OPA OBILJEJA NAUNOG PRISTUPA Prof dr Husnija Hasanbegovi

OPĆA OBILJEŽJA NAUČNOG PRISTUPA Prof. dr. Husnija Hasanbegović

POZNATOST/NEPOZNATOST Kosmos, zemlja i sve što je na zemlji i u njoj, protkano je tajnama. Naučnici nastoje otkriti te tajne, učiniti ih poznatim i razumljivim i podijeliti to razumijevanje sa drugim ljudima. Pri tome, otkrivaju odnose i relacije između onoga što postoji u kosmosu i onoga što postoji na zemlji, jer se svaka pojava iz objektivne stvarnosti, odražava ili izražava u subjektivnoj stvarnosti, a svaki pojam iz objektivne ili subjektivne stvarnosti je lingvistički depozit misaonog procesa, koji može biti na beskrajno različitim nivoima razvoja.

SLIJED Kako na kojoj razini misaonog djelovanja, čovjek uviđa postojanje nepoznatog oko njega i u njemu, a otkrivanje tajni, svega onoga što je nepoznato, uglavnom je zadaća naučnika, koji ispitujući i upoznavajući objektivnu stvarnost, ispituju i istražuju čovjeka i sve što je vezano za njega, razvijajući osobnu misao, koja može biti: induktivna, deduktivna, analitična, sintetična, kvantitativna, kvalitativna ili generativna, te se može kazati i da je misao ta koja se razvija, a sve ostalo je odraz misaonog procesa, koji se manifestira kroz znanje.

SLIJED Uvijek su otvorena i pitanja o pojmu znanja, neznanja kao i nauke pomoću koje se dolazi do otkrića nepoznatog, kako bi to nepoznato postalo poznato – znanje. Tako su znanje i neznanje u jednoj vrsti kauzalnih veza. Ako se znanje razumijeva kao skup poznatih činjenica nastalih učenjem, onda je moguće te činjenice sistematizirati i klasificirati na elemente. Ako se izvrši sistematizacija i klasifikacija tih činjenica, onda se to znanje može posmatrati kao sistem poznatih činjenica, pri čemu nije moguće odrediti, koje su to činjenice višeg, a koje nižeg reda. Stiče se utisak da nema kraja, ali nema ni početka znanju ili neznanju. Iako se pokušavaju sistematizirati znanja, čini se da je to bespotrebno, jer svako je znanje po svojoj važnosti pitanje jedinke, tako da nije moguće izdvojiti primarna znanja od sekundarnih, što ukazuje na činjenicu, da se uglavnom može govoriti o „deponiji“ znanja koja se generacijski umnožavaju.

SLIJED Činjenica nije svakome čovjeku činjenica, jer da bi činjenica postala činjenica, ona mora doprijeti u svijest čovjeka i biti nepobitna i razumljiva. Jednom kada čovjek dostigne određeni nivo svijesti, sve se prilagođava toj svijesti. Tako je zvuk činjenica, ali za gluhu populaciju nije pojmljiva, boja je također činjenica, ali za slijepu populaciju nije pojmljiva. Globalno, znanje se može podijeliti na korisno i beskorisno, kada su u pitanju konzumenti, odnosno potrošači znanja, pri čemu sva živa bića konzumiraju korisna znanja, sem čovjeka, kojeg zanimaju i jedna i druga znanja. Sva živa bića posjeduju korisna znanja, za nauku nepoznatog porijekla, iako postoji manji kvantum znanja koji kod većine živih bića rezultira učenjem, za razliku od čovjeka, kod koga se veća količina znanja stiče učenjem, a njegovo razumijevanje se događa na osnovu integrativnih funkcija čulne percepcije. Međutim, čulna percepcija ima svoja ograničenja, varijabilna su kod ljudi u odnosu na druge vrste, što otežava razumijevanje, odnosno identično opažanje. Ova činjenica, jednostavno nameće pojedinačnu istraživačku djelatnost na osnovu koje se razvijaju teorije i hipoteze.

SLIJED Ako ne postoje granice uma i univerzuma, kakva je razlika između uma i univerzuma? Svakako se i ova ideja može determinirati kao teorija, ali, sve je u nauci teorija, koja se određenim procentima vjerovatnoće potvrđuje ili odbacuje. Može se dogoditi da se postavljena teorija zbog pomanjkanja interesa istraživača ili vremenske distance njenog postavljanja, zanemari ili se zaboravi da je uopće postavljena, a može se dogoditi i da postavljena teorija naprednog istraživača čeka dugo godina svoje potvrđivanje. Svaka postavljena teorija rađa novu teoriju i da to nije tako, ne bi bilo niti razvoja nauke. Iz postavljene teorije da je materijalizam jedino što je objektivni svijet i što se može razumjeti uz pomoć čula, razvijao se „strukturalizam”, kao pravac u naučnom istraživanju. Naučnici u svim aspektima objektivne stvarnosti tragaju za nekim strukturama, od mikrostruktura atoma, minerala, različitih supstancija, jednoćelijskih i višećelijskih organizama, biljnog i životinjskog svijeta, pa sve do „humanoidnih” struktura.

SLIJED U struktuiranom „fizičkom” svijetu uvijek postoje interakcije na svim nivoima ili dimenzijama bitisanja, a tamo gdje postoje interakcije uvijek postoje i razlozi za povezanost i relacije, kao i uzročno – posljedični odnosi te povezanosti, što je i osnovni razlog da se najveći broj naučnika bavi strukturalizmom. Osnovni je smisao izračunavanja korelacija, uočavanje uzročno-posljedičnih povezanosti među pojavama. No pri tome treba imati u vidu da koeficijent korelacije kao matematički izraz povezanosti još nije sam po sebi dovoljan za tvrdnju da se radi o uzročno-posljedičnoj povezanosti. Odnos između uzroka i posljedice, koji zapravo predstavlja osnovu svake naučne spoznaje, Međutim može se okarakterizirati time što se uzrok uvijek pojavljuje prije posljedice, a da se posljedica neće pojaviti nema li uzroka. Koeficijent korelacije ne daje podatak o slijedu, te prema tome ne može ni pokazati koja je varijabla uzrok, a koja posljedica, ili da su možda i obje varijable posljedice nekog trećeg uzroka. Definitivni sud o tome može se postaviti tek na osnovi dubljeg poznavanja same suštine pojedinih pojava koje predstavljaju varijable

Anomalije znanja i mišljenja � U naučnom istraživanju mogu se događati krivi rezultati, kriva zaključivanja i generalizacije, što je rezultanta uticaja subjektivnih faktora na interpretaciju pojava iz objektivne stvarnosti, koji su rezultanta čulne percepcije čovjeka, a to su: osjećaji, opažaji, predstave, predodžbe, mašte i fantazije. � Ove psihološke osobine kod čovjeka, imaju direktan uticaj na mišljenje i znanje, koje rezultira pojmom, a pojam nastaje kao jezički depozit umne djelatnosti – apstrahovanja objektiviziranog svijeta. Pojmovi rezultiraju „sudom“, a sudovi nastaju vezivanjem odnosnih pojmova na pojave, predmete, događanja i sl. � Najčešća rezultanta suda je zaključak ili zaključci, ukoliko sudova ima više.

Slijed � Također je neprimjerena klasifikacija procesa ljudskog saznanja na empirijska (koja su u biti čulna – iskustvena), i racionalna (koja su u biti misaona – iskustvena). � Pojam empirije se odnosi na iskustveno saznanje, pa prema tome empirijsko istraživanje se može podvesti pod naučno, samo ako rezultira klasifikaciji koja ima za cilj unaprijediti i sistematizirati do tada nepoznata znanja, jer se iskustvo koristi i može imati uticaj na otkrivanje naučne istine, a racionalnost je neodvojiva od empirije. � Zbog anomalija znanja naučnici imaju potrebu za konfirmativnim istraživanjem.

NAUKA KAO KONTINUIRANO ISTRAŽIVANJE � Čovjek egzaktno ne zna gdje i kad je bio početak i gdje i kad će biti kraj, pa se � � � može kazati da su procesi usvajanja znanja, tranzitivni i da će trajati beskonačno, jer je uvijek više nepoznatog od onoga što je poznato. U odnosu na ovakva razmišljanja, nauka je istraživanje nepoznatog iz objektivne i subjektivne stvarnosti (svega onoga što je nepoznato čovječanstvu), istraživačkim opažanjem, radi upoznavanja i razumijevanja tog nepoznatog iz objektivne stvarnosti ili osobne stvarnosti, odnosima koje vladaju u prirodnoj ili subjektivnoj ili društvenoj stvarnosti, te odnosima između osobne, društvene i prirodne-objektivne stvarnosti, a koje treba služiti čovječanstvu. Ako se nauka ovako razumijeva, onda je nauka jedna vrsta „super ega“ i neovisna je o pojedincu, a pojedinac je konzumira samo ako se opredijeli da bude naučni istraživač, a zatim to nepoznato dovede do momenta spoznatosti, kada je moguće da je konzumira cijelo ćovječanstvo, pod uvjetom da se radi o istini. Kao takva, nauka je jasno omeđena djelatnost naučnika, kome je početak djelatnosti postavljanje teorije ili hipoteze, a završetak njeno prihvatanje ili opovrgavanje. Taj period, protkan najraznovrsnijim razumnim putevima, vremenski može biti kraći ili duži, ali po njegovom završetku, nauka se pretvara u znanje koje je gotov proizvod nauke i s ostvarenim znanjem proisteklim iz naučnog istraživanja, prestaje biti nauka. Međutim, nauka ima jednu kontinuirano bitnu karakteristiku, a to je da otvara nova pitanja i hipoteze, te zadržava svoj kontinuitet, čime produžava svoju egzistenciju i pravo na samostalnost i neovisnost koja je i terminološki odvaja od znanja.