zadatak da čuva vjeru, zaštiti teritorije (1) Vlast (pojmovi): u klasičnom islamskom vokabularu ima više termina za vodstvo, vlast i državu: imamet (stajati ispred), medina, vilaja, devlet – prema dinastiji, bez atributa „islamske“ (2) Bog, država, poglavar: prema islamskom učenju, Bog je izvor suvereniteta, a glavna funkacija države, oličene u njenom poglavaru je: čuvanje vjere, presuđivanje sporova, zaštita teritorije, izvršenje krivičnih sankcija itd. (3) Pravednost države: glavni kriterij za ocjenjivanje jedne države je njena pravednost. (. . . nepravedna država će propasti iako je muslimanska. . . “ i obratno – kršćanska (vladar = pastir)
b) Islamsko učenje izvor državnog legitimiteta (1) Legimitet islamska države: svoj legitimitet temeljila je na islamskom učenju, sma trana je historijskom društvenom tvorevinom, a Šerijat razumijevan kao Božije pravo. (2) Islamska država ni teokratska, ni despotska: ni teokratska ako se „teokratija" shvati kao vladavina svešteničkog staleža, ni despotska jer je iznad vladara uvijek bio Šerijat i on ga nije mogao mijenjati, niti ići protiv njegovih odredaba.
a) Sudijsku funkciju vladar prenosi na kadije (uslovi za kadiju, nadležnost samostalnost), 4. Sudovi i sudski postupak b) Sudski činovnici i „svjedoci čina“ (potvrđuju regularnost suđenja), c) Sudski postupak (počinje kad se podnese tužba kadiji), d) Dokazna sredstva – racionalna: priznanje i svjedoci (dvije žene umjesto jednog muškog svjedoka)
a) Sudijsku funkciju vladar prenosi na kadije (uslovi za kadiju, nadležnost samostalnos t) (1) Uslovi za kadiju: da je musl. , muškarac (mada je prema nekim školama mogla biti i žena), znanje šerijatskih propisa i dobar karakter, posebno pravednost (adl). (2) Nadležnost kadije: svi sporovi među muslim. , suđenje u krivičnim stvarima svima u drža vi, određene upravne funkcije, starateljstvo, nadzor nad vakufima. (3) Nezavisnost kadije: bio je samostalan u presuđivanju, vezan samo za pravo, politička vlast nije mogla uticati na suđenje (postojalo je više vrsta kadija: vojni, vrhovni).
b) Sudski činovnici i „svjedoci čina“ (potvrđuju regularnost suđenja) (1) Sudski činovnici: pisar (katib), tumač (muterdžim), za ispitivanje morala svjedoka (muzekki), za tehničku podjelu imovine (kassam), za red u sudnici ibevvab). (2) „Svjedoci čina": suđenje je pratio određen broj kvalifikovanih lica koji su se nazivali šuhudu l hal („svjedoci čina"), njihov zadatak bio je da potvrde regularnost suđenja.
c) Sudski postupak (počinje kad se podnese tužba kadiji) (1) Sudski postupak u građanskim i krivičnim stvarima počinjao je tužbom (dava) ovlaštenog lica (nije bilo javnog tužioca, ali kasnije taj posao preuzima upravni funkcioner). (b) Izabrani arbitar: stranke su mogle da se za rješa vanje spora obrate izabranom arbitru (hakem) a ne kadiji, tako da je kadija djelovao samo onda kada se podnese tužba.
d) Dokazna sredstva – racionalna: priznanje i svjedoci (dvije žene umjesto jednog muškog svjedoka) (1) Dokzna sredstva: korištena racionalna dokazna sredstva — priznanje (ikrar) i svjedoci (šuhud), teret dokazivanja na tužiocu, zabranjena prinuda, svjedoci samo muslimani. (2) Svjedočenje: obično su se tražila dva svjedoka mušk. , (u sluč. bluda tražila su se četiri očevica uz tužioca), umjesto jednog muškarca prihvatalo se svjedočenje dvije žene. ) (3) Tijela vanredne jurisdikcije: pored kadijskih sudova, postojali su i divanu l mezalim („sudovi za ispitivanje ne pravde"), tijela vanredne jurisdikcije vladara za one koji su oštećeni od kadije.
II. PRAVO A. Izvori B. Koncept prava i pravde C. Materijalno pravo
A. Izvori Ovdje se daje pregled islamskog prava prema njegovoj klasičnoj formula ciji ostvarenoj u abasijskom periodu. a) Kur'an: Božija riječ objavljena Muhamm edu a. s, b) Zbirke hadisa: izvještaj o djelima, uputama i praksi Poslanika c) Pravnička djela i sidžili
1) Karakter: Kur'an. je prema muslimanskom vjerovanju, Božja riječ objavljena Muhamm edu, a. s. , ima karakter nadnaravnog, a) Kur'an: Božija riječ objavljena Muhamedu a. s (2) Tematska područja: sadržajno su različita: o jednoti Boga, eshatologiji, pravila ponašanja i vijesti o događa jima. (3) Kur'anski stavci (ajeti) koji sadrže norme: Nazivaju se ajatu-l-ahkam, ima ih oko 500, što čini jednu dvanaestinu ukupnog kur'anskog teksta. Prvorazredni su izvor za izvođe nje šerijatskih propisa i upoznavanje sa islamskim pravom.
b) Zbirke hadisa: izvještaj o djelima, uputama i praksi Poslanika (1) Djelo, praksa i riječ Muhameda a. s. : hadis je izvještaj očevidaca o djelima i prešutnim odobrenjima, te praksi Poslanika islama, koja za muslimane ima nor mativni karakter. (2) Svaki hadis se sastoji od dva dijela: samog teksta izvještaja (metn) i lanca prenosilaca toga izvještaja (sened). (3) Najpoznatije zbrke: hadisi su sabrani u zbirke, od kojih su naj poznatije dvije iz 9. vijeka koje su kompilirali učenjaci El Buhari (u. 870) i Muslim (u. 875).
c) Pravnička djela i sidžili a) Djela muslimanskih pravnika: U klasično doba formulisana je jurisprudencija islamskog prava (fikh), nastale pravne škole (mezheb) i zbirke mišljenja (fetve) b) Registri šerijatskih sudova (sidžili) o imenovanjima i presudama i historiografska djela različitih žanrova u kojima se daje historija islamskih država i dr.
B. Koncept prava i pravde a) Šerijat je od Boga dato pravo, b) Fikh (tumečenje šerijata), c) Pravda je ključna vrijednost Šerijata
a) Šerijat je od Boga dato pravo (1) Šerijat (put) je sistem normi objavljenih od Boga koji obuhvata: vjerske, moralne i pravne norme te, na taj način, nadilazi pojam pozitivnog prava. (2) Šerijat je, od Boga dato pravo: Zakonodavac je Bog, Poslanik je prenio, objasnio i pokazao njegovu primjenu ljudi ga mogu samo tumačiti i primijeniti).
(1) Idžtihad i Idžma: u dva glavna izvora Kuranu i Sunetu, šerijat je dat ili u obliku preciznih normi ili u obliku opštih normi. b) Tu mačenje šerijata (fikh) Opšte norme raznim metodama tumačenja preciziraju kompetentni pravnici, što se naziva idžtihad („napor"), Kada se o jednom individualnom tumačenju postigne saglasnost svih mompetetntnih pravnika jednog doba, onda je postignut konsenzus idžma. (2) Fikh kao pravni sistem promjenljiv, šerijat nepromjenljiv. Cjelina ljudskog tumačenja šerijata uobličena je u pravni sistem fikh (razumijevanje), Za razliku od šerijata, koji je nepromjenjiv, fikh je historijski uslovljen i promjenjiv.
c) Pravda je ključna vrijednost Šerijata (1) Pravdenost se traži od svakog pojedin ca, a posebno od vladara i sudija, jer oni ako su nepravedni nanose drugima štetu. (2) Uspostava pravde među ljudima: u Kurahnu piše da je Bog kroz historiju slao poslanike sa dokazima, objavljenim knjigama, i kriterijima ravnoteže kako bi se uspostavila pravda među ljudima. (3) Pravedno svjedočenje je baveza svakog muslimana, čak i protiv sebe.
C. Materijalno pravo 1. Lični status, 2. Imovinsko pravo, 3. Porodično pravo, 4. Nasljedno pravo, 5. Krivično pravo, 6. Međunarodno pravo
a) Slobodni i robovi, muslimani i nemuslimani, položaj žene, b) Pravni položaj robova (priznata vjerska prava), c) Pravni status nemuslimana (zaštićena manjina), 1. Lični status d) Obaveze nemuslimana (lojalnost i plaćanje poreza)
a) Slobodni i robovi, muslimani i nemuslima ni, položaj žene, Stanovništvo se pravno dijelilo na slobodne i robove, a vjerski na muslimane (koji su svi pravno jednaki) i nemuslimane (rasa, boja i klasa za staus nema značaja), Žene: priznata im pravna i poslovna sposobnost, ali ne i puna jednakost s muškarc. (kopenzacija za ubistvo duplo manja kao i u svjedočenju i naslijeđu.
b) Pravni položaj robova (priznata vjerska prava) Robovi: priznata im vjerska prava i obaveze, ali pošto su bili u vlasništvu gospodara, nisu imali puna prava, ni dgovornosti (npr. ženidba uz dozvolu itd). U krivičnom pravu, za ubi stvo roba primjenjuje se kazna taliona čak i protiv slobodna čovjeka (postojali su uglavnom kućni robovi).
c) Pravni status nemuslima na (zaštićena manjina) (1) Zimmie: pravni status nemuslimana (vjere knjige): ehlu-z-zimme ("zaštićeni"), po kolektivnom ugovoru sklopljenom između islamske države i njihovih zajednica. (2) Zagarantovana prava: nepovredivost života, časti, imovine i religije (ono što dozvoljava njegova vjera, dozvoljava mu i država). (3) U porodičnim i nasljednim stvarima tretirani su po vlastitom pravu i bili u nadležnosti vlastitih religijskih sudova (uz ograničenja gradnji vjerskih i drugih objekata. . . itd. )
d) Obaveze nemuslima na (lojalnost i plaćanje poreza) Glavne obaveze nemuslimana: lojalnost državi i plaćanje poreza za nesluženje vojske (džizia) – ali status zimmi nije isto što i savremeni koncept građanstva Postojali su i nemuslimani sa privremenom dozvolom za boravak na teritoriji islamske države, zvali su se mustemin („oni kojima je garantovana sigurnost").
2. Imovinsko pravo a) Vlasništvo (milk) i način sticanja: originarni i derivatni, b) Kamate, obligacije i neosnovano bogaćenje.
a) Vlas ništvo (milk) i način sticanja: originarni i derivatni (1) Stvari koje su predmet pravnih poslova: u šerijatskom pravu se nazivaju mal. (pokretne, nepokretne, zamjenjive, nezamjenjive, posebna vrsta imovine je vakuf – zadužbina) (2) Vlasništvo (milk) je: potpuno raspolaga nje stvarima ili njihovim koristima (usufruct) i razlikuje se od posjeda (jed) – (3) Originarni i derivatni način sticanja imovine: . Originarni načini sticanja vlasništva uključuju okupaciju ničijih stvari. Derivativni podrazumijeva sticanje vlas ništva putem transakcija stvarnog prava (ugovor, naslieđe, legat).
(1) Zabrana kamate: zabranjeno je ugovara nje kamate (riba). Po stoji obaveza izvršenja ugovora. b) Kamate, obligacije i neosnovan o bogaćenje (2) Neosnovano obogaćenje obavezuje lica koje su tu vrijednost primila da je daju siromašnim kao poklon (delikti, oštećenja imovine, oslobađanje dužnika itd. ) (3) Nastanak obligacija (iltizamat): na osno vu ugovora, neosnovanog obogaćenja, nezvanog vršenja tuđih poslova i delikata. (Ugovori su u načelu konsenzualni). (4) Prestanak obaveza: obaveze prestaju izvršenjem, oslobađa njem dužnika od oba veze, poništenjem ugovora ili prijateljskom nagodbom.
3. Porodično pravo a) Brak: ugovor građanskog prava između mladoženje ipravnog zastupnika žene, b) Razvod braka (više načina)
a) Brak: ugovor građansko g prava između mladoženje ipravnog zastupnika žene (1) Brak (nikah) je osnov porodice: to je ugovor građanskog prava, zaključen iz među mladoženje i pravnog staratelja mlade (veli), odnosno mlade, (Hanefije) (2) Sklapanje bračnog ugovora: sklapa se ponudom i prihvatom pred dva svjedoka. (ugovor uključuje i određenje visine bračnog dara (mehr), koji mladoženja isplaćuje mladoj). (3) Ograničena poligamija je bila dozvoljena, iako je protežiran monogamni brak (slobodan muslimna moga je biti u braku sa 4 žene pod određenim uslovima). (4) Smetnje za sklapanje braka: biološko srodstvo, srodstvo „po mlijeku“, istovremeno sa dvije žene povezane zabranjenim srodstvom po krvi, tazbinstvu ili mlijeku.
(1) Jednostranim otkazom (talak) od strane muža (muž je morao izjavu ponoviti tri puta i nije bio dužan da je obrazlaže iako je to bilo pokuđeno) b) Razvod braka (više načina) (2) Nakon postupka pred kadijom (tefrik) na inicijativu jedne od bračnih strana ili djelovanjem kadije po sližbenoj dužnosti. (3 Postupkom hul, kojim se supruga oslobađa braka, uz novčanu kompenzaciju mužu. (4) Ostvarivanjem zakletve muža da neće imati bračne odnose sa ženom 4 mjeseca. . . , (5) Procedurom međusobnog proklinjanja (kad se ne može dokazati preljuba) (6) Muž je obavezan izdržavati ženu nakon razvoda (nafaka) tokom poslijebračnog čekanja (iddet) i djecu sve dok ne stignu punoljetstvo.
4. Nasljedno pravo Šerijatsko pravo poznaje dva osnova za nasljeđivanje: oporuku i zakonski nasljedni red. Oporuka ima prednost pred zakonskim nasljeđivanjem. a) Oporuka (vasijjet) b) Zakonski nasljedni red (po Kur'anu): Ashabu l feraid, (pripada im alikvotni dio), Asaba (muški srodnici), Zevu l erham (ženski srodnici)
a) Oporuka (vasijjet) je dozvoljena do 1/3 ostavštine bez saglasnosti zakonskih nasljednika Ako se zakonski nasljednici saglase može se oporučiti i veći iznos. Oporuka se ne može vršiti u korist zakonskih nasljednika. Oporukom se redovno postavlja izvršilac testamenta (vasi muhtar).
b) Zakonski nasljedni red (po Kur'anu): Ashabu l feraid, (pripada im alikvotni dio), Asaba (muški srodnici), Zevu l erham (ženski srodnici) (1) Ashabu l feraid: lica kojima pripada alikvotni dio ostavštine po Kur'anu: otac, djed, majka, muž, žena, kćer, unuka, sestra, sestra po ocu, dijete od majke. (2) Asaba, odnosno srodnici po muškoj liniji (poziva se nakon što se prvoj kategoriji dodijele njihovi dijelovi), to su ostaviočevi dalji muški potomci agnati (3) Zevu l erham, odnosno srodnici ostavioca po ženskoj liniji (uterini), npr. preko kćeri ili kćeri od sina, sestre ostaviočevog oca, braća i sestre ostaviočeve majke
(1) Krivič. djela protiv života i tijela ubistvo i ranjavanje (za ova djela važi princip taliona (kisas) – nasljednici ubijenog u slučaju ubistva ili oštećena strana u slučaju ranjavanja imaju pravo izbora: da traže kažnjavanje počinioca istom mjerom ili novčanu kaznu. (dije). 5. Krivično pravo (2) Krivič. djela koja su spomenuta u Kuranu određene fiksne kazne hudud („granice"): krađa, razbojništvo, alkohol, izvanbračni polni odnosi, apostazija. . . (3) Krivič. djela i prekršaji koji nisu precizno definisani, ali predstavljaju prekršaje vjerskih i moralnih normi ili ugrožavaju javni poredak (tazir, sijase) kadija izriče kaznu od ukora do tjelesnog kažnjavanja.
6. Međunarod no pravo a) Tri vrste zemalja (prema islamskoj državi) b) Rat i njegovo proglašenje c) Posebna pravila regulisala su vođenje ratnih operacija
a) Tri vrste zemalja (prema islamskoj državi) (1) U Šerijatu se razvila posebna grana koja je tretirala odnose muslimanskih i nemuslimanskih država u doba rata i mira nazvana je sijer („postupak, tok") (2) Tri vrste zemalja: prema shvatanju muslimanskih klasičnih pravnika, zemlje u tadašnjem svijetu su bile podijeljene na tri vrste: „kuća islama“, „kuća ugovora“, „kuća rata“
b) Rat i njegovo pro glašenje (1) Rat (džihad) mogao je narediti samo poglavar islamske države (imam), obično uz osiguranje vjerske legitimnosti te naredbe od strane muslimanskih učenjaka. (2) Prije proglašenja rata morao je biti upućen poziv neprija teljskoj nemuslimanskoj zemlji da ili prihvati islam ili ugovor s islamskom državom i plaćanje tributa.
c) Posebna pravila regulisala su vođenje ratnih operacija Bilo je zabra njeno napadati sveštenike, bogomolje, civile, žene i djecu, uništavati usjeve, trovati vodu, progoniti neprijateljsku vojsku koja se povlači Regulisano je i pitanje podjele ratnog plijena.
- Slides: 59