OBLIGACIONO PRAVO OPI DIO 5 i 6 Predavanje

OBLIGACIONO PRAVO – OPĆI DIO 5. i 6. Predavanje – Redovni studenti PRAVNI FAKULTET UNIVERZITETA U TRAVNIKU

POSEBNA DEJSTVA DVOSTRANIH UGOVORA PROMIJENJENE OKOLNOSTI – tek u XV i XVI vijeku , pod uticajem škole glosatora, javlja se učenje poznato PREKOMJERNO OŠTEĆENJE (laesio enormis) – ZOO kao klauzula „rebus sic stantibus“. Ovom klauzulom je predviđa da jedna strana za svoju činidbu dobije bilo određeno da se obaveze preuzete ugovoromo odgovarajuću protučinidbu (načelo jednake moraju izvršavai onako kako je ugovoreno, i to tako vrijednosti davanja, čl. 15). Prekomjerno oštećenje dugo dok postoje uslovi koji su bili u vrijeme postoji ako između obaveza ugovorenih strana koje zaključenja ugovora. U našem pravu promijenjena proizilaze iz dvostranih ugovora u vrijeme okolnost prvi put se uvažava u Opštim uzansama za zaključenja tih ugovora postojao očigledan promet robom (Ove uzanse donesene su 1954. godine i nesrazmjer. Oštećena strana u tom slučaju može primjenjivale su se na ugovore zaključene između tražiti poništenje ugovora, ali samo ako nije znala ili privrednih organizacija. ZOO-om je također regulisano nije morala da zna pravu vrijednost. Prekomjerno pitanje promijenjenih okolnosti i to u čl. 133 -136. oštećenje nije moguće kod dobročinih ugovora, igara Povećanje kamatne stope sa 1 -2 % ne bi predstavljalo na sreću, javne prodaje ili kada ja za stvar plaćena promijenjene okolnosti , no povećanje cijena na tržištu viša cijena zbog posebne naklonosti prema toj stvari. za 20 % je već okolnost o kojoj bi sud trebao da vodi Prava oštećene strane – ima pravo da traži da se računa. Na promijenjene okolnosti se ne može pozvati ugovor poništi zbog prekomjernog oštećenja. Taj strana koja je te okolnosti morala uzeti u obzir prilikom zaključenja ugovora. Strana koja se poziva na zahtjev je moguć putem posebne tužbe ili isticanjem promijenjene okolnosti mora tražiti raskid ugovora od prigovora na zahtjev za uspunjenje obaveze. Stranka u roku godinu dana može istaći zahtjev za poništenje nadležnog suda, a ako sud donese odluku o raskidu ugovora, računajući od dana zaključenja ugovora, tada će na zahtjev nevine strane obavezati drugu stranu (tužioca) da naknadi pravičan dio štete. ZELENAŠKI UGOVOR – je takav ugovor kojim jedno lice koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednom nesrazmjeru da onim što je dao, učinio ili se obavezao da će dati ili učiniti drugoj strani. Pretpostavke da bi ugovor bio zelenaški: -Između činidbe i protivčinidbe mora postojati očigledan nesrazmjer i to u vrijeme zaključenja ugovora i jedna je strana iskoristila određeno stanje nužde druge ugovorene strane. Oštećena strana može tražiti da se njena obaveza smanji na pravičan iznos. Ovaj zahtjev stranka može podnijetu sudu u roku od pet godina računajući od dana zaključenja ugovora (teret dokazivanja je na oštećenoj strani).

SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA Da bi se izbjegli problemi vezani za neispunjenje ili neuredno ispunjenje ugovornih obaveza često se ugovaraju posebna sredstva kojima se obezbjeđuje pravilno ispunjenje ugovora. Sredstva obezbjeđenja imaju jedinstvenu funkciju, jer jačaju prije svega povjeriočev položaj u obligacionom odnosu. STVARNA SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA LIČNA SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA Kod stvarnih sredstava obezbjeđenja ugovora povjerilac stiče pravo na stvari dužnika ili nekog trećeg. Ukoliko dužnik ne izvrši svoju obavezu, povjerilac se može namiriti iz tih stvari. Stvarna sredstva obezbjeđenja ugovora su: kapara, kaucija, avans, zaloga i hipoteka.

Ako je ugovor djelimično ispunjen, savjesna strna ne može zadržati kaparu već može tražiti potpuno ispunjenje ugovora i naknadu štete pretrpljene zbog neurednog ispunjenja ili tražiti naknadu štete zbog nepotpunog ispunjenja obaveze. Ako se ugovor ne može izvršiti, a za neizvršenje nije odgovorna ni jedna strana, kapara se mora vratiti, ako su za neizvršenje ugovora odgovorne obje strane, kapara se također vraća, ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana može zadržati kaparu ili tražiti ispunjenje ugovora (ako je ono još moguće) i naknadu štete zbog zakašnjenja ispunjenja. Ako je za neizvršenje odgovorna strana koja je primila kaparu, druga(nevina)strana može tražiti izvršenje ugovora (ako je još moguće) i naknadu štete zbog kašnjenja, odustati od ugovra i tražiti naknadu štete ili Kaucija (vadium) je određeni iznos novca koji dužnik daje prilikom zaključenja ugovora. Kaucija se daje u svrhu zaključenja i obezbjeđenja izvršenja obaveza iz ugovora. Ugovor o kauciji je akcesoran i realan. Ako dužnik ispuni obaveze iz glavnog ugovora, kaucija se po pravilu uračunava u izvršenje obaveze, ali se može i vratiti. U sluĉaju neizvršenja ugovora dužnik gubi kauciju i to bez obzira na njegovu krivicu. Kaucija se najčešće daje kod ugovora koji se zaključuju putem aukcije ili za primljenu ambalažu kod ugovora o prodaji. Samo obećanje kaucije ne predstavlja zaključenje ugovora. SLIČNOSTI I RAZLIKE IZMEĐU KAPARE I KAUCIJE: Oba ugovora služe obezbjeđenju ispunjenja ugovorne obaveze, oba su realna i akcesorna i dijele sudbinu glavnog ugovora. Kaucija kod neizvršenja ugovors uvijek propada bez obzira na razlog neizvršenja, a kapara samo u slučaju ako je dužnik odgovoran za neizvršenje. Kod kapare povjerilac (nevini ugovarač) ima mogućnost izbora, a kod kaucije nema. Kaucija obezbjeđuje samo primaoca kaucije, a kapara obje ugovorne strane. Visina kapare se pod određenim uslovima može smanjiti , a kaucija ne može. ZALOGA Kapara(arrha) je određeni iznos novca ili drugih zamjenjivih stvari koje jedna ugovorna strana daje drugoj ugovornoj strani kao znak da je ugovor zaključen i u cilju obezbjeđenja izvršenja ugovora. Kapara je akcesoran ugovor koji se može zaključiti istovremeno sa glavnim ugovorom ili nakon zaključenja glavnog ugovora. Kapara je realan ugovor, jer nije dovoljno da se ugovarači usaglase oko bitnih elemenata, potrebno je da predmet ugovora bude predat drugoj ugovorenoj strani (ZOO je odstupio od načela konsenzualizma). Kapara ima najmanje dvije, a uslovno može imati i tri svrhe: 1. Kapara je znak da je ugovor zaključen. Glavni ugovor nastaje i bez kapare, ali ako se dokaže da je data kapara, time je dokazano da je zaključen i ugovor. 2. Kapara služi kao obezbjeđenje ispunjenja ugovora i njena svrha je da podstakne dužnika na ispunjenje obaveze. Po pravilu kaparu daje jedan od ugovarača, a nema smetnje daju obojica. 3. Kad je kaparu dao ugovarač koji je nakon toga ispunio svoju obavezu, tada se kapara uraĉunava u izvršenje ukoliko je istovrsna sa predmetom ugovora. Dakle, u ovom slučaju kapara predstavlja djelimično ispunjenje obaveze. KAUCIJA KAPARA STVARNA SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA Zaloga je u ZOO regulisana u 28. glavi i to kao založno pravo na pokretnim stvarima, kao i zalaganje potraživanja i drugih prava. Kao i kod ostalih stvarnih sredstava obezbjeđenja ugovora i kod zaloge povjerilac dobija dužnikovu stvar iz koje se može namiriti, ako dužnik na vrijeme ne ispuni svoju obavezu. Ručna zaloga je založno pravo na pokretnoj stvari i najčešće se zasniva ugovorom. U rijetkim slučajevima zaloga može nastati na osnovu zakona ili sudske odluke. Ugovor je pravni osnov (titulus), a naćin sticanja je predaja stvari. Tek kad povjeriocu stvar bude predata, tad on stiče založno pravo na njoj. Založno pravo može postojati smao ako postoji glavno potraživanje, jer je ono conditio sine qua non (uslov bez koga je nešto nemoguće ) za nastanak, promjenu i prestanak založnog prava. Objekt založnog prava može biti svaka stvar u prometu kojoj se može odrediti vrijednost. Založiti se može i suvlasnički (alikvotni) dio kao i tuđa stvar. Stvar koja se zalaže po pravilu mora biti određena, ali se pod određenim uslovimaa može založiti i generička stvar. Zalog se može dati za buduću, kao i za uvjetnu obavezu. Osim stvari založiti se mogu i potraživanja kao i neka druga prava. Subjekti založnog prava su zalogoprimac (založni povjerilac) i zalogodavac (založni dužnik). Založni dužnik je najčešće i dužnik glavnog ugovora, mada to može biti i treće lice. Primarna obaveza zalogodavca je predaja založene stvari bez materijalnih ili pravnih nedostataka. U suprotnom, založni povjerilac ima pravo tražiti drugu odgovarajuću zalogu. Založni povjerilac je založenu stvar dužan čuvati sa pažnjom dobrog domaćina (fiziĉka lica) odnosno dobrog privrednika (pravna lica). To znaĉi da založenoj stvari mora pokloniti veću pažnju nego što bi poklonio svojim stvarima. Osnovno pravo založnog povjerioca je da se namiri iz založene stvari ako njegovo potraživanje ne bude ispunjeno

LIČNA SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA Kod lični sredstava obezbjeđenja ugovora dužnik ne predaje povjeriocu nikakvu stvar u posjed, nego se obavezuje da će dati povjeriocu određenu stvar, ukoliko ne ispuni svoju obavezu. Ostvarenje prava iz ličnih sredstava obezbjeđenja ugovora vrši se po pravilima obligacionog prava. U lična srestva obezbjeđenja ugovora spadaju: ugovorna kazna, jemstvo, odustanica

Ugovorna kazna se može ugovoriti za slučaj neispunjenja ili za sluĉaj zakašnjenja ispunjenja obaveze. Ukoliko je ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, povjerilac može alternativno zahtjevati ispunjenje ugovorne obaveze ili isplatu ugovorne kazne. Jednom izvršeni izbor između zahtjeva za ispunjenjem obaveze i isplate kazne je konaĉan, a pravo izbora ima povjerilac. Kad je ugovorna kazna ugovorena za sluĉaj zakašnjenja ispunjenja obaveze, povjerilac kumulativno može zahtijevati isplatu ugovorne kazne i ispunjenje obaveze. Ta kazna naziva se kumulativnom ugovornom kaznom. Visina ugovorne kazne u principu nije limitirana. Međutim ako ugovorna kazna prelazi "razumnu mjeru", dužnik može od suda zahtijevati njeno smanjenje. Sud će ocjeniti visinu ugovorne kazne s obzirom na vrijednost i značenje predmeta obaveze. U svakom slučaju, sud ne bi mogao smanjiti ugovornu kaznu ispod visine pretrpljene štete. Jemstvo je ugovor zaključen između povjerioca i jemca, kojim se jemac obavezuje da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika ako dužnik to ne učini. Jemac povjeriocu odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Ugovor o jemstvu se može zaključiti i protiv volje glavnog dužnika, koji ovdje nije ugovorna strana. Ugovor je jednostrano obavezan i dobročin, jer se njime obavezuje samo jemac i on za svoju obavezu od povjerioca ne dobiva nikakvu protivuslugu. Jemstvo može nastati i na osnovu zakona, a najpoznatiji takav primjer je jemstvo države za štedne uloge građana u bankama. ZOO traži da ugovor o jemstvu bude sačinjen u pismenoj formi. Ako nije zaključen u pismenoj formi onda je ništav, ova forma služi za zaštitu dužnika od prebrzog i lakomislenog obvezivanja. Kod jemstva glavni dužnik i jemac nisu dužnici istog ranga. Glavni dužnik odgovara na prvom mjestu, a jemac supsidijarno. Uz supsidijarnost , druga najvažnija osobina jemstva je akcesornost, tj. postojanje obaveze jemca zavisi od obaveze glavnog dužnika. Od načela akcesornosti postoji izuzetak, a to je slučaj kad se jemac obavezao povjeriocu za neko poslovno nesposobno lice. Ako jemac umjesto glavnog dužnika ispuni obavezu prema povjeriocu, to potraživanje sa svim sporednim pravima i jemstvima prelazi na jemca. Ovde se radi o zakonskoj personalnoj suborgaciji, jer na jemca potraživanje prelazi ipso iure, bez ikakvog dodatnog akta od strane povjerioca ili glavnog dužnika. Solidarno jemstvo postoji kada se jemac zajedno sa dužnikom obavezao povjeriocu , i to kao jemac platac. Podjemstvo je vrsta jemstva gdje se treće lice obavezuje povjeriocu da će mu ono izmiriti obavezu ukoliko to ne uradi jemac. Sajemstvo postoji kad više jemaca se obavežu da će odgovarati za ispunjenje glavne obaveze. Ta lica nazivaju se sajemci i odgovaraju solidarno za obavezu glavnog dužnika. Jemstvo za naknadu štete postoji onda kada se jedno lice obaveže jemcu da će mu nadoknaditi eventualnu štetu koju bi on (jemac) pretrpio zbog toga što je kao jemac platio glavni dug. ODUSTANICA Ugovornom kaznom dužnik se obavezuje da će povjeriocu isplatiti određeni novčani iznos ili mu pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni ili zakasni sa ispunjenjem svoje ugovorne obaveze. Visina i način određivanja ugovorne kazne su prepušteni ugovaračima. Najčešće se ugovora istovremeno sa ugovorom o glavnoj obavezi, kao tačka glavnog ugovora. Međutim, ugovorna kazna se može regulirati i glavnim ugovorom, s tim što on mora biti u istoj formi kao i glavni ugovor. Ugovorna kazna je uglavnom akcesorne prirode. Uglavnom se određuje i plaća u novcu, ali može se ugovoriti i u drugim stvarima. Izuzetak je kod novčanih obaveza, gdje se obezbjeđenje postiže plaćanjem zateznih kamata. Ako je kojim slučajem ništav glavni ugovor, onda su ništave i odredbe o ugovornoj kazni. JEMSTVO UGOVORNA KAZNA LIČNA SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA Odustanica je pravo jedne ili obje ugovorne strane da plaćanjem određenog iznosa novca odustanu od glavnog ugovora. Najčešće se određuje posebnom klauzulom u glavnom ugovoru i to kao pravo jedne strane, ali može biti ugovorena i kao pravo obje strane. Ako rok za odustanak nije određen, ovlaštena strana može odustati od ugovora dok ne protekne rok određen za ispunjenje njene obaveze. Odustanica može biti ugovorena zajedno sa kaparom. U tom slučaju kapara se javlja kao odustanica. Ako odustane strana koja je dala kaparu, tada ona gubi kaparu. Ako odustane strana koja je primila kaparu, ona mora vratiti kaparu u dvostrukom iznosu. RAZLIKE IZMEĐU ODUSTANICE I KAPARE 1. Odustanica se samo obećava i obično se ne daje, a kapara se predaje drugoj ugovornoj strani 2. Odustanicom se zasniva pravo odustanka od ugovora, a davanje kapare je znak da je ugovor zaključen 3. Pravo na odustanicu ima ona ugovorna strana u čiju korist je ona ustanovljena, dok pravo na kaparu ima samo nevina strana (tj. ona koja nije odgovorna za neizvršenje ugovora) RAZLIKE IZMEĐU ODUSTANICE I UGOVORNE KAZNE: 1. Odustanicom ovlaštena strana plaća određeni iznos novca i nije obavezna drugoj strani nadoknaditi štetu. Kod ugovorne kazne povjerilac može tražiti i naknadu štete i ugovornu kaznu ako je kazna manja od prouzrokovane štete. 2. Odustanica se po pravilu ne može smanjiti, a ugovorna kazna može. 3. Plaćanjem odustanice raskida se ugovor, a ugovorna kazna se može kumulirati sa ispunjenjem ugovora.

PRAVO ZADRŽAVANJA Pravo zadržavanja (ius retentionis) je pravo povjerioca da nakon dospjelosti potraživanja zadrži dužnikovu stvar, koja je u njegovom posjedu sve dok mu ne bude isplaćeno to potraživanje. PRETPOSTAVKE PRAVA ZADRŽAVANJA: 1. povjeriočevo potraživanje mora biti dospjelo. Izuzetak postoji u sluĉaju ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje. Tada povjerilac ne mora čekati dospjelost potraživanja da bi se poslužio pravom zadržavanja 2. pravo zadržavanja može se vršiti na pokretnoj ili nepokretnoj stvari koja mora imati određenu prometnu vrijednost 3. stvar mora biti u posjedu povjerioca FUNKCIJE PRAVA ZADRŽAVANJA: 1. služi kao sredstvo prinude koje osigurava uredno ispunjenje obaveze od strane dužnika. 2. služi kao sredstvo namirenja potraživanja iz zadržane stvari. Od prava zadržavanja postoje izuzeci navedeni u čl. 287. ZOO-a. Povjerilac ne može zadržavati: 1. stvari koje su od dužnika oduzete protiv njegove volje; 2. stvari koje su mu predate na čuvanje i poslugu; 3. Stvari koje se ne mogu izložiti prodaji; 4. Dužnikovu punomoć, isprave, legitimacije i slične stvari; Pravo zadržavanja može prestati prestankom obaveze ili gubitkom posjeda na stvari koja je predmet zadržavanja.

UGOVOR U KORIST TREĆEG LICA U pravilu ugovor proizvodi dejstvo između ugovornih strana. Samo izuzetno, ugovor može proizvesti određena dejstva i prema trećim licima. T o se postiže ugovorom u korist trećeg lica. Ugovorom u korist trećeg lica se jedna ugovorna strana (promitent ili obećavalac) obavezuje drugoj ugovornoj strani (promisar ili stipulant) da će izvršiti određenu radnju u korist trećeg lica (korisnik ili beneficijar). Korisnik može biti bilo koje lice, pa i ono koje nema poslovnu sposobnost. Za valjanost ugovora ne zahtijeva se saglasnost korisnika, ali je on ovlašten odbiti prijem ispunjenja takvog ugovora. U tom slučaju se smatra da ugovor uopće nije ni zaključen. Ugovor u korist trećeg lica može biti pravi i nepravi ugovor. Kod pravog ugovora korisnik stiče pravo da od promitenta zahtijeva ispunjenje obaveze. Kod nepravog ugovora u korist trećeg lica, korisnik je ovlašten primiti, ali nije ovlašten tražiti prisilno ispunjenje obaveze. Naš ZOO regulisao je samo pravi ugovor u korist trećeg lica. TRI MEĐUSOBNA ODNOSA KOD UGOVORA U KORIST TREĆEG LICA: v odnos promitenta i promisara, tj. njihova međusobna prava i obaveze nastala na osnovu ugovora. v odnos promitenta i korisnika. Korisnik ima pravo da zahtijeva ispunjenje ugovorne obaveze, ali ne može uticati na oblik i sadržaj ugovora, jer on nije ugovorna strana. S druge strane, promitent može prema korisniku isticati sve prigovore koje ima prema promisaru, a koji proizilaze iz osnovnog pravnog posla. v međusobni odnos promisara i korisnika može biti različit, u zavisnosti od motiva zbog kojih promisar ugovara neko pravo za korisnika. Na taj odnos promitent nema uticaja. Nasuprot ugovoru u korist trećeg lica bio bi ugovor na štetu trećeg lica, koji nastaje tako što jedna ugovorna strana obeća drugoj da će joj treća osoba izvršiti neku činidbu. Ovakav ugovor ne obavezuje treću osobu, ali strana kojoj je činidba obećana ima pravo na naknadu štete od obećavaoca ukoliko treća osoba odbije izvršiti činidbu.

POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI Pobijanje dužnikovih pravnih radnji poznavalo je je rimsko pravo putem tužbe actio Pauliana. Ovu tužbu mogao je podnijeti svaki povjerilac koji je oštećen dužnikovom pravnom radnjom i koji se ne može namiriti iz preostale dužnikove imovine. Da bi uspio s tužbom morao je dokazati namjeru dužnika i znanje trećeg lica (pribavioca) da dužnik preduzetom radnjom oštećuje povjerioca. Ova tužba se mogla podnijeti najkasnije u roku od 3 godine. Pobijanje dužnikovih pravnih radnji regulisano je i ZOO. Može se javiti pobijanje u stečaju i pobijanje van stečaja. ZOO reguliše samo one slučajeve kad nije pokrenut stečajni postupak. Svrha pobijanja izvan stečaja je namirenje jednog povjerioca i pravna radnja se samo prema njemu proglašava nevažećom, i to samo do iznosa koji je potreban za namirenje njegovog potraţivanja. Pobijanje u stečaju se vrši da bi se namirili svi povjerioci, a pravna radnja se u potpunosti poništava i vrijednost raspolaganja se u cjelosti vraća u stečajnu masu. Pobijanje dužnikovih pravnih radnji je institut obligacionog prava putem kojeg svaki povjerilac dospjelog potraživanja može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca. Povjerilac će najĉešće tužbom pobijati radnje dužnika. U našem pravu povjerilac ima pravo pobijanja bez obzira da li je njegovo potraživanje nastalo prije ili poslije pobijane radnje. Povjerilac koji vrši pobijanje zove se pobijač, a njegov zahtjev je usmjeren protiv trećeg lica s kojim je dužnik poduzeo osporavanu radnju. To treće lice zove se protivnik pobijanja. Pobijanje se može vršiti tužbom ili prigovorom. Ako se pobijanje vrši tužbom treće lice se javlja kao pasivno legitimirana strana, jer je na njega prešla imovinska korist dužnikovom pravnom radnjom. Treća lica su: univerzalni i singularni pravni sljednici protivnika pobijanja. Univerzalni su kod fizičkog lica njegovi nasljednici, a univerzalni kod pravnog lica su pravni subjekti koji su preuzeli prava i obaveze lica koje je prestalo postojati. Singularni sljednici su ona lica na koja je treće lice (protivnik pobijanja) prenijelo stečenu korist. Pobijanje dužnikovih radnji može se vršiti i prigovorom, i to kad protivnik pobijanja traži od dužnika ispunjenje obaveze, a povjerilac prigovorom pobija to traženje i kad je protivnik pobijanja stekao starije i jače pravo na nekom predmetu koji se nalazi u dužnikovoj imovini i zahtijeva da se taj predmet izuzme od izvšenja, a povjerilac ističe prigovor protivniku pobijanja. . .

USLOVI POBIJANJA Za uspješno pobijanje dužnikovih pravnih radnji potrebno je da se ispune opći i posebni uslovi i to na način da se opći uslovi pobijanja moraju kumulativno ispuniti, a kod posebnih uslova dovoljno je da se ispuni alternativno bilo koji od uslova. OPĆI USLOVI POBIJANJA: - Dospjelost povjeriočevog potraživanja - Pravna radnja dužnika preduzeta na štetu povjerioca POSEBNI USLOVI POBIJANJA: - Dolozna paulijanska tužba (actio Pauliana dolosa) - Kulpozna paulijanska tužba (actio Pauliana culposa) - Porodična paulijanska tužba (actio Pauliana famimilliaria - Kvazipaulijanska tužba

OPĆI USLOVI POBIJANJA DOSPJELOST POTRAŽIVANJA Da bi povjerilac mogao pobijati dužnikove pravne radnje potrebno je da je njegovo potraživanje dospjelo ( čl. 280 st. 1. ZOO-a). Potraživanje se smatra dospjelim od momenta kad povjerilac može tražiti njegovo izvršenje, a istovremeno dužnik je obavezan ispuniti dužnu činidbu. ZOO je odstupio od izvršnosti potraživanja kako bi poboljšao položaj povjerioca, što je i smisao pobijanja. Povjerilac koji imas dospjelo potraživanje mora u postupku pobijanja dokazati insolventnost dužnika, jer u suprotnom neće uspjeti sa zahtjevom za pobijanje pravnih radnji. ZOO je pored izvršnosti potraživanja odstupio od još jednog pravila Zakona iz 1931. godine ( Zakona o pobijanju pravnih radnji djela izvan stečaja). Prema ZOO svaki povjerilac koji ima dospjelo potraživanje može pobijati dužnikove pravne radnje i to bez obzira kad je nastalo njegovo potraživanje- prije ili poslije dužnikove prave radnje. PRAVNA RADNJA DUŽNIKA NA ŠTETU POVJERIOCA Da bi povjerilac mogao pobijati pravne radnje dužnika, takve radnje moraju biti preduzete na štetu povjerioca. To su one radnje kojima se umanjuje dužnikova imovina, tj. smanjuje se aktiva ili povećava pasiva. Kao dužnikove pravne radnje koje se mogu pobijati javljaju se pravni poslovi, faktiĉke radnje i dužnikova propuštanja. Od pravnih poslova najčešće se javljaju teretni i dobročini ugovori, a od dužnikovih propuštanja imamo: neisticanje prigovora zastarijelosti, neprijavljivanje potraživanja u stečajnu masu, nepodnošenje žalbe i sl. Ne mogu se pobijati dužnikove radnje kojima je on propustio da poveća svoju imovinu. Povjerilac moţe pobijati samo one radnje koje su uĉinjene na njegovu štetu. Da bi postojalo oštećenje povjerioca njegovo potraživanje mora biti dospjelo, a dužnik mora biti insolventan. Kad je potraţivanje dospjelo, a dužnik insolventan, tada je zakonska pretpostavka je dužnikovo raspolaganje usmjereno na oštećenje povjerioca. Tuženi ne može dokazati suprotno. Oštećenje je uvijek individualno i vezano je za taĉno određenog povjerioca. Ako povjerilac želi naplatiti više svojih potraživanja mora podnijeti onoliko tužbi koliko ima posebnih potraživanja bez obzira što pobija samo jednu dužnikovu radnju.

POSEBNI USLOVI POBIJANJA Povjerilac doloznu tužbu (actio Pauliana dolosa) može podići samo ako je dužnik svjesno poduzeo radnju da mu takvom radnjom naneše štetu. Uvijek se mora raditi o teretnom raspolaganju, kod kojeg dužnik od protivnika pobijanja dobija određenu naknadu ili drugu ptoručinidbu za ono što daje toj strani. Teretno raspolaganje može biti preduzeto od strane dužnika ili njegovog zastupnika. Ako se radi o zakonskom zastupanju (nap. roditelji zastupaju dijete) svijest o nanošenju štete povjeriocima mora postojati kod zastupnika. Drugi uvijet se tiče subjektivnog elementa protivnika pobijanja, tj. trećeg lica. I trećem licu mora biti poznata namjera dužnika da ošteti povjerioca. Povjerilac ovu tužbu može podnijeti u roku od 1 godine od preduzete pravne radnje. Za podizanje kulpozne paulijanske tužbe (actio Pauliana culposa) potrebno je da se ispune određeni uvijeti. Prije svega mora se raditi o teretnom raspolaganju dužnika na štetu povjerioca, zatim da dužnik nije znao da u vrijeme raspolaganja nanosi štetu povjeriocima, ali je mogao znati da je upotrijebio pažnju dobrog domaćina, odnosno privrednika. S obzirom da je prilikom poduzimanja radnje propustio da upotrijebi dužnu pažnju, on je odgovoran za takvoj svoje skrivljeno neznanje i zbog toga treba da snosi štetne posljedice svoje obične nepažnje (culpa levis). Protivniku pobijanja mora biti poznato da dužnik svojim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima. I kod njega mora postojati obična nepažnja, jer on ne mora znati da preduzetim radnjama dužnik oštećuje povjerioce, nego samo da mu je to moglo biti poznato. Rok za podizanje ove tužbe je 1 godinu od dana kada je preduzeta pobijana radnja. ZOO je pravila o dolaznoj i kulpoznoj tužbi regulisao u jednoj odredbi (čl. 281. st. 1. ), i povjeriocu omogućio alternativno korištenje svog prava, ili prema dolaznim ili prema kulpoznim elementima ili kombinacijom ovih elemenata. POSEBNI USLOVI POBIJANJA Kad dužnik poduzme pravnu radnju u korist svog bračnog partnera ili nekog člana bliže familije, tada se pretpostavlja da je takva radnja preduzeta na štetu povjerioca ako nema dovoljno druge imovine iz koje bi se mogao namiriti. U ovom slučaju povjerilac može podići porodičnu paulijansku tužbu (actio Pauliana familliaria). Za uspjeh ove tužbe potrebno je da je protivnik pobijanja dužnikovu imovinu stekao teretnim raspolaganjem, zatim da je raspolaganje učinjeno u korist dužnikovog bračnog druga ili srodnika po krvi u pravoj liniji ili u pobočnoj do četvrtog stepena ili po tazbini do istog stepena. Zakon bliže članove dužnikove porodice, ako dužnik sa njima poduzima pravne radnje naziva "sumnjiva porodica" (familia suspecta). Teret dokazivanja je na protivniku pobijanja koji mora dokazati da niti on , niti dužnik nisu znali niti su mogli znati da se u vrijeme raspolaganja nanosi šteta povjeriocu. Ova se tužba podiže u roku od 3 godine od poduzimanja pravne radnje. Kvazipaulijanskom tužbom se pobijaju besplatna raspolaganja dužnika na štetu povjerioca. Ako dužnik besplatnim raspolaganjem dovodi sebe u insolventno stanje, tako da nije u mogućnosti ispuniti svoje obaveze, tada se pretpostavlja da i on i treće lice znaju da se tim radnjama nanosi šteta. Ova pretpostavka je neoboriva i protivnik pobijanja ne može dokazati suprotno. Povjerilac mora dokazati da je dužnik besplatno raspolagao svojom imovinom i tužbu može podići u roku od 3 godine. Pod besplatnim raspolaganjem se podrazumijeva: ugovor o poklonu, odricanje od nasljedstva, oprost duga itd. Povjerioci ne mogu pobijati tri posebna vida poklona zaključena između dužnika (poklonodavca) i trećeg lica (poklonoprimca) , a to su: uobičajeni prigodni darovi, nagradni darovi, i darovi učinjeni iz zahvalnosti. Ova raspolaganja se ne mogu pobijati zbog toga što dužnik ovim izvršava određene moralne, socijalne, porodične i druge dužnosti. Koji pokloni su srazmjerni materijalnim mogućnostima dužnika faktičko je pitanje i sud ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju.

NEVAŽNOST UGOVORA Da bi ugovor bio valjan potrebno je da se ispune određeni uvjeti vezani za saglasnost volja ugovarača, njihovu poslovnu sposobnost, valjanost predmeta, dopuštenost osnove, a ponekad se traži i određena forma. Ugovor može biti nevažeći i u slučaju kad je u suprotnosti sa prinudnim normama, ustavnim uređenjem, moralom društva i mana volje ugovornih strana. ZOO nevažeće ugovore dijeli na apsolutno i relativno ništave. Dalje, ZOO nevažeće ugovore dijeli na ništave i pobojne, pri čemu ništavi ugovori odgovarju apsolutnoj ništavosti, a pobojni relativnoj ništavosti. Neli autori spominju i termin „nepostojećih ugovora“ – ako ugovoru nedostaje jedan od elemenata bez koji se ugovor ne može zamisliti. Međutim razlika između ništavih i nepostojeći su jako male, obje vrste nevažećih ugovora za posljedicu imaju ništavost ugovora , i to od njegovog zaključenja – ex tunc.

NIŠTAVI UGOVORI Ništavi su oni ugovori koji su protivni ustavnom uređenju, prisilnim propisima ili moralu društva. Osim ovih ZOO propisuje i druge razloge ništavosti i to: poslovna nesposobnost stranaka, nesporazum prilikom izjave volje, nemogućnost predmeta obaveze, nedopuštenost predmeta obaveze, nepostojanje osnove, nedopuštenost osnove, nepostojanje forme - ako je ona propisana. Na ništavost se mogu pozvati sva zainteresovana lica, a sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti. Pozivanje na ništavost ne zastarijeva (nema konvalidacije). Kod ništavosti se smatra da ugovor nije ni nastao. U skladu s tim, dovoljno je da se zainteresovano lice pozove na ništavost, tako što će istaći prigovor ništavosti ili tražiti povrat onoga što je dato suprotnoj strani. Dakle nije potrebno podizanje posebne tužbe. Pravne posljedice ništavog ugovora prvenstveno se očituju u tome što svaka ugovorna strana mora drugoj strani vratiti sve ono što je primila na osnovu ništavog ugovora (potpuna restitucija). Izuzetak od potpune restitucije regulisan je ZOO na način da sud može odbiti zahtjev za vraćanjem onoga što je dala nesavjesna strana, ako je ta strana svojim ponašanjem dovela do ništavosti ugovora. Pored restitucije, savjesna strana ima pravo i na naknadu štete. Savjesnom se smatra ona strana koja nije znala, niti je prema okolnostima slučaja mogla znati za postojanje uzroka ništavosti. DJELIMIČNA NIŠTAVOST Ništavost jedne manje važne ugovorne odredbe ne povlači ništavost cijelog ugovora (čl. 105. st. 1. ZOO-a). Uslovi da bi ugovor i pored ništavosti jedne odredbe mogao opstati: -Da se ne radi o bitnoj odredbi ugovora -Da ta odredba nije bila uslov za zaključenje ugovora -Da ništava odredba nije bila odlučujuća pobuda za zaključenje ugovora. Da li će neki ugovor opstati i pored ništave odrebe, daktično je pitanje, o kojem sud vodi računa u svakom konkretnom slučaju. Sud će utvrditi imaju li i koliku nezavisnost ništave odredbe u odnosu na cjelokupan ugovor, tj, da li je ništavost u suprotnosti sa ciljem ugovora ili ne.

POBOJNI UGOVORI Pobojni (relativno ništavi) ugovori proizvode pravna dejstva, ali se mogu poništiti na zahtjev zainteresovanih lica. Kao razlozi pobojnosti u zakonu su navedeni: ograničena poslovna sposobnost ugovarača (čl. 54 -59. ZOO-a) , mane volje i to zabluda, prijetnja, prevara (čl. 60 – 66. ZOO-a), prekomjerno oštećenje ( čl. 139. ZOO-a), pravne radnje dužnika na štetu povjerioca (čl. 280 - 285. ZOO-a). Pobojni ugovor proizvodi pravno dejstvo i to sve dok on ne bude poništen. Ukoliko ovlašteno lice ne pdonese tužbu za poništenje, pobojni ugovor će egzistirati kao i svaki drugi valjan ugovor. U slučaju donošenja sudske odluke, ta odluka neće imati deklaratoran, već konstitutivan karakter. Tom presudom se ugovor poništava, i to sa retroaktivnim dejstvom. Protekom određenog vremena ugovor će konvalidirati. Konvalidacija može biti izričita i prećutna. Izričita pretpostavlja jednostranu izjavu lica u čiju korist je pobojnost ustanovljena, da se odriče prava pobijati ugovor. Prećutna konvalidacija je situacija kad osoba u čiju korist je pobojnost ustanovljena ispuni ugovor (u potpunosti ili djelimično). Ovdje se pretpostavlja da je ta osoba znala za mogućnost pobijanja, ali je od toga dobrovoljno odustala putem ispunjenja. Poništenje mogu zahtjevati sljedeća lica: v Zakonski zastupnik ograničeno poslovno sposobnog lica ili samo to lice kad postane potpuno poslovno sposoban; v Ugovarač koji je u zabludi, prinuđen ili prevaren (ako se ugovor pobija zbog mana volje); v Ugovarač koji je prekomjerno oštećen; v Povjerilac koji je oštećen dužnikovim pravnim radnjama; v Nasljednici (univerzalni sukcesori) gore navedenih lica. Rok za podnošenje zahtjeva za poništenje pobojnog ugovora iznosi godinu dana od dana saznanja za pobojnost, odnosno od prestanka prinude. Pravo za poništenje pobojnog ugovora se gasi protekom 3 godine od dana sklapanja ugovora.

POBOJNI UGOVORI Izuzeci od navedenih rokova postoje kod pobojnih ugovora zbog ograničene poslovne sposobnosti jednog od ugovarača i kod prekomjernog oštećenja. Naime, u roku od tri mjeseca od dana sticanja potpune poslovne sposobnosti, ugovarač može zahtjevati poništenje ugovora koji je zaključio zbog svoje ograničene poslovne sposobnosti, a bez odobrenja zakonskog zastupnika. Kod prekomjernog oštećenja postoji samo objektivni rok od 1 godine od dana zaključenja ugovora. Zbog sigurnosti pravnog prometa drugoj ugovornoj strani data je mogućnost da i ona sama traži izjašnjenje od svog sugovarača da li ostaje pri ugovoru ili ne, dajući mu pritom rok za izjašnjenje koji ne može biti kraći od 30 dana. Ako se pozvana strana ne izjasni u ugovorenom roku, smatra se da je ugovor poništen, a eventualno dato izjašnjenje je konačno i ne može se naknadno mjenjati. Ako je jedna ugovorna strana kriva za pobojnost ugovora (nap. zbog prevare) ona je obavezna drugoj ugovornoj strani nadoknaditi štetu i to pozitivni i negativni ugovorni interes. Pozitivni ugovorni interes je izgubljena korist koju bi druga strana ostvarila da je došlo do ispunjenja ugovora. Negativni ugovorni interes je šteta koju je pretrpila ugovorna strana postupajući u uvjerenju da je ugovor valjan, dok je druga strana istovremeno znala ili je morala znati za postojanje razloga koji dovode do pobojnosti ugovora. RAZLIKE IZMEĐU POBOJNIH I NIŠTAVIH UGOVORA: v Ništav ugovor je od početka bez pravnog dejstva, dok pobojan sadrži nedostatak, ali se taj nedostatak može otkloniti v Na ništavost se mogu pozvati sva zainteresovana lica, na pobojnost samo ona lica u čiju je korist pobojnost ustanovljena v Niištav ugovor ne može konvalidirati, a pobojan može v Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, a na pobojnost ne v Sudska odluka kod ništavog ugovora ima deklaratoran, a kod pobojnog konstitutivan karakter v Pravo pozivanja na ništavost ne zastarijeva, a pobojnost se može isticati samo u zakonom predviđenim rokovima.

RASKID UGOVORA Raskid ugovora je jedan od načina prestanka ugovora. Raskinuti se može samo valjano zaključen ugovor. Raskid se razlikuje od poništenja. Razlozi za raskid ugovora nastaju nakon zaključenja ugovora, a razlozi za poništenje postoje prije zaključenja ugovora. Raskid ugovora treba razlikovati i od otkaza, jer je otkaz jednostrana izjava volje kojim se okončava, odnosno prekida jedan ugovorni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme. Ø SPORAZUMNI RASKID UGOVORA Ø JEDNOSTRANI RASKID UGOVORA

SPORAZUMNI RASKID UGOVORA Sporazumni raskid je novi ugovor, zaključen između istih ugovarača, kojim se ugovara prestanak važenja do tada punovažnog ugovora. Do sporazumnog raskida može doći samo ako ugovaraĉi u potpunosti nisu ispunili svoje obaveze. U suprotnom se ne radi o ugovoru o raskidu, već o posebnom - novom ugovoru. Ako ugovarači nisu uopće ispunili svoje obaveze, pravne posljedice sporazumnog raskida su takve da se uzima kao da ugovor uopće nije ni nastao. Ako su obaveze djelimično ispunjene, ugovarači će sporazumno odrediti sudbinu dotad ispunjenog dijela ugovora. Oni se u načelu mogu sporazumijeti i da raskid djeluje retroaktivno, tj. da svaki od njih vrati drugoj strani ono što je na osnovu raskinutog ugovora primio. Izuzetak od ovog načela su trajni ugovori, kod kojih je određivanje retroaktivnog dejstva suprotno prirodi ovih ugovora. Kad je u pitanju forma, ZOO u načelu dozvoljava da se i neformalni i formalni ugovori mogu raskinuti neformalnim sporazumom ugovarača, uz dva izuzetka: ü Da je zakonom drugačije propisano ü Kad cilj zbog kojeg je propisana forma ugovora zahtjeva i za raskid ugovora istu formu Bitno je napomenuti da raskid ugovora djeluje samo između ugovarača, odnosno njime se ne može dirati u stečena prava savjesnih trećih lica.

JEDNOSTRANI RASKID UGOVORA Važeći propisi omogućavaju ugovornim stranama da saglasnom izjavom volja raskinu ugovor. Najčešći razlog za jednostrani raskid ugovora je neispunjenje ugovornih obaveza. Rimsko pravo nije dopuštalo jednostrani raskid ugovora, jer je smatralo da je ugovor zakon za ugovorne strane. Kasnije je data mogućnost ugovaračima da kod ugovora u kupoprodaji ugovore specijalnu klauzulu tzv"lex commissoria". Prema toj klauzuli prodavac je imao pravo raskinuti ugovor ako mu kupac na vrijeme ne isplati cijenu. Ovakva klauzula data je samo prodavcu, a ne i drugoj ugovornoj strani. Prije donošenja ZOO važila su pravila po kojima se ugovor nije mogao raskinuti zato što jedna ugovorna strana ne ispuni svoju obavezu. Samo se putem suda moglo tražiti izvršavanje obaveze. Donošenjem Opštih uzansi za promet robom 1954. godine, određeno je da ugovarači u ugovoru mogu staviti klauzule, tj. predviditi situacije u kojima jedna ili druga strana ili svaka od njih može raskinuti ugovor. Tipični primjeri jednostranog raskida ugovora su odustanica i kapara kao odustanica.

RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA NEISPUNJENJE OBAVEZE KRIVICA DUŽNIKA NAKNADNI ROK OBAVJEŠTENJE DUŽNIKA • Kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, koju je prema ugovoru bila dužna ispuniti, tada druga strana ima pravo raskinuti ugovor. Neispunjenje obaveze može biti potpuno ili djelimično. Kod potpunog neispunjenja situacija je jasna, a kod djelimičnog se u svakom konkretnom slučaju mora ispitati da li to djelimično ispunjenje odgovara očekivanjima ugovornih strana zbog kojih su i zaključile ugovor. Ugovor se ne može raskinuti ako dužnik nije ispunio samo neznatni dio ugovorne obaveze. • Krivica dužnika se prezumira čim on zakasni sa ispunjenjem obaveze. Radi se o oborivoj pretpostavci i dužnik može dokazati da je neispunjenje posljedica slučaja ili više sile. U slučaju da dužnik dokaže da je neispunjenje posljedica slučaja ili više sile, ugovor će prestati zbog naknadne nemogućnosti izvršenja. • ZOO propisuje obavezu povjerioca da dužniku ostavi naknadni rok. Zakon ne određuje koliki je taj rok, asli se može zaključiti da on ne može biti dug. Ovaj rok se doređuje u svakom konkrenom slučaju. Situacije u kojima povjerilac nije obavezan dužniku ostaviti naknadni rok: • Povjerilac ne mora dužniku ostaviti naknadni rok u onim slučajevima kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku. Ugovori kod kojih se rok smatra bitnim sastojkom nazivaju se još fiksni ugovori ili fiksni pravni poslovi. • Također, moguće je raskinuti ugovore kod koji se iz prirode posla i cilja ugovora jasno zaključuje da ispunjenje obaveze nakon ugovorenog roka više nije u interesu povjerioca. • Povjerilac može jednostrano raskinuti ugovor, ako se iz držanja dužnika vidi da on svoju obavezu neće ispuniti ni u naknadnom roku. • Kad želi raskinuti ugovor povjerilac mora obavijestiti dužnika. Naš ZOO prihvata vansudski način raskida ugovora. Povjerilac je obavezan dužnika bez odlaganja obavijestiti o raskidu. Radi se o jednostranoj izjavi volje, koja dužniku može biti saopštena usmeno ili pismeno.

PRAVNA DEJSTVA RASKIDA Raskidanjem ugovora taj ugovor prestaje postojati, i obje ugovorne strane su oslobođene svoji obaveza. Raskid u pravilu ima retroaktivno dejstvo (ex tunc) što podrazumijeva povrat u prijašnje stanje (restitucija). Izuzetak su trajni ugovori čije ispunjenje je već započeto. Tipičan primjer je ugovor o zakupu, gdje dejstvo raskida nastupa od momenta raskidanja (ex nunc). Restitucija se vrši u naturi, a ako je naturalna restitucija nemoguća, onda se daje novčana protivrijednost. Pored prava na raskid ugovora , povjerilac ima pravo od dužnika zahtjevati i naknadu štete ukoliko ju je pretrpio. Raskid ugovora djeluje samo između ugovornih strana i savjesna treća lica ne mogu trpiti štetne posljedice raskida.

LITERATURA v Abedin Bikić, Obligaciono pravo-opći dio, drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, 2007. v Zakon o obligacionim odnosima, "Službeni list RBi. H", br. 2/92, 13/93 i 13/94, "Službene novine Federacije Bi. H", br. 29/03. Redovni studenti - od 136. do 192. strane (Prouzrokovanje štete).