MIKROEKONOMIJA IIDIO Prof dr Sadik Bahti TRINA PONUDA

MIKROEKONOMIJA II-DIO Prof. dr. Sadik Bahtić

TRŽIŠNA PONUDA �Ponuda predstavlja količinu dobara i usluga koju su ponuđači (proizvođači i trgovci) spremni ponuditi (prodati) po određenoj cijeni tokom određenog vremenskog proizvoda.

TRŽIŠNA PONUDA Ponuda je količina proizvoda koju su ponuđači spremni ponuditi na tržištu po određenim uslovima. Ti uslovi su: 1. Cijena, 2. Troškovi distribucije, 3. Način plaćanja, 4. Preuzimanja rizika i sl.

TRŽIŠNA PONUDA Determinante tržišne ponude su: �Cijena robe - zakon ponude, �Cijena faktora proizvodnje, �Raspoloživa tehnologija, �Očekivanja, �Cijene supstituta, �Mjere makroekonomske politike, �Mjere fiskalne i monetarne politike, �Organizacija tržišta ITD.

VRSTE PONUDE Vrste ponude 1. Sa aspekta tržišta, ponuda može biti: �Lokalna, �Nacionalna, �Svjetska. 2. Sa aspekta vremena, ponuda se dijeli na: �Dnevnu, �Sedmičnu, �Mjesečnu, �Godišnju.

VRSTE PONUDE 3. Prema subjektima, ponuda može biti: �Ponuda jednog preduzeća, �Ponuda privredne grane, �Ukupna agregatna ponuda. 4. Po broju prodavaca, imamo: �Konkurentnu ponudu, �Oligopolsku ponuda, �Monopolsku ponudu.

VRSTE PONUDE 5. Prema namjeni, razlikujemo: �Ponudu sredstava za proizvodnju, �Ponudu finalnih potrošnih dobara. 6. Ponuda može biti i �Fiksna ponuda, �Varijabilna ponuda.

FAKTORI PONUDE Faktori koji utiču na ponudu su: 1. troškovi proizvodnje, 2. dostupna tehnologija, 3. očekivanja u pogledu cijena, 4. vremenski faktor i 5. državni porezi. 6. organizacija tržišta 7. cijene inputa, 8. cijena samog dobra itd.

KRIVA PONUDE Funkciju ponude predstavlja uzajamnu vezu između ponuđene količine i tržišne cijene. Px = f (cx) �gdje je: �Px - ponuđena količina �cx - tržišna cijena

ZAKON PONUDE �Px = f (cx) , Ova funkcija dovodi do formiranja zakona ponude. �Odnos između cijene i ponuđene količine se naziva ZAKON PONUDE i on glasi: �„Kada cijena dobra raste, ponuđena količina dobra također raste; kada cijena pada, ponuđena količina također pada, dok su ostale stvari jednake. “.

KRIVA PONUDE �Kriva ponude pokazuje odnos između cijene i ponuđene količine. �Kriva ponude je veza između ponuđene količine i cijene, te se može prikazati jednadžbom: QS=QS(P) �Kriva ponude ima rastući nagib. �Drugim riječima, što je cijena veća, firme su spremnije više ponuditi i prodati.

KRIVA PONUDE �Kriva ponude pokazuje količinu ponude uz različite cijene proizvoda kada su konstantni ostali faktori koji utječu na ponudu. �Kriva ponude kreće se s lijeva na desno, i ima uzlazni smjer, što ukazuje upravo na zakon ponude, odnosno da rast cijena dovodi do rasta proizvodnje i veće količine ponude.

PROMJENE I POMACI PONUDE �Promijena u ponudi predstavlja promijenu u ponuđenoj količini koja je nastala kao rezultat bilo kojeg utjecajnog faktora što uzrokuje pomak cijele krive ponude ulijevo ili udesno tj. povećanje ili smanjenje ponude traženog dobra.

PROMJENE I POMACI PONUDE �Svaka promjena koja povećava ponuđenu količinu pri svakoj cijeni, pomiče krivu ponude udesno i naziva se povećanje ponude. �Svaka promjena koja smanjuje ponuđenu količinu pri svakoj cijeni, pomiče krivulju ponude ulijevo i naziva se smanjenje ponuđene količine. �Na primjer, nova tehnologija smanjuje troškove proizvodnje i povećava ponudu dobara te se kriva ponude pomiče desno, a povećanje nadnica povećava troškove proizvodnje i smanjuje ponudu te se kriva ponude pomiče lijevo.

PROMJENE I POMACI PONUDE �Na primjer, u proizvodnji poljoprivrednih proizvoda važnu ulogu imaju klimatski uslovi. � Ako su klimatski uslovi za za uzgoj poljoprivredne kulture povoljni, tada se kriva ponude pomjera udesno, tako da se na tržištu pojavljuje veća količina proizvoda i obrnuto vrijedi. �Na primjer, ponuda sladoleda u ljetnom peridu, ako ljeto dugo i ako su velike vrućine tada je ponuda sladoleda velika i kriva se pomjera udesno i obrnuto.

TRŽIŠNI MEHANIZAM Tržni mehanizam je oblik ekonomske organizacije u kojoj pojedinačni potrošači i proizvođači međusobno komuniciraju kroz tržište, kako bi riješili probleme ekonomske organizacije. Analiza ponude i tražnje pokazuje kako tržni mehanizam određuje: 1. šta, 2. kako i 3. za koga proizvoditi.

TRŽIŠNI MEHANIZAM �Tržišni mehanizam je tendencija koja se pojavljuje na slobodnim tržištima pri kojoj se cijena mijenja sve dok se tržište ne uravnoteži, odnosno dok se količina ponude i količina potražnje ne izjednače. �Pri toj cijeni nema viškova ponude niti tražnje, čime prestaje pritisak za daljnjim promjenama cijena.

TRŽIŠNI VIŠAK je situacija u kojoj količina ponude premašuje količinu potražnje da bi smanjili višak ili spriječili njegov rast, proizvođači će početi smanjivati cijene padanjem cijena, količina potražnje će prije ili kasnije početi rasti, a ponuda padati sve dok se ne postigne cijena koja uravnotežuje tržište.

TRŽIŠNI MANJAK je situacija u kojoj je ponuđena količina manja od količine potražnje pa potrošači ne mogu kupiti onoliko koliko traže. To stvara pritisak na povećanje cijena jer bi potrošači bili spremni platiti više u međusobnom nadmetanju za postojeće količine što bi izazvalo povećanje cijena i proizvodnje.

TRŽIŠNA RAVNOTEŽA Kada je tržišni mehanizam u ravnoteži, onda nema viškova ni manjkova ponude, nema viškova ni manjkova potražnje, količina ponude odgovara količini potražnje, svako ko želi kupiti uz tekuću cijenu može to učiniti, kao i svi proizvođači koji žele prodati po tekućoj cijeni. Slobodno formirane tržišne cijene same su u stanju da dovedu brzo do uspostavljanja i održavanja tržišne ravnoteže.

TRŽIŠNI MEHANIZAM Tržišni mehanizam je u stanju da osigura sljedeće ciljeve u razvoju: �Stalna ravnoteža na tržištu, �Stalna i puna zaposlenost, �Automatizam u odnosima ponude i potražnje na tržištu, �Optimalno kombinovanje svih faktora rasta i optimalan ekonomski razvoj.

PROMJENA TRŽIŠNE RAVNOTEŽE �Promjene u ponudi ili potražnji će uzrokovati promjene u ravnotežnoj cijeni ili promjenu količine na tržištu. �To dovodi do pomaka krive ponude ili potražnje. Do promjene tržišne ravnoteže dolazi: 1. promjenom potražnje, 2. promjenom ponude, 3. promjenom i potražnje i ponude.

PROMJENA POTRAŽNJE Do promjene potražnje dolazi kada dođe do promjene u djelovanju nekog od faktora koji utiču na tražnju kao što su: 1. preferencije i nivo dohotka potrošača, 2. cijene supstituta i komplementarnih proizvoda, 3. očekivanja o budućim privrednim kretanjima.

PAUKOVA MREŽA �PAUKOVA MREŽA pokazuje kako se preko kolebanja tržišne cijene ostvaruje normalna dugoročna cijena u uslovima potpune konkurencije. �Kada se međusobni uticaji cijene, ponude i tražnje grafički prikažu u više uzastopnih godina, dobija se njihovo ciklično kretanje, slično mreži koju plete pauk.

ELASTIČNOST PONUDE Elastičnost ponude označava mjeru reakcije prodavca na promjene cijena, i izračunava se kao odnos procentualne promjene količine ponude i procentualne promjene cijene. Postotna promjena količine EP= --------------------- Postotna promjena cijene

ELASTIČNOST PONUDE Koeficijent elastičnosti ponude (Ep) pokazuje za koliko će se promjeniti ponuda ako se cijena promjeni za 1%. Na osnovu ovoga, cjenovna elastičnost ponude može biti: 1. Elastična ponuda, ona kod koje je koeficijent elalstičnosti veći od 1 (Ep >1). To znači da ponuda ima jači intenzitet promjene od cijene, odnosno da određen porast cijena izaziva srazmjerno veći rast ponude. NA PRIMJER; cijena jabuke poraste za 10 % izazove rast ponude (proizvodnje) jabuka od 15 %.

ELASTIČNOST PONUDE 2. Potpuna, beskonačna elastičnost (Ep = ~) je ona gdje je zavisnost ponude od cijene najveća, odnosno gdje je i najmanja promjena cijena dovodi do višestrukog rasta ponuđenih količina. 3. Neelastična ponuda je ona kod koje koeficijent elastičnosti manji od 1 (Ep < 1). To znači da cijene rastu brže od ponuđenih količina. NA PRIMJER; kad bi cijene jabuka porasle za 10 %, a ponuđene količine za 5 %.

ELASTIČNOST PONUDE 4. Jedinična elastičnost ponude (Ep = 1) je ona kod koje se cijene i ponuđene količine mijanju u istoj srazmjeri. NA PRIMJER; cijena jabuka poraste za 10 % i ponuđena količina poraste za 10 %. 5. Nulta elastičnost (Ep = 0) je ona koja izražava odsustvo svake funkcionalne veze između cijena i ponuđenih količina.

FAKTORI ELASTIČNOSTI PONUDE 2. Zavisnost ponude od vremenskog perioda Da bismo objasnili kako vremenski period utječe na ponudu nekog perioda ili usluge, potrebno je razgraničiti tri (3) vremenska perioda. To su: 1. Trenutni rok 2. Kratki rok i 3. Dugi rok

TRENUTNI ROK 1. Trenutni rok se definiše kao vremensko razdoblje koje je dovoljno kratko da ne može doći do promjene niti fiksnih niti varijabilnih faktora u toku procesa proizvodnje (fiksni faktori su tehnologija, zgrade, postrojenja itd. , dok su varijabilni: rad, kapital, itd. ). �Kada cijena nekog dobra raste ili opada, funkcija ponude u trenutnom roku ostaje nepromijenjena, ali cijena prati promjenu tražnje.

TRENUTNI ROK �Primjeri ovakvih dobara su voće i povrće. Ovi proizvodi imaju perfektno neelastičnu funkciju ponude u trenutnom vremenskom periodu. �Ne može se voće ili povrće u toku jednog dana ili jednog sata proizvesti. �Isto tako se može uzeti za primjer količine ulovljene ribe koja se u toku jednog dana prodaje na gradskoj tržnici. �To je tako kratko vremensko razdoblje da ribari nemaju vremena ići na pučinu po novi ulov.

KRATKI ROK 2. Kratki rok je vremensko razdoblje koje je dovoljno dugo da preduzeće može povećati obim angažovanja varijabilnih inputa, u prvom redu rada. Kratki rok, u slučaju prethodno navedenog primjera ulova ribe, bi bilo ono vremensko razdoblje koje je dovoljno dugo da se može pronaći i zaposliti još nekoliko ribara, ili da se eventualno iznajmi još nekoliko brodova.

KRATKI ROK �Da bi povećali output, preduzeća u kratkom roku obično prvo traže od svojih zaposlenih da rade prekovremeno, a zatim zaposle i još nekoliko novih radnika. �Isto tako, ukoliko preduzeća žele da smanje svoj output, prvo smanje radnicima broj radnih sati, a zatim pođu i otpuštati neke radnike. �U kratkom roku preduzeća nemaju vremena da se u potpunosti prilagode uslovima na tržištu nego samo djelimično.

DUGI ROK 3. Dugi rok je vremensko razdoblje u toku kojeg preduzeće može promijeniti svoju tehnologiju, završiti započete investicije ili instalirati u potpunosti nove proizvodne kapacitete. U dugom roku se preduzeće u potpunosti prilagođava nastalim promjenama na tržištu. U slučaju da povećana tražnja za ribom na tržištu potraje duže vrijeme, ribari će odlučiti da kupe novi brod i nove mreže, te možda da pronađu novi način ulova ribe. Oni također mogu i da otvore vlastite ribnjake.

DUGI ROK �U slučaju uzgoja narandži dugi rok traje oko 15 godina. �To je vrijeme potrebno da bi novozasađene plantaže dostigle svoju zrelost i da mogu davati plodove. �Oni moraju ubrati, upakovati i prevesti brodom narandže do tržišta, pa je stoga ponuda tog dana fiksna. �Kratkoročna funkcija ponude može se privremeno promijeniti samo pod utjecajem zaliha gotovih proizvoda preduzeća.

TEORIJE O PONAŠANJU POTROŠAČA RACIONALNO PONAŠANJE POTROŠAČA �Kao racionalna bića, potrošači biraju (kupuju na tržištu) ona dobra i usluge koje najviše preferiraju (želje, sklonosti i potrebe potrošača se nazivaju preferencijama). �Kako potrošač s ograničenim dohotkom može odlučiti koje će proizvode i usluge kupiti?

PONAŠANJE POTROŠAČA Ponašanje potrošača najlakše je objasniti kroz tri (3) različita koraka: 1. Preferencija ili sklonosti potrošača �Prvi je korak pronaći praktični opis razloga zašto ljudi više vole jedno dobro od drugoga. 2. Budžetska ograničenja �Potrošači uvjek uzimajuu obzir i cijene. Zato u drugom koraku uzimamo u obzir činjenice da potrošači imaju ograničene dohotke koji ograničavaju količinu dobara koju mogu kupiti. � 3. Izbori potrošača

TEORIJE IZBORA POTROŠAČA U okviru teorije vrijednosti pojavljuju se slijedeće teorije ponašanja potrošača: 1. Teorija marginalne-granične korisnosti, zasnovana na konceptu kardinalne korisnosti, 2. Teorija indiferencije, zasnovana na konceptu ordinalne korisnosti, 3. Teorija otkrivene preferencije, zasnovana na hipotezi tzv. ispoljenih preferencija.

KORISNOST Kardinalna korisnost podrazumijeva mjerljivost korisnosti svakog dobra u numeričkim vrijednostima (tj. kardinalnim brojevima: 1, 2, 3. . ) i govore da je, npr. , 2 dvaput veće od 1, da je njihova apsolutna razlika 1, dotle ordinalna korisnost mjeri korisnost dobara ordinalnim brojevima (= prvi, drugi, treći. . ) koji govore samo da je drugi veći od prvog, treći od drugog itd.

TEORIJA MARGINALNE-GRANIČNE KORISNOSTI 1. Koncept korisnosti Veličina vrijednosti ekonomskog dobra ovisi od: 1. raspoložive količine toga dobra i 2. intenziteta potrebe za njim. Pri većoj raspoloživoj količini, vrijednost je manja i, obratno, ukoliko je intenzitet potrebe veći, utoliko je i vrijednost veća.

GOSENOVI ZAKONI 1. Prvi Gosenovom zakon govori o opadajućem uživanju, odnosno načelu opadanja korisnosti daljim uživanjem jedinica nekog dobra sve do tačke zasićenosti. 2. Drugi Gosenov zakon pokazuje zadovoljavanje različitih potreba potrošača ovisno o intenzitetu njegovih potreba, tj. kako potrošač upoređuje korisnosti raznih dobara i od zadovoljenja prve potrebe prelazi na zadovoljenje druge potrebe.

MARGINALNA KORISNOST �Korisnost svake jedinice robe se smanjuje sa povećanjem ukupne raspoložive količine te robe. �Korisnost jedinice datog dobra onda određuje korisnost posljednje, marginalne jedinice tog dobra koja može zadovoljiti nečiju potrebu. �Veličina korisnosti dodatne jedinice jeste MARGINALNA KORISNOST.

MARGINALNA KORISNOST �Opadajuća marginalna korisnost proizilazi iz činjenice da se naše zadovoljstvo smanjuje sa većim trošenjem tog dobra. �Korisnost ili vrijednost zalogaja hljeba za jednog pojedinica, NA PRIMJER, biće vrlo velika ako je to jedini zalogaj, a sasvim mala, ako tih zalogaja (jedinica) ima više.

MARGINALNA KORISNOST �Teoretičari marginalne korisnosti XIX st. istakli su poznati PRIMJER za marginalnu korisnost o gladnom čovjeku, koji ima na raspolaganju samo jednu malu količinu hljeba; ako dobije još jednu takvu količinu, ona neće biti od iste važnosti kao prva, jer užitak zadovoljstva opada sa svakim dodatnim zalogajem hljeba koji pojede. �Nakon izvjesne količine dolazimo do stanja kada jedenje dodatnog zalogaja hljeba ne pruža nikakvo zadovoljstvo (apetit gladnog čovjeka je zadovoljen).

MARGINALNA KORISNOST NA PRIMJER; Pretpostavimo da se apetit gladnog čovjeka zadovoljava sa 4 kriške hljeba: 1. Kada ovaj čovjek pojede prvu krišku hljeba njegovo zadovoljstvo je najveće, marginalna korisnost iznosi 4 utila. 2. Sa drugom kriškom marginalna korisnost se smanjuje na 3 utila, ali se ukupna korisnost povećava na 7 utila (4+3, tj. 4 utila za prvu krišku i 3 utila za drugu krišku). 3. Sa trećom kriškom zadovoljstvo dalje opada i iskazujemo ga sa 2 utila, dok se ukupna korisnost za tri kriške povećava na 9 utila. 4. Četvrta kriška donosi najmanje zadovoljstva i njenu korisnost iskazujemo sa 1 utilom, pri čemu je ukupna korisnost 10 utila (dakle 4 utila za prvu, 3 utila za drugu, 2 utila za treću i 1 util za četvrtu krišku). 5. Prema petoj kriški hljeba smo već ravnodušni i ona nam ne donosi nikakvu korist (0 utila) a ukupna korist i dalje iznosi 10

TEORIJA INDIFERENCIJE �Teorija indiferentnosti polazi od toga da je korisnost subjektivno definirana i da mjerenje subjektivne korisnosti u apsolutnom zbiru (kardinalno) nije moguće. �Neka osoba je indiferentna ako se ne može odlučiti koji proizvod više voli od dva ili više ponuđenih. �Ukoliko više volimo neke proizvode u odnosu na druge, tada kažemo da određeni proizvod preferiramo. �NA PRIMJER; neki kupac više voli kupiti ljubičasti nego žuti marker. Iako oba markera zadovoljavaju istu potrebu na isti način, mi kažemo da ta osoba preferira ljubičasti marker.

KRIVA INDIFERENCIJE �Kriva indiferencije prikazuje sve kombinacije tržišnih korpi koje osobi osiguravaju istu razinu zadovoljstva. �Bakalar za Krivu indiferencije kaže da je to linija koja spaja sve tačke jednake korisnosti.

MAPE INDIFERENCIJE �Da bismo opisali sklonost pojedinca svim kombinacijama hrane i odjeće, možemo nacrtati skup kriva indiferencija koje se zovu MAPA INDIFERENCIJE. �Svaka kriva indiferencije na mapi pokazuje tržišne korpe prema kojima je pojedinac indiferentan. �Skupina ovakvih krivih naziva se Mapa indiferencije.

BUDŽETSKA OGRANIČENJA Budžetska ograničenja su ograničenja s kojima se potrošači suočavaju u vidu ograničenih dohodaka. 1. Budžetska linija Potrošač ima svoje budžetsko ograničenje, koje se izražava kao: �I=px. X + pyy �gdje su: �I= iznos potrošačeva dohotka, �x, y=količina dobra, �px, py=cijene ovih dobara

BUDŽETSKI PRAVAC-LINIJA �Grafički izraz jednačine predstavlja BUDŽETSKI PRAVAC ILI BUDŽETSKU LINIJU. �Budžetska linija prikazuje sve moguće kombinacije dobara za koje je ukupan zbir potrošenog novce jednak dohotku potrošača.

BUDŽETSKO POLJE-LINIJA �Budžetska linija opisuje kombinacije dobara koje se mogu kupiti uz neki zadani dohodak potrošača i zadane cijene dobara. �BUDŽETSKO POLJE je prostor koji zatvara budžetski pravac (unutrašnjost trougla) u koordinatnom sistemu, i označava sve dostupne kombinacije kupovanja dobara X i Y (odnosno skup potrošačkih korpi koje potrošač može sebi priuštiti po datim cijenama i datom dohotku).

TEORIJA PROIZVODNJE U proizvodnom procesu firme postoje inpute i outpute (proizvode). Inputi, koje još nazivamo i faktorima proizvodnje, jesu sve ono što firme moraju upotrijebiti u procesu proizv. Na primjer, za pekaru inputi uključuju: 1. rad zaposlenika, 2. sirovine poput brašna i šečćera, 3. kapital uložen u osnovan sredstva-peći, 4. miksere i drugu opremu koja je potrebna za proizvodnju proizvoda poput kruha, kolača i drugih

TEORIJA PROIZVODNJE Inpute možemo podjeliti u tri (3) kategorije: 1. rad, 2. sirovine i 3. kapital. Proizvodnja predstavlja organizovano i svjesno djelovanje čovjeka na prirodu radi odvajanja i mijenjanja njene materije i prilagođavanja te materije potrebama ljudi.

TEORIJA PROIZVODNJE Ekonomski problemi u oblasti proizvodnje su: 1. šta proizvoditi 2. koliko, 3. kako i 4. za koga proizvoditi.

TEORIJA PROIZVODNJE Povećanje proizvodnje može se postići: 1. boljom upotrebom kapaciteta, ili 2. izgradnjom novih kapaciteta.

TEORIJA PROIZVODNJE Racionalizacija se može izvesti: 1. smanjenjem škarta, 2. optimalizacijom količine proizvodnje, 3. nabavom novih, boljih ili jeftinijih sirovina, poluproizvoda ili usluga, 4. nabavom funkcionalnijih strojeva i opreme i sl. Zbog troškova u razvijenim zemljama strojeve se zamjenjuje svakih 3 do 5 godina iako su tehnički potpuno ispravni.

TEORIJA PROIZVODNJE �Vrlo važna je i optimalizacija proizvodnje kao rezultat planiranja između minimalnih troškova i maksimalnih prihoda, pri čemu je potrebno naći tačku gdje je dobit najveća. �Danas svijetu važi pravilo”Bogati proizvode robe i usluge a siromašni ih kupuju”. �Kao primjer se može uzeti Njemačka koja je u svijetu tradicionalno poznata po proizvodnji kvalitetnih proizvoda i usluga.

TEORIJA PROIZVODNJE Svi su danas u svijetu čuli za: 1. Mrecedes, 2. BMV, 3. Audi, 4. Opel, 5. Adidas, 6. Bosch. , 7. Deutsche telekom itd. Iza tako poznatih proizvodnih marki (brendova) stoji veoma mnogo inovatora, inžinjera, ekonomista, radnika u proizvodnji itd.

TEORIJA PROIZVODNJE �Granica proizvodnih mogućnosti pokazuje maksimalne količine proizvoda i usluga koje se mogu proizvesti uz data ograničena sredstva, resurse i dostignuti stepen tehnološkog znanja. � Ove granice primoravaju ljude, preduzeća i ukupno društvo da vrše izbor između alternativnih mogućnosti upotrebe ograničenih sredstava, tj. da vrše racionalnu alokaciju resursa.

PROIZVODNA FUNKCIJA �Odnos inputa i proizvodnje opisan je proizvodnom funkcijom. �Proizvodna funkcija izražava odnose između korištenih količina inputa u proizvodnji i maksimalnih veličina outputa pri datoj tehnologiji. �Funkcija proizvodnje pokazuje najveći uotput Q koji neka firma može proizvesti uz bilo koju zadanu kombinaciju inputa.

PROIZVODNA FUNKCIJA �Proizvodna funkcija je odnos između maksimuma količine proizvoda i minimuma faktora proizvodnje koja istovremeno podrazumijeva i odnos između samih faktora proizvodnje. �Predpostavimo da preduzeće proizvodi neki proizvod pomoću dva faktora : rada (L) i kapitala (K), tako da će izraz proizvodne funkcije biti: Q=f(L, K. . . N)

ZAKON OPADAJUĆIH PRINOSA �Zakon opadajućih prinosima je jedan najpoznatijih ekonomskih zakona. �Pokazuje odnos između inputa (ulaganja) i outputa (proizvoda) u proizvodnom procesu. Zakon opadajućih prinosa glasi: � „Sa povećavanjem dodatne jedinice inputa dok se ostali inputi drže konstatnim, obim outputa po jedinici inputa se smanjuje“.

ZAKON OPADAJUĆIH PRINOSA �Za ilustraciju ovog zakona najčešće se koristi primjer poljoprivrede. �S obzirom da je poljoprivredno zemljište ograničeno, povećavanje poljoprivredne proizvodnje se zasniva jedino na povećavanju rada (broja časova ili broja radnika.

ZAKON OPADAJUĆIH PRINOSA �Prema zakonu opadajućih prinosa, sa svakom dodatnim vraijabilnim inputom (brojem radnika), uz fiksnu zemlju, dolazi do neprekidnog smanjenja dodajnog prinosa po radniku. � Dakle, sa drugim radnikom povećavamo ukupnu količinu prinosa po hektaru (ha), ali smanjujemo prinos po radniku. �Daljim upošljavanjem radnika (trećeg, četvrtog, petog) povećava se ukupna količina prinosa i dalje smanjuje prinos po radniku.

IZOKVANTE �Sve različite kombinacije mogu se grafički prikazati izokvantama. �Proizvodne izokvante ili krivulje jednakog proizvoda geometrijski pokazuju alternativne kombinacije utrošaka dvaju proizvodnih faktora koje preduzeće koristi za proizvodnju iste količine proizvoda.

IZOKVANTE �Izokvante povezuju kombinacije rada i kapitala. �Izokvanta je krivulja koja povezuje sve moguće kombinacije inputa za koje je razina proizvodnje jednaka. 1. proizvodnja raste kako se povećava input rada uz fiksan input kapitala. 2. proizvodnja raste kako se povećava input kapitala uz fiksan input rada.

IZOKVANTE �Proizvodne izokvante povezuju različite kombinacije inputa potrebnih za proizvodnju određene (zadane) razine proizvodnje. �Set izokvanti, ili mapa izokvanti, opisuje proizvodnu funkciju neke firme. �Mape izokvanti je graf koji prikazuje nekoliko izokvanti kojima se opisuje funkcija proizvodnje.

TEORIJA TROŠKOVA �Troškovi su vrijednosni izraz trošenja. � Izučavanje troškova počelo je krajem 19. i početkom 20. vijeka, kada se javljaju prve privredne krize u kapitalističkim zemljama. �Troškovi su vrlo široka oblast. �Sva preduzeća veliku pažnju posvećuju troškovima, odnosno nastoje da posluju uz što niže troškove.

TEORIJA TROŠKOVA �U svakodnevnom životu susrećemo se s troškovima i oni utiču na naš život. �U poduzetništvu troškovi utiču na život preduzeća. �Da bi preduzeće opstalo, menadžer treba poznavati osnove teorije troškova i kako troškovi utiču na poslovanje.

TEORIJA TROŠKOVA �Teorija troškova mendžeru omogućuje upoznati prirodu troškova, njihovo nastajanje, obilježja i ponašanje u radnom procesu. �Efikasnost menadžera bit će veća što je s manje troškova ostvario veći profit. �Troškovi su najzanimljivije područje ekonomije, a koristit će nam u samostalnom poslovnom i privatnom životu.

TEORIJA TROŠKOVA �Troškovi nisu nepromjenjiva kategorija. �Svako preduzeće ima drugačiju strukturu troškova, koja se razlikuje zavisno od vrste i veličine preduzeća, područja na kome preduzeće posluje, organizacije, broja zaposlenih itd. �Računovodstveni troškovi su samo oni troškovi za koje postoji dokument da je određeni iznos sredstava plaćen za nešto. �To je obično faktura onog ko je robu isporučio drugom preduzeću i koju je to drugo preduzeće obavezno platiti.

TEORIJA TROŠKOVA �Zaključujemo da je cilj preduzeća da maksimizira profit, koji je jednak razlici ukupnog prihoda i ukupnog troška. �Ukupan prihod definiramo kao iznos koji preduzeće stiče od prodaje svojih gotovih proizvoda i usluga (svog outputa), a iznos koji se plaća za kupovinu sirovina, opreme, plata radnika (inputa) je ukupni trošak. �Tako možemo govoriti o poslovnom, ekonomskom i ekstra profitu. �Razlika između ukupnog prihoda preduzeća i njegovog ukupnog troška je PROFIT �PROFIT = Ukupni prihod – Ukupni trošak

TEORIJA TROŠKOVA �Poslovni profit predstavlja razliku između svih ukupnih prihoda preduzeća i svih rečunovodstvenih troškova preduzeća. �Poslovni profit = Ukupni prihodi – Eksplicitni (računovodstvrni troškovi) troškovi �Ekonomski profit je šira kategorija od poslovnog profita. �On se računa kao razlika između svih ukupnih prihoda preduzeća i zbir eksplicitnih (računovodstvenih) i implicitnih troškova.

TEORIJA TROŠKOVA �Ekstra profit je višak profita koji preduzetniku ostaje nakon podmirivanja svih troškova i zarade prosječnog profita (prosječne dobiti). �Ekstraprofit = Ekonomski profit= Čisti profit �Prosječan profit (prosječna dobit, normalni profit) je minimalna naknada koja može zadržati preduzetnikov novčani kapital i njegove preduzetničke sposobnosti i napore u datoj proizvodnji.

PROSJEČAN PROFIT �Prosječan profit je različit za različite grane i djelatnosti. �Danas u svijetu najveći profit zarađuju preduzeća koja posluju u granama za proizvodnju i prodaju nafte, u farmaceutskoj industriji i u bankarskom sektoru. �Profiti u Bi. H zavise od vrste djelatnosti i obično se krećuu između 5 -15%.

TROŠKOVI PROIZVODNJE Za potpunije razumijevanje pojma troškova potrebno ih je pojmovno razlikovati od: 1. pojma utroška, 2. pojma rashoda i 3. pojma izdataka. Utrošak je količniski izraz potrošenih faktora proizvodnje u obliku: mašinskih sati, količine repromaterijala, sati rada i drugo.

TROŠKOVI PROIZVODNJE �Utrošak je uobičajen izraz koji pokazuje koliko je utrošeno pojedinih faktora u procesu stvaranja učinaka (primjerice, količina utrošenih sirovina i materijala, sati rada i sl. ). �Rashod ima šir i pojam od pojma troška, jer svi troškovi na kraju predstavljaju rashod, što ne važi i obratno, s obzirom da rashodi mogu biti i neposlovni rashodi u izgradnji odmarališta i slični rashodi sredstava

IZDATAK �Izdatak je svako izdavanje materijala, proizvoda ili robe iz skladišta, kao i smanjenje novca u blagajni ili na računu u banci. �Izdatak može nastati prije troška (primjer: izdatak novca za nabavu sirovina prethodi trošku sirovina), može nastati istodobno s troškom (primjer: plaćanje neke usluge), ali i nakon troška (primjer: plaćanje računa za prethodno potrošenu električnu energiju).

TROŠKOVI PROIZVODNJE �Troškovi se izražavaju u novčanim jedinicama (KM). � U velikim preduzećima obično postoji služba koja vrši planiranje, kontrolu i analiziranje troškova. �U malim i srednjim preduzećima je to obično menadžeri preduzeća ili osoba koju on ovlasti.

PODJELA TROŠKOVA 1. Prema elementima proizvodnje: 1. troškove materijala (predmeta rada), 2. troškovi sredstava za rad, 3. troškovi radne snage. 2. Prema mjestu nastanka: 1. proizvodne troškove, 2. režijske troškove-vanproizvodne.

PODJELA TROŠKOVA 3. Prema vezanosti za nosioce: 1. pojedinačni, 2. zajednički troškovi. 4. Prema načinu obračuna po nosiocima: 1. direktni, 2. indirektni.

PODJELA TROŠKOVA 5. Prema funkcijama u preduzeću: 1. troškovi nabavke, 2. proizvodnje, 3. prodaje i 4. upravljanja

PODJELA TROŠKOVA 6. Prema vremenu nastanka 1. stvarne (prošle) i 2. planske (buduće). 7. Podjela troškova na: 1. eksplocitne 2. implicintne-oportunitetne troškove. 8. Prema stepenu korišćenja kapaciteta 1. fiksne i 2. varijabilne.

STVARNI TROŠKOVI �Stvarni troškovi su troškovi nastali u prošlom obračunskom razdoblju, pokrit će se prihodima iz tog razdoblja ili prihodima u sljedećim razdobljima. �U stvarne troškove ubrajamo sve one to ih je knjigovodstvena služba evidentirala u minulom obračunskom razdoblju, a nastaju kao posljedica trošenja materijalnih vrijednosti i drugih sastavnica radnog procesa radi postizanja korisnih učinaka.

STVARNI TROŠKOVI Stvarne troškove možemo još nazvati i prirodnim troškovima, u čiju grupu spadaju: 1. troškovi materijala, 2. troškovi osnovnih sredstava (amortizacija), 3. najamnine, 4. troškovi tuđih usluga i 5. troškovi prema zajednici. Na stvarne troškove se više ne može utjecati.

PLANSKI TROŠKOVI Planski troškovi nisu još nastali, preduzetnik ih tek predviđa temeljem analize podataka iz prošlosti i temeljem očekivanja poslovnih događaja u budućnosti. Troškovi koje preduzetnik očekuje u budućnosti važni su za njegovo planiranje jer predviđanje visine troškova, zajedno s predviđanjem visine prihoda, omogućuje poduzetniku sastavljanje planskog računa dobiti i gubitka.

PLANSKI TROŠKOVI �Ako planske veličine pokazuju da nema dobiti za preduzetnika, to znači da mora preispitati svoju poslovnu politiku i odluku o započinjanju procesa u novom obračunskom razdoblju. �Planski troškovi uključuju mnogo faktora koji imaju uticaj u konačnici donošenja poslovne odluke i predaje im se velika pažnja.

EKSPLICITNI TROŠKOVI Eksplicitni troškovi su stvarni izdaci preduzeća za najamnine, utrošeni materijal, transport i druge uzdatke u proizvodnji. U eksplicintne troškove spadaju svi oni troškovi koje možemo računovodstveno evidentirati, a to su: 1. troškovi plata radnika, 2. troškovi plaćene kamate, 3. troškovi amortizacije, 4. troškovi iznajmljivanja prostora, 5. troškovi repromaterijala, itd.

IMPLICITNI-OPORTUNITETNI TROŠKOVI �Implicitni (oportunitetni) troškovi predstavljaju iznos koji bismo mogli ostvariti aleternativnom upotrebom angažovanih resursa. �Oportunitetni trošak uvijek predstavlja neku propuštenu korist, neki propušteni prihod, zaradu nastalu zbog donijete odluke o korištenju jedne umjesto neke druge robe, jednog umjesto nekog drugog resursa.

OPORTUNITETNI TROŠKA �Oportunitetni trošak je trošak koji proizilazi iz propuštenih prilika, kada firma propušta upotrijebiti svoje resurse na najkorisniji način. �Oportunitetni troškovi predstavljaju fiktivni dobitak, odnosno gubitak, koji nastaje ulaganjem sredstava upravo u jedan određeni, a ne neki drugi projekt.

OPORTUNITETNI TROŠAK U životu imamo mnogo izbora: �Da li ćemo ići u šetnju na zrak ili ostati kod kuće i recimo čitati knjigu? �Da li ćemo naći posao ili ići na odmor? �Šta ćemo poslije završenog fakulteta , da li se zaposliti ili upisati post-diplomski studij.

OPORTUNITETNI TROŠAK �Izgubljena mogučnost naziva se oportunitetni trošak �Kada imamo na raspolaganju veći izbor , nebitno da li se radi o robi, uslugi ili nekoj trečoj stvari, uvijek se pitamo da li ćemo odabrati pravu stvar i da li ćemo nešto propustiti. �Sve te odluke imaju svoju "cijenu", odnosno traže odgovarajući trošak.

OPORTUNITETNI TROŠAK Primjeri oportunitetnog troška: �NA PRIMJER; Imamo veliku površnu zemljišta koje se koristi u poljoprivredne svrhe. �Oportunitetni trošak u ovom slučaju bi mogla biti zračna luka, bolnica koja bi se mogla napraviti na istom zemljištu i za iste pare, ili možda škola, ili sportska dvorana.

OPORTUNITETNI TROŠAK NA PRIMJER; preduzeće upotrebljava poslovnu zgradu u svom vlasništvu i zanemaruje mogućnost izdavanja te zgrade u zakup i dobivanje izvjesne zakupnine. Isto tako, vlasnik može u preduzeće unijeti svoj novčani kapital, iako bi ga mogao položiti i oročiti u banku i dobijati kamate.

GRANIČNI TROŠKOVI �GRANIČNI TROŠKOVI predstavljaju donju granicu prodajne cijene po kojoj se još isplati poslovati za izvjesno vrijeme. �Treba voditi računa i o tome da cijena na razini graničnih troškova mora pokrivati i sve dodatne troškove. �Granični je trošak iznimno važna informacija za odlučivanje o isplativosti širenja proizvodnje, povećanja broja zaposlenika, kupnje dodatnih strojeva i sl.

FIKSNI TROŠKOVI �Fiksni troškovi su troškovi koji se ne mijenjaju sa promjenama obima prizvodnje. �Zato ovi troškovi i nose naziv fiksni, odnosno stalni, nepromjenjivi ili neotklonjivi. �Osnovna karakteristika fiksnih troškova je da nastaju neovisno o stepenu iskorištenja. �Ukupni fiksni troškovi su uvijek isti čak i kada je proizvodnja = 0, i ne reaguju na povečanje ili smanjenje stepena korištenja kapaciteta (obima proizvodnje).

FIKSNI TROŠKOVI Fiksni troškovi proizvodnje su onaj dio ukupnih troškova proizvodnje čija veličina ne ovisi o obimu proizvodnje. Označavaju se sa FT U fiksne troškove spadaju: 1. troškovi anuiteti i kamate na zajmove preduzeća, 2. troškovi premije osiguranja, 3. troškovi amortizcija, 4. troškovi plate top menadžmenta, 5. troškovi zemljarina, itd.

FIKSNI TROŠKOVI �Veličina fisknih troškova najveći je teret za preduzetnika. � Njegova politika prema toj vrsti troškova može biti usmjerena jedino na njihovo relativno smanjivanje. Fiksni troškovi se djele na: 1. Apsolutno fiksne i 2. Relativno fiksne.

APSOLUTNO FIKSNI TROŠKOVI Apsolutno fiksni troškovi– su troškovi koji su u okviru datog kapaciteta uvijek isti bez obzira na obim proizvodnje tj. njeno smanjivanje ili povečanje što važi samo za ukupne aprolutno fiksne troškove. Stepen reagibilnosti ovih troškova je jednak nuli. U apsolutno fiksne troškove spadaju: 1. troškovi vremenske amortizacije, 2. troškovi osiguranja, 3. troškovi najamina, 4. kamate za kredite za osnovna sredstva, 5. troškovi rada u pripremi proizvodnje,

RELATIVNO FIKSNI TROŠKOVI Relativno fiksni troškovi su vezani za promjenu obima proizvodnje, imaju karakter fiksnih troškova samo u okviru pojedinih zona i javljaju se pri prelasku iz jedne zone obima proizvodnje zaposlenosti u drugu. Oni su apsolutno fiksni troškovi u okviru jedne zone ali ako preduzeće odlući da proširi kapacitet tj. poveča obim proizvodnje takav primjer je uvođenje druge i treće smijene sa njima se javljaju troškovi: nove radne snage, plata tim radnicima, novi troškovi u propremi, nove proizvodnje, troškovi mašina koje se češće kvare itd.

RELATIVNO FIKSNI TROŠKOVI �Relativno fiksne troškove možemo definisati kao troškove koji se javljaju pri prelasku iz jednog obima proizvodnje u drugi ili jedne zone u drugu zonu. �Ovi troškovi su fiksni u okviru obima proizvodnje tj. zone zbog koje su i nastale. �Ako smanji obim proizvodnje na primjer; ukine jedna smjena relativno fiksni troškovi se neče smanjivati istim intezitetom nego sporije jer ne nestaju svi uzorci koji su doveli do pojave ovih troškova.

RELATIVNO FIKSNI TROŠKOVI �Na osnovu prethodno navedenog može se zaključiti, da se relativno fiksni troškovi javljaju prilikom prelaska iz jedne u drugu zonu zaposlenosti. U relativno fiksne troškove spadaju: �Troškovi režijskog materijala, �Troškovi ličnih dohodaka na poslovima održavanja, �Troškovi tehničke kontrole.

VARIJABILNI TROŠKOVI �Varijabilni troškovi su oni troškovi koji u potpunosti zavise od stepena iskorištenosti kapaciteta, odnosno obima proizvodnje. �Pri svakoj promjeni obima proizvodnje (stepenu iskorištenja kapaciteta) mijenjaju se ukupni varijabilni troškovi dok jedinični varijabilni troškovi ostaju isti. �Ovi troškovi rastu ukoliko raste obim prometa i obratno, kada promet opadaju varijabilni troškovi.

VARIJABILNI TROŠKOVI Varijabilni troškovi, za razliku od fiksnih, mijenjaju se pri svakoj promjeni iskorištenosti kapaciteta. U varijabilne troškove spadaju: 1. troškovi pomoćnog materijala, 2. troškovi sirovina, 3. troškovi pogonske energije, 4. troškovi plata radnika, itd.

VARIJABILNI TROŠAK Primjer varijabilnog troška: �Zamišljeni automobil potrošit će više goriva i ulja ako godišnje vozi veći broj kilometara. �Ako stoji u garaži godinu dana, tada će potrošnja benzina i ulja iznositi 0 litara.

PROPORCIONALNI VARIJABILNI TROŠKOVI Osnovne karakteristike proporcionalnih varijabilnih troškova su: 1. proporcionalnost prema promjenama iskorištenja kapaciteta (ako se količina učinaka poveća za 30% oni se povećavaju također za 30 %, ili ako se količina učinaka smanji za 10% oni se također smanjuju za 10%), 2. kao prosječni se ne mijenjaju povećanjem ili smanjenjem proizvedene količine učinaka (proizvoda) nego su uvijek isti.

NEPROPORCIONALNI VARIJABILNI TROŠKOVI �Neproporcionalno varijabilni troškovi ovise o iskorištenosti kapaciteta, ali ta veza nije razmjerna. . � Ti troškovi rastu ili sporije ili brže od intenziteta iskorištenja kapaciteta. �Vrlo su rijetki troškovi koji uvijek rastu brže od intenziteta iskorištenja kapaciteta, odnosno uvijek sporije od njega.

ZONE DINAMIKE KAPACITETA �Da bi se donijele odluke i poduzele mjere za ekonomičnije i rentabilnije poslovanje, potrebno je znati kako se ukupni troškovi i prosječni trošak mijenjaju u ovisnosti o iskorištenosti kapaciteta. �Ukupni troškovi poduzeća (T) dobiju se zbrajanjem svih vrsta fiksnih i varijabilnih troškova, a prosječni trošak (t) zbrajanjem svih vrsta prosječnih fiksnih i varijabilnih troškova i to uvijek iste iskorištenosti kapaciteta, odnosno zone kapaciteta.

ZONE DINAMIKE KAPACITETA Mogu se razlikovati tri (3) zone troškova: 1. zona degresivnosti, 2. zona proporcionalnosti i 3. zona progresivnosti.

ZONA DEGRESIVNOSTI TROŠKOVA �Zonu degresivnosti troškova karakterizira nedovoljna iskorištenost kapaciteta. � U toj zoni troškovi rastu sporije od iskorištenosti kapaciteta, pa svako povećanje iskorištenosti djeluje na smanjenje prosječnog troška.

ZONA PRPORCIONALNOSTI TROŠKOVA �Zona proporcionalnosti troškova je zona u kojoj je prosječni trošak najniži. �Zbog toga se ova zona naziva i zona optimuma troškova.

ZONA PROGRESIVNOSTI TROŠKOVA �Zonu progresivnosti troškova karakterizira rast prosječnog troška i visok stepen iskorištenosti kapaciteta. �U toj je zoni progresija prosječnog neproporcionalno varijabilnog troška veća od degresije prosječnog fiksnog troška, pa prosječni trošak raste.

ZONE KORIŠTENJA KAPACITETA �Zone degresivnosti, proporcionalnosti i progresivnosti, odnosno njihove granice, razlikuju se od preduzeća do preduzeća. �Kapitalno intenzivna preduzeća imaju visoke fiksne troškove pa je degresija tih troškova jaka i pri visokom stepenu iskorištenosti kapaciteta. �Radno intenzivna poduzeća imaju manje fiksne troškove pa je degresija tih troškova manje izražena pri višim stupnjevima iskorištenosti kapaciteta.

DUGOROČNI TROŠKOVI U dugom roku su svi faktori proizvodnje varijabilni, pa su zbog toga i svi troškovi u dugom roku varijabilni. Funkcija dugoročnih troškova zavisi od: 1. nivoa proizvodnje, 2. tehnologije 3. cijene faktora, dok funkcija kratkoročnih troškova zavisi i od cijene fiksnih faktora.

ODNOS TROŠKOVA I PRIHODA �Preduzetnik očekuje da će kao rezultat poslovnog procesa, nakon nužnih troškova koje stalno nadzire, nastati i određeni učinci. �Ti će se učinci pojaviti u obliku proizvoda ili usluga namijenjenih tržištu. �Njihovom realizacijom ili prodajom poduzetnik ostvaruje prihode koji su dovoljno veliki da pokriju sve nastale troškove i još osiguraju neku dobit za poduzetnika. �Cilj je minimizirati troškove, a maksimizirati učinke.

ZONA RENTABILNOSTI TROŠKOVA Određivanje zone rentabilnosti a). Tačka pokrića troškova �Zona rentabilnosti obuhvata zonu koja leži između tačke pokrića troškova i granice rentabiliteta (odnosno, između praga korisnosti i granice korisnosti). �Tačke koje čine gornju i donju granicu rentabiliteta utvrđuju se analizom odnosa između ukupnog prihoda i ukupnih troškova, te prosječnih troškova i cijene proizvodnje.

ZONA SIGURNOSTI �ZONA SIGURNOSTI je raspon aktivnosti tj. obima proizvodnje između tačke pokrića i odabranog obima, a kontribucijska marža tog područja naziva se sigurnosna marža. �Zona sigurnosti, dakle, predstavlja razliku između odabranog obima proizvodnje i obima proizvodnje potrebnog za postizanje tačke pokrića. �Prag rentabilnosti (profitabilnosti) naziva se tačkom pokrića.

TAČKA POKRIĆA TROŠKOVA �U tački pokrića može se utvrditi i visina ukupnih troškova po jednom učinku/outputu, a to znači da se dolazi do cijene koja pokriva samo troškove, bez dobiti i bez plaćanja poreza. �Na temelju poznavanja te cijene poduzetnik može formirati svoju veleprodajnu cijenu koja će njemu omogućiti ostvarivanje dobiti. �Naravno, tako utvrđena cijena mora biti prihvaćena na tržištu. �Ako je tržišna cijena niža od utvrđene, preduzetnik mora odustati od proizvodnje jer će imati gubitak ili mora sniziti neke troškove, a da ipak ne ugrozi kvalitetu proizvodnje i sigurnost poslovanja.

TAČKA POKRIĆA TROŠKOVA �Maksimmum pozitivnog financijskog rezultata ili financijski optimum je također između praga i granice profitabilnosti, pokazuje najpovoljniji finansijski rezultat pri određenoj količini učinaka. �Maksimum negativnog finansijskog rezultata ili maksimum gubitka pokazuje da preduzeće uz određenu količinu outputa postiže najnepovoljniji (najlošiji) finansijski rezultat jer su ukupni troškovi poslovanja maksimalni.

TAČKA POKRIĆA TROŠKOVA �Optimum troškova pokazuje tačku u kojoj preduzeće stvara količinu učinaka uz najniže prosječne ukupne troškove pri maksimalnoj unutarnjoj djelotvornosti poslovanja. �Ta je tačka između praga i granice profitabilnosti i tada se postiže maksimalni finansijski rezultat.

� HVALA NA PAŽNJI