mile Durkheim MARKO POKUPEC HRVATSKI STUDIJI SVEUILITA U

Émile Durkheim MARKO POKUPEC HRVATSKI STUDIJI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU STUDIJ SOCIOLOGIJE I POVIJESTI KOLEGIJ: SOCIOLOŠKE TEORIJE 1 NOSITELJ: PROF. DR. SC. IVAN MARKEŠIĆ DR. SC. ANDREJA SRŠEN

Sadržaj � 1. Metodološke osnove sociologije � 2. Socijalne činjenice � 3. Samoubojstvo � 4. Analiza moderne kulture i arhajske religije

Metodološke osnove sociologije � U djelu “ Pravila sociološke metode”, Durkheim je izrazio želju za osnivanjem posebne metode koja će sociologiji osigurati znanstveni karakter. Svojevrsni manifest sociologije. � Pitanje objektivnosti kod sociologa? � Prema Durkheimu, opservacija mora biti nepristrana i objektivna, iako je savršeno objektivnu opservaciju gotovo nemoguće postići. � Drštvena činjenica se uvijek mora proučavati prema odnosu sa drugim društvenim činjenicama, a nikada prema pojedincu koji ih proučava. � Sociologija stoga privilegira komparativnu metodu spram proučavanja pojedinačnih nezavisnih činjenica. Nastojao je stvoriti jedan od prvih rigoroznih znanstvenih pristupa društvenih pojava.

� Uz Herberta Spencera, Durkheim je bio jedan od prvih sociologa koji je objasnio postojanje i različite dijelove društva te funkcioniranje istog društva. � Slagao se s njegovom organskom analogijom, uspoređujući društvo sa živim organizmom. Na njegova djela se ponekad gledao kao na preteču funkcionalizma. Ujedno je inzistirao na tome da je društvo bilo više od zbroja svojih dijelova (Holistički pristup odnosno Holizam). � Za razliku od svojih suvremenika Ferdinanda Tönniesa i Maxa Webera, nije se fokusirao na ono što motivira pojedinca na djelovanje već na proučavanje društvenih činjenica.

Socijalne / društvene činjenice � Društvena činjenica je svaki utvrđeni ili neutvrđeni način djelovanja koji je u stanju da nad pojedincem provodi vanjsku akciju. Prvo i najosnovnije pravilo koje se odnosi na promatranje društvenih činjenica je da ih promatramo kao stvari. � Dvije vrste činjenica; normalne i patološke. Durkheim normalnima naziva one koje imaju najopćenitije oblike, a ostale naziva bolesnima ili patološkim. Ujedno mogu biti materjalne ( fizički objekti) ili nematerjalni (osjećaji, značenja, sentimenti itd. ) � Da bi sociologija bila znanost o stvarima, potrebno je općenitost pojave uzimati kao mjerilo njihove normalnosti. Funkcija društvenih činjenica može biti samo društvena! � Funkcije društvenih činjenica valja uvijek tražiti u odnosu koje one odražavaju s nekim društvenim ciljem. Komparativna metoda je jedina metoda koja odgovara sociologiji.

Samoubojstvo � Tamo gdje se gubi nagon za samoodržavanjem, i sam život gubi svoju privlačnost. Ako broj samoubojstva raste, a to je činjenica, tada se pokazuje kako nagon za samoodržavanjem gubi na svojoj snazi. � Samoubojstvo se pojavljuje sa civilizacijom. U nižim društvima nije čin očaja već samoodricanja odnosno samo požrtvovnosti. � Durkheim opisuje četiri tipa samoubojstva; Egoistično ( usmjereno prema sebi, neintegrirani u društvene grupe) Altruistično ( dobrovoljno žrtvovanje) Anomijsko ( socijalna dezintegracija, slabost veze koja pojedinca veže za grupu) Fatalističko ( Pretjerana regulacija i opresivne discipline, suprotno od anomijskog samoubojstva)

� Samoubojstvo treba razlikovati kao individualni fenomen. Snaga koja determinira samoubojstvo nije psihološka već je socijalna. � Ove vrste samoubojstva se baziraju na neravnoteži dvaju socijalnih faktora; Društvena integracija i moralna regulacija. � Durkheim ih pokušava objasniti iz sociološkog aspekta i kroz holističku perspektivu. Njegov rad je naišao na kritiku vezanu za agregatnu statistiku samoubojstava unutar Protestantske i Katoličke zajednice. � Zbog velikog broja socijalnih činjenica dolazi do altruizma, samoubojstva i naposljetku do anomije.

Elementarni oblici religijskog života � Religija je izrazito društvena stvar. Religijske predodžbe su kolektivne predodžbe koje izražavaju kolektivnu zbilju, a obredi su načini postupaka koji se rađaju samo u krilu okupljenih grupa. � Durkheim religijske pojave svrstava u dvije osnovne kategorije: vjerovanja i obredi. Vjerovanja su stanja, sastoje se od predodžbi, a obredi su određeni načini djelovanja. Sva poznata religijska vjerovanja pokazuju jedno isto zajedničko obilježje. � Čovjek ima samo jedan nagon – “instinkt društvenosti” � Pravo, moral, religija potječu iz te iste društvene potrebe za integracijom i prisilom, iz iste potrebe da osiguraju društvenu ravnotežu. To nazivamo kolektivnom svješću tj. , osvještenost.

� Klasifikacija dva suprotna roda označena posebnim izrazima; � Profano i sakralno. Svete stvari su one koje su zaštićene i izolirane zabranom. Profane su one na koje se te stvari tj. zabrane odnose. � Društvo čiji članovi na isti način zamišljaju sveto i njegov odnos prema profanom, kao i manifestiranje zajedničke predodžbe prema običajima nazivamo crkvom. Ideja religije je neodvojiva od ideje crkve. � Durkheim suprostavlja organsko mehaničkome, Tonnies društvo zajednici, a Weber racionalno tradicionalnome. � Sve ovo je princip socijalne integracije, koji je postao temeljem za funkcionalizam.

� U sociologiji se kaže da svaka socijalna pojava stoji u funkciji vremena, mjesta, ekonomskih uvjeta. . Ovdje je taj termin više značajan, može označavati upotrebu, korisnost, cilj, namjeru, motiv itd. Bit funkcije je u njenom učinku.

�“Sociologija nije pomoćna grana neke druge znanosti, već je sama po sebi posebna, autonomna znanost. ” �“Prvo i najosnovnije pravilo: Promatrati društvene činjenice kao stvari. ” - Émile Durkheim