Napoleonove reforme i stvaranje moderne drave DOC DR

Napoleonove reforme i stvaranje moderne države DOC. DR. SC. KRISTINA MILKOVIĆ

Biografski podaci Napoleon Bonaparte se rodio na Korzici, u Ajacciju Korzika je prije njegova rođenja postala posjedom Francuske (dotada u posjedu Genove) Nakon školovanja u internatu u Autunu, pohađao je vojnu školu u Brienneu , a potom u Parizu Tijekom školovanja osobito se interesirao za matematiku, a zatim i za klasičnu književnost, te za djela Rousseaua Godine 1785. bio je imenovan artiljerijsjkim poručnikom te je bio nadležan za provincijske garnizone Tijekom prvih godina Revolucije nalazio se na duljem dopustu na rodnoj Korzici

Uspon U Korziku se u to vrijeme vratio patriot Pasquale Paoli koji je nakon nekog vremena izrazio neprijateljstvo prema Konventu, obitelj Bonaparte – ostali vjerni Francuskoj, morali su emigrirati Prva prilika: nalazio se u glavnom stožeru francuskih trupa koje su opsjedale Toulon (držali su ga Britanci) – imenovan je zapovjednikom artiljerije kao zamjena za ranjenoga časnika – odigrao je ključnu ulogu u osvajanju grada; promaknut u brigadnoga generala Kasnije sudjeluje u borbama u Pijemotnu Godine 1795. bio je izbačen iz vojske jer je odbio s vojskom krenuti u Vandeju

Vojni talent Bio je bez posla no u bliskim kontaktima s članovima Direktorija – Lazareom Carnotom i Paulom Barras mu je povjerio gušenje pobunjeničkog „dana” (pobuna rojalista u Parizu) – primili su ga ponovo u revolucionarnu vojsku, s činom generala divizije te mu je povjereno zapovjedništvo nad unutarnjom vojskom, a od 1796. postao je zapovjednikom vojske u Italiji Talijansko ratište – sa stanovišta Direktorija ima sekundarnu važnost Bonaparte u Italiji raspolaže s vojnim kapacitetom od 38. 000 loše opremljenih i loše naoružanih ljudi Uspostavio je disciplinu, podigao moral te napao brojčano nadmoćniju habsburško-pijemontsku vojsku

Napoleonov mit U dva je tjedna pobijedio pijemontsku vojsku te prisilio savojskog vojvodu Vittorija Amadea III. na potpisivanje primirja Potom je iznenadio habsburšku vojsku brzim maršem prema istoku, a na kraju je kao pobjednik ušao u Milano Od kolovoza 1796. do siječnja 1797. odbio je četiri habsburške protuofenzive, a potom zauzeo i utvrdu Mantovu Papu je prisilio na ustupanje teritorija u Emiliji i Romagni, a Habsburgovce prisilio na sklapanje mira u Leobenu Tim vojnim uspjesima, kao i novcem i umjetničkim djelima koje je donosio sa sobom u Pariz, povećao si je ugled u Francuskoj

Egipat Direktorij je bio sklon zamijeniti teritorije u Italiji za lijevu obalu Rajne, no Napoleonu je uspjelo osujetiti taj plan tako da su na tom prostoru bile osnovane Cisalpinska i Ligurska Republika Godine 1797. bio je potpisan mir u Campoformiju, a nakon toga Napoleon se vratio u Francusku Napoleona je privlačio napad na Egipat – egzotičnost zemlje, želja da se zada udarac britanskoj trgovini s Orjentom Godine 1798. iskrcao se u Aleksandriji i pobijedio je Mameluke kod piramida Poraz: bitka kod Abukira od britanske mornarice pod vodstvom Horatia Nelsona

Državni udar Godine 1799. napao je Siriju Iste godine – Francuska se našla u vanjskopolitičkom škripcu Unutrašnja previranja: mnogi unutar Francuske više ne daju podršku revoluciji Napoleon samoinicijativno napušta Egipat Početkom studenoga došlo je do državnoga udara čime je okončana vladavina Direktorija, a na vlast je došao trijumvirat (Bonaparte, Sieyes i Ducos) Cilj je bio donošenje novoga ustava

Prvi konzul Tim ustavom koji je prihvaćen narodnim plebiscitom od 7. veljače 1800. godine, prvi konzul – Napoleon Bonaparte dobio je diktatorske ovlasti, a njemu pomažu još dva konzula i Državno vijeće koje sam imenuje Ostale institucije: Senat, Zakonodavno tijelo i Tribunat – raspravljao je zakonske prijedloge koje je donosila vlada Ni jedna od tih institucija nije samostalno djelovala Napoleon je vrlo brzo riješio i novonastalu vojnu situaciju – ušao je u Milano, a 14. lipnja 1800. godine porazio je habsburšku vojsku u čuvenoj bici kod Marenga, a potom je Moreau pobijedio habsburšku vojsku u Hohenlindenu (Drugi koalicijski rat)

Unutrašnji mir Ti su porazi prisilili Habsburšku Monarhiju na potpisivanje mira u Lunévilleu (9. veljače 1801. godine) nakon čega je lijeva obala Rajne bila definitivno prepuštena Francuskoj Britanija je također potpisala s Francuskom mir (u Amiensu 25. ožujka 1802. godine) Nad Italijom je Bonaparte u to vrijeme počeo mnogo izravnije vladati Napoleon je suradnike birao na temelju njihovih sposobnosti i osobne lojalnosti On nije osigurao samo vanjski nego također i unutrašnji mir: ugušio je rojalističke nemire u Vandeji i Bretanji te je kombinirao represiju i mirenje suprotstavljenih strana – primjerice nakon 1802. godine emigrantima je podijelio opću amnestiju te su se počeli postupno vraćati u zemlju, a Bonaparte im je vratio i zemlju koja još nije bila prodana

Odnos prema Crkvi Napoleon je pokušao postići dogovor s Crkvom i papom 16. srpnja 1801. godine proglasio je Konkordat – kojim je katoličanstvo bilo proglašeno vjerom većine Francuza, a papa je priznao Republiku kao i konfiskaciju crkvenih dobara On je do kraja učvrstio upravnu centralizaciju Carstva – preko pokrajinskih upravitelja i gradonačelnika upravljao je svakim dijelom Francuske Sudstvo je bilo trostupanjsko: mirovni sudovi, prvostupanjski i kasacijski sudovi

Code civil Od 1800. godine djelovalo je povjerenstvo sastavljeno od pravnih stručnjaka koje je s vremenom donosilo zakonike: Građanski zakonik, Zakonik o građanskom postupku, Trgovački zakonik, Zakonik o kaznenom postupku i Kazneni zakon – donošenjem tih zakona nije više postojala raznovrsnost pravnih izvora – koja je bila karakteristika čitavoga ancien regimea Građanskim je zakonikom (= Napoleonov zakonik) - sankcionirao individualno vlasništvo, slobode i pravne jednakosti – on se ujedno ubraja u njegova najveća djela

„car Francuza” Od godine 1802. Napoleon je postao doživotnim konzulom, a 1804. carem s pravom dinastijskoga nasljeđivanja – 2. prosinca 1804. Napoleon se u nazočnosti pape Pija VII. sam okrunio carskom krunom Vrlo brzo dolazi do ponovnih sukoba s Britanijom Napoleon se nadao brzoj pobjedi, no, nije uspio ovladati La Mancheom, a u listopadu 1805. njegovu je flotu uništio admiral Nelson – ta pobjeda je ujedno bila dokaz britanske pomorske nadmoći No, u kopnenim sukobima Napoleon je imao mnogo više sreće – krenuo je u marš prema Dunavu te je u Ulmu zarobio habsburšku vojsku pod zapovjedništvom Karla Macka, a potom je u bici kod Austerlitza(Slavkov) porazio habsburško-ruske snage – sklopljen je mir u Požunu kojim je HM bila prisiljena na daljnje ustupke

Nastavak ratovanja U Italiji Napoleon je dovodio na vlast članove svoje obitelji, a u Njemačkoj je broj država bio smanjen i sveden na 38 te je stvoren Rajnski savez koji se nalazio pod francuskim protektoratom Godine 1806. Pruska je ušla u rat, no Napoleon ju je porazio kod Jene i Auerstadta, a nakon poraza ruske vojske, ruski je car Aleksandar sklopio mir s Napoleonom (1807. – mir u Tilsitu) – njime je završen rat u kojem je sudjelovala Četvrta kolalicija – njime je najviše izgubila Pruska čiji je teritorij bio znatno smanjen Činilo se da postoje dvije velike sfere utjecaja – jedna je bila francuska, a druga je bila ruska Carstvo se nalazilo na svome vrhuncu 1808. godine – u teritorijalnome smislu, kao i u smislu širenja ideja

Vrhunac Napoleonova daljnja osvajanja i nastojanja da osvojene zemlje od protektorata u potpunosti pređu u njegovu vlast bila je motivirana potrebom da osvojena područja ostanu čvrsto pod njegovom kontrolom (okupacija Rima, priključivanje Rima Carstvu) Protiv Napoleona pobunila se Španjolska koja je za sobom povukla cijeli Pirinejski poluotok (1808. -1814. gubitak vojnika u Španjolskoj iznosio je 400. 000) 1810. godine oženio se Marijom Lujzom, kćeri cara Franje I. (II. ) – povratak dinastičkim tradicijama

Činovnički aparat U to je vrijeme Napoleovo carstvo obuhvaćalo 130 departmana i 44 milijuna stanovnika Gospodarstvo je bilo u uzletu Privilegirani društveni slojevi: visoki i srednji zemljoposjednici, rentijeri, vojnici, visoki i srednji činovnici Cenzura tiska, razgranat policijski aparat; vojska i činovništvo kao glavni stupovi Napoleonove vladavine su bili profesionalizirani Početkom 19. st. sve su glasniji stavovi otpora prema Bonaparteu koji su dijelom prožeti i idejama romantizma Sve više društvenih slojeva je bilo nezadovoljno režimom Godine 1811. -1812. izbija ekonomska kriza

Pohod na Rusiju Ruski je car Aleksandar I. iznio zahtjev da Francuska napusti Prusku i Pomeraniju – izazvan novi sukob Krajem svibnja Napoleon je krenuo iz Dresdena prema Njemenu s „velikom armijom” – 700. 000 ljudi, u sklopu te vojske su bili uglavnom ljudi iz vazalnih kraljevstva, potkaj lipnja je prodro na ruski teritorij Bitka kod Borodina, ulazak Napoleona u Moskvu, Rusi su je zapalili U drugoj polovici listopada, Napoleon je izdao naredbu za povlačenje vojske Bitka kod Berezine Kući se vraća manje od 40. 000 ljudi

Pad Nakon nekoliko pobjeda tijekom 1813. protiv europskih država, doživljava poraz u bici kod Leipziga 1814. Senat ga svrgava i poziva ponovno na prijestolje Luja XVIII. U travnju je potpisao abdikaciju i povukao se na otok Elbu (Predavanje je nadoknada 3. Predavanja)