PRESUDA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE U PREDMETU
PRESUDA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE U PREDMETU U-5/16 Sudija Suda Bi. H Hilmo Vučinić Sarajevo, 21. 03. 2018. godine
• Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: U-5/16 djelomično je usvojen zahtjev Borjane Krišto, druge zamjenice Predsjedatelja Zastupničkog doma u vrijeme podnošenja zahtjeva, te je utvrđeno da odredbe člana 117. tačka d) i 118. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP Bi. H) nisu sukladne odredbama člana I/2. , u vezi sa članom II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine. • U pogledu člana 117. tačka d) ZKP Bi. H podnositeljica zahtjeva je istakla da je navedenom odredbom omogućeno da se izuzetak pretvori u pravilo, odnosno u krivično zakonodavstvo se unose elementi nesrazmjernosti, prekomjernosti i skrivene arbitrarnosti.
• Neovisno o legitimnom cilju, preko navedene odredbe otvorena je mogućnost poduzimanja istražnih radnji za gotovo sva krivična djela navedena u krivičnom zakonu. • Razmatrajući apelaciju Ustavni sud Bi. H podsjeća da je nesporno da se određivanjem, odnosno primjenom posebnih istražnih radnji država miješa u ostvarivanje prava pojedinca iz člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKLJP). Takvo miješanje opravdano je u smislu stava 2 - člana 8. samo je „u skladu sa zakonom“, teži jednom ili više legitimnih ciljeva navedenih u stavu 2. , te je nužno u demokratskom društvu, kako bi se postigao taj cilj ili ciljevi (Kvasnica protiv Slovačke). (paragraf 47. odluke)
• Propisivanjem da se posebne istražne radnje mogu odrediti za veliku većinu krivičnih djela propisanih Krivičnim zakonom u okviru kojih su i djela koja nemaju obilježja teških krivičnih djela zakonodavac nije osigurao da će miješanje u pravo iz člana 8. EKLJP biti u onoj mjeri u kojoj je strogo nužno za očuvanje demokratskih institucija, odnosno nije osigurao srazmjer između težine zadiranja u pravo privatnosti i legitimnog cilja koji se želi postići primjenom te posebne mjere. • Na koji način će zakonodavac urediti ovo pitanje, da li će podići opću granicu kazne za koje se mogu određivati posebne istražne radnje, kombinirajući sa određenim krivičnim djelima ili grupama krivičnih djela koja zbog svoje specifičnosti bez obzira na propisanu kaznu, zahtijevaju da budu obuhvaćena zakonskom odredbom krivičnih djela za koje se mogu odrediti posebne istražne radnje nije u nadležnosti Ustavnog suda, međutim zakonodavac se kod određivanja krivičnih djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje mora ograničiti samo na ono što je nužno u demokratskom društvu, odnosno omogućiti srazmjer između prava u privatnost i legitimnog cilja koji se želi postići primjenom te posebne istražne radnje. (paragraf 50. odluke)
• Član 117. ZKP Bi. H : • Istražne radnje iz člana 116. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela: • . . . d) za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. •
• Prijedlog rješenja Radne grupe: • U članu 117. tačka d) mijenja se i glasi: • „d) Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti (član 145 a. ); Protupravno lišenje slobode (član 147. ); Neovlašteno prisluškivanje, zvučno ili optičko snimanje (član 147 a. ); Povreda slobode opredjeljenja birača (član 151. ); Krivotvorenje novca (član 205. ); Krivotvorenje vrijednosnih papira (član 206. ); Pranje novca (član 209. ); Porezna utaja ili prevara (član 210. ); Krijumčarenje (član 214. ); Organiziranje grupe ljudi ili udruženja za krijumčarenje ili rasturanje neocarinjene robe (član 215. ); Carinska prevara (član 216. );
• Primanje dara i drugih oblika koristi (član 217. ); Davanje dara i drugih oblika koristi (član 218. ); Primanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem (član 219. ); Davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem (član 219 a. ); Zloupotreba položaja ili ovlaštenja (član 220. ); Pronevjera u službi (član 221 ); Prijevara u službi (član 222); Protuzakonito oslobođenje osobe lišene slobode (član 228. ); Pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela (član 232. ); Pomoć osobi optuženoj od strane međunarodnog krivičnog suda (član 233. ); Sprječavanje dokazivanja (član 236. ); Otkrivanje identiteta zaštićenog svjedoka (član 240. ); Ometanje rada pravosuđa (član 241. ); Udruživanje radi činjenja krivičnih djela (član 249. ) i Organizirani kriminal (član 250. ). “
Nadležnost za određivanje i trajanje posebnih istražnih radnji iz člana 118. stav 3. ZKP Bi. H • U apelaciji podnositeljica je istakla da prema ovim odredbama istražne radnje mogu trajati najduže mjesec dana, a iz posebno važnih razloga mogu se na obrazloženi prijedlog tužioca produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz tačke a) i c) člana 116. zakona mogu trajati ukupno najduže 6 (šest) mjeseci. Ovako dugi period ne može se smatrati srazmjernim rokom u odnosu na prirodu i potrebu za ograničavanje ustavnih prava. Dijelom odredbe koji glasi „posebno važnih razloga” povrijeđeno je načelo vladavine prava i pravo na pravično suđenje, zato što nije jasan i transparentan i ostavlja mogućnost arbitrarnog tumačenja i postupanja tijela pred kojim se vodi postupak. Osim toga sporna odredba nije napravila nužnu distinkciju između tih djela i onih koja nemaju takva obilježja i na koja se produženje rokova ne treba odnositi.
• U svojoj odluci Ustavni sud Bi. H naglašava da prema standardima Evropskog suda domaći zakon mora biti dovoljno jasan i posebno precizan kako bi se pojedincu jasno ukazalo na to u kojim okolnostima i pod kojim uslovima tijela javne vlasti mogu odrediti posebne istražne radnje. Budući da se radi o tajnim mjerama koje nisu podložne preispitivanju od strane osobe na koje se one odnose ili šire javnosti, bilo bi suprotno vladavini prava da se zakonska diskrecija dodijeljena izvršnoj vlasti ili sudiji očituje u obliku neograničenih ovlasti, tako da zakon mora dovoljno jasno propisivati opseg takve diskrecije dodijeljena nadležnim tijelima, te način njena ostvarivanja koji pojedincu jamči odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja. (paragraf 55. odluke)
• Ustavni sud Bi. H prvenstveno zapaža da je zakonodavac kao uslov za produženje posebnih istražnih radnji upotrijebio sintagmu „posebno važni razlozi”, što predstavlja neodređeni pojam koji niti u jednoj drugoj odredbi zakona nije korišten. • Ustavni sud Bi. H smatra da osporene odredbe nisu dovoljno jasno propisivale opseg diskrecije dodijeljene sudiji za prethodni postupak, obzirom da se njegova diskrecija očituje u obliku neograničenih ovlasti kada tumači te neodređene pravne termine, tj. pretpostavku „iz posebno važnih razloga”, tako da ne garantuju pojedincu odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja. (paragraf 58. Odluke)
• Imajući u vidu da zakonodavac nije napravio bilo kakvu razliku između krivičnih djela na koja se produženje posebnih istražnih radnji ne treba odnositi, te da je pretpostavka iz posebno važnih razloga neprecizno određena i ne može poslužiti kao mjerilo te razlike, Ustavni sud Bi. H nalazi da osporena odredba u dijelu koji se odnosi na produženje istražnih radnji nije u skladu sa Ustavom Bi. H. (paragraf 59. Odluke) •
• Prijedlog Radne grupe za izmjenu navedene odredbe: • U članu 118. stav (3) mijenja se i glasi: • „ (3) Istražne radnje iz člana 116. stav (2) tač. a) do d) i tačka g) ovog zakona, mogu trajati najduže do mjesec dana, a ako one daju rezultate i postoji razlog da se nastavi sa njihovim provođenjem radi prikupljanja dokaza, mogu se na obrazložen prijedlog tužitelja produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz tač. a) do c) mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora preko pet godina ili teža kazna, a za ostala krivična djela najduže četiri mjeseca.
• Mjere iz tač. d) i g) mogu trajati ukupno najduže tri mjeseca za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora preko pet godina ili teža kazna, a za ostala krivična djela najduže dva mjeseca. Izuzetno u odnosu na krivično djelo organizovanog kriminala i krivična djela terorizma istražne radnje iz člana 116. stav (2) tač. a) do d) i tačka g) ovog zakona, ako one daju rezultate i postoji razlog da se nastavi sa njihovim provođenjem radi prikupljanja dokaza, mogu se na obrazložen prijedlog tužitelja produžiti još do tri mjeseca. Prijedlog za radnju iz člana 116. stav (2) tačka f) ovog zakona se može odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv iste osobe mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu. “
SMJERNICE SUDA Bi. H ZA POSTUPANJE NAKON ODLUKE USTAVNOG SUDA Bi. H • Kada je u pitanju postupanje Suda Bi. H u predmetima otvorenim od dana donošenja Odluke Ustavnog suda Bi. H do konačnog usaglašavanja neustavnih odredbi ZKP Bi. H od strane nadležnih zakonodavnih tijela, zauzet je stav da će Sud Bi. H prilikom primjene neustavnih odredbi postupati in concreto u odnosu na svaki pojedinačni slučaj, primjenu neustavnih standarda svesti na minimum, te prilikom odlučivanja o proporcionalnosti pojedinih mjera primjenjivati međunarodne standarde i standarde na koje je u obrazloženju Odluke ukazao Ustavni sud Bi. H.
• Dejstvo odluke moguće je razmatrati: • 1. U periodu od objavljivanja odluke Ustavnog suda Bi. H do isteka roka za usaglašavanje (decembar 2017). • 2. U slučaju neusaglašavanja u roku od šest mjeseci, od isteka šest mjeseci pa nadalje. • 1) Na praktičnom nivou može se posebno razmotriti nekoliko slučajeva. U svim slučajevima u pristupu problemu trebalo bi poći od zakonitosti na koju ukazuje Ustavni sud, a koja uključuje standarde „ legitimnog interesa društva“ i standard „nužno u demokratskom društvu“. Legitimni interesi podrazumijeva potrebu suprotstavljanja kriminalu i sprječavanje najtežih oblika kriminala, a nužno u demokratskom društvu srazmjernost cilja i obima uplitanja države u prava pojedinca.
• a) Slučajevi u kojima su već primijenjene odredbe ZKP Bi. H koje su proglašene neustavnim (imunitet, posebne istražne radnje). Problem se može pojaviti u fazi suđenja i u postupku po žalbi ukoliko odbrana uloži prigovore nezakonitosti dokaza sa obrazloženjem da su dokazi pribavljeni na osnovu odredaba koje nisu saglasne sa ustavom. Sud bi se u ovakvim slučajevima trebao pozvati na odluke Ustavnog suda tako što bi razmotrio da li su u konkretnom slučajevu postojali uslovi pod kojima odredba ZKP ne bi bila neustavna.
• b) Novi prijedlozi za Posebne istražne radnje i dalje se mogu podnositi za krivična djela iz tačke d) člana 117. ZKP. Međutim, tužilac bi sada bio dužan da obrazloži postojanje uslova koji bi ovi zakonsku odredbu činili usaglašenom sa Ustavom. Dakle, tužilac bi bio dužan da obrazloži postojanje osnova sumnje i činjenicu da s obzirom na vrstu krivičnog djela i radnje izvršenja na drugi način nije moguće pribaviti dokaze, kao i činjenicu da se radi o teškom krivičnom djelu za čije procesuiranje postoje važni društveni razlozi (porast vrste kriminala, međunarodne posljedice i sl. ). Takođe, sada i SPP ima obavezu da to jasno obrazloži u naredbi koju izdaje.
• c) Okončani prvostepeni predmeti u kojima su primjenjivane posebne istražne radnje. Ovdje se problem pojavljuje u žalbenom postupku. Dakle, odbrana se prvi put može pozovati na odluku Ustavnog suda. Žalbeni sud ovaj prigovor ne bi mogao ignorisati. • d) Pravosnažno okončani krivični predmeti u kojima su dokazi pribavljeni primjenom odredaba ZKP-a koje su proglašene neustavnim. Moguće je da će se pojaviti prijedlozi za ponavljanje postupka zbog proglašene neustavnosti odredaba ZKP, sa pozivanjem na član 327. stav 1. tačka f) („Ako Ustavni sud Bi. H, Dom za ljudska prava ili Evropski sud za ljudska prava utvrdi da su u toku postupka kršena ljudska prava i osnovne slobode i ako je presuda zasnovana na tom kršenju“).
• Zakon očigledno ima u vidi slučajeve u kojima je u već pokrenutom postupku pred Ustavnim sudom utvrđeno kršenje ljudskih prava, a ne proglašenje neustavnih odredbi kao poseban osnov za ponavljanje postupka. Nema jasnih argumenata da bi se moglo prihvatiti široko tumačenje, zbog čega član 327. tačka f) ZKP treba tumačiti u strogom gramatičkom smislu.
• 2) Pošto je izvjesno da Parlament neće u ostavljenom roku od 6 mjeseci izvršiti usaglašavanje ZKP Bi. H sa Ustavom, treba očekivati prigovore da su osporene odredbe prestale da važe. Sud će morati odlučivati o ovakvim prigovorima i dati jasne i uvjerljive razloge. Nema jasnih pravnih razloga za zauzimanje stava da se smatra da su osporene odredbe prestale da važe. Ustavni sud to nigdje nije jasno rekao. Iz ‘’poruka’’ i konteksta odluka Ustavnog suda može se nesumnjivo zaključiti da je neophodno njihovo konkretizovanje kako bi bili vidljivi “legitimni interesi društva” i “ravnoteža ciljeva”. Otuda je za Sud jedini izlaz da nastavi sa praksom koju je uspostavio nakon donošenja odluka Ustavnog suda.
- Slides: 20