Melita Rundek Psima ulaz zabranjen kolska knjiga Zagreb

Melita Rundek Psima ulaz zabranjen Školska knjiga Zagreb, 2007.

Očekivanja prije pročitane lektire Odabrao sam ovu knjigu na tatinu preporuku zato što mi se naslov činio zanimljivim i zato što volim pse. Od radnje knjige očekujem da bude zanimljiva, da ima puno zapleta i da me drži u napetosti. Volim kad su glavni likovi moji vršnjaci pa se onda mogu poistovjetiti s njima. Za čitanje knjige nikad nemam određene planove, nego knjigu čitam kad imam vremena. Obično knjigu pročitam za četrnaest dana, a ako imam više slobodnog vremena ili mi se knjiga jako sviđa, onda mi trebaju tri do četiri dana.

Dojam o djelu Djelo je ispunilo moja očekivanja zato što je radnja napeta, zato što se miješaju stvarnost i fantazija (pas s ljudskim osobinama, tajni prolaz koji se odjednom stvorio i kasnije proširio, oživjeli spomenik velikom Piscu), a svidjeli su mi se i likovi jer su zanimljivi i neobični. Najviše mi se svidio knjige kada je Tomica u parku od svih pasa koji su bili tamo odabrao psa Toma Sawyera (koji mu je zapravo bio namijenjen) jer sam se tada poistovjetio s Tomicom ( i ja jako želim imati psa).

Od svih likova istaknuo bih knjižničarku Mariju koja je voljela knjige, imala dobru dušu, plakala kada bi vidjela da je neka knjiga išarana ili su joj iščupane korice i vjerovala u snove. Kada je trebalo, bila je odlučna i bila je osoba kojoj se vjerovalo. “Oh, strašno je vidjeti ranjenu knjigu! Gospođa knjižničarka već je deset godina radila u knjižnici i još se uvijek nije na to naviknula. Svaki bi put plakala. Tako je i sada tužno jecala nagnuta nad jednu tako strašno unakaženu knjigu da je više ni sam pisac ne bio prepoznao. ”

“Gospođa knjižničarka bila je dobra duša koja je vjerovala u dragocjenost snova, ljubavi i priča. ” “- Da siđem? - Da! Rekla je odlučno gospođa knjižničarka, a njoj je gospodin direktor vjerovao najviše na svijetu. I tako je smogao hrabrost, zaboravio na onu tužnu zgodu iz djetinjstva, sišao sa stola i prišao im. ”

Također bih istaknuo Tomicu, devetogodišnjeg dječaka, koji nijednu knjigu nije pročitao od početka do kraja, kojem je najveća želja bila imati psa i koji je predodređen za pisca samo ga treba usmjeriti. Na kraju Tomica zavoli čitanje i započinje pisati, a život se promijeni i njegovoj obitelji u kojoj svi postaju ljubitelji čitanja. “ To s čitanjem uvijek bi izgledalo ovako. Sjeo bi, sjeo bi čitati, a onda. . . a onda bi pomislio na dvorište i na prijatelje, i na guštere, i na nogometnu utakmicu, i na tajno skrovište, i na pustolovine i. . . naprosto nije mogao!” “Znao je, sve je znao, i stoga se, eto, u proljetnu toplu večer osjetio nekako izgubljenim i osamljenim u tom okrutnom svijetu, osjetio je da mu je potreban saveznik, prijatelj koji će da razumjeti. . . koji će mu pružiti ruku. . . ili možda šapu?

Naslanjajući užareno lice osuto prvim sunčanim pjegicama o ugodno hladno prozorsko staklo i gledajući uvis gdje su nebeskim stazama i dalje uporno šetali psi veliki i mali, iz usta mu se još jednom otkine dubok, tužan, težak uzdah: - Oh, kako bi želio imati psa!” “Tomica je u svojoj sobi pisao pripovjetku, pas je zadovoljno drijemao na suncu, tata je u svojem omiljenom naslonjaču čitao knjigu, a mama je listala sanjaricu jer joj se život činio kao san. ”

Zanimljiv mi je bio i lik tate koji nije bio ljubitelj čitanja, ali nakon posjeta knjižnici i čitanja bajki počinje maštati i izliječi se od “prašine s karaktera”. Postaje pravi ljubitelj knjiga i uživa u čitanju. “I kako je shvatio na koju prašinu taj psić kiše, još mu je više omrznuo. “Tko je on da osjeća taj trun prašine koji ja brižno skrivam i nikako da ga se riješim”, mislio je tata, “tko je on da kopa po mom karakteru!? Ne čitam, dobro, ne čitam, pa što? ” mislio je prkosno tata. . . ” “I doista, na odjelu za mališane , baš na onome mjestu gdje je sjedio Tomičin tata, nalazila se povelika hrpa sive i ružne prašine! - Oh – rekla je gospođa knjižničarka – to nije prašina s knjiga. To je prašina s karaktera. ” “No večeras se tata smiješi! Čini se da se sa zvijezdama i večerima pomirio! Da, da. . . I ne samo to! Onda je tata, oslonjen na prozor, sanjarski sklopio oči i nasmijao se još glasnije! Zašto se nasmijao? Zato što je iza sklopljenih kapaka ugledao ljubičastog nilskog konja s dugom sijedom bradom!”

Čitajući knjigu, naučio sam da je čitanje važno, da se bez čitanja ne može zamisliti život, da nas čitanje obogaćuje, potiče maštu, zabavlja i uči o mnogim stvarima. Knjiga me potaknula na razmišljanje o tome da bih mogao malo više čitati u slobodno vrijeme pa ću ubuduće češće posjećivati knjižnicu i zamoliti knjižničarku da mi preporuči neke zanimljive knjige. Nisam doživio ništa slično pročitanoj knjizi, jedinu sličnost nalazim s Tomicom koji je želio psa kao i ja, kojem se, kao i meni, ponekad ne daju raditi one stvari koje se moraju i koji voli maštati kao i ja. U fabuli ne bih promijenio ništa jer je baš sve napisano kako mi se sviđa. Djelo je razumljivo, lako se čita, ima puno dijaloga i opisa, a miješaju se stvarni i nestvarni događaji i likovi.

Ovo djelo preporučio bih za čitanje jer se svatko, makar malim dijelom, može poistovjetiti s Tomicom, jer je fabula zanimljiva i ima fantastičnih likova i događaja i jer na kraju Tomica zavoli čitanje i počinje pisati baš kako su unaprijed odredile zvijezde pri njegovom rođenju.

Najupečatljivije misli, opisi, dijalozi Čitanjem učimo, potičemo maštu, obogaćujemo se, učimo razmišljati. „- Oh - rekao je čovjek i nasmiješio se. Postoji i peta strana svijeta! Peta strana!? – promrmljala je bakica zapanjeno. Da – rekao je čovjek. – Peta strana svijeta. To je strana priča, slika i glazbe. Zastao je malo, a onda se opet ljubazno nasmiješio: Najljepša strana svijeta!“

Tomičina želja, jer se ponaša kao da je živa. „No ulicom zadovoljno koračaju Tomica i njegov pas Tom Sawyer, a na psećim se leđima njiše Tomičina želja, ponosno uzdignuta nosa, nalik na kakva debelog maharadžu koji jaše bijelog slona ukrašenog dijamantima. “ Knjige moraju putovati iz ruke u ruku i prenositi misli i poruke. „Knjiga je živi glas! Duh koji korača zemaljskom korom!“

Što više čitaš proširuješ vidike i otvara ti se cijeli svijet. „ – Naša ulica više nije slijepa! – čudio se tata. Nije se trebao toliko čuditi. Naposlijetku, i on je za to pomalo bio kriv. . Prigradska ulica više doista nije bila slijepa! Bila je povezana s cijelim svijetom! I s Mjesecom. I sa zvijezdama. “ U knjizi možeš izmisliti baš sve. „ – Oh! – Nasmijao se veliki Pisac. – Znate, ja sam ih IZMISLIO! Izmislio? – iznenadila se bakica. Da, da, izmislio sam ih! A što je s Tomičinim psom? Niste valjda i njega izmislili!? Jesam, jesam! - rekao je veselo pisac. – I njega!. . .