Ljudevit Buanac Leo Fel SEMINARSKO IZLAGANJE SUBJEKTI OBVEZA
Ljudevit Bučanac, Leo Fel SEMINARSKO IZLAGANJE SUBJEKTI OBVEZA SEMINAR IZ PREDMETA RIMSKO PRIVATNO PRAVO
SADRŽAJ 1. 1. RAZDIJELJENE I SOLIDARNE OBVEZE 1. 2. UZGREDNI SUBJEKTI OBVEZA 1. 3. DJELOVANJE OBVEZA PREMA TREĆIM OSOBAMA 1. 4. PROMJENA SUBJEKATA PRIJENOSOM TRAŽBINA I DUGOVA
1. 1. RAZDIJELJENE I SOLIDARNE OBVEZE − kod svake obveze nužno postoje barem 2 subjekta: vjerovnik i dužnik − njihov međusobni položaj može biti koordiniran (kod razdijeljenih i solidarnih obveza) − (ili) jednima može pripadati glavna tražbina(dug), a drugi pristupaju samo kao sporedni vjerovnici (adstipulatio), odnosno sporedni dužnici (adpromissio) − u tom slučaju su njihove tražbine, odnosno dugovi, samo akcesorne naravi
1. 1. 1 Razdijeljene obveze − razdijeljenaobveza predleži ako u nekom obveznom odnosu na koordiniraninačin sudjeluje na jednoj strani više vjerovnika ili dužnika tako da svaki vjerovnik ima pravo tražiti, odnosno svaki dužnik ima dužnost ispuniti samo jedan dio cjelokupne činidbe (pars virilis) − može nastati samo kod djeljivih činidbi te u pravilnu nastaju ukoliko izrijekom nije ugovorena solidarnost − predleži toliko pojedinačnih obveza na dio koliko ima vjerovnika, odnosno dužnika − ostaviteljeve djeljive tražbine i dugovi dijele se među više sunasljednika („nomina sunt ipso iure divisa ”)
1. 1. 2. Solidarne obveze − do solidarne obveze dolazi u pravilu ako se na vjerovničkoj ili dužničkoj strani nađe više osoba, a činidba je nedjeljiva − kod djeljivih činidaba dolazi do solidarnosti samo ako je ona izrijekom ugovorena − aktivna solidarna obveza: više subjekata na vjerovničkoj strani, svaki može zahtijevati od njihova zajedničkog dužnika cijelu činidbu (in solidum), no dužnik je mora samo jedanput (tj. prema jednome) ispuniti − pasivna solidarna obveza: svaki od više dužnika dužan je ispuniti cijelu činidbu, ali njihov zajednički vjerovnik može je tražiti i primiti samo jedanput
− prava solidarnost razvila se u rimskom pravu na području kontraktnih obveza − upotrebljava se i naziv korealnost korealna stipulacija − korealna stipulacija- više vjerovnika bi si dalo od jednog dužnika obećati istu činidbu ili bi se više dužnika obvezalo jednom vjerovniku na istu činidbu − iz naravi korealnih obvezaproizlaze učinci: a) ako je činidba izvršena prema jednome od više koralnih vjerovnika, ili ako ju je kod pasivne korealnosti ispunio b) c) d) jedan od više sudužnika, utrnjuje čitava obvezaza sve učesnike po klasičnom pravu već je i litiskontestacijaizvršena temeljem tužbe samo jednog od dužnika/sudužnika oslobađala sve ostale suvjerovnike odnosno sudužnike ako bi jedan od više solidarnih vjerovnika primio ispunjenje, nije trebao primljeno dijeliti s ostalima, a niti je solidarni dužnik koji je sve platio mogao od ostalih dužnika tražiti naknadu srazmjernih dijelova (regres) Justinijan 539. izdaje novelu 99. : vjerovnik nije više mogao od svakog sudužnika tražiti cijeli dug, nego samo na njega otpadajući dio (beneficium divisionis)
1. 2. UZGREDNI SUBJEKTI OBVEZA 1. 2. 1. Adstipulatio − kod stipulacije uz glavnog vjerovnika može postojati i uzgredni vjerovnik (adstipulator) koji si po − − − nalogu stipulatora, nakon izvršene glavne stipulacije, daje od dužnika (promitenta) obećati istu (ili manju) činidbu „Idem mihi dare spondes? Spondeo. ” adstipulatorova funkcija zamišljena samo u korist glavnog vjerovnikada bi adstipulator mogao npr. u vjerovnikovoj odsutnosti ili poslije vjerovnikove smrti utjerati dug -> adstipulatorova tražbina akcesorne naravi dužnik činidbu mora izvršiti samo jednom (ili prema glavnom vjerovniku ili stipulatoru) ako adstipulator na štetu glavnog vjerovnika otpusti dug akceptilacijom -> penalna akcija na naknadu štete; u Gajevo doba odgovornost temeljem mandata adstipulatio mogla služiti svrhama zastupanja glavnog vjerovnika, u Gajevo doba gotovo jedino kod stipulacije post mortem dari u Justinijanovom pravu nestaje adstipulacije
1. 2. 2. Poručanstvo − kod poručanstva (jamstva) obvezuju se treće osobe uz glavnog dužnika, radi vjerovnikove sigurnosti, na istu činidbu − međusobni odnos dužnika NIJE koordiniran -> u prvom redu stoji obveza glavnog dužnika (obligatio prinicpalis), a porukova obveza nadopuna (accessio) glavne obveze − sekundarni značaj porukove obveze očituje se u: 1. akcesornosti- porukova obveza u svemu zavisi od opstojnosti glavne obveze 2. supsidijarnosti- poruk odgovara tek onda ako se vjerovnik bezuspješno pokušao namiriti od glavnog dužnika − to vrijedi načelno za poručanstvenu obvezu Justinijanovog prava − iz akcesorne naravi poručanstva slijedi da se poruk ne može obvezivati više od glavnog dužnika, a ni pod strožim uvjetima
1. 2. 2. 1. Sponsio i fidepromissio − poručanstvena obveza nastajala je po pravilu usmenim ugovorom(stipulacijom) − 3 oblika usmene poručanstvene obveze: sponsio, fidepromissio i fideiussio − sponsio - najstariji oblik poručanstva, pravni posao civilnog prava bila pristupačna samo rimskim građanima − fidepromissio- pristupačan i peregrinima − sponsio i fidepromissio podvrgnute uglavnom jednakim načelima, služile samo osiguranju takve glavne obveze koja je bila sklopljena u obliku stipulacije − obveza sponzora i fidepromisora nije prelazila na nasljednike, a u Italiji (lex Furia de sponsu ) prestajala nakon dvije godine
1. 2. 2. 2. Fideiussio − da bi se mogle osigurati ne samo verbalne nego i različite druge obveze, uveden je vjerojatno potkraj republike i treći oblik poručanstva kojim se mogu služiti Rimljani i peregrini − formula: „Quod Maevius debet, id fide tua esse iubes? Fideiubeo. ” − fidejusorova obveza prelazi i na njegove nasljednike, nije ograničena vremenom − u Justinijanovo pravo prelazi samo fideiussio
1. 2. 2. 3. Načelo supsidijarnosti − po klasičnom pravu za porukovu obvezu nije vrijedilo načelo supsidijarnosti − vjerovnik je kod svih vrsta poručanstava mogao zahtijevati ispunjenje činidbe ili od glavnog dužnika ili od bilo kojeg poruka po svom izboru − po litiskontestacijis jednim od njih utrnjuje obveza svih ostalih − Justinijankod poručanstva ukidakonsumptivniučinaklitiskontestacijei uvodi načelo supsidijarnosti − ovlašćuje poruka da uskrati platež vjerovniku dok ovaj ne zatraži parbenim putem namirenje od glavnog dužnika (beneficium excussionis sive ordinis )
1. 2. 2. 4. Načelo solidariteta − − − a) za međusobni odnos između više poruka izvorno su vrijedila načela solidariteta pravac razvoja išao za tim da svaki poruk odgovara za srazmjerni dio načelo solidariteta u doba republike probijeno kod obveze sponzora i fidepromisora: lex Appuleia - daje onome od njih koji bi platio više nego što iznosi dio što bi na njega otpadao, akciju protiv ostalih na povratak razlike b) lex Furia de posnsu - više obveza sponzora i fidepromisora ima se podijeliti na toliko dijelova koliko ima poruka u času dospjelosti obveze te vjerovnik može od pojedinca utjerivati samo virilni dio − poruk koji je platio više od vjerovnika traži povratak viška legisakcijom per mans iniectionem pro iudicato − kod fidejusije za cara Hadrijana uveden beneficium divisionis
1. 2. 2. 5. Pravo regresa − pravo regresa - ako poruk plati dug umjesto glavnog dužnika, bilo bi opravdano da mu ovaj nadoknadi plaćenu svotu − po lex Publilia pripada samo sponzoru (penalna akcija depensi) u dvostrukom iznosu ako mu glavni dužnik unutar 6 mjeseci ne nadoknadi ono što je sponzor za njega platio − u klasično doba to se pravo izvodi iz internog kauzalnogpravnog odnosa koji je služio kao povod poručanstvu (najčešće mandat) − Justinijan je poruku, koji je platio dug, dao pravo da zahtijeva od vjerovnika ustup vjerovnikove tražbine i akcije protiv glavnog dužnika (beneficium cedendarum actionum ) − po Justinijanovom pravu porukova obveza bila supsidijarna, dolazi do primjene samo u slučaju gdje je poruk iznimno bio dužan platiti prije glavnog dužnika
1. 2. 2. 5. Neformalni poslovi za osiguravanje tuđe obveze − u kasnijem pravu pojedina načela za poručanstvo (beneficium excussionis, pravo regresa, beneficium divisionis) bila su primjenjivana i na pojedine od neformalnih poslova za osiguravanje tuđe obveze − u ove poslove pripadaju: a) Mandatum peciniae credendae (tzv. mandatum qualificatum) - vrsta mandata gdje nalogodavac (mandant) daje nalogoprimcu (mandataru) nalog neka trećem pozajmi novac, mandant odgovara mandataru iz mandatnog ugovora za pozajmljenu svotu ako taj treći ne vrati zajam (akcija mandati contraria) b) Constitutum debiti alieni - neformalno obećanje da će se u određeno vrijeme platiti tuđi dug, utuživo pretorskom akcijom de pecunia constituta c) Receptum argentarii - neformalno obećanje kojim se novčar (argentarius) obveza da će na određeni dan platiti neki dug svog klijenta, zaštićen pretorskom tužbom actio recepticia)
1. 2. 3. Intercesija i senatus consultum Vellaeanum - naprijed opisani oblici poručanstva pripadaju pod širi pojam intercesije - intercesija- svako obvezivanje u korist trećega, a ne samo preuzimanje akcesornih obveza - za razvoj pojma intercesije važan je senatus consultum Vellaeanum iz 46. g. koji ženama zabranjuje preuzimanje poručanstava i uzimanje zajma za treće osobe (intercedere) -> obrazloženje: intercesija je pridržana muškarcima, a žene su neiskusne - ženama nije bilo zabranjeno neposredno platiti tuđi dug - po ekstenzivnom tumačenju jurisprudencije i carskog zakonodavstva primjena senatkonzulta proširena te podrazumijeva: a) kumulativna intercesija - žena se obvezuje uz trećeg dužnika, npr. poručanstvom ili kao solidarni dužnik ili davanjem zaloga za trećeg b) privativna intercesija - žena kao jedini dužnik preuzima dug umjesto dosadašnjeg dužnika c) tiha intercesija (intercessio tacita) - intercedent se obvezuje sam umjesto nekog trećeg materijalno tiče, ali taj treći se uopće ne obvezuje kojega se obveza
1. 2. 4. Ostala sredstva osiguranja obveza − ovdje se govori o ostalim načinima osiguranja tražbine premda se ne zbivaju pristupom uzgrednih subjekata − u Rimu je razvijeniji personalni kredit − kapara (arrha) - preuzeta iz grčke kupnje, u klasičnom pravu samo vidljivi znak da je sklopljen valjani ugovor (arrha confirmatoria) − kod Justinijana uzakonjena arrha poenitentialis, tj. stranke mogu izrijekom ugovoriti kaparu sa značenjem odustanine − kapara je mogla imati i značaj ugovorne kazne(arrha poenalis) kojom se osigurava izvršenje već sklopljenog ugovora (arrha pacto perfecto dana) −u Justinijanovom pravu zadržana je i arrha confirmatoria
- dužnik je mogao olakšati vjerovnikov položaj time da neku svoju obvezu iz kauzalnog pravnog posla zaodjene u oblik stipulacije - stipulacija je apstraktni ugovor te se ne pita za razlog nastanka obvezei okolnosti koje su s time u vezi i koje bi kupac mogao prigovarati kod tužbe iz kupnje koja je bila actio bonae fidei - učvršćenju obveze mogla je služiti i prisega (cautio iuratoria) -> minor XXV annis - u kasnije carsko doba tuženi prisegom obećaje dolazak i raspravljanje pred sudom
1. 3. DJELOVANJA OBVEZA PREMA TREĆIM OSOBAMA 1. 3. 1. Ugovori u korist i ugovori na teret trećih osoba - razvojem gospodarskih i pravnih odnosa dolazi do potrebe da obveze djeluju i prema trećim osobama koje kod postanka obveze nisu sudjelovale - ovdje prvenstveno pripadaju ugovori u korist trećih osoba (pacta in favorem tertii) - rimski pravnici postavili pravilo da je stipulacije u korist trećih ništava (alteri stipulari nemo potest) - jednaka načela vrijede i za ostale ugovore u korist trećega - tijekom povijesnog razvitka došlo je do nekih iznimakas obzirom na: a) vjerovnika (stipulatora) - imao neizravno sredstvo time što je uz stipulaciju u korist trećeg mogao za sebe b) ugovoriti platež ugovorne kazne ako promissior ne bi udovoljio obvezi prema trećemu; u Justinijanovom pravu ugovori u korist trećeg valjani za stipulatora ako on ima vlastiti interes na izvršenju ugovora ; za stipulatora je valjana stipulacija „Mihi aut Titio dare spondes” jer je Titus samo solutionis gratia adiestus trećeg korisnika- pripadaju uglavnom Justinijanovom pravu, priznao valjanima stipulacije na čas smrti i na dan pred smrt („cum moriar” i „pridie quam moriar”), poslije smrti („post mortem”) kao i stipulacije u korist nasljednika („heredi meo”)
1. 3. 1. 2. Ugovori na teret trećih osoba - obećaje se činidba nekog trećeg (alium facturum promittere) - rimski pravnici smatraju stipulaciju, gdje promissor obećaje činidbu nekog trećeg, nevaljanom - došlo je do nekih iznimaka: a) obveza dužnika (promissora) mora se i ovdje neizravno osigurati sa stipulatio poenae, ništavnost stiupacije se mogla izbjeći tako da promissor riječima stipulacije obveže samog sebe da će založiti i poduzeti sve kako bi treći obvezu ispunio, obveza utuživa akcijom ex stipulatu b) s obzirom na treću osobu načelo ništavnosti provedeno dosljednije, jedina iznimka predleži kod obveza nametnutih nasljedniku (pro herede)
1. 3. Actiones adiecticiae qualitatis - pogodbe koje sklapa sin obitelji (suus) i rob (servus) mogu u stanovitim slučajevima obvezivati i oca a) b) obitelji sin nije mogao imati imovine jer je sve stjecao za oca obitelji te se vjerovnik nije mogao protiv sina ovršno naplatiti rob se mogao obvezivati samo naturalno te nije imao ius standi in iudicio pretor omogućio da za dugove sina obitelji, odnosno za naturalne dugove roba, pod stanovitim okolnostima odgovara i otac obitelji, odnosno gospodar pored njih te se tužbe nazivaju actiones adiecticiae qualitatis : actio quod iussu - ako bi pater familias ovlastio trećeg da s kućnim sinom ili robom sklopi pravni posao, odnosno ako bi znanjem trećeg naložio sinu ili robu da s trećim sklopi pravni posao, odgovara otac potpuno (in solidum) actio institoria i exercitoria - ako pater familias postavi sina obitelji ili roba voditeljem trgovačkog ili drugog obrta (institor ili factor), odnosno ako ga kao vlasnik broda (exercitor navis) postavi za kapetana broda (magistar navis), odgovara potpuno za obveze iz dotičnih pravnih poslova
c) actio de peculio i tributoria - ako otac obitelji sinu ili gospodar robu odobri pekulij, imatelj vlasti odgovara akcijom de peculio za obveze s upravom pekulija, ali smo do visine pekulija (dumtaxat de peculio) u času izricanja presude; imatelj vlasti imao je namiri vjerovnike onim redom kako su se javljali s akcijom de peculio d) actio de in rem verso - ovom tužbom odgovara imatelj vlasti ako se pravnim poslom sina obitelji ili roba obogatio, a obogaćenje se sastoji ili u neposrednom dobitku ili u podmirivanju izdataka koje bi imatelj vlasti imao učiniti; imatelj vlasti odgovara trećem do visine obogaćenja − actio exercitoria i actio institoria primjenjivale su se i ako je libera persona bila postavljena za kapetana broda ili voditelja kojeg poduzeća − u kasnije klasično doba davala se actio institoria analogno i u slučajevima gdje je upravitelj imovine (procurator) u okviru svoje uprave obvezivao, mada nisu predležale posebne pretpostavke za actionem institoriam − takva tužba se zvala actio ad exemplum institoriae actionis, odnosno actio quasi institoria
1. 4. PROMJENA SUBJEKATA PRIJENOSOM TRAŽBINA I DUGOVA 1. 4. 1. Prijenos tražbina - cesija, ustup - ustup (cesija) je ugovor kojim vjerovnik (cedent) svoju otuđivu tražbinu prenosi na drugoga (cesionar) - rimsko pravo poznaje prenošenje obveznih odnosa samo putem univerzalne sukcesije - tijekom vremena različita sredstva praktičku postižu učinak cesije, iako se nije odstupilo od teoretskog načela neprenosivosti tražbina - u najstarije doba vjerovnik bi svoga dužnika pozvao (delegirao) neka se drugome obveže na istu činidbu koju je dosada dugovao njemu, no radi se novaciji obveze promjenom osobe vjerovnika (aktivna delegacija )
- formularnim postupkom uvedeno je procesualno zastupanje -> onaj na kojeg bi se tražbina imala prenijeti utužio je tražbinu kao vjerovnikov zastupnik u procesu (cognitor ili procurator) te bi pretorskom formulom s premještajem subjekata ishodio presudu na svoje ime -> cesija akcije - da se izbjegnu nedostaci mandata, od vremena cara Antonina Pija cesionaru se daje actio utilis kojom je tražbinu mogao utužiti samostalno u svoje ime i nezavisno od volje cedentove - Justinijanovo pravo općenitim davanjem akcije utilis, denuncijacijom i zabranom plateža cedentu dolazi do potpunog praktičnog učinka cesije, tj. do prijenosa tražbine u današnjem smislu
- cesija je apstraktni posao, djeluje već samim konsenzom cedenta i cesionara o prenošenju - tražbine, bez obzira na pravni posao i svrhu koja je pravnim razlogom (causa) cesije pravni razlog tiče se samo internog odnosa cedenta i cesionara, a za ustupljenog dužnika (debitor cessus) mjerodavan je samo akt cesije i činjenica da je on o cesiji obaviješten ako je pravni razlog cesije darovanje, cedent odgovara samo za dolus kod kupnje odgovara samo za veritet, a ne i za bonitet tražbine cesionar stječe tražbinu u istom opsegu i s istim uzgrednim pravima kako je ona pripadala cedentu vrijedi pravilo: nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet u carsko doba donesene brojne odredbe da se spriječe spekulativni poslovi jeftinim kupovanjem dvojbenih tražbina
1. 4. 2. Prijenos dugova - rimsko pravo ima još negativniji stav prema prenošenju duga bez vjerovnikova pristanka - za rimskog vjerovnika bilo je nepoželjno umjesto dosadašnjeg sigurnog vjerovnika protiv - svoje volje primiti eventualno slabijeg dužnika promjena dužnikove osobe ispočetka moguća jedino novacionom stipulacijomkojom se treći obvezuje vjerovniku da će ispuniti dug dosadašnjeg dužnika -> expromissio obično bi dosadašnji dužnik uputio trećeg da se obveže vjerovniku (pasivna delegacija ) stara obveza sa svojim akcesorijama bi utrnula, a nastala bi sasvim nova obveza kao drugo sredstvo za promjenu osobe dužnika služi procesualno zastupanje vjerovnik se ne mora upuštati u parnicu s dužnikovim zastupnikom ako ne bi primio jamstvo (cautio iudicatum solvi)
HVALA NA PAŽNJI! ☺ • Prezentaciju izradili: Ljudevit Bučanac, Leo Fel
- Slides: 26