MODERNI OBLIGACIONI I POTROAKI UGOVORI MODUL POTROAKI UGOVORI

MODERNI OBLIGACIONI I POTROŠAČKI UGOVORI – MODUL POTROŠAČKI UGOVORI Doc. dr. Almedina Učanbarlić

POJAM POTROŠAČKOG (B 2 C) UGOVORA. POJAM UGOVORA U OBLIGACIONOM PRAVU • Ugovor kao saglasnost volja dvaju ili više lica, kojom se saglasnošću postiže određeno pravno dejstvo (opći pojam ugovora karakterističan i za druge grane prava, osim za obligaciono pravo); • Ugovor u obligacionom pravu predstavlja izvor obligacije; jednako tako kako se njime zasniva jedan obavezni odnos, on se ugovorom može i mijenjati ili okončati; • Ugovor u obligacionom pravu ima imovinski karakter; • Načelo autonomije volje i načelo konsenzualizma kao dva osnovna načela savremenog ugovornog prava

NAČELO AUTONOMIJE VOLJE “Contractus contrahentibus lex esto. ” Obaveze među ljudima nastaju kao odraz njihove slobodne volje; slobodna volja ima kreativnu snagu u zasnivanju obaveza. Učenje o autonomiji volje odrazilo se na sve grane civilnog prava, od stvarnog (široko postavljena vlasnička ovlaštenja), preko nasljednog (sloboda testamentalnog raspolaganja) i statusnog prava (sloboda ličnosti uopće), pa sve do obligacionog odnosno, konkretno, ugovornog prava (načelo slobode ugovaranja).

SAVREMENA OGRANIČENJA AUTONOMIJE VOLJE • Ustanova javnog poretka Javni poredak kao skup instituta i pravila putem kojih se prvenstveno štite opći interesi jednog društva u određenom vremenu, predstavljeni kroz imperativne propise koje se mora poštovati. Veoma relativan pojam, prostorno i vremenski.

• Ograničenje slobode u pogledu zaključenja ugovora - Obavezno zaključenje ugovora: obavezno osiguranje, pružanje usluga od javnog interesa itd. ; - Saglasnost trećeg za zaključenje ugovora: primjera radi staratelj ne može bez prethodne saglasnosti organa starateljstva zaključiti ugovor koji prelazi okvire redovnog poslovanja; - Ograničenje slobode izbora ugovorne strane: primjerice pravo preče kupovine.

• Ograničenje u pogledu sadržine ugovora - Zakonsko reguliranje sadržaja ugovora: ugovor o kreditu; ugovor o građenju itd. ; - Ugovori po pristupu: • Ograničenje u pogledu forme - Forma kao uslov punovažnosti ugovora

NAČELO KONSENZUALIZMA • Ugovori se zaključuju prostom saglasnošću volja, bez ispunjenja zakonom zahtijevanih formi – ugovorne strane volju mogu ispoljiti usmeno ili pismeno, kao i svim postupcima kojima se posredno ili neposredno izražava određena volja. • Načelo konsenzualizma NIKADA nije ostvareno u potpunosti. Od perioda sveopćeg formalizma, koji karakterizira rane pravne sisteme, borba kao pojednostavljenju zaključenja ugovora bila je mukotrpna i duga. Forma dat esse rei naspram ideje da već nuda verba obavezuje. Dominacija načela konsenzualizma u modernim građanskim kodifikacijama 19. stoljeća. U modernom vremenu, odnos konsenzualnih i formalnih ugovora i dalje je takav da prevagu odnose konsenzualni, te formalizam nije usvojen kao princip.

POTROŠAČKI UGOVOR • Evropsko potrošačko pravo ne definira izričito pojam potrošačkog ugovora. Njegov je pojam određen preko pojma ugovornih strana koje takav ugovor zaključuju. Potrošač: - jeste fizičko lice; - ne obavlja poslovnu, trgovačku odnosno profesionalnu djelatnost; - čak i ako obavlja profesionalnu djelatnost, svrha radi koje potrošač zaključuje jedan ugovor nije obavljanje te djelatnosti, već zadovoljavanje ličnih i porodičnih potreba.

Costea – Horatiou Ovidiu Costea v SC Volksbank Romania SA, C-110/14, Presuda od 3. 9. 2015. godine H. O. Costea obavlja advokatsku djelatnost i pri tom se pretežito bavi trgovačkim pravom. 2008. godine gospodin Costea je sa Volksbankom zaključio ugovor o nenamjenskom kreditu. Kao obezbjeđenje vraćanja ovog kredita ustanovljena je hipoteka na nekretnini u vlasništvu advokatske kancelarije gospodina C. , a u korist Volksbanke. Ugovor o kreditu gospodin C. je potpisao s jedne strane u svojstvu korisnika kredita, a s druge strane u svojstvu zastupnika svoje advokatske kancelarije kao hipotekarnog dužnika. Gospodinu C. je u okviru ugovora o kreditu naplaćena provizija za rizik karakteristična za ugovore o kreditu u privredi, te je g. C. pokrenuo pred sudom postupak za utvrđivanje nepoštenosti odredbe općih uslova Volksbanke, te za poništenje te odredbe i povrat naplaćene provizije. G. C. je naime smatrao da on, kao korisnik nenamjenskog kredita koji je obezbijeđen hipotekom na nekretnini u vlasništvu njegove advokatske kancelarije, treba biti smatran potrošačem u komunitarnom određenju tog pojma i oslobođen plaćanja ove provizije.

U tom je smislu prvostepeni sud prekinuo postupk i Evropskom Sudu uputio sljedeće prethodno pitanje: “Treba li čl. 2 tačku b Direktive 93/13 kad je riječ o definiciji pojma potrošač tumačiti u tom smislu da taj član u samu definiciju uključuje ili, naprotiv, iz nje isključuje fizičko lice koje obavlja advokatsku djelatnost i koje s bankom sklapa ugovor o kreditu u kojem nije naznačena namjena kredita kada u kontekstu predmetnog ugovora svojstvo osiguranja ima hipoteka na advokatskoj kancelariji fizičkog lica o kojem je riječ? ” Sud je na ovo pitanje dao odgovor shodno kojem pojam potrošača obuhvata i fizičko lice koje obavlja konkretnu djelatnost, a koje je s bankom zaključilo nenamjenski ugovor o kreditu obezbijeđen hipotekom na nekretnini u vlasništvu advokatske kancelarije.

Ugovornu stranu potrošača se u komunitarnom pravu naziva različitim imenima, između ostalog prodavcem, trgovcem, isporučiocem. Ugovorna strana potrošača može biti i fizička i pravna osoba, koja konkretan posao obavlja u okviru svoje poslovne, trgovačke odnosno profesionalne djelatnosti.

Wathelet – Sabrina Wathelet v Garage Bietheres&Fils SPRL, Case C-147/15, Presuda od 30. marta 201≥ 5. godine Gospođa W. je 2012. godine kupila rabljeno vozilo u autokući Bietheres. Automobil je platila 4. 000 eura. Kratko potom, tokom 2012. godine, automobil se pokvario i gospođa W. ga je odvezla u autokuću B. na servis. Autokuća je izvršila popravak vozila, na kojem je postojao ozbiljan kvar na motoru, te je gospođi W. ispostavila račun od 2. 000 eura. Gospođa W. je isti odbila platiti, smatrajući kako troškove popravke treba da snosi prodavac. Tada se ispostavilo da autokuća B. nije uopće bila vlasnik vozila, nego je vozilo prodala kao komisionar, za račun vlasnika T. , o čemu prilikom zaključenja ugovora nije obavijestila gospođu W. Autokuća je odbila predati gospođi W. vozilo sve dok ona ne plati troškove popravke. Kako je ona to odbijala, autokuća ju je tužila, na što je W. reagirala protivtužbom. Prvostepeni sud je gospođu W. obavezao na isplatu, na što se ona žalila. Drugostepeni sud je odlučio da Evropskom Sudu predmet uputi na odlučivanje o prethodnom pitanju:

Pitanje je glasilo: Treba li pojam trgovca robe široke potrošnje iz belgijskog prava, koje je usklađeno s Direktivom 1999/44/EZ, tumačiti na način da se on ne odnosi samo na poslovnog subjekta koji u svojstvu prodavca prenosi vlasništvo robe široke potrošnje na potrošača, nego i na poslovnog subjekta koji djeluje kao posrednik za privatnog prodavca, nezavisno od toga dobija li za to naknadu ili nezavisno od toga je li potencijalnog kupca obavijestio o tome da je stvarni prodavac zapravo pojedinac – privatno lice? Evropski Sud je odlučio da pojam trgovac u smislu čl. 1 stava 2 tačke (c) Direktive 1999/44/EZ treba tumačiti na način da obuhvata i poslovnog subjekta koji nastupajući kao posrednik za račun pojedinca nije uredno obavijestio potrošača-kupca o tome da je pojedinac vlasnik stvari koja se prodaje.

Potrošački ugovor tako podrazumijeva najčešće OBLIGACIONI ugovor zaključen između potrošača i prodavca (trgovca, isporučioca) u naprijed objašnjenom određenju pojma potrošača odnosno trgovca. Takav ugovor podrazumijeva određenu strukturalnu nejednakost dvije strane, koja proizlazi iz činjenice da je potrošač ekonomski slabija i pravno neiskusnija ugovorna strana, koju je potrebno zaštititi.

Canal Digital Danmark A/S – Proceedings against Canal Digital Danmark A/S, Case C 611/14, presuda od 26. oktobra 2016. godine Canal Digital Danmark je društvo sa sjedištem u Danskoj, koje kupcima nudi pakete televizijskih programa. Protiv CDD je pokrenut postupak pred nacionalnim sudom, a u vezi s reklamnom kampanjom koja se prikazivala na televiziji i na internetu. CDD je reklamirao televizijski paket s određenom pretplatom, koja se s jedne strane sastojala od mjesečne naknade u određenom manjem iznosu (cca 13 eura) i šestomjesečne naknade za tzv. karticu u većem iznosu (cca 53 eura). I u televizijskoj i u internetskoj reklami, u jednoj varijanti te reklame, pretplata je reklamirana tako da se mjesečni iznos pretplate glasovno najvljuje i prikazuje vizualno u većem krugu na ekranu, dok se šestomjesečni iznos naknade za pretplatnu “karticu” ističe u donjem desnom uglu, manjim fontom i bez glasovne poruke. U drugoj varijanti reklame pojavljuje se tek mjesečni iznos pretplate, dok se šestomjesečna naknada ne spominje, no potrošač bi mogao klikom na taj oglas dobiti dodatne informacije o pretplati, i, posebno, o navedenoj “kartici”.

Evropski Sud je odlučio da čl. 6 st. 1 Direktive 2005/29 treba tumačiti na način da treba smatrati zavaravajućom poslovnu praksu koja se sastoji u rastavljanju cijene proizvoda na više elemenata i isticanju jednog od njih, jer ta praksa može, s jedne strane, stvoriti pogrešan utisak kod prosječnog potrošača da mu je ponuđena povoljna cijena, i, s druge strane, navesti ga na odluku o poslu koju inače ne bi donio, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti predmeta.

EVROPSKO POTROŠAČKO PRAVO: RAZVOJ I DEFINICIJA Ideja zaštite potrošača u nacionalnim okvirima relativno je stara. U komunitarnom pravu mnogo je mlađa, jer počinje da sazrijeva tek po osnivanju prvih evropskih integracija. Iza ideje zaštite potrošača ne krije se toliko i isključivo želja da se zaštiti potrošača, kojiko želja da se potrošača stavi u funkciju generatora razvoja zajedničkog tržišta.

Djelovanje Zajednice u oblasti usklađivanja nacionalnih propisa u oblasti zaštite potrošača najprije je bilo stihijsko odnosno ad hoc djelovanje prema konkretnoj potrebi, a u skladu sa čl. 100 Rimskog ugovora. Od sredine 70 -ih godina prošlog stoljeća započelo se sa jasnijim programskim djelovanjem kroz Prvi program zaštite potrošača, koji ustanovljava katalog sa 5 fundamentalnih prava potrošača: - pravom na zaštitu zdravlja i sigurnosti; - pravom na zaštitu ekonomskih interesa; - pravom na naknadu štete; - pravom na obaviještenost i edukaciju i - pravom na predstavljenost. Ugovorom iz Maastrichta zaštita potrošača postaje zvaničnom politikom Zajednice.

Specifičan put nastajanja normi kojima se u komunitarnom pravu djeluje u pravcu zaštite potrošača rezultirao je specifičnostima karakterističnim za pravo zaštite potrošača. Regulativa je rascjepkana, a usljed usklađivanja direktivama, kojima se nastojalo pojedina pitanja urediti što potpunije, jedan dio normi sadržan u takvim direktivama je smješten u oblast javnog, a drugi dio u oblast privatnog prava. Pravo zaštite potrošača jeste pravna oblast koja nije zatvorena u klasičnom smislu te kategorije; norme se nalazi u različitim oblastima prava, koje su jedna s drugom povezane na način da se sve norme iz oblasti prava zaštite potrošača odnose na potrošača.

Načelo supsidijarnosti INSTRUMENTI I METODE HARMONIZACIJE U OBLASTI PRAVA ZAŠTITE POTROŠAČA. NAČELO SUPSIDIJARNOSTI I NAČELO PROPORCIONALNOSTI. DIREKTIVE Načelo supsidijarnosti opće je načelo Europske unije prema kojemu ona ne poduzima radnje (izuzev u područjima svoje isključive nadležnosti), osim ako one nisu djelotvornije od radnji poduzetih na razini države članice, regije ili lokalne samouprave. Cilj načela supsidijarnosti je osigurati učinkovito donošenje odluka na razini što bližoj građanima. Primjena ovoga načela osigurava i neprekidnu provjeru provedbe aktivnosti na razini Europske unije i njezine opravdanosti u odnosu na mogućnost njezine provedbe na nižim razinama (razina države članice ili regije).

Načelo proporcionalnosti (razmjernosti) opće je načelo Europske unije, a njime se kao i načelom supsidijarnosti reguliraju nadležnosti Unije. Ovo načelo obvezuje institucije Europske unije da čuvaju proporcionalnost između ciljeva koje treba postići i sredstava koja se mogu koristiti za njihovo postizanje. Načelo zahtijeva da mjere koje poduzimaju institucije ne prelaze granice onoga što je odgovarajuće i potrebno za ostvarenje ciljeva. Ovo načelo također nalaže da se Europska unija kada su joj na raspolaganju različiti oblici djelovanja, a ukoliko je učinak jednak, mora odlučiti za pristup koji ostavlja najveću slobodu državama članicama i pojedincima.

Direktiva kao instrument usklađivanja koji najbolje korespondira s načelom supsidijarnosti i načelom proporcionalnosti. Instrument harmonizacije obavezujući u pogledu ciljeva, sa ostavljanjem državi članici kao adresatu slobodnog prostora u smislu izbora sredstva i forme. Dvostepenost dejstava direktive: - djelovanje ka državi članici, a zatim - djelovanje države članice na integriranju rješenja direktive u domaće zakonodavstvo.

Direktiva se pojavljuje kao instrument usklađivanja sa rasterećujućom funkcijom za evropskog zakonodavca, te instrument usklađivanja koji nastoji očuvati suverenittet država članica. Neposredno dejstvo direktive moguće je kod neimplementiranja rješenja direktive u nacionalna zakonodavstva u okvirima ostavljenih rokova. Uslovi za neposredno dejstvo jesu još: - potpunost odredaba direktive, te - sadržajna samostalnost odnosno takav karakter odredbi direktive koji njihovu primjenu čini mogućom i bez donošenja određenih daljih (provedbenih) propisa. Prethodno dejstvo direktiva: države članice tijekom perioda predviđenog za implementaciju direktive u nacionalno zakonodavstvo ne smiju donositi propise koji bi proturječili rješenjima direktive koju se treba implementirati.

METODE HARMONIZACIJE (INTENZITET HARMONIZIRANJA) Intenzitet usklađivanja = mjera u kojoj su države članice ovlaštene da pri implementiranju komunitarnih standarda odstupe od takvih standarda. Potpuna (totalna) i nepotpuna (djelimična) harmonizacija Minimalna i maksimalna harmonizacija

Potpuna harmonizacija podrazumijeva situaciju u kojoj je određena oblast (tematika) koja se usklađuje uređena potpuno (uređena su sva pitanja iz konkretne oblasti), te ne postoji slobodan prostor u okviru kojeg bi države članice ustanovile regulativu koja bi odstupala od komunitarne. Nepotpuna harmonizacija podrazumijeva situaciju u kojoj je određena problematika uređena tek djelimično, te postoje pitanja koja su i dalje neuređena i koja kao takva države članice mogu uređivati slobodno.

Minimalna harmonizacija podrazumijeva usklađivanje u okviru kojeg se komunitarnim instrumentima usklađivanja ustanovljava određeni bazni, minimalni nivio zaštite potrošača ispod kojeg se ne smije ići. Ustanovljavanje višeg nivoa zaštite je dopušteno. Maksimalna harmonizacija podrazumijeva situaciju u kojoj je ustanovljen određeni nivo zaštite potrošača preko kojeg se ne smije ići. Države članice koje poznaju visoki nivo zaštite potrošača strahuju da bi direktive maksimalne harmonizacije mogle utjecati na njihov nivo zaštite potrošača, koji je ponekad viši u odnosu na onaj koji se ustanovljava komunitarnom direktivom maksimalne haronizacije.