ORGANIZACIJA RADA U REALIZACIJI OBLASTI METODIKE UPOZNAVANJA OKOLINE
ORGANIZACIJA RADA U REALIZACIJI OBLASTI METODIKE UPOZNAVANJA OKOLINE Kvalitet vaspitno-obrazovnog rada u predškolskim ustanovama zavisi od: dece, vaspitača i materijalne opremljenosti predškolske ustanove. Deca svoju okolinu najbolje upoznaju kroz igru i druge aktivnosti. Da bi vaspitač bio uspešan u realizaciji sadržaja metodike upoznavanja okoline i ostvarivanju razvojnih ciljeva, on treba da: -poštuje osnovne metodičke principe, -dobro poznaje sadržaj koji obrađuje, -koristi prikladne (odgovarajuće) metode rada, oblike rada i sredstva za rad.
OSNOVNI METODIČKI PRINCIPI PRI UPOZNAVANJU DECE SA OKOLINOM
-princip očiglednosti (princip neposredsnosti), -princip postupnosti i sistematičnosti (princip od bližeg ka daljem), -princip naučne usmerenosti (princip naučne ispravnosti), -princip trajnosti znanja (princip od kratkotrajne ka dugotrajnoj memoriji), -princip aktivnosti, samostalnosti i individualnosti (princip pokušaja, greške i uspeha), -princip zabave i zadovoljstvai (princip igre), -princip odmerenosti sadržaja prema uzrastu i -princip korelacije programskih sadržaja.
Princip očiglednosti (princip neposrednosti) Neposrednih iskustava najbolja (biljke, životinje, voda, vazduh, druga deca, materijali, tehnički uređaji i dr. ). Kada je u pitanju upoznavanje okoline, faze saznajnog procesa su: -primanje čulnih nadražaja tj. senzibilizacija deteta, -sistematizacija primljenih čulnih opažaja, -izražavanje (ekspresija). Ukoliko je prva faza neadekvatna, kvalitet ostalih izostaje.
Princip postupnosti i sistematičnosti (princip od bližeg ka daljem) Najpre se deca upoznaju sa svojim neposrednim okruženjem, a zatim se upoznavanje okoline širi putem koncentričnih krugova. Npr. upoznavanje biljnog i životinjskog sveta.
Princip naučne usmerenosti (princip naučne ispravnosti) Vaspitač iznosi naučno ispravne činjenice, ali na načim prilagođen uzrastu dece u predškolskoj ustanovi. Time se stvara naučno ispravna osnova, koja će se produbljivati u daljem školovanju i uopšte tokom razvoja i života deteta. Npr. funkcija lista biljaka
Princip trajnosti znanja (princip od kratkotrajne ka dugotrajnoj memoriji) Kratkotrajna memorija Dugotrajna memorija Ovo se postiže povezivanjem novih sa već postojećim saznanjima i iskustvima i njihovom sistematizacijom. Zbog toga je neophodno da deca novostečena saznanja često ponavljaju, produbljuju i praktično koriste. Npr. jaje-simbol života
POSETA ŽIVINARSKOJ FARMI
Princip aktivnosti, samostalnosti i individualnosti (princip pokušaja, greške i uspeha) Dete shodno svojoj prirodi, samostalno putem pokušaja, grešaka i uspeha otkriva svet koji ga okružuje, odnosno svoju okolinu. Zato je Strpljenje vaspitača dragoceno! Time deca stiču samopouzdanje, samouverenost, razvijaju svoje sposobnosti, sklonosti, kao i niz pozitivnih osobina ličnosti upornost, strpljenje, urednost itd.
Princip zabave i zadovoljstva (princip igre) Sve aktivnosti iz oblasti upoznavanja okoline trebalo bi organizovati tako da budu zanimljive za decu, zabavne, da izazivaju radoznalost i želju za saznanjem i da im pri tom pruže zadovoljstvo i mogućnost slobodnog izražavanja emocija.
Princip odmerenosti sadržaja prema uzrastu Tema koja se obrađuje pri upoznavanju okoline bude prilagođena uzrastu i mogućnostima dece u predškolskoj ustanovi. Mozak deteta u predškolskom periodu je još uvek u razvoju. Npr. telo čoveka, potrebno je da decu najpre spoznaju spoljašnje delove tela i regije: trup, glavu, ruke, noge, a tek u starijoj grupi deca se upoznaju sa nekim unutrašnjim organima, kao što je srce, mozak i eventualno njihovim funkcijama.
Princip korelacije programskih sadržaja Vaspitač treba da integriše sadržaj metodike upoznavanja okoline sa sadržajima ostalih metodičkih disciplina. Razlog je u tome što deca predškolskog uzrasta uče na integrativni (celovit) način, a ne parcijalno putem fino izdeljenih celina. Npr. prilikom upoznavanja dece sa nekom životinjom, deca uče da ona ima četiri noge, jedan rep, braon je boje, crtaju je, ali je i oponašaju pokretima i oglašavanjem.
AKTIVNOSTI KROZ KOJE SE DECA UPOZNAJU SA OKOLINOM
Za pravilan fizički i psihički razvoj deteta neophodna je njegova aktivnost. Radoznalost kod deteta pokreće aktivnosti iz svih vaspitno-obrazovnih oblasti u vrtiću.
Zato vaspitač nije samo prosvetni radnik, već je istovremeno i scenarista, režiser, glumac, muzičar, zabavljač i sl. Sve to radi smišljeno kako bi aktivnost imala i saznajni karakter za decu.
U odnosu na način organizacije, aktivnosti mogu biti: -SLOBODNE -USMERENE
SLOBODNE AKTIVNOSTI – (AKTIVNOSTI PO DEČJEM IZBORU) Karakteriše ih spontanost i samoinicijativa dece. Tokom ovih aktivnosti vaspitač bi trebalo da diskretno, nenametljivo, ali aktivno posmatra decu. Kada je potrebno deci pruža odogovarajuću pomoć i savet. Time vrši njihovo indirektno usmeravanje. Slobodne aktivnosti su namenjene sticanju neposrednog iskustva u specijalno pripremljenoj sredini, ili zahvaljujući odlascima do odabranih objekata u okolini.
Na ovaj način vaspitač upoznaje individualne sklonosti dece, njihove želje, interesovanja.
USMERENE AKTIVNOSTI Vaspitač planski i sistematski organizuje i rukovodi usmerenom aktivnošću, kako bi ostvario vaspitno-obrazovne ciljeve predviđene programom.
Usmerene aktivnosti dece pripremne grupe, po svojoj organizaciji i ulozi vaspitača u njima, postepeno se približavaju časovima u školi. Međutim, aktivnosti traju kraće od časova u školi, imaju opušteniji karakter i češće uključuju igre.
Usmerene aktivnosti imaju svoje ciljeve i zadatke: 1. Vaspitni – omogućavaju detetu sticanje upornosti, istrajnosti, tolerancije, druželjubivosti, prihvatanje navika za život i rad u kolektivu, samostalnosti, radoznalosti, tačnosti, slobodnog izražavanja pred drugima, razvijanja navika kulturnog ponašanja; 2. Obrazovni – dominiraju reči upoznati, uočiti, naučiti, shvatiti; 3. Praktični – stiču praktične sposobnosti primene naučenog.
Organizacija usmerene aktivnosti podrazumeva: 1. Definisanje teme, jedinice i sadržaja usmerene aktivnosti; 2. Određivanje mesta izvođenja usmerene aktivnosti (radna soba, dvorište vrtića, park. . . ); 3. Određivanje vaspitnih, obrazovnih i praktičnih ciljeva usmerene aktivnosti; 4. Definisanje metoda, oblika rada, sredstava rada i aktivnosti dece koje će biti primenjene i korišćene; 5. Definisanje strukture i toka usmerene aktivnosti (uvodni, glavni i završni deo).
Struktura i tok usmerene aktivnosti podrazumeva: uvodni, glavni i završni deo. Uvod mora delovati podsticajno i motivaciono na decu, kako bi se ona pripremila za susret sa novim pojmovima iz okoline. Zbog toga se najčešće koriste zanimljive dramatizacije, scenske predstave, pričaju se zanimljive bajke itd. U glavnom delu usmerene aktivnosti postavljaju se složeniji zadaci. Deca odgovaraju na pitanja (ne sva uglas), objašnjavaju određene situacije, vrše posmatranja i određene radnje u zavisnosti od vrste aktivnosti. Vaspitač sve vreme sa decom razgovara neusiljeno, zanimljivo, kako bi se održao potreban nivo motivacije i radna atmosfera. Vrhunac treba da se postigne posle 10 -15 minuta, u sredini aktivnosti, posle čega će deci dobro doći kratka rekreativna pauza. U završnom delu aktivnosti se vrši verifikacija predhodno stečenog znanja (postavljaju se kontrolana pitanja, vrše različita dopunjavanja, docrtavanja, bojenja, pridruživanja, klasifikacije, modelovanja od različitih materijala itd). Takođe, vrši se praktična primena stečenog znanja u glavnom delu usmerene aktivnosti. Sve se to radi na opušten, zanimljiv i naizgled spontan i za decu zabavan način.
IGRA I UPOZNAVANJE DECE SA OKOLINOM
Igra je vodeća aktivnost u detinjstvu, a posebno na predškolskom uzrastu, te kao takva ima centralno mesto u predškolskoj ustanovi. Prednost igre u odnosu na druge tipove aktivnosti je u tome što ona omogućava detetu da uči na njemu najprimereniji način. To je u saglasnosti sa prirodom deteta.
Važno pitanje vaspitno-obrazovnog procesa na predškolskom nivou je: „Koji stepen slobode bi trebalo deci dopustiti u igri? “ Konkretno, koliko bi vaspitač trebalo da učestvuje u igri. U vezi sa tim, igru je moguće podeliti na: 1) slobodnu i 2) didaktičku (edukativnu) igru. Primer: ‘’Upoznavanje životinjskih vrsta karakterističnih za livadski prostor’’.
Igra kao oblik aktivnosti kojom deca upoznaju svet u kome žive, ima svoje karakteristike, koje bi vaspitač trebalo da poznaje kako bi je uspešno realizovao. To su: - Deca u igri koriste iskustva iz prve ruke stečena tokom života (firsthand experiences); - Deca uvode pravila dok se igraju i kontrolišu igru. Svaki igrač ima svoja lična, sopstvena pravila igre, mada ponekad nije svestan toga; - Deca, igrajući se uvežbavaju svoje potencijalne uloge u budućnosti. Ona glume, izmišljaju, pretvaraju se, oponašaju druge, poistovećuju se sa odraslima; - Deca se nekada igraju samostalno, a nekada zajedno sa odraslima, paralelno, kooperativno u parovima ili grupama; - Igrajući se deca temeljno uče, isprobavaju i proveravaju sopstvena predhodno stečena znanja i veštine. Deca su oduševljena kada utvrde da nešto znaju; - Deca kroz igru uključuju celokupnu svoju ličnost, i to kako biološku, tako i socijalnu (društvenu) komponentu. Kroz igru deca usklađuju sopstvene ideje i prave veze sa vršnjacima, porodicom i društvenom
Igre se mogu podeliti na različite načine, po različitim kriterijumima. Za upoznavanje okoline sa decom u predškolskoj ustanovi značajne su: - funkcionalne igre, - igre mašte ili igre uloga, - igre sa gotovim pravilima i - konstruktivne igre.
- Slides: 33