Okupan palestinskim suncem probuen svaki dan sa svojom

Okupan palestinskim suncem, probuđen svaki dan sa svojom ljepotom, svojim blistavilom skrećući na se pozornost prolaznika, a ipak, u dnu duše, bijeli ljiljan nosio je bolnu nedoumicu o smislu života.

Dobrim raspoloženjem i ponosnim držanjem prekrivao je tugu i potištenost, dok je sam sebi postavljao pitanja:

Ima li smisla ova kratkotrajna prolaznost u kojoj se život mjeri danima a budućnost je obilježena zastrašujućim i beznadnim iščekivanjem skončanja?

Ne prolazi li bolje korov koji se ukorjenjuje dublje i živi duže, te brzo raste i još se brže širi osvajajući zemlju?

Čemu neopisiva ljepota uz krhku egzistenciju koja jutrom cvate, a uvečer već se suši i vene?

Kako se sunce približavalo zenitu, tuga mu prelaziše u očaj.

Gotovo potpuno klonuše mu snage, kadli u trenutku osjeti da ga pridiže umilan pogled bosonog hodočasnika koji nešto živo objašnjavaše svojim pratiocima.

Upijajući pogled što milovaše njegove latice osjetio se dijelom providonosnog nadahnuća po riječima što dopriješe do njega:

Promotrite poljske ljiljane, kako rastu!

Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih.

Kako je taj pogled počinuo na njegovim laticama, a one oči zasjale udivljene ljepotom, ljiljan doživi smisao svoga postojanja.

Živeći za pogled što diže u nebo, za riječi što izriču smisao njegove posebnosti, otkri da je biće zaodjeveno ljepotom Božjom.

Od toga susreta ne mjeri više život dužinom dana, već ljepotom koju širi oko sebe.