MERENJE NACIONALNOG DOHOTKA TRITE DOBARA I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEA
MERENJE NACIONALNOG DOHOTKA, TRŽIŠTE DOBARA I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA
Bruto nacionalni proizvod i bruto domaći proizvod kao mera ekonomskog blagostanja Bruto nacionalni proizvod, (Gross National Product – GNP), predstavlja ukupan dohodak neke prirede, odnosno tržišnu vrednost svih dobara i usluga proizvedenih u jednoj zemlji od strane stalnih rezicenata države u određenom vremenskom periodu. GNP predstavlja ukupan dohodak jedne nacionalne ekonomije proizveden radom stalnih rezidenata i kapitalom, u određenom peroidu po tržišnim cenama. On uključuje sve dohotke domaćih lica ostvarene ekonomskim aktivnostima u zemlji i inostranstvu. On meri ukupan dohodak zarađen od strane nacije.
Razlika izmenu GNP-a i GDP-a potiče iz razlikovanja: – izmeđnu onoga što je na području, na primer Srbije (korišćeno pri definisanju GDP-a), – i onoga što je u “vlasništvu stanovnika Srbije” (korišićeno pri definisanju GNP-a). Bruto nacionalni proizvod uključuje dohotke (plate, profite i zakupninu) od ostatka sveta, a isključuje plaćanja činilaca dohotka ostatku sveta, odnosno: • GNP = GDP + plaćanje činilaca inostranstva – plaćanja činilaca inostranstvu.
GNP uključuje vrednost produkcije stranih lica (kompanija) u zemlji, a isključuje aktivnost preduzeća u vlasništvu domaćih rezidenata u inostranstvu. GNP predstavlja ukupan domaći dohodak. GNP = GDP + Neto imovinski dohodak od inostranstva GDP predstavlja tržišnu vrednost svih finalnih dobara i usluga proizvedenih u jednoj nacionalnoj ekonomiji u određenom vremenskom periodu, obično godinu dana. Da bi se sagledao značaj GDP-a potrebno je da se razgraniče pojmovi zalihe i tokovi. ZALIHA je količina koja se meri u zadatoj tački vremena. TOK je količina koja se meri po jedinici vremena.
Struktura bruto domaćeg proizvoda GDP se sastoji od: 1. potrošnje (C), 2. investicija (I), 3. vladinih kupovina - državna potrošnja (G), 4. neto izvoza (NX) i 5. investicija u zalihe (IZ).
• Potrošnja (C). Potrošnja (autonomna, odnosno lična potrošnja) se sastoji od roba i usluga kupljenih od strane pojedinaca, odnosno domaćinstava. Podeljena je u tri potkategorije: potrošna roba (traje kratko vreme: hrana i odeća) , trajna roba (traje duže vreme: automobil i televizor) i usluge (frizerske usluge, posete lekaru i sl. ). Potrošnja predstavlja izdatake domaćinstava na dobra i usluge sa izuzetkom kupovine novog stambenog prostora.
• Investicije (I) Investicije se sastoje od robe kupljenje za buduću upotrebu. Investicije se takođe dele u tri potkategorije: – poslovno utvrnene investicije (investicije fiksnog kapitala), – utvrđene investicije stanovništva (stambene i druge investicije) i – investicije u zalihe Poslovno utvrđene investicije služe za kupovinu novih postrojenja i opreme za preduzeća. U ekonomiji se najčešće koristi termin investicije u fiksni kapital, da bismo ih razlikovali od investicija u zalihe. Utvrđene investicije stanovništva su kupovina novih kuća i stanova. Investicije u zalihe služe za povećanje robnih fondova u preduzeću.
Samo kada se proizvode fizičko kapitalno dobro, tada ekonomisti to nazivaju investicijama. Investicije (najkraće rečeno) su zbir: – nestambenih investicija, kupovina novih fabrika ili novih strojeva ili novog inventara od strane preduzeća i – stambenih investicija, kupovina kuća i stanova od strane pojedinaca. Bruto investicije uključuju sva proizvedena investiciona dobra. U bruto investicije je uključena i amortizacija, koja predstavlja iznos izrabaćenog (potrošenog) kapitala tokom prošlih godina proizvodnje. Neto investicije jednake su bruto investicijama, umanjenim za amortizaciju. Ne. I= Br. I – Am
• Državna potrošnja (G) Država značajno utiče na veličinu rashoda dobara i usluga. Ti državni rashodi uključuju kupovinu dobara kao što su: putevi, aerodromi, pomorske luke, borbeni projektili, zatim plate državne administracije, vojske, policije, zdravstva, penzioni fondovi, socijalno i zdravstveno zbrinjavanje itd. Državni rashodi za dobra i usluge. Kod državnih rashoda treba isključiti transferna plaćanja. Državna transferna plaćanja su državna plaćanja pojedincima, koja se ne vrše u zamenu za dobra ili usluge. To su, na primer: plaćanja za osiguranja od nezaposlenosti, primanja ratnih boraca i primanja starijih i iznemoglih, zdravstv. Država finansira svoje rashode putem: poreza, taksi, doprinosa, carina, štampanjem novca ili pozajmljivanjem (kreditima) iz inostranstva i slično.
• Neto izvoz (NX) On predstavlja razliku izmenu izvoza i uvoza dobara i usluga. U uslovima kada izvoz nadmašuje uvoz, i neto izvoz je pozitivan (suficit spoljnotrgovinskom bilansu). U uslovima nedostataka svežeg kapitala i savremene tehnologije, uvoz nadmašuje izvoz i kao posledica toga se javlja spoljno trgovinski deficit. • Investicije u zalihe (IZ) Razlika između proizvedenih dobara i dobara prodatih u tekućoj godini ekvivalentna je razlici između proizvodnje i prodaje – naziva se investicije u zalihe. Investicije u zalihe (inventar) podrazumevaju dobra koja kompanija trenutno drži zarad buduće proizvodnje ili prodaje.
Tražnja za dobrima i njene sastavne komponente Z = C+I+G+X-M Z (tražnju) definišemo kao zbir lične potrošnje, plus investicije, plus državna potrošnja, plus izvoz, minus uvoz. Da bi stvarnost pojednostavili, krećemo od nekoliko pretpostavki: a) pretpostavimo da preduzeća proizvode ista dobra, koja potrošači mogu koristiti za potrošnju, a preduzeća i država za investicije; b) pretpostavimo da su preduzeća voljna ponuditi dobra po bilo kojoj ceni; c) pretpostavimo da je ekonomija zatvorena, odnosno, da ne trguje sa ostatkom sveta, izvoz i uvoz su jednaki nuli (X – M = 0), te je tražnja (Z) zbir lične potrošnje, investicija i državne potrošnje: Z = C+I+G.
Odluke o potrošnji zavise od mnogih faktora, ali po najviše od raspoloživog dohotka, dohodak koji preostaje nakon što su potrošači primili transfere od države i platili poreze. C = C (YD) (+) Obrazac pokazuje da je lična potrošnja (C) funkcija raspoloživog dohotka (YD), pa otuda i naziv funkcija potrošnje. Pozitivan znak ispod YD ilustruje činjenicu da kada raste dohodak, raste i potrošnja. C = c 0 + c 1 YD Odnos izmenu lične potrošnje i raspoloživog dohotka preodrenen sa dva parametra, c 0 i c 1.
Parametar, c 1 se naziva sklonost potrošnji ili granična sklonost potrošnji, koja nam govori koliko se dodatnih dinara, evra, dolara ili neke druge valute raspoloživog dohotka usmerava na potrošnju. Parametar c 0 podrazumeva potrošnju ljudi, ako bi njihov raspoloživi dohodak u tekućoj godini bio jednak nuli. Na primer, ako je YD jednako nuli C = c 0.
Potrošnja raste sa porastom raspoloživog dohotka ali za manje od „jedan za jedan“
Investicije (I) U ovom modelu investicije tretiramo kao zadatu (datu) veličinu. Takvu vrstu varbijali nazivamo egzogenim, za razliku od endogenih varbijali koje zavise od drugih varbijali (kao što je potrošnja). Investicije su data veličina. Državna potrošnja (G) Zajedno sa porezima (T), G opisuje fiskalnu politiku – vladin izbor poreza i potrošnje, te ćemo i ovu veličinu uzeti kao egzogenu – zadatu varijablu.
Određivanje ravnotežnog domaćeg proizvoda Ravnoteža na tržištu dobara zahteva da proizvodnja, Y bude jednaka tražnji za dobrima, Z. Y=Z Tražnja zavisi od dohotka Y, koji je i sam jednak proizvodnji.
Proizvodnja zavisi od tražnje, koja zavisi od dohotka, koji je sam po sebi jednak proizvodnji. Rast potrošnje, na primer, državne potrošnje, prouzrokuje porast proizvodnje a time i dohotka. Ovaj porast dohotka uslovljava porast tražnje koja opet uslovljava porast dohotka itd. Konačan rezultat jeste porast domaćeg proizvoda koji je veći od početne promene tražnje i to za iznos promene tražnje pomnožen multiplikatorom. Što je veća sklonost potrošnji veći je i multiplikator.
Jednakost investicija i štednje Privatna štednja (S) Raspoloživi dohodak (YD) domaćinstava umanjen za njihovu potrošnju (C) nazivamo privatna štednja, odnosno: S = YD – C. Ovaj indentitet možemo napisati i na drugi način, odnosno: S = Y – T – C. Privatna štednja (S) ili štednja doma-ćinstava (pojedinačna štednja) koja se ostvaruje preko njihovog vlasn. Ištva nad inputima proizvodnje i vlasničke funkcije u preduzećima predstavlja razliku izmenu dohotka umanjenog za poreze i potrošnju: S = Y-(T + C) privatna štednja = raspoloživi dohodak – potrošnja.
Štednja vlade – države (SG) Kada vlada potroši više nego što je prikupila poreza ona objavi budžetski deficit i tu razliku mora da pokrije pozajmicama na finansijskom tržištu. No, kada ubere više poreza nego što potroši ona objavljuje budžetski suficit - višak i pokušava da ga sačuva. SG = T - G štednja vlade = porezi - potrošnja vlade Sabiranjem privatne i državne štednje, dobijamo ukupnu ili nacionalnu štednju u zatvorenom ekonomiji. Štednja je deo dohotka koji se ne trši na kupovinu dobara i usluga. Y = C + I + G. Oduzmimo poreze na obe strane i prebacimo privatnu potrošnju na levu stranu, pa ćemo dobiti: Y – T – C = I + G - T. Leva strana ove jednačine je isto što i privatna štednja, S odnosno: S = I + G - T, ili ekvivalentno = S + (T-G) Dva osnovna uslova makroekonomske ravnoteže na tržištu dobara su: Proizvodnja = tražnji i Investicije = štednji.
Nominalni i realni bruto domaći proizvod i deflator GDP Polazi se od pretpostavke da određena privreda proizvodi samo jabuke i maline, pa je prema tome: GDP = (količina jabuka x cena jabuka ) + (količina malina x cena malina) GDP se može uvećavati ili zato što rastu cene tokom vremena ili zato što raste količina proizvedenih dobara i usluga. Lako je uočiti da GDP izračunat na ovaj način nije prava mera ekonomskog blagostanja. Tako, na primer, ako bi se cene udvostručile bez ikakvih promena u količinama, GDP bi se udvostručio, ali to nije rezultat uvećane proizv-o-dnje roba i usluga. Vrednost roba i usluga merena tekućim cenama ekonomisti nazivaju “nominalni GDP”.
Nominalni GDP prikazuje vrednost proizvodnje dobara i usluga po tekućim cenama, odnosno kada je dohodak ostvaren. Realni GDP prikazje vrednost proizvodnje dobara i usluga po konstantnim cenama, koje se usklađuju sa inflacijom, odnosno po cenama koje su važile nekog određenog datuma, preciznije po cenama iz bazne godine. Na osnovu nominalnog GDP i realnog GDP možemo izračunati treću veličinu: deflator GDP (koji obeležavamo sa Pt). Deflator GDP definišemo kao odnos nominalnog GDP i realnog GDP, odnosno:
Deflator GDP održava šta se dešava na globalnom nivou cena u privredi. Definicija i izračunavanje deflatora GDP dozvoljava da se nominalni GDP razdvoji na dva dela: - prvi deo meri količine (realni GDP), a - drugi deo meri cene (deflator GDP) nominalni GDP = realni GDP x deflator Nominalni GDP meri vrednost proizvodnje dobara i usluga u privredi po tekućim cenama, a realni GDP meri proizvodnju dobara i usluga vrednovanu stalnim cenama iz bazne godine.
Problem dvostrukog izračunavanja bruto domaćeg proizvoda i neto nacionalni proizvod Vrednost bruto domaćeg proizvoda sadrži u sebi zbir vrednosti svih dobara i usluga pojedinačnih preduzeća i preduzetnika koja je odrešena njihovim prodajnim cenama. Ovaj prikaz sigurno obračunava izvesne vrednosti više puta. To je slučaj sa svim međufaznim proizvodima pa otuda i pojam vrednosti međufazne potrošnje tj. Nabavljeni materijali i usluge u stvaranju proizvoda. Ovde je reč o sirovinama i polufabrikatima koji se u svakoj fazi prerade odnosno proizvodnje pojavljuju kao sastavni delo prodajne cene datog proizvoda. Finalna dobra kupuju kranjnji korisnici, domaćinstva potrošna dobra a preduzeća kapitalna dobra. Intermedijarna dobra su delimično proizvedena dobra koja predstavljaju input za naredni proces proizvodnje koji ih potom iscrpljuje.
Dodata vrednost je razlika izmeu vrednosti prodaje i vrednosti kupovina materijala i usluga od drugih preduzeća. Ona predstavlja povećanje vrednosti dobara usled procesa proizvodnje. Bruto domaći proizvod predstavlja tržišnu vrednosti svih finalnih proizvoda svih proizvodnih jedinica u određenom periodu u poslednjoj fazi proizvodnje gde se dodate vrednosti obračunavaju samo jednom. Da bi smo izbegli dvostruki obračun moramo uključiti samo finalna dobra u GDP odnosno da isključimo međufazna intermedijarna dobra koja se koriste u proizvodnji finalnih dobara.
Neto nacionalni proizvod – NNP Kada se od bruto domaćeg proizvoda oduzme amortizacija dobija se neto nacionalni proizvod NNP = BDP – Am Amortizacija kapitala je stopa po kojoj u određenom vremnu vrednost postojećeg kapitala opada zbog korišćenja ili zastarevanja.
Dekompozicija bruto nacionalnog proizvoda, nacionalni dohodak i raspodela NI Nacionalni dohodak (National Income – NI) predstavlja ukupne dohotke koje su primili rad, kapital i zemljište. Oni se dobijaju kada se amortizacija oduzme od bruto domaćeg proizvoda. Nacionalni dohodak se razlikuje od neto nacionalnog proizvoda po tome što ne sadrži indirektne poreze a uključuje subvencije. Nacionalni dohodak je jednak ukupnim nadnicama, profitima i rentama, odnosno to je zbir vrednosti primarnih dohodaka svih institucionalnih sektora. To je ukupan dohodak koji ostvare državljani jedne zemlje. Kada se nacionalni dohodak podeli brojem stanovnika određene zemlje dobija se nacionalni dohodak po glavi stanovnika (per capita).
Račun nacionalnog dohotka: Zarade zaposlenima (70%) Nadnice i suma dohodaka, kao i dodaci na nadnice i dohotke. 2. Vlasnički dohodak ili dohodak po osnovu samozaposlenosti (9%) 3. Privatni zakupni dohodak od rente (2%) Primaju ga zemljovlasnici ili vlasnici nekretnina. 4. Profiti preduzeća/korporacija (12%) Predstavlja razliku između ukupnih prihoda i ukupnih troškova preduzeća. 5. Neto učešće (7%) Dobija se kada se od kamate koju domaći poslodavci plaćaju oduzme kamata koju primaju zatim doda kamata zarašena od stranaca i na kraju oduzme kamata plaćena inostranstvu. 1.
NACIONALNI DOHODAK (NI) - profit (dobit) prduzeća + lični dohodak od dividendi - Neto kamata + lični dohodak od kamata + transferi vlade i preduzeća - Doprinosi za penziono osiguranje = LIČNI DOHODAK - Lična poreska i neporeska plaćanja = LIČNI RASPOLOŽIVI DOHODAK (DI) Lični raspoloživi dohodak je veličina dohotka koja stvarno dolazi u ruke stanovništvu nakon što se izvrše obaveze prema državi. Pojedinici ga koriste prema sopstvenom navođenju i najčešće ga usmeravaju na potrošnju i bruto štednju.
- Slides: 28