KRIVINO PROCESNO PRAVO Prof dr Almin DAUTBEGOVI 2016

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO Prof. dr. Almin DAUTBEGOVIĆ 2016 1

5. Saslušanje svjedoka Svjedok je osoba različita od osumnjičenog, za koju vjerujemo da će moći dati obavještenja o krivičnom djelu, počiniocu i o drugim važnim okolnostima. Procesni položaj svjedoka bitno je određen time što on nije stranka u postupku, već učesnik. 2

Svjedočenje predstavlja građansku dužnost, koja obuhvata obavezu svjedoka da se odazove na poziv, zatim da obavijesti o krivičnom djelu, učinitelju i drugim važnim okolnostima i da ukoliko su za to ispunjeni uvjeti promisorno položi zakletvu, odnosno da izjavu. Svjedok kojeg treba ispitati je svjedok optužbe, odbrane ili svjedok kojeg je pozvao sud prema vlastitoj odluci neovisno od prijedloga stranaka. 3

Međutim tokom ispitivanja, svaki je od njih samo svjedok istine i iskaz svjedoka je isključivo izvor saznanja istine. Ispitivanjem svjedoka u postupku dobiva se poseban dokaz: iskaz svjedoka. Prema relevantnim odredbama ZKP FBi. H ne postoji apsolutna nesposobnost svjedočenja, prema kojoj određena osoba ne bi mogla uopće biti svjedokom. Funkcija svjedoka je nespojiva sa nekim drugim funkcijama u postupku (npr. sudije, tužioca, branioca i dr. , ali ne i oštećenog). 4

Pošto je svjedočka funkcija u tim slučajevima inkompatibilna sa drugim funkcijama, uvijek ima prioritet, jer je nezamjenjiva. To znači da ta druga osoba ne može obavljati svoju funkciju u tom krivičnom postupku, već mora svjedočiti. Svjedoku se prvo postavljaju pitanja ad personam, a onda ad rem, s tim što se uvijek mora pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči. Pod saslušanjem svjedoka također se podrazumijevaju radnje prepoznavanja i suočenja. 5

U teoriji postoje različite podjele svjedoka. Na osnovu toga ko je predložio svjedoka razlikujemo svjedoka odbrane, optužbe i svjedoka čije je ispitivanje odredio sud na svoju inicijativu. Druga podjela svjedoka polazi od razlika u načinu sticanja informacija o činjenicama koje su predmet iskaza, ( svjedok očevidac i svjedok po čuvenju). Pribavljanje iskaza svjedoka ostvaruje se procesnom radnjom ispitivanja svjedoka. 6

Svjedočenje predstavlja opću građansku dužnost koja obuhvata obavezu odazivanja pozivu procesnog organa, obavezu svjedočenja, zatim obavezu davanja iskaza i obavezu davanja istinitog iskaza. Kao svjedoci mogu se pozvati sve osobe bez obzira na njihov položaj, funkciju, državljanstvo i dr. , a sve zbog toga što je svjedočka funkcija u pravilu nezamjenjiva i predstavlja opću građansku dužnost. 7

U okviru opće teorije o dokazima i dokazivanju u krivičnom postupku svjedok je dokazno sredstvo, njegov iskaz dokazni osnov, a svjedočenje predstavlja procesnu radnju izvođenja dokaza koja se sastoji u saznavanju na zakonom utvrđen način dokaznih osnova sadržanih u dokaznom sredstvu. 8

U toku istrage tužilac može poduzeti sve istražne radnje, među kojima i saslušanje svjedoka, pa u vezi s tim svjedoku može dostaviti poziv za svjedočenje. Ako se radi o saslušanju svjedoka prilikom sudskog obezbjeđenja dokaza ili na glavnom pretresu poziv svjedoku dostavlja Sud. Pozivi za saslušanje maloljetnoj osobi koja nije navršila šesnaest godina života dostavljaju preko roditelja ili zakonskih zastupnika. 9

Ako svjedok nije u mogućnosti da se odazove na poziv zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana, propisano je da će se njegovo saslušanje obaviti u stanu, bolnici ili na drugom mjestu gdje se nalazi. Pravilo je da se svjedoku dostavlja pismeni poziv u kome mora biti navedeno mjesto i vrijeme kada treba pristupiti radi saslušanja, a uz to treba biti upozoren i na posljedice ako tako ne postupi (ukoliko je uredno obaviješten može se novčano kazniti ili izdati naredba za prinudno dovođenje). 10

Ako svjedok koji je uredno pozvan, ne dođe a ne opravda svoj izostanak, može se kazniti novčanom kaznom do 5. 000 KM ili izdati naredba sudskoj policiji za njegovo prinudno dovođenje. Rješenje o novčanom kažnjavanju svjedoka i naredbu o njegovom privođenju u toku istrage donosi sudija za prethodni postupak. Izuzetno, ako postoji opasnost od odlaganja, naredbu za dovođenje može izdati tužilac ali istu mora odobriti sudija za prethodni postupak u roku od 24 sata. 11

Na glavnom pretresu rješenje o kažnjavanju svjedoka i naredbu o njegovom privođenju, donosi sudija, odnosno predsjednik vijeća. Protiv rješenja o novčanom kažnjavanju svjedok može izjaviti žalbu o kojoj odlučuje vijeće iz člana 25. stav 6 ZKP FBi. H. Ukoliko svjedok odbije da svjedoči, sud može na prijedlog tužioca, donijeti rješenje o kažnjavanju svjedoka novčanom kaznom do 30. 000, 00 KM. Ako sud odbije prijedlog za novčano kažnjavanje svjedoka, u tom slučaju nije predviđena mogućnost izjavljivanja žalbe. 12

Odredbe člana 96. ZKP FBi. H predstavljaju iznimke od opće dužnosti svjedočenja. Ove iznimke kao takve, odnose se na tzv. relativnu nesposobnost za svjedočenje svjedoka, koji inače ima apstraktnu sposobnost da bude svjedok u svakoj drugoj krivičnoj stvari i na tzv. apsolutnu nesposobnost svjedočenja. Prema tome, svjedoci koji imaju relativnu nesposobnost svjedočenja ne mogu se saslušati sve dok postoji potreba da se sačuva neki važniji interes od interesa njegovog svjedočenja. Kada takva potreba prestane, moguće je saslušati svjedoka. 13

Svjedoci koji imaju apsolutnu nesposobnost svjedočenja ne mogu se nikako saslušati. Obaveza je suda, tužioca i drugog organa koji učestvuje u postupku da po službenoj dužnosti vode računa o relativnoj i apsolutnoj nesposobnosti svjedoka da svjedoči. Kao jedan od osnova isključenja dužnosti svjedočenja je dužnost čuvanja državne tajne vojne tajne ili službene tajne 14

Ako sam svjedok to ne učini onda sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku moraju po službenoj dužnosti odlučiti da se svjedok ne saslušava. Ako je to moguće, od nadležnog organa treba zatražiti oslobađanje svjedoka od dužnosti čuvanja tajne. Izjašnjenje organa koji je odredio tajnost podataka je obavezujuće, pa je isključena mogućnost da procesni organ koji treba saslušati svjedoka o tome odluči. 15

Ako je kao svjedok saslušana osoba koja može odbiti svjedočenje ili je salušana osoba koja nije upozorena da može odbiti svjedočenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka. Propisana je apsolutna zabrana saslušanja branioca osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca. Da nema takve zabrane, kod osumnjičenog bi postojala bojazan da se povjeri braniocu, što bi ugrozilo pravo osumnjičenog na odbranu. Zabrana svjedočenja traje i nakon što branilac prestane obavljati tu dužnost. 16

Zabrana se odnosi i na osobu koja je npr. u drugom krivičnom predmetu bila branilac osumnjičenog, odnosno optuženog i prilikom njihovog komuniciranja postale su joj poznate činjenice koje se odnose na krivično djelo za koje se sudi. Među osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci, spadaju osobe koje bi svojim iskazom povrijedile dužnost čuvanja profesionalne tajne. U tom pogledu Zakon, primjera radi kao takve osobe navodi vjerskog službenika, odnosno ispovjednika, novinara u svrhu zaštite izvora informacija, advokata, bilježnika, liječnika, babicu i dr. 17

Privilegovani svjedoci su svjedoci koji mogu odbiti svjedočenje. Ovi svjedoci su uvijek dužni da se odazovu pozivu, pa i u slučaju da im je već ranije priznata relativna nesposobnost za svjedočenje. Dakle, u pitanju je kategorija svjedoka koja raspolaže pravom da odluči o svom svjedočenju. 18

Prema tekstu zakona u pitanju su svjedoci, koji su sa osumnjičenim, odnosno optuženim povezani bliskim odnosima i vezama (porodični odnosi ili srodstvo, koje može biti krvno ili građansko), koji moraju postojati u vrijeme svjedočenja. Za utvrđivanje porodičnih odnosa ili srodstva, za koje je vezana mogućnost odbijanja svjedočenja, mjerodavno je vrijeme kada treba svjedočiti. 19

Privilegovani svjedoci prema ZKP-u su: a) bračni , odnosno vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog i u tački b) srodnik osumnjičenog, odnosno optuženog po krvi u pravoj liniji i to roditelj ili dijete i konačno po osnovu građanskog srodstva, ovo pravo ima usvojenik i usvojilac osumnjičenog, odnosno optuženog. Ovakvo zakonodavno rješenje koje priznaje pravo nesvjedočenja ima za cilj izbjegavanje remećenja porodičnih, krvnih i građanskih srodničkih odnosa, pa radi toga privilegovani svjedoci imaju pravo da bez ikakvih posljedica odbiju svjedočenje. 20

Ukoliko organ koji vodi postupak ustanovi da se radi o osobi koja spada u neku od ovih kategorija svjedoka, obavezan je takvog svjedoka poučiti o njegovom pravu. Nakon dobivenog odgovora potrebno je dati pouku svjedoku i njegov odgovor unijeti u zapisnik. 21

Davanje pouke je obavezno prilikom svakog saslušanja privilegovanog svjedoka, jer se taj svjedok može koristiti pravom da ne svjedoči u svakoj fazi postupka. Ako takav svjedok pristane da svjedoči, onda su njegova prava i obaveze u daljem postupku izjednačene sa ostalim neprivilegovanim svjedocima. 22

Sama izjava privilegovanog svjedoka o tome da odbija svjedočenje ili da se odriče tog prava nije neopoziva, što znači da svjedok u toku saslušanja može odustati od daljnjeg svjedočenja. Osumnjičeni, odnosno optuženi ne može zahtijevati od privilegovanog svjedoka da svjedoči ili ne svjedoči, a niti taj svjedok treba obrazlagati svoju odluku u vezi sa tim pravom. 23

Propisano je dodatno pravo privilegovanog svjedoka, da ukoliko odbije svjedočenje u odnosu na jednog osumnjičenog, odnosno optuženog, da to može učiniti i u pogledu ostalih osumnjičenih, odnosno optuženih, pod uvjetom da se njegov iskaz prema prirodi stvari ne može ograničiti samo na te ostale osumnjičene, odnosno optužene. 24

U odredbi stava 2 propisana je dužnost organa koji vodi postupak, da osobe koje spadaju u kategoriju svjedoka koji mogu odbiti svjedočenje, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom upozori na njihovo pravo nesvjedočenja. Ukoliko organ sasluša osobu koja može odbiti svjedočenje u smislu stava 1 ili je saslušana osoba koja nije poučena da može odbiti svjedočenje ili to upozorenje nije uneseno u zapisnik, na takvom se iskazu ne može zasnovati sudska odluka. 25

Isto tako, sudska odluka se ne može zasnivati ni na iskazima svjedoka koji imaju saznanja o krivičnom djelu, učinitelju i drugim važnim okolnostima na osnovu onoga što su saznali od privilegovanog svjedoka, jer je to u suprotnosti sa njihovim pravom da mogu odbiti svjedočenje. Ako bi se nasuprot izloženom, sudska odluka zasnivala na takvim dokazima, time je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. 26

Odredbom člana 98. stav 1 ZKP FBi. H je propisano da svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. Na ovo pravo svjedok mora biti upozoren u smislu člana 13. , a upozorenje treba biti uneseno u zapisnik, kako se ne bi desilo da svjedok iz neznanja ne koristi ovo svoje pravo. 27

Ako svjedok nakon datih upozorenja iz stava 1 pristane odgovarati na takva pitanja, smatra se da se on odrekao beneficije iz pomenute odredbe. U vezi sa davanjem takvih odgovora svjedok treba sam i slobodno odlučiti, bez ikakvog uplitanja Suda, o tome hoće li se pri ispitivanju u odnosu na neko pitanje poslužiti svojim pravom da odbije davanje odgovora, osim ako je u pitanju maloljetna ili druga osoba koja sama ne može shvatiti da nije dužna odgovarati na pojedina pitanja. Sud dakle, nije ovlašten da neovisno o volji i stavu svjedoka koji se ispituje odbije takvo pitanje stranaka. 28

Nasuprot tome, postoje situacije kada svjedok koristi svoju beneficiju da nije dužan davati odgovore na pojedina pitanja, kako zbog istinitih odgovora ne bi bio izložen krivičnom gonjenju. Moguće razrješenje takve situacije sadržano je u zakonskom određenju iz stava 2 prema kome će svjedok ukoliko na to pristane odgovarati i na ta pitanja, ako mu se da imunitet. Imunitet se svjedoku daje onda kad svjedok pristaje da odgovara na pitanja na koja ima pravo da uskrati odgovore jer će ga istinit odgovor izložiti krivičnom gonjenju. 29

Prema tome ako svjedok da lažan iskaz onda može biti krivično gonjen. Ukoliko se taj krivični postupak okonča pravomoćnom presudom kojom je svjedok (u tom slučaju optuženi) oglašen krivim, to ima za posljedicu opozivanje odluke o imunitetu. Samim tim se ponovo otvara mogućnost da tužilac preduzme krivično gonjenje i za krivično djelo povodom kojeg je donesena odluka o imunitetu. 30

U članu 98. stav 5 ZKP FBi. H je predviđeno da se odlukom suda može svjedoku, za vrijeme trajanja saslušanja, postaviti advokat za savjetnika. Ovo je sasvim razumljivo s obzirom na ozbiljnost ovog instituta i potrebu da se svjedoku obezbijede garancije da nakon što on ispuni svoje obaveze neće biti krivično gonjen. Za postavljanje advokata za savjetnika svjedoku potrebno je da se ispune dva kumulativna uvjeta i to da je očito da sam svjedok nije u stanju da koristi svoja prava za vrijeme saslušanja i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način. 31

Pojedinačno saslušanje svjedoka i u odsustvu drugih svjedoka je opće pravilo koje nema izuzetka. Prema tome, svjedoci se uvijek saslušavaju jedan po jedan i svjedok ne može prisustvovati saslušanju drugih pozvanih svjedoka prije nego što je dao svoj iskaz. U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim odnosno optuženim, međutim to suočenje ne predstavlja saslušanje svjedoka u smislu ove zakonske odredbe, jer se radi o procesnoj situaciji kada su svjedoci već saslušani, pa je potrebno njihovo suočenje radi otklanjanja protivrječnosti u pogledu važnih činjenica. 32

Svjedok nakon što bude saslušan ostaje ispred sudnice ukoliko ga sudija, odnosno predsjednik vijeća potpuno ne otpusti. Ostajanje saslušanog svjedoka ispred sudnice bit će u slučaju, kada iz nekih razloga nije dovršeno saslušanje svjedoka (npr. u toku saslušanja svjedoku pozlilo, pa je sud donio rješenje o kratkom prekidu glavnog pretresa) ili kada na prijedlog protivne stranke ili branioca sud dozvoli ponovno saslušanje svjedoka kroz direktno ili glavno, odnosno unakrsno ispitivanje. 33

Svjedok je dužan da svjedoči, pa ukoliko to neopravdano odbije, sud ga može novčano kazniti. Obaveza svjedočenja u smislu pomenute zakonske odredbe podrazumijeva i dužnost svjedoka da se suoči s drugim svjedocima i osumnjičenim, odnosno optuženim. Ovakvu obavezu nemaju samo svjedoci koji mogu odbiti svjedočenje i pored toga što su prethodno dali svoj iskaz. To dalje znači da ako takvi svjedoci odbiju da se suoče sa drugim svjedokom i osumnjičenim, odnosno optuženim ne mogu biti novčano kažnjeni. 34

Suočenje predstavlja samo procesnu mogućnost i obavlja se ukoliko u iskazu svjedoka u odnosu na iskaz drugog svjedoka i osumnjičenog, odnosno optuženog postoje protivrječnosti u pogledu važnih činjenica (odlučne činjenice, činjenice indicije i kontrolne činjenice). Ovo dalje znači, da suočenje ne treba vršiti zbog nevažnih činjenica ili nekih beznačajnih detalja u njihovim iskazima. Procesna radnja suočenja može se obaviti kao potpuno suočenje (kada se vrši u odnosu na cijeli iskaz) ili djelomično suočenje (kada se odnosi samo na one dijelove iskaza koje sadrže kontradiktorne informacije ili objašnjenja). 35

Međutim, radnja prepoznavanja se uobičajeno obavlja u policijskim stanicama ili zatvorima, tako što svjedok čija anonimnost treba biti sačuvana između više osoba koje slično izgledaju treba da identifikuje osumnjičenog ili neku drugu osobu. Prije obavljanja ovakve identifikacije, potrebno je da policija od osumnjičenog ili druge osobe dobije saglasnost za njeno obavljanje, jer će u protivnom predstavljati nevaljani dokaz. Ako osumnjičeni pristane može tražiti prisustvo svog branioca prilikom izvođenja ove radnje. Braniocu se u tom slučaju mora omogućiti da iznese svoje primjedbe. 36

Ukoliko se u toku istrage ukaže da je potrebno utvrditi, da li svjedok poznaje neku osobu (ili predmet), tužilac će prvo tražiti da svjedok opiše osobu koju treba identifikovati ili da navede neke znakove po kojima se ta osoba razlikuje od drugih osoba i nakon toga mora takvu njegovu izjavu unijeti u zapisnik. Takvi opisi ranije viđene osobe u sadržajnom smislu moraju biti konkretni, bez nepreciznih i uopćenih opisivanja koja se po prirodi stvari moraju odnositi na veći broj osoba. Tek poslije toga, moguće je od svjedoka zatražiti da izvrši prepoznavanje osobe, tako što će mu se zajedno sa više nepoznatih osoba pokazati i osoba koju bi trebao da prepozna. 37

U praksi se za prepoznavanje obezbjeđuje najmanje pet osoba ili predmeta, ali je moguće da njihov broj bude i veći. Pri tom je nužno obezbijediti ne samo nepoznate osobe među kojima svjedok treba prepoznati traženu osobu, već te osobe još moraju biti sličnog izgleda i približno iste visine, boje kose, slično obučeni i dr. Pri tome se strogo mora voditi računa, da tražena osoba u redu za prepoznavanje ne smije imati bilo kakve oznake koje bi upućivale na zaključak, da tu osobu treba prepoznati (neobrijana osoba, različito obučena osoba od ostalih osoba i sl. ). 38

Pored toga, nema dvojbe da se ta radnja prepoznavanja mora obaviti pod sličnim svjetlosnim uvjetima, koji su postojali u vrijeme opažanja tražene (sumnjive) osobe od strane svjedoka. Prema tome, svjedoku treba omogućiti prepoznavanje tražene osobe pod sličnim uvjetima koji su postojali u vrijeme opažanja. O svim tim okolnostima mora se voditi računa i prepoznavanje obaviti blagovremeno (u početnoj fazi istrage) u smislu zakonskog određenja iz ove odredbe stava 2 , jer prepoznavanje može biti veoma važan dokaz. 39

Prilikom obavljanja radnje prepoznavanja sastavit će se zapisnik istodobno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće onda neposredno poslije toga. Ukoliko je to moguće, treba napraviti fotografije ili audio-vizuelne snimke osoba koje su se nalazile u redu za prepoznavanje, kao i radnje samog prepoznavanja tražene osobe. Takva fotografska ili audio-vizuelna registracija može dodatno potkrijepiti autentičnost obavljene radnje. 40

Propisana je dužnost svjedoka da odgovore daje usmeno. Međutim, takvu odredbu nije moguće primijeniti na nijeme i gluhonijeme svjedoke, jer odgovore ne mogu davati usmeno. Radi toga je zakonodavac u članu 101. propisao da ova kategorija svjedoka na drugačiji način daju odgovore. Ako je svjedok gluh, postavit će mu se pitanja pismeno, a ako je nijem, pozvat će se da pismeno odgovara. Ako se saslušanje ne može obaviti na ovaj način pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti. 41

Odredbom čl. 100. ZKP FBi. H koja ima značenje općeg propisa, svjedok se priprema za davanje iskaza tako što se upozorava: a) da je dužan govoriti istinu, b) zatim da ne smije ništa prešutjeti i c) da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Sva ova upozorenja moraju biti unesena u zapisnik, kako bi se naknadno u slučaju potrebe moglo provjeriti da li su data. 42

Poslije datih upozorenja iz stava 2, ova odredba propisuje postavljanje svjedoku općih pitanja koja se odnose na utvrđivanje njegovog identiteta, zanimanja, kao i njegov odnos sa osumnjičenim, odnosno optuženim, kao i oštećenim. Intervjuisanje svjedoka jedan je od središnjih dijelova kriminalističke obrade, a prema mišljenju mnogih, tačnost i cjelovitost podataka dobivenih od svjedoka jedan je od najvažnijih uslova za rješavanje slučaja. 43

Tačno svjedočenje skraćuje kriminalističku obradu, jer su osumnjičeni skloniji priznati djelo ako su suočeni sa podacima dobivenih od svjedoka. Nakon postavljanja ovih općih pitanja na koja mora dati odgovor, pa i u slučaju ako se radi o osobama koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci ili osobama koje mogu odbiti svjedočenje, svjedoku se daje novo upozorenje da je dužan o promjeni adrese ili boravišta obavijestiti sud. 44

U vezi sa ovim upozorenjem valja ukazati, da zakonodavac u ovoj odredbi nije propisao procesnu sankciju u slučaju ako svjedok propusti prijaviti promjenu adrese ili boravišta. I pored toga, svjedoka treba upozoriti na moguće posljedice takvog propuštanja shodnom primjenom člana 13. , jer su posljedice predviđene u nekim drugim zakonskim odredbama. 45

Na maloljetnu osobu koja treba biti saslušana kao svjedok, primjenjuju se pravila koja se odnose na salušanje punoljetnih svjedoka, osim ako u zakonu nije drugačije propisano. Odredba ovog stava obavezuje na obazrivo postupanje sa takvom maloljetnom osobom, a naročito ako je oštećena krivičnim djelom. Ovo sve zbog toga da saslušanje maloljetne osobe ne bi štetno utjecalo na njeno psihičko stanje. Da bi se ispunila takva obaveza u nekim slučajevima nužno će se saslušanje obaviti uz pomoć stručne osobe, kao npr. psihologa, defektologa ili psihijatra. 46

Odredba čl. 100. stav 5. se odnosi na saslušanje oštećenog- žrtvu krivičnog djela. Prema toj odredbi zabranjeno je takvog oštećenog ispitivati o njegovom seksualnom životu prije učinjenog krivičnog djela, ako je takvo ispitivanje obavljeno- na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka. 47

Zabranom saslušanja svjedoka- žrtve o okolnostima koje se odnose na njegov raniji seksualni život, kao prvo, izbjegava se njegova stigmatizacija u javnosti, a kao drugo sprečava se eventualni negativni utjecaj tih okolnosti na sud. Nema dvojbe da zakonsko određenje iz ove odredbe donosi pozitivne promjene u procesnom položaju svjedoka- žrtve krivičnog djela. 48

Značajna novina u postupku predstavlja mogućnost saslušanja svjedoka uređajima za prenos slike i zvuka. Za potrebe takvog načina saslušanja svjedoka, tehničkim uređajima za prenos slike treba rukovoditi stručna osoba. U vrijeme obavljanja saslušanja, svjedok se nalazi u prostorno odvojenoj prostoriji od prostorije u kojoj se nalaze sudija, odnosno vijeće, stranke i branilac, koji mogu postavljati pitanja na način predviđen u odredbama člana 262. Kao razloge za određivanje ovakvog načina saslušanja svjedoka odredba navodi životnu dob svjedoka, njegovo tjelesno i duševno stanje, ali i 49 postojanje drugih opravdanih interesa.

Odredba ne navodi koji su to opravdani interesi, ali je sigurno da će to biti neke situacije kada treba saslušati neko dijete, maloljetnu osobu, svjedoka- žrtvu krivičnog djela i sl. , što će zavisiti od procjene konkretnih okolnosti. U toku istrage, nakon općih pitanja navedenih u stavu 3, svjedok iznosi svoja saznanja o krivičnom djelu, učinitelju i drugim važnim okolnostima za postupak. Na glavnom pretresu ispitivanje svjedoka poprima drugačiji oblik. 50

Svoj iskaz svjedok iznosi u neometanom izlaganju, a nakon toga mu se mogu postavljati pitanja, vršiti provjeravanja, dopune i razjašnjenja onoga što je izjavio. Postavljanje tih pitanja treba imati za cilj, da se iskaz upotpuni i da se otklone protivrječnosti i nejasnoće u iskazu ako ih ima. Prilikom saslušanja svjedoka nije dozvoljeno služiti se obmanom, koja predstavlja svako ponašanje onoga ko saslušava svjedoka, kako bi se kod njega stvorila pogrešna predstava o okolnostima o kojima treba da se izjasni. Isto tako je zabranjeno svjedoku postavljati tzv. sugestivna pitanja, kojima mu se predočavaju neke okolnosti koje bi trebalo saznati tek iz njegovog odgovora. 51

Prilikom saslušanja svjedoka u istrazi ili na glavnom pretresu, treba uvijek voditi računa o predmetu njegovog svjedočenja. Pod tim se podrazumijeva kazivanje svjedoka o činjenicama koje je saznao iz vlastitog opažanja ili je o njima čuo od drugih osoba, a isključena je mogućnost da svjedok iznosi svoje mišljenje i sl. Radi toga je u stavu 8 i propisano kao obavezno pitanje svjedoku, da se izjasni o tome otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči, jer se samo tako može dobiti odgovor na pitanje, da li bi se njegov iskaz odnosio na mogući predmet svjedočenja. 52

Provjeravanje iskaza svjedoka obuhvata: Utvrđivanje izvora svjedokovog saznanja o predmetu svjedočenja, predočavanje ranijeg iskaza i ukazivanje na eventualne razlike u pojedinim djelovima iskaza, postavljanje pitanja svjedoku, prepoznavanje osoba i predmeta , suočavanje i rekonstrukcija događaja. U pogledu ocjenjivanja iskaza svjedoka, općeprihvaćeno je mišljenje da njegovom korištenju u krivičnom postupku mora predhoditi ocjena njegove vjerodostojnosti. Vjerodostojnost iskaza svjedoka se cjeni iz aspekta pouzdanosti davaoca iskaza i vrijednosti sadržaja samog iskaza. 53

Sporedni predmet krivičnog postupka jeste rješavanje imovinskopravnog zahtjeva. Izjašnjenje oštećenog o tome da li u krivičnom postupku postavlja imovinskopravni zahtjev unosi se u zapisnik. Ukoliko se oštećeni izjasni da postavlja imovinskopravni zahtjev, time se građanska parnica pridružuje krivičnoj stvari i vodi u okvirima krivičnog postupka. Prema pozitivnom procesnom pravu, na položaj zaštićenog svjedoka primjenjuju se odredbe posebnih zakona. 54

U smislu odredaba Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, kontradiktorno ispitivanje zaštićenog svjedoka je različito od onoga koje se vrši prilikom sudskog obezbjeđenja dokaza i na glavnom pretresu. Ovo zbog toga što se ono ne provodi po modelu tzv. unakrsnog ispitivanja, već zaštićenog svjedoka ispituje vijeće sastavljeno od troje sudija bez prisustva stranaka i branioca. 55

Na glavnom pretresu sud čita zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka i zato mu nije potrebna saglasnost stranaka i branioca. Pored toga propisano je da sud može po službenoj dužnosti ili na prijedlog tužioca, optuženog ili njegovog branioca, zaštićenom svjedoku postaviti dodatna pitanja. Prema tome, u realizaciji načela kontradiktornosti propisano je pravo postavljanja dodatnih pitanja zaštićenom svjedoku, koji svoje odgovore daje pod istim uvjetima kao i kada je ispitivan. 56

Tako npr. ako je kao zaštićeni svjedok ispitana osoba koju je tužilac predložio, mora se omogućiti optuženom i njegovom braniocu ne samo da saznaju sadržinu tog iskaza, već i da postave dodatna pitanja na koja treba odgovoriti zaštićeni svjedok. Ta pitanja treba da se odnose na razjašnjenje ranije datog iskaza ili mogu da budu u vezi sa podacima koji nisu bili obuhvaćeni ranijim iskazom ali su značajni za predmet 57