MEDICINSKA ETIKA I BIOETIKA U FARMACIJI ULOGE PROFESIONALACA

MEDICINSKA ETIKA I BIOETIKA U FARMACIJI ULOGE PROFESIONALACA U ZDRAVSTVU Prof. dr. sc. Marija Definis-Gojanović Split, listopad 2014.

Dužnosti zdravstvenog djelatnika Pravne dužnosti regulirane su zakonom kršenje dovodi do sudske odgovornosti Etične dužnosti nisu jasno definirane zakonom temelje se na humanosti i pravednosti - etička dilema: 2 ili više pravaca ponašanja opravdavaju se nizom činjenica posljedice suprotne

ETIKA / MORAL n Najstarija znanstvena i filozofska disciplina n ? Razgraničenje znanosti od predmeta etika (gr. ethos = običaj) moral (lat. mos = ćud) - Etika je disciplina o moralu i moralnim načelima ili filozofija morala - Moral najčešće podrazumijeva sistem normi ili pravila, nepisanih i pisanih, ljudskog ponašanja (ćudoređe)

Etika je filozofska disciplina koja se bavi problematikom morala, umijećem življenja.

Dok je moral određena pojava odnosno praksa u društvenom životu, etika je nauka o moralu kao društvenom fenomenu.

ETIKA Teorijska (meta)etika n Istražuje i proučava moral pojedinca, grupa ljudi, klasa, društva, cijele epohe. n Uspoređuje nekadašnja i sadašnja pravila ponašanja. n Proučava sličnosti i razlike. n Analizira i pronalazi objašnjenja za određena moralna ponašanja. Normativna etika (etika u praksi) n Definira i objašnjava norme pravilnog i dobrog ponašanja u svakodnevnom životu. n Definira pravilno postupanje u određenim profesijama. n Postavlja kriterije na osnovu kojih se mjeri. n Formulira profesionalne obveze i dužnosti.

ETIKA Primijenjena etika (etika u praksi, etika struke) n Nastoji istražiti na koji način se moralne vrijednosti, norme i principi mogu primijeniti na konkretne situacije u određenim profesijama, kao i formulirati normative u kojima su kodificirane norme pravilnog, ispravnog, dobrog postupanja u određenim profesijama.

Etički razvoj - Svaki čovjek posjeduje dispoziciju za razvoj moralnosti kao sposobnosti da sam sebi izriče norme kojih će se pridržavati i da samog sebe kažnjava zbog nepridržavanja tih normi. - Traje tijekom čitavog života (utjecaj društva, vršnjaka u mladosti, šire zajednice kasnije). - Potrebni su određeni preduvjeti, uz razvijanje određenih psihičkih funkcija.

MORAL nije posebna vrsta djelovanja nego samo posebna dimenzija djelovanja u kojoj svaki ljudski čin zadobiva vrijednosnu kvalitetu i postaje moralno određenim činom. Moralna prosudba ispravnosti postupka odvija se u zatvorenoj strukturi samog čina koju tvore tri elementa: prosudba – odluka – izvedba = moralna refleksija.

MORALNOST uključuje: ● moralno rasuđivanje ● moralno ponašanje n - moralno rasuđivanje ● misaoni proces kroz koji se donose određene moralne odluke ili zaključci ● način na koji se donose te odluke = forma moralnog rasuđivanja: 1. rasuđivanje vođeno emocijama (skala emocija i sposobnost unutarnjih sankcije – grižnja savjest) 2. orijentacija vođena internacionalnim principima (osjećaj dužnosti i prihvaćanje moralnih principa)

MORALNOST uključuje: ● moralno rasuđivanje ● moralno ponašanje n - moralno ponašanje: ● svaka akcija pojedinca koja je regulirana moralnim normama ● nalazi se u pozitivnoj korelaciji s moralnim rasuđivanjem ● na bazi određenih moralnih uvjerenja realizira se i moralno ponašanje

Bit morala sastoji se u univerzalnom važenju moralnog pravila! Zlatno pravilo: formulacija kategoričkog imperativa - » Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može da važi kao princip općeg zakonodavstva. «

n ODNOS MORALNIH NORMI I DRUGIH REGULATIVNIH NORMI - Moralna norma predstavlja specifičan individualni vrijednosni sistem ličnosti koji ima svoje zakonitosti nastanka, razvoja i usvajanja n Druge regulativne norme (bliske moralnima): ● norme prvobitne zajednice ● običajne norme ● religija ● pravne norme

n Norme prvobitne zajednice: - karakteristike prvobitne zajednice: nizak tehnički nivo i mala radna produktivnost – potreba zajedničkog djelovanjem u borbi sa prirodom ili neprijateljima, kao i zajedničko vlasništvo nad sredstvima za rad i proizvodnju - društvene norme nisu bile jasno izdiferencirane na običaj, moral i pravo - postojanje jedinstvenih “pranormi” ponašanja – obveza uzajamnog pomaganja, osveta za ubijenog člana plemena, zajednička žalost za umrlima, kult predaka. . - zabrana rodoskvrnavljenja!

n Sličnosti i razlike običajne i moralne norme: - prvobitni običaji: ovladavanje prirodom (prizivanje kiše) i reguliranje društvenih odnosa (svadbeni običaji) - animizam, kult i magija, - običaj ne priznaje individualnost, - običajni moral je tradicionalan, - proizvoljnost u kažnjavanju za prekršitelje običajnih normi je tipična uz stroge običajne kazne, - u običajnim normama ne uzima se u obzir moralni profil počinitelja, - važenje običajnih normi je usko ograničeno na jedan rod ili pleme, - običajne norme imaju veliku snagu inercije.

n Sličnosti i razlike vjerske i moralne norme: - vjerske norme obilježene su pojmom “svetosti” (moralne norme su obilježene pojmom “dobro), - vjerske norme su u daleko većem stupnju bezuslovne i obavezne nego moralne norme, - kada prekrši vjersku normu, čovjek je zgriješio (kada prekrši moralnu normu čovjek osjeća da je pogriješio protiv svog dostojanstva).

n Sličnosti i razlike pravne i moralne norme: - iza pravnih normi stoji autoritet države a iza moralnih normi neorganizirana masa - “javno mijenje”, - pravo je uvjetna, hipotetična norma dok je moral bezuslovna; pravo je heteronomno, dolazi izvana, dok je moral autonomna norma, izvire iz nas samih, - pravo ima efikasnu sankciju – za kršenje pravnih normi kaznu izriču organi države, sudovi; etika pak traži moralitet, unutrašnju suglasnost s primljenim obvezama.

n Pozitivne moralno-psihološke osobine: 1. Tolerancija 11. Poštenje 2. Poštovanje potreba drugog 12. Altruizam 3. Pravičnost (pravednost) 13. Druželjubivost 4. Istinoljubivost 14. Kolektivnost. . 5. Dosljednost (upornost, ) principijelnost 6 Uzdržljivost, samosavlađivanje 7. Iskrenost 8. Samokritičnost 9. Humanost (čovjekoljublje, milosrđe) 10. Skromnost

Zaključak: n moralno djelo mora biti učinjeno slobodnom voljom prema načelima razuma (djela koja čine mala djeca ili duševni bolesnici - ni moralna niti nemoralna) n nemogućnost razlikovanja dobra od zla ne ocjenjuje se bolešću (“raznolikost ljudskog karaktera”) n moralna bolest nije klasificirana (moralno oboljenje u psihijatriji - u okvirima poremećene osobnosti; pojam „MORAL INSANITY“ - pomanjkanje etičkog rasuđivanja i osjećanja; 10. revizija MKB-a, F 60. 2 dijagnoza: disocijalni poremećaj ličnosti, a u objašnjenju stoji da toj skupini, uz ostale, pripada i poremećaj moralnosti)

n VRLINA moralna izvrsnost osobe navika karaktera jedan od glavnih pojmova etike još od antike (prema Aristotelu, svrha je ljudskog djelovanja život u skladu s vrlinom) u modernoj filozofiji, uz etiku zasnovanu na pravima, zagovornike ima i etika vrlina (4 vrline: mudrost/oprez, pravda, hrabrost, suzdržljivost/umjerenost)

n SAVJEST - Subjektivna norma, prvo i posljednje etičko motrište - spoznajni proces provjere jesmo li točno odredili nešto prema onome što to jest u stvarnosti (prethodna i naknadna) - Moralni izvor koji vodi ka moralno ispravnom djelovanju - Ispravna / neispravna / popustljiva / površna

n RAZVOJ MORALNE SVIJESTI - Amoralna bića po rođenju - Aktivno učenje u usvajanju moralnih normi - 3 faze u razvoju: 1. Pred-konvencionalna faza (činimo ono za što ćemo biti nagrađeni, činimo dobro onima koji nama čine dobro) 2. Konvencionalna faza (bezrezervno prihvaćanje autoriteta, priznatih vrijednosti) 3. Post-konvencionalna ili principijelna faza (tražimo utemeljenje morala)

n Etika: područja primjene n Medicinska etika: 1. humana: stomatološka i liječnička u užem smislu farmaceutska 2. veterinarska - to je znanje, promišljanje i spoznaja o liječničkoj praksi onakvoj kakva bi ona trebala biti u perspektivi ispravnog ponašanja - etika u medicini?

Povijest razvoja medicinske etike n Hamurabijev zakonik u Babilonu (2100. g. p. n. e. ) - sadržava propise o tarifi za pojedine kirurške zahvate, ali i o kaznama u slučaju neuspješnog liječenja n Hipokrat, 460 -377 p. n. e. n Arabljani obnavljaju u XI stoljeću n XII st: vladari Južne Italije Roger II i Njemačke Frederick II pokušavaju kontrolirati liječničku praksu

Povijest razvoja medicinske etike n U Kini je Sun-Su-Miao (581 -673) u svojoj knjizi "Tisuću zlatnih lijekova" dao prikaz etičkih obaveza liječnika. n Gotsko pravo u srednjem vijeku priznavalo je honorar liječniku samo ako je liječenje bilo uspješno (neuspjeh - stroge sankcije ).

Povijest razvoja medicinske etike n U drugoj polovini XIX st. sindikati liječnika i liječničke komore razrađuju etičke kodekse, uz istovremeno formiranje sudova časti i disciplinskih sudova. n Sve brži razvoj medicinska etika bilježi poslije II svj. rata (proizašlo iz reakcije na nacističku zloupotrebu medicine). n Daljnji poticaj - snažan pokret za zaštitu osnovnih sloboda čovjeka, ljudskih i građanskih prava.

BIOETIKA n Znanstveno-tehnički napredak nove i važne moralne dileme n Tradicionalna filozofska etika ni medicinska etika nemaju odgovora n Potreba za izgrađivanjem novih etičkih pristupa i novih etika, tzv. etika budućnosti n Jonas: » Djeluj tako da su učinci tvojeg djelovanja podnošljivi s permanencijom pravog ljudskog života na Zemlji. «

BIOETIKA n Otac bioetike: Van Rensselaer Potter, začetnik vizije u kojoj je bioetika zamišljena kao most između prirodnih znanosti i humanističkih vrijednosti, odnosno kao » most prema budućnosti «. n Početak: osnivanje tzv. » Božjeg komiteta « koji je, nakon što je 1962. godine u Centru za umjetni bubreg u Seattleu stavljen u funkciju prvi aparat za dijalizu, trebao izvršiti odabir malobrojnih pacijenata.

n Početak 1970. , članak Biokibernetika i preživljavanje, VR Potter bioetički pokret n Razlozi: a) Znanstveno-tehnološka revolucija b) Socijalna revolucija n 1974. – Nacionalna komisija za zaštitu ljudskih ispitanika u biomedicinskim istraživanjima n 1978. – Izvješće Belmont: Etička načela i smjernice (dobročinstvo, autonomija i pravednost) n 1979. – Načela biomedicinske etike, TL Beauchamp i JF Childress; glavne odrednice principalizma (+ neškodljivost)

n 1971. : Liječnici za društvenu odgovornost – zdravstveni rizici nuklearnog naoružanja socijalna odgovornost liječnika n Uvođenje kontrole znanosti u svezi genetičkog inženjeringa n Bioetika u SAD: uporište u tradiciji američkog pluralizma, poimanja demokracije i konstitucionalnog prava (ideje slobode, jednakosti i pravde)

n Korijeni u Europi: 1927. – članak Bio-etika (odnos čovjeka prema životinjama i biljkama), F. Jahr: posljedice prevrata u znanosti vode k uspostavi nove etike širokog kruga objekata moralnih uvažavanja 1980. – J. Dausset: “Znanost može biti duboko ambivalentna, a u sprezi s politikom i tehnikom pogubna” n Dilema europskih institucija: kako poštivati nacionalne posebnosti a istovremeno ustrajati na načelima zajedništva?

Početak akademskog razvoja i institucionalizacije n Na početku – shvaćanje bioetike gotovo identične s medicinskom etikom (T. Percival, 1803. ) n Uglavnom područje djelovanja filozofa, teologa i nekolicine liječnika n Najveći zahtjevi bili su bazirani na reakcijama u svezi nekih negativnih događanja: eksperimenti na ljudima (nacistička Njemačka) i Tuskegee Syphilis Study u SAD-u n Nuremberg Code (1947. ) i Declaration of Helsinki (1964. )

n Aktivacija međunarodne zajednice u standardizaciji provođenja biomedicinskih istraživanja – 1997. : 1. UNESCO - Univerzalna deklaracija o ljudskom genomu i ljudskim pravima 2. VE – Europska konvencija o ljudskim pravima i biomedicini n Europa, početak 1990. -ih: kritika američkog pristupa, vraćanje etici vrlina; ograničenost koncepta temeljenog na autonomiji – Dansko etičko vijeće i projekt Bioetika: skupine marginaliziranih i ugroženih nisu u poziciji prakticirati načelo autonomije propitivanje novih načela: digniteta, integriteta i ranjivosti

n BIOETIKA Bioetika obuhvaća područje klasične medicinske etike i drugih znanosti koje zadiru u pitanja života i smrti, zdravlja i bolesti, kao što su: biologija, pravo, ekonomija, politika. . . dohvaćajući sve probleme koji se pojavljuju u svezi sa životom. Osim pitanja o ljudskom životu, bioetika istražuje odnos prema životu općenito, na svim njegovim razinama.

n Definicije: - the Oxford English Dictionary: Bioetika je izučavanje etičkih problema uzrokovanih znanstvenim napretkom, naročito u biologiji i medicini - nova definicija bioetike: Bioetika je sustavno proučavanje moralnih dimenzija u sklopu znanosti o životu

n Bio-etičko - moralna pitanja: 1. Na početku života (prenatalna dijagnoza i terapija; genetsko inženjerstvo; potpomognuta prokreacija; kontracepcija; pobačaj; prirodno planiranje obitelji. . . )

n Bio-etičko - moralna pitanja: 2. U naponu života (prava i dužnosti na području zdravlja i bolesti; odluka o poduzimanju, prekidu ili nastavljanju liječenja; razne ovisnosti; presađivanje organa; ograničenost ili nedostatak terapijskih sredstava; troškovi; duševni bolesnici; pokusi i istraživanja na zdravima, bolesnima, zatvorenicima. . . )

n Bio-etičko - moralna pitanja: 3. U sutonu života: (smisao života, patnje, smrti; palijativna medicina; održavanje života ili životnih funkcija; eutanazija; definicija i kriteriji smrti čovjeka; umiranje u ljudskom dostojanstvu; hospicij).

biomedicinska etika, zdravstvena etika, farmaceutska etika, klinička bioetika Farmacija, kao primijenjena biološka nauka, spada zajedno sa medicinom i stomatologijom, u najdruštvenije prirodne nauke, jer je i u prošlosti i u sadašnjosti, ostala pod snažnim uticajem socijalnih prilika i odnosa u društvu. © D. KrajnovićPravo pacijenata 39

Mjesto i uloga etike u farmaciji Kako postupiti u datoj situaciji? Zašto trebam tako postupiti? © D. KrajnovićPravo pacijenata 40

Svaka profesija ima svoju etiku. Etika u farmaciji (biomedicini) ima izuzetnu važnost jer: je objekt farmaceutskog djelovanja čovjek, njegov život i zdravlje je osnovno ljudsko pravo i najviša biološka vrijednost, koja se ne može upoređivati s drugim materijalnim dobrima bolestan čovek je poljuljanog dostojanstva pacijent je u podređenom položaju u odnosu prema farmaceutu jer je prisiljen da svoj život povjeri znanju, sposobnosti i dobronamjernosti farmaceuta, često stranca

Odgovornosti u zdravstvu n Za zdravstvenu profesiju osnovni uvjeti za rad su: znanje i savjest.

Zdravstveni djelatnici Liječnici Medicinske sestre i tehničari Stomatolozi, farmaceuti, psiholozi, logopedi, socijalni radnici, defektolozi i ostali Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, stomatološkom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu zdravstvenog usmjerenja kao i u srednjim školama zdravstvenog usmjerenja. Pri pružanju zdravstvene zaštite postupaju prema pravilima zdravstvene struke, na način da svojim postupcima ne ugroze život i zdravlje ljudi.

Misija u zdravstvu / misija u farmaciji n U zdravstvu: rad na globalnom unapređenju psihofizičkog zdravlja ljudi u okvirima suvremene civilizacije n U farmaciji: obezbijediti suradnju s vladama zemalja na planu primjene nacionalnih principa raspodjele lijekova (pristup lijekovima, kvalitet, pouzdanost lijekova i njihovo racionalno korištenje) n Zdravstvena etika: odgovornost vlada prema stanovništvu u rješavanju zdravstvenih problema

Zdravstvo je oduvijek imalo socijalnu funkciju - sve promjene - široka implikacija na društvo u cjelini - i promjene koje se tiču poboljšanja pružanja kvalitetne, efikasne i svakom dostupne zdravstvene zaštite, - sve te promjene zahtijevaju dobro funkcioniranje veoma složenog zdravstvenog sistema, koji je oduvijek spadao među najsloženije oblasti za upravljanje i rukovođenje.

Počeci farmacije kao samostalne profesije n utjecaj Salernske medicinske škole n na osnovu medicinskih odredbi Rogera II iz 1140. i pod uticajem arapskog uređenja, sicilijanski kralj i Sveti Rimski Car Fridrih II Hohenstaufen donosi svoje Konstitucije (odredbe) - uređuje cjelokupnu zdravstvenu službu u državi n izvršile su velike promjene u zakonodavstvu Srednjeg vijeka a obuhvatile su i dio koji se odnosi na sanitetsko zakonodavstvo o razdvajanju medicine od farmacije n to je poznato pod nazivom Sicilijanski edikt kojim su formalno odvojene profesije liječenja i pripremanja lijekova (sastavio nastavnički kolegijum Salernske medicinske škole - u literaturi poznato pod nazivom Salernski edikt)

Počeci farmacije kao samostalne profesije n Uvođenjem ovih odredbi 1240. zajedničko stablo medicine i farmacije razdvojilo se u dvije grane koje će se dalje razvijati i granati samostalno. n Povijesno gledano, apotekarstvo po prvi put dobija svoj zakonski oblik, a apotekar u javnom životu zauzima mjesto s točno određenim funkcijama i djelokrugom rada.

MEĐUSOBNI ODNOS SPECIARIUS – MEDICUS U PERIODU NAKON RAZDVAJANJA FARMACIJE OD MEDICINE n priručne apoteke ljekara smatraju se najstarijim tipom apoteka (iz njih se kasnije razvile komunalne apoteke u srednjovekovnim gradovima) n ljekari su se uglavnom okretali imućnijim slojevima društva, dok su se siromašniji morali zadovoljiti sa ranarima (cirologi) i berberima (barbieri) n za vrijeme velikih epidemija (kolera i kuga) lijekove su pripremali ranari n gradske vlasti bile su prinuđene da prilikom primanja u službu obavežu gradskog fizikusa i/ili kirurga da ima svoju dobro snabdjevenu priručnu apoteku

MEĐUSOBNI ODNOS SPECIARIUS – MEDICUS U PERIODU NAKON RAZDVAJANJA FARMACIJE OD MEDICINE n zabrana udruživanja ljekara i apotekara u poslovnom pogledu, a na štetu bolesnog čovjeka, jedno je od najstarijih načela etike zdravstvenih radnika; prvi put spomenuto u statutu južnofrancuskog grada Arla iz 1170. a zatim je u mnogo temeljnijoj formi ozakonjeno Salernskim ediktom n u Firenci i nekoliko gradova Italije u 14. st. apotekar je mogao zaposliti ljekara ili obrnuto ili su obojica mogli biti vlasnici apoteke

MEĐUSOBNI ODNOS SPECIARIUS – MEDICUS U PERIODU NAKON RAZDVAJANJA FARMACIJE OD MEDICINE n u srednjovekovnim gradovima formiraju se strukovna udruženja ili esnafi, obično zajedno za sve one koji su se bavili liječenjem i izradom lijekova, jer ih je bilo malo. Tako su “kirurški ceh” sačinjavali ljekari (physici, medici, doctori), apotekari (apothecarii, speciarii), ranari (cirologi) i brijači (barbieri) n u Veroni je još 1221. god. postojao esnaf sastavljen isključivo od onih koji su izrađivali lijekove, profesije koja će se kasnije nazvati apotekarstvom n apotekarska udruženja su kontrolirala da li se poštuje apotekarski monopol, postavljala jedinstvene cijene, utvrđivala broj budućih učenika, nadgledala njihovo školovanje, ali su dozvole za bavljenje farmaceutskim poslom davali gradski ljekarski prezidijumi ili saveti

MEĐUSOBNI ODNOS SPECIARIUS – MEDICUS U PERIODU NAKON RAZDVAJANJA FARMACIJE OD MEDICINE n u pojedinim gradovima Europe apotekari i njihova udruženja uspijevaju dobiti status Kolegijuma odnosno Apotekarskog saveta, n dugo nisu bili u ravnopravnom položaju sa “Collegio medicum”, n 1532. god. Champier je nazvao apotekare nepismenima, prevarantima, neznalicama, prodavateljima roga za svijeću otpočeo je pravi rat riječima n u osnovi ovog sukoba nalazilo se pored ekonomskog interesa i fundamentalno shvaćanje odnosa između profesija

ODNOS FARMACEUTA I LJEKARA S ETIČKOG I STRUČNOG STANOVIŠTA U EUROPI TIJEKOM KASNOG SREDNJEG VIJEKA n odvajanje farmacije od medicine nije značilo da je n n farmaceut nezavisan i ravnopravan slučaj apotekara William Rose-a 1701. (London, optužba za postavljanje dijagnoze i liječenje odbačena) u Americi je sve do kraja 19. st. postojala apoteka kao “doktorska radnja”, a ljekari su bili primorani preuzeti ulogu apotekara zato što je ovih bilo malo predsjednik Medicinskog društva New Jersey-a, 1869. : “Mi, ljekari, priznajemo apotekare kao potpuno sebi ravne i poštovanja dostojne stručnjake, koji se bave značajnim poslom”, godinama ukorijenjeni sukobi mijenjali su se promenljivom brzinom, jer su obje profesije, svjesne svojih osobnih prerogativa, bile odlučne u zaštiti osobnog teritorija

ETIČKI ASPEKTI PROFESIONALNOG ODNOSA U ZDRAVSTVU TIJEKOM 19. st. n poštovanje koje su farmaceuti stekli, bilo je vrijedno pažnje, a krajem 19. st. ogledalo se i kroz njihovo sve veće uključivanje u pripremu farmakopeja n kroz uspostavljanje harmonije stiče se svijest o etički ispravnom profesionalnom odnosu, što se uočava već u prvim farmaceutskim kodeksima, u kojima je centralna tema odnos liječnik-farmaceut

ETIČKI ASPEKTI PROFESIONALNOG ODNOSA U ZDRAVSTVU TIJEKOM 19. st. n Thomas Persival (1740 -1804): prvo djelo iz medicinske etike “Persival's medical Ethics”, 1803. : “postoji posebno bliska veza između ljekara i apotekara, iz čega proizilaze različite obveze. Na znanju, vještini i točnosti apotekara počiva, u velikom stupnju, uspjeh, reputacija, ugled i značaj ljekara. S druge strane korist za apotekara ogleda se u tome što će on biti dublje zainteresiran za uspjeh izvršenih kurativnih planova i njegovi čast i ugled biće neposredno uključeni u čistoću i izvrsnost izrađenih lijekova”. Persival pozitivno ocjenuje kurativnu ulogu apotekara: “Apotekar je ljekar siromašnih u svim slučajevima, a bogatih kada nevolja ili opasnost nije veoma velika. ”

PROFESIONALNI ODNOS FARMACEUTA I LJEKARA U 20. st. I NOVA ULOGA FARMACEUTA U SUVREMENOJ ZDRAVSTVENOJ PRAKSI n šezdesete godine prošlog st. svjedok su daljih promjena u profesionalnom odnosu između farmaceuta i liječnika koje su bile odraz napretka u medicini i farmaciji, uslovljene prije svega razvojem materia medicae, uvođenjem novih i moćnih grupa lijekova iz farmaceutske industrije, kao i promjena u obrazovanju i rađanju novih sistema zdravstvene zaštite, te sve većem uključivanju vlade u zdravstvenu zaštitu n tako su “stari apotekari na uglu” postali farmaceuti u javnim apotekama (kao konsultanti i savjetodavci o upotrebi lijekova). Sve veći postotak farmaceuta odlazi u bolničke apoteke (uključeni u pripremanje lijekova i nadgledanje njihove distribucije i upotrebe u bolnici). Zajedno sa liječnicima učestvuju u razvijanju bolničkog registra lijekova i kreiranju modela propisivanja terapije za hospitalizirane i nehospitalizirane bolesnike.

PROFESIONALNI ODNOS FARMACEUTA I LJEKARA U 20. st. I NOVA ULOGA FARMACEUTA U SUVREMENOJ ZDRAVSTVENOJ PRAKSI n farmaceut je stekao i nove profesionalne i moralne odgovornosti koje ga mogu dovesti u sukob sa liječnikom: savetovanje pacijenata, zaštita od neželjenih efekata, praćenje djelovanja lijekova, izbegavanje ispunjavanja nepotpunih recepata, preispitivanje izbora lijeka ili doziranja, kontroliranje pacijenata koji zloupotrebljavaju lijekove, ocenjivanje efikasnosti tek uvedenih lijekova u terapiju i učestvovanje u istraživanju, n neracionalna terapija koja se obično dovodi u vezu sa ljekarskom strukom, predstavlja jedan od najmučnijih izazova koji pogađaju farmaceutsku profesiju danas. Ukoliko otkriju ono što po njihovom stručnom mišljenju predstavlja neznalački ili nepromišljen izbor ljekovitog oblika ili doziranja lijeka, farmaceuti su suočeni s dilemom da li da šutke ispune recept onako kako je napisan ili da interveniraju kod liječnika.

PROFESIONALNI ODNOS FARMACEUTA I LJEKARA U 20. st. I NOVA ULOGA FARMACEUTA U SUVREMENOJ ZDRAVSTVENOJ PRAKSI n pokušaj razjašnjenja recepta preko telefona predstavlja često izvor konflikata u profesionalnoj komunikaciji. Još izazovnija je funkcija preispitivanja ispravnosti terapeutskih odluka liječnika putem formalnog procesa ispitivanja iskorištenosti lijekova. Nalazi ovakvih ispitivanja često nalažu farmaceutu da se direktno suprotstave liječniku, kada najbolji interes prema pacijentu zahtijeva takvu intervenciju n možda bi na početku novog milenijuma ovo podsećanje na neke primjere iz osam stoljeća duge povijesti konflikata između profesija moglo poslužiti kao upozorenje da se pitanje etike i moralnosti u zdravstvu ne smije ostavljati po strani kada su uključena pitanja prestiža, uzurpacije ili netolerancije.