Maja i zei u umi Gilbert Delahaye Marcel

Maja i zečić u šumi Gilbert Delahaye - Marcel Marlier

Danas je završena žetva. Maja skuplja slamu i nosi u ambar. Tek što je sjela malo se odmoriti opazi mali, drhtavi ružičasti nosić. Iz slame je izvirivao šumski zečić, ukočen od straha. - Jadni zečiću - reče mu Maja i uze ga u ruke. - Pravo je čudo da te nisu smrvili noževi kosilice! Ne boj se! Ponijet ću te svojoj kući. Zvat ću te Pipi.

- Kako je mali! - pomilova ga mama. - Sigurno je gladan. - Potražit ću bočicu i dudicu - reče Maja - Bit će dobra ona kojom hranim lutku.

- Pipi je brzo rastao. Igrao s Majom i više je se nije bojao.

Dado i Sonja, Majini susjedi, dolazili su svakoga dana vidjeti kako napreduje zečić i uvijek mu donosili: ljuske od graška, ljuske od krumpira ili maslačak. - Kako su mu vrhovi ušiju plavkasti! - čudila se Sonja.

Jednog dana djeca su primijetila promjene na zečiću i zabrinula se. - Pipi je danas tako tužan. reče Dado. - Istina je. I zbog toga sam jako zabrinuta. - složi se Maja. - Već nekoliko dana neće jesti, dlaka mu je izgubila sjaj, ne umiva se, neće se igrati… - Treba ga što češće voditi u šetnju - doda Sonja. - Zečići su šumske životinje i ne podnose zatvoren prostor. Treba ga pustiti na slobodu bio je odlučan Dado. - Znam. Ali ne mogu ga ostaviti bilo gdje. Djed mi je uvijek govorio: "Kad imaš neku životinju, moraš se o njoj brinuti“- reče Maja.

Poslije ručka Maja i zečić pođoše u šumu. Na samom ulasku u šumu začuše neobičan šum. - Pogledaj, Pipi! Jato sjenica!. One se svake godine, u ovo vrijeme, skupljaju u velika jata i s drugim crnim, plavim i žućkastim sjenicama čiste šumu od insekata. -Divno ih je promatrati kako lepršaju pomisli zečić i sjede na zadnje noge. - Vidiš li onu staru ogradu na kraju staze. Odatle počinje šuma reče mu Maja.

Brbljivica šojka, koja sve vidi i sve čuje, prva je opazila Maju. - Vidim lovca! Izgleda opako!. Već je zarobio zeca! - povika šojka tako glasno, da je odjekivalo šumom.

Sve se životinje uznemiriše. Skrijmo se! - reče lisica.

-Bježimo! - drhtala je košuta od straha.

Ne, to nije lovac - umirivao ih je crvendać. - To je Maja. Dobro je poznajem. Ona mi svakog proljeća donese nešto za jelo. - Istina je - dodala je sjenica. Maja preko cijele zime hrani i ptice i životinje. Graja se polako stišavala. - Dobar dan, Majo! Baš se radujem što si došla! - zacvrkuta sjenica.

- Ako budemo išli uz potok, nećemo zalutati - reče Maja zečiću.

- Pazi, Pipi, klizavo je! Iznenada Maja poviče uzbuđeno: - To su jazavčeve stope! Pričali su mi da se jedne noći jazavac uvukao u vinograd da se zasladi grožđem. Zbog njegove crne njuške i čupavog krzna, stričeku Martinu se u mraku učinilo da je to medvjed!. Kažu da je premro od straha.

Pipi, dobro pogledaj i zapamti. Ovi tragovi u glibu su tragovi lasice - poučavala ga je Maja. - Pokazao mi ih je djed, prošle zime. -Lasica se često prikrade u kokošinjac pa kupi jaja, a ponekad i piliće. Ona je opasna i za male zečiće!…Hajdemo, odavde.

-Kad pomislim na sve opasnosti koje vrebaju u šumi, naježim se! Maja iznenada potrči, čvrsto stisnuvši Pipija. - Ne okreći se! – tiho reče. - Opazila nas je divlja mačka!

- Ovdje ćemo se skriti - reče i čučnu.

Tek što je izgovorila ove riječi, iz blata izroni čopor divljih svinja.

Maja i Pipi se brzo uzveraše uz usko brvno koje je bilo postavljeno preko potoka. - Spašeni smo, zečiću!. One ovuda ne mogu proći. Kad su prešli na drugu stranu potoka, Maja obeshrabrena reče: - Eh, Pipi, nisam mislila da će biti toliko opasno ostaviti te samog u šumi.

Maja i zečić pažljivo su promatrali nešto žarko, poput plamena. To su bile dvije vjeverice, s uzdignutim repom, koje su brbljale i grickale češere. Kad su ih opazile, ispustiše češere i nestadoše među granama.

U tom času pojavi se lovac. Ne oklijevajući, Maja i Pipi pobjegoše u suprotnom pravcu.

Sva zadihana, Maja se nađe na proplanku, na kojem su skakutale košute i jeleni, zanijeti udvaranjem.

Veliki jelen, s velikim rogovima, podiže uvis glavu i snažna rika odjeknu šumom. Srne oko njega zadrhtaše… - Spašavajte se! Dolaze lovci! - viknu im Maja. U tren oka životinje se razbježaše i nestadoše u gustom boriku.

- Šuma je veoma opasno mjesto za zečića, kao što si ti - reče Maja koja je izgubila već svaku nadu da će pronaći odgovarajuće mjesto za Pipija. Iznenada, iz daljine se začula neka buka. Maja pogleda u tom pravcu i ugleda drvosječu Ivana kako sječe drva, naravno, na mjestu gdje je sječa dozvoljena. - Upitat ću ga za savjet - reče Maja. - On dobro poznaje šumu i može nam pokazati skrovit kutak za tebe, Pipi. Hajdemo! - Vidi, vidi! - Tko to dolazi? Moja prijateljica Maja. Što ti radiš ovdje? - zapita Ivan. Nije pametno da sama tumaraš šumom!

- Tražila sam mjesto na kojem bih ostavila svog prijatelja zečića - reče Maja i ispriča mu cijelu priču. - Znam jedno mjesto na vrhu šume - razmislivši reče Ivan. - Popnite se na traktor. Kada završim posao odvest ću te u selo. Putem je drvosječa objašnjavao Maji. - Tvome zečiću je potrebna šuma u kojoj će naći druge zečeve!

- Mjesto je čarobno! - oduševila se Maja. - Pogledaj samo ovu jazbinu, Pipi!

-U blizini imaš čak i kupine. Uberimo malo.

Zečić je sjedio na panju, naćulivši uši, i pažljivo slušao Majine savjete. - Najvažnije je da budeš oprezan. Ne izlaži se opasnostima. Izbjegavaj sovu i sokola. Ne vjeruj jastrebu i tvoru i dobro se čuvaj lisice! Posjetit ću te. Obećavam ti! Približavala se večer i Maja je morala poći kući. Pipi je uplašeno gledao za Majom koja se udaljavala.

Jednog zimskog jutra, nekoliko mjeseci kasnije, Maja se uputi u šumu. Drveće se bjelasalo, prekriveno injem. Ugledala je drvosječe kako se griju oko vatre. Maja produži dalje.

Zaleđeno lišće i granje pucketa ispod njenih cipela. - Pipi! - povika Maja. - Pipiiii! Zečevi, prestrašeni Majinom vikom pobjegoše dublje u šumu. Maji se učinilo da je u visokoj travi ugledala vršak plavkastog uha svoga zečića. -Kao da me je prepoznao i pozdravio! - pomisli Maja, malo razočarana što se zečić sakrio.

-Neću zbog toga plakati - reče. - Važno je da je Pipi sretan. Zadovoljna što se uvjerila da je zečić dobro Maja krene kući. Kraj!