PRAKSA SUDA BIH U PRIMJENI STANDARDA ZA IZDAVANJE
PRAKSA SUDA BIH U PRIMJENI STANDARDA ZA IZDAVANJE NAREDBI ZA PROVOĐENJE POSEBNIH ISTRAŽNIH RADNJI NAKON PRESUDE ESLJP „DRAGOJEVIĆ PROTIV HRVATSKE” Sudija Suda Bi. H Hilmo Vučinić Sarajevo, 21. 03. 2018. godine
• Prvi predmet u kojem je Sud Bi. H analizirao pitanje zakonitosti naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji je predmet Čago Fahrudin i dr. , u kojem predmetu je zauzet stav da se radi o nezakonitom dokazu. • Dosadašnja praksa Apelacionog odjeljenja Suda Bi. H je dosljedna u stavu da nedostatak argumentacije / obrazloženja naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji u pogledu ispunjenosti zakonskih uslova propisanih članom 116. stav 1. ZKP Bi. H u pogledu postojanja osnova sumnje o učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ZKP Bi. H, odnosno ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama, predstavlja nezakonit dokaz.
• Jedna od posljednjih odluka Apelacionog vijeća Suda Bi. H se odnosi na predmet Jasmin Ljajić i dr. , u kojoj je između ostalog navedeno: • „ 20. Apelaciono vijeće konstatuje da iste sadrže detaljno obrazloženje u pogledu osnova sumnje zbog kojih se izdaju prema osumnjičenim licima, a što je u skladu sa zahtjevom odredbe člana 118. stav 1. i člana 116. ZKP-a Bi. H koji propisuje da će naredba sadržavati između ostalog osnove sumnje da je osoba sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ZKP-a Bi. H. Međutim, analizom predmetne inicijalne naredbe, te naknadnih naredbi kojim je provođenje posebnih istražnih radnji produženo, vijeće je utvrdilo da naredbe ne sadrži razloge zbog čega se izdaju, odnosno zašto dokazi nisu mogli biti pribavljeni na drugi način. Sam prvostepeni sud konstatuje da naredbe ne sadrže posebno obrazloženje u pogledu nemogućnosti pribavljanja dokaza na drugi način, ali to po njegovom mišljenju ne čini odlučnim elementom da se predmetne naredbe oglase nezakonitim.
• 21. Vijeće također primjećuje da je prvostepeni sud imao intenciju naknadno osnažiti takve naredbe na način da je provelo dokaz Tužilaštva saslušanjem svjedoka istražitelja, a kako bi se na taj način dokazalo da u vrijeme kada su naredbe izdate, nije bilo moguće prikupiti dokaze na drugi način. • 22. Članom 116. stav 1. ZKPa Bi. H propisano je da će Sud (. . . ) odrediti posebne istražne radnje između ostalog ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama. Članom 118. Stav 1. ZKP-a Bi. H propisano je da će se naredba izdati na obrazloženi prijedlog Tužioca, te sadržavati između ostalog razloge za njeno preduzimanje.
23. Provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora komunikacija, zadire se u pravo osumnjičenog lica na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije. Vijeće podsjeća na član 8. Konvencije propisuje pravo svakog građanina na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Radi se dakle o kvalifikovanom pravu, koje nije apsolutnog karaktera, ali zadiranje države u takvo pravo moguće je samo kad je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. 24. Konkretno, u predmetnom slučaju nije sporna primjena propisane mogućnosti tajnog nadzora i tehničkog snimanja komunikacija. Sud je u skladu sa svojim ovlaštenjima i u skladu sa zakonom propisanom procedurom, izdao predmetne naredbe. Međutim, u predmetnoj naredbi izostalo je obrazloženje zbog čega se pribjegava takvoj radnji prikupljanja dokaza. Ovo obrazloženje u direktnoj je vezi sa zahtjevom da je provođenje ove dokazne radnje dozvoljeno, ali nije jasno na čemu se temelji „neophodnost u demokratskom društvu„ iz čega bi se moglo osnovano zaključiti da je zadiranje u prava osumnjičenog bilo opravdano, a da sudska odluka u tom smislu nije paušalna i proizvoljna.
• • 25. Vijeće će podsjetiti na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Dragojević protiv Hrvatske (br. 68955/11, Odluka od 15. 01. 2015. Godine) u kojoj je Evropski sud utvrdio kršenje prava iz člana 8. Evropske konvencije aplikantu, a u odluci je između ostalog navedeno: „U konkretnom predmetu, četiri naloga za tajno praćenje podnosioca predstavke, izdata od strane istražnog suca Okružnog suda iz Zagreba, u suštini se zasnivaju samo na izjavi koja se poziva na zahtjev USKOK-a za izdavanje naloga za tajno praćenje i zakonsku frazu da se “istraga ne bi mogla provesti na drugi način ili bi bila skopčana sa nerazmjernim teškoćama. ” • “Nije prezentiran nijedan konkretan detalj na osnovu konkretnih činjenica u predmetu i posebnih okolnosti koje ukazuju (…) i da istraga ne bi mogla biti provedena drugim, manje intruzivnim mjerama. ” • “Zakonski uslov postojanja obrazloženog naloga bio je neophodan kao oblik efektivne sudske kontrole mjera kojima se narušavaju temeljna prava pojedinca. ”
• 26. Slično kao u konkretnom slučaju, Naredbe kojima su određene posebne istražne radnje prema osumnjičenima u konkretnom slučaju ovog Suda, nisu sadržavale dovoljno konkretizacije u pogledu činjenične osnove i dokaza na osnovu kojih bi sud zaključio da prikupljanje dokaza nije bilo moguće na drugi način ili bi njihovo prikupljanje bilo povezano s nesrazmjernim troškovima. Apelaciono vijeće će podsjetiti na odredbu člana 116. stav 1. ZKP Bi. H koja propisuje uslove pod kojima se naredbe o posebnim istražnim radnjama uopšte mogu izdati. Pa je tako jedan od propisanih uslova, i taj da je prikupljanje dokaza otežano ili nemoguće. Iz konkretne naredbe na temelju koje je inicijalno određeno provođenje posebne istražne radnje, to nije vidljivo. • 27. Član 118. Stav 1. ZKP-a Bi. H propisuje sadržaj naredbe, te između ostalog se navodi da će naredba sadržavati razloge za njeno preduzimanje, a koji bi se u konkretnom slučaju odnosili na uvjete propisanosti ove dokazne radnje. Posljedice izdavanja ovakve naredbe iz koje se ne vidi utemeljenje u provjerljivim i konkretnim činjenicama koje čine posebne okolnosti zbog kojih nije moguće prikupiti dokaze na drugi način, te se zbog toga pribjegava provođenju ovakve mjere, jesu takve da naredbu čine manjkavom u smislu člana 116. stav 1. ZKP-a Bi. H koji član propisuje uvjete pod kojim Sud uopšte može izdati naredbu”.
• 28. Članom 122. ZKP-a Bi. H predviđeno je da se tehničke snimke pribavljene posebnim istražnim radnjama pod uvijetima i na način propisan ovim zakonom, mogu koristiti kao dokaz u postupku. U suprotom, tumačeći odredbu argumentum a contrario ukoliko nisu ispoštovane odredbe ZKP-a Bi. H u smislu njihovog određivanja, a što evidentno u konkretnom predmetu nisu, takvi dokazi nisu dopušteni u krivičnom postupku i nije ih moguće naknadno osnažiti na način kako je to prvostepeni sud učinio (provođenjem dodatnog dokaza saslušanjem istražitelja SIPA-e koji je govorio o poteškoćama u prikupljanju dokaza kada se radi o dobro organizovanoj grupi, uzajamno dobro povezanoj sa jasno određenim zadacima djelovanja). • 29. Cijeneći zahtjeve domaćeg zakonodavstva i Evropske konvencije kada se govori o pravu na poštivanje privatnog života u koji se zadire primjenom odredbe člana 116. stav 1. ZKP Bi. H, Vijeće nalazi, a u svjetlu već objavljenih odluka Evropskog suda, da bi prihvatanjem ovakvih naredbi u kojima nije navedena neophodnost njenog poduzimanja kao jednog od uslova uopšte primjene spomenute mjere, dovelo do kršenja prava osumnjičenih iz člana 8. Evropske konvencije.
• • • 30. U vezi sa navedenim, vijeće će se osvrnuti i na pitanje naknadnog osnaživanja dokaza pribavljenih predmetnim naredbama o posebnim istražnim radnjama nalazeći da takav postupak ZKP Bi. H ne poznaje. Upravo spomenuta praksa Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Dragojević protiv Hrvatske osvrnula se i na to pitanje, te se u dijelu odluke navodi: “ 98. Štoviše, Sud smatra da u situaciji u kojoj je zakonodavna vlast predvidjela prethodnu detaljnu sudsku kontrolu proporcionalnosti uporabe mjera tajnog nadzora, zaobilaženje tog zahtjeva retroaktivnim opravdanjem koje su uveli sudovi ne može se osigurati odgovarajuća i dostatna zaštita od potencijalne zlouporabe jer otvara vrata proizvoljnosti time što dozvoljava provođenje tajnog nadzora suprotno postupku koji je predviđen u mjerodavnom pravu. 99. To se posebice odnosi na predmete u kojima je jedina učinkovita mogućnost za pojedinca podvrgnutog tajnom nadzoru u kontekstu kaznenog postupka osporiti zakonitost uporabe takvih mjera pred kaznenim sudovima za vrijeme kaznenog postupka protiv njega ili nje (vidi stavak 72. gore). Sud je također već utvrdio da iako sudovi tijekom trajanja kaznenog postupka mogu razmotriti pitanja pravednosti prihvaćanja dokaza u kaznenog postupku, oni nemaju mogućnost ispitivati bit konvencijskog prigovora da miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegova privatnog života nije bilo „u skladu sa zakonom“, a još manje imaju mogućnost pružiti odgovarajuću zaštitu u odnosu na taj prigovor (vidi Khan, citirano gore, stavak 44. ; P. G. i J. H. protiv Ujedinjene Kraljevine, br. 44787/98, stavak 86. , ECHR 2001 -IX; i Goranova-Karaeneva, citirano gore, stavak 59. ). ”
Praksa Vrhovnog suda Federacije Bi. H • Rješenje Vrhovnog suda FBi. H broj: 09 0 K 024765 16 Kž 11 od 11. 2016. godine: • „. . . Sud je utvrdio da su u prijedlogu za određivanje posebnih istražnih radnji od 22. 09. 2015. godine, navedeni razlozi za postojanje osnova sumnje da je učinjeno predmetno krivično djelo, kao i razlozi zbog kojih je pribavljanje dokaza na drugi način izuzetno otežano, a navedeno je i koji se dokazi dostavljaju uz taj prijedlog.
• Sudija za prethodni postupak je po tom prijedlogu donio naredbu o provođenju PIR, iz čijeg obrazloženja proizilazi da je cijenio navode iz prijedloga tužitelja te zaključio da je isti osnovan, zbog čega ga je prihvatio. • Tačno je da ova naredba ne sadrži izričito obrazloženje osnova sumnje, odnosno, razloge zbog kojih se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, no ovaj sud nalazi da se naredba suda ne može posmatrati odvojeno od prijedloga tužitelja, pa s obzirom da taj prijedlog sadrži sve ono što se zahtijeva odredbom člana 132. stav 1. ZKP FBi. H (o čemu je već bilo riječi), a naredba suda prihvata da su takvi navodi iz prijedloga osnovani, onda slijedi da žalbeni prigovori branitelja u pogledu njihove manjkavosti, odnosno nezakonitosti, nisu osnovani”.
• • Rješenje Vrhovnog suda FBi. H broj: 09 0 K 024169 17 Kž 18 od 07. 11. 2017. godine o ukidanju prvostepene presude: „. . . Na osnovu uvida u predmetne izdane naredbe utvrđuje se da one ne sadrže obrazloženje u pogledu osnova sumnje zbog kojih se izdaju prema navedenim licima, niti obrazloženje zbog čega se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama, a što je suprotno članu 132. stav 1. i 130 stav 1. ZKP FBi. H. Odredba člana 132. stav 1. ZKP FBi. H tako propisuje da se istražne radnje iz člana 130. stav 2. tog zakona određuje naredbom sudije za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 130. stav 1. i 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje, te da naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje. U članu 130. stav 1. je propisano da se protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona (djela za koja se može izreći kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna) mogu odrediti posebne istražne radnje ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.
• Dakle, potpuno je jasno da naredba kojom sudija za prethodni postupak odobrava provođenje pojedinih posebnih istražnih radnji na odgovarajući način mora biti obrazložena, odnosno da iz njenog obrazloženja mora biti vidljivo šta to u konkretnom slučaju opravdava stav o osnovama sumnje da je osoba prema kojoj se naredba izdaje sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 131. ZKP FBi. H. Također je potrebno da u obrazloženju naredbe budu sadržani razlozi za ocjenu da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi koji će se pribaviti provođenjem odobrene posebne istražne radnje ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama. Bez ovakvog obrazloženja zadiranje u privatnost osobe u odnosu na koju je konkretna radnja odobrena sadrži elemente proizvoljnosti. • Predmetne naredbe očigledno ne sadrže odgovarajuće obrazloženje koje bi opravdalo njihovo izdavanje od strane sudije za prethodni postupak. S tim u vezi, ovaj sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja je zauzeta u predmetu Dragojević protiv Hrvatske, presuda tog suda od 15. 01. 2015. godine, u kojoj je, u stavu 95. konkretno navedeno:
• „U ovom predmetu četiri naloga za tajnim nadzorom izdana od strane istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu u pogledu podnositelja u načelu su se temeljila samo na tvrdnji da postoji zahtjev USKOKA za korištenje tajnog nadzora i zakonskom izrazu da se „istraga ne može provesti na drugačiji način ili da bi to bilo izrazito teško“ (vidi stavke 9. , 11. , 13. i 17. gore). Nisu navedeni nikakvi stvarni detalji koji se temelje na specifičnim činjenicama predmeta i osobitim okolnostima koje ukazuju na osnovanu sumnju da su kaznena djela počinjena, te da istragu nije bilo moguće provesti na drugačiji, manje „intruzivan način“. Dalje se u istoj odluci, u stavu 98. , navodi: „Štoviše, Sud smatra da u situaciji u kojoj je zakonodavna vlast predvidjela prethodnu detaljnu sudsku kontrolu proporcionalnosti uporabe mjera tajnog nadzora, zaobilaženje tog zahtjeva retroaktivnim opravdanjem koje su uveli sudovi ne može se osigurati odgovarajuća i dostatna zaštita od potencijalne zlouporabe jer otvara vrata proizvoljnosti time što dozvoljava provođenje tajnog nadzora suprotno postupku koji je predviđen u mjerodavnom pravu“. Konačno Evropski sud, vezano za ocjenu podnositeljeva zahtjeva, zbog postojanja ranije navedenih propusta u stavu 101. zaključuje: „Na temelju gore navedenoga, Sud smatra da mjerodavno domaće pravo, na način na koji su ga tumačili i primijenili nadležni sudovi, nije bilo razumno jasno u pogledu opsega i načina ostvarivanja diskrecije dodijeljene tijelima javne vlasti, te posebice u praksi nije osiguralo odgovarajuće mjere zaštite od raznih mogućih zloupotreba. U skladu s time, postupak za nalaganje i nadziranje provođenja mjera prisluškivanja telefona podnositelja nije bio u potpunosti u skladu s pretpostavkama zakonitosti, niti je na odgovarajući način ograničio miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegova privatnog života i dopisivanja na ono što je bilo „nužno u demokratskom društvu“. U stavu 102. sud zaključuje da je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije.
• Istovjetno kao što je to uočeno u ranije navedenom predmetu, i u konkretnom slučaju, naredbe kojima je odobreno provođenje posebnih istražnih radnji nisu sadržavale konkretne razloge za utvrđenje suda o postojanju osnova sumnje zbog kojih bi tražene naredbe trebalo odobriti, kao ni razloge iz koji bi bilo vidljivo da se dokazi koji će se pribaviti njihovim provođenjem na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama. • Stoga ovaj sud, primjenjujući standarde prakse Evropskog suda za ljudska prava utvrđena u gore navedenom predmetu Dragojević protiv Hrvatske, nalazi da naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda u Sarajevu - broj: 09 0 K 024169 15 Kpp 2 od 29. 06. 2015. godine, broj: 09 0 K 024169 15 Kpp 3 od 21. 07. 2015. godine, broj: 09 0 K 024169 15 Kpp 4 od 27. 07. 2015. godine, broj: 09 0 K 024169 15 Kpp 6 od 19. 08. 2015. godine i broj : 09 0 K 024169 15 Kpp 10 od 14. 09. 2015. godine - ne sadrže adekvatno obrazloženje koje bi opravdalo zadiranje u privatnost osoba protiv kojih su iste odobrene. Ovakvo postupanje suda je suprotno odredbi člana 132. stav 1. ZKP FBi. H. Predmetne naredbe su zbog ovog propusta izdate protivno ranije navedenoj odredbi, pa su, dakle, dokazi do kojih se došlo njihovim provođenjem pribavljeni bitnim povredama odredaba ZKP FBi. H, a sud, u skladu sa članom 11. stav 2. ranije navedenog zakona, svoje odluke na takvim dokazima ne može zasnivati”.
• Za razumijevanje ovog problema interesantna je i odluka Ustavnog suda Bi. H u predmetu broj AP – 883/17 po apelaciji Svetozara Perućice i drugih, u kojoj nije nađena povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. EKLJP.
- Slides: 16