KORALJNA VRATA Pavao Pavlii O Pavliiu Pavao Pavlii

KORALJNA VRATA Pavao Pavličić

O Pavličiću Ø Ø Ø Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 16. kolovoza 1946. Pavao je hrvatski akademik, književnik, prevoditelj, filolog i scenarist. Završava osnovnu i srednju školu i Vukovaru nakon čega odlazi na zagrebački Filozofski fakultet gdje diplomira komparativnu književnost i talijanski jezik. Piše zbirke pripovjetki i romane, najviše kriminalističke. Dobio je mnoge nagrade za svoj rad kao što su nagrada “Mato Lovrak”, nagrada “Ksaver Šandor Gjalski” i “NIN”-ovu nagradu.

Neka od autorova djela

“Koraljna vrata” Ø Djelo je prvi put objavljeno 1990. Ø Mjesto radnje: otok Lastovo, uvala Ubli Ø Vrijeme radnje: pred kraj 20. – og stoljeća Ø Tema : iza priče o dva izgubljena Gundulićeva pjevanja kriju se razmišljanja o vrijednosti književnih djela, granici savršenstva (da li je ono dobro ili nije dobro za društvo), o granici zdravlja i bolesti, dobra i zla. Ø Vrsta djela: kriminalistički roman

Kratki sadržaj Krsto Brodnjak, filolog iz Zagreba, dolazi na Lastovo na poziv lokalnog svećenika, don Špire, koji je pronašao "bavul„ (škrinju) sa starim spisima. Brodnjak svoj dolazak na Lastovo doživljava i kao bijeg od stvarnosti, sumorne svakodnevnice - bolesna supruga, braka koji to više i nije. . . Po silasku s broda pronalazi dječaka Irfana iz Banja Luke te se odlučuje skrbiti o njemu.

Bavul je donio zaboravljene, u našoj književnosti izgubljene spise, u plavim fasciklima uvezanim vrpcom. Na dnu bavula s mirisom lipe ležao je original rukopis Osmana. Rukopis je bio cjelovit, nisu nedostajala pjevanja kako se to u književnosti mislilo. Dok je pregledavao spis u susjednoj se sobi počela gušiti Tera, župnikova domaćica. Krsto je na brzinu spasi i primijeti da je po njoj sve puno žutog lipovog praha kojim su bili prekriveni spisi u bavulu. Irfan dovede mjesnu doktoricu Zoru. Teri su takvi napadaji bili česti. No, nakon ovog napadaja Tera je ozdravila, naglo i potpuno. Prah raspadnutih stranica Osmana koji je ostajao na rukama, bio je ljekovit. A nakon što se slučajno našao u Tere, ona je poput virusa nosila zdravlje i uskoro je čitavo Lastovo zahvatila epidemija zdravlja. Krsto i Zora nisu iz početka vjerovali čudo. Krsto je pokušao kod stare Filice likarke, koja je u svojoj konobi čuvala taj baul, pronaći odgovor, no to je bilo uzaludno. Filica nije o ljekovitom Osmanu znala ništa. Jedina bolesna osoba u selu bio je Pelegrin, pomorac, s virusom AIDS-a. Mještani su organizirali hajku na Pelegrina, no on im je uspio pobjeći. Oni nisu željeli više ni jednu bolesnu osobu u blizini. No, bolesna su bila djeca, njih virus zdravlja nije napadao. Nakon što je don Špiro imao napadaj čira te je poslan helikopterom u Split, na Lastovo se vraća zdrav. Pred brod kojim se trebao vratiti don Špiro, išli su Krsto i Irfan. Prišao im je i Onte, bibliotekar u Zagrebu koji je nedavno došao kući na Lastovo potpuno psihički rastrojen. Onte otkriva da mu je poznat Krstin dolazak na Lastovo i da nije prvi, koji dolazi na otok zbog tih spisa. On se pojavljuje kao simbol nečiste savjesti. To su sve bila važna otkrića i sve ih je pojeo mrak. Bio je to prvi nagovještaj negativnog događanja.

Krsto i Zora postali su ljubavnici, dva urbana bića izgubljena u maloj otočkoj sredini. Zora nije vjerovala u čuda. Nije mogla objasniti promjene, ali u ljekovitog Osmana nije vjerovala. Nedugo zatim razbolio se Irfan. I Krsto i Zora su ga bezuspješno pokušavali izliječiti. Onte je ponovo isplivao u stvarnost. Zna da se radi o Gundulićevu Osmanu, ali tvrdi da ga cjelovitog nitko nikad neće pronaći. Da je čitav, ep bi bio savršen. A na ovom svijetu ne smije ništa biti savršeno, pogotovo ne ljudsko djelo. Približio bi se Bogu, ne bi mu bilo mjesta na ovom svijetu, a onda, možda ne bi više bilo ni svijeta. Don Kuzma je bio stari svećenik, jedan iz bratovštine koji je znao sve o bavulu. On je rekao Onti da je sva istina oko njega, samo treba znati gledati. A onda je Onte otišao u Zagreb. Krsto nije znao hoće li on širiti virus AIDS-a ili zdravlja. Bez tradicije nema ničega, ne zato što se mora poštovati ono što je bilo, nego zato što iz nje proizlazi ono što je sad. Hrvatska književnost je prihvatila Osmana s rupom. Sve to kod Krste izaziva mnoga pitanja i nedoumice. Kuzma ga je upozorio da postoji razlog zašto ti spisi nisu i prije objavljeni - odgovor leži u crkvi. Treba znati samo dobro gledati. Krsto odlazi u crkvu i pronalazi odgovor. Na slici spaljivanja svetog Lovre, u plamenu iza njega na slici su bila koraljna vrata i kroz njih su provirivale nečiste sile. Virus AIDS-a, a možda preko Osmana i virus zdravlja djeluje preko krvi. On kroz vrata krvi ulazi u tijelo, kroz koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni koji uzvisuju zdravlje i progone invalide na osamljena mjesta. Na slici se jasno vidjelo da podno svetog Lovre gore papiri sa stihovima: Proz nesreće sreća iznosi, iz krvi se kruna crpe, a oni kijeh se boje mnozi strah od mnozijeh i oni trpe.

Krsto razmišlja da li svatko pronađe Osmana završi kao sveti Lovro i čeka li ta sudbina i njega? Krsto je u općinsku gustirnu ulio epruvetu s Pelegrinovom krvlju. Kad ga već protjeruju s otoka, nek se i zaraze, bar malo jer su previše zdravi. Irfanovo zdravlje je bilo sve teže i Zora je odlučila pomoći mu s prahom. Krsto nije htio. Filica je te noći travama izvukla Irfanov život. Krsto ju je zamolio ne bi li uzela natrag svoj bavul. Filica je to držala najnormalnijim i odmah rekla da će u konobi na njemu rasprostrijeti trave. Krsto je osjetio potrebu za bijegom s Lastova. Krsto baca u plamen original cjelovitog Osmana. Oproštaj s Zorom, ženom koju voli i koju će uvijek voljeti. Prah, pepeo Osmana, sakupio je u džep (bio je to pijesak) i prosuo ga u more, u vjetar s hidroglisera. A dolje na dnu nalaze se polja koralja, purpurna i tiha. Neka pepeo potone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz koraljna vrata. Krsto Brodnjak vraća se u Zagreb bez pronađenih pjevanja Osmana, u epu ostaju dvije rupe i dalje, kao što se i on vraća s dvije praznine u srcu: jedna je Irfan i na trenutak doživljen osjećaj očinstva, a druga je Zora, pronađena i zabranjena ljubav.

Karakterizacija likova Krsto Brodnjak: Poluslijepi zagrebački filolog (slijep na jedno oko), proučavatelj starije hrvatske književnosti i istraživač Gundulićeva Osmana. Dolazi na Lastovo na poziv starog prijatelja, nadajući se da će mu se ostvariti životni san, ono što je oduvijek želio i sanjao. Nadao se da će baš on pronaći cijelog Osmana. Dok je čučao pred njim i dok su mu se koljena tresla – manje od napora, a više od uzbuđenja – učinilo mu se da ga je već negdje vidio, možda u zbilji, kada je putovao tragajući za starim rukopisima, a možda, vjerojatnije, u snovima, kad je te rukopise u izobilju nalazio i budio se od ushićenog lupanja srca

t Zora: - mlada, lijepa doktorica - pomagala je Krsti, zaljubila se u njega - plemenita, osjeća odgovornost u poslu - ne vjeruje u učinkovitost praha …a za njim mlada i lijepa žena u bijelom ogrtaču. opažajući kako liječnica ima dug i lijep vrat, tamne i mršave prste, a grudi joj se sasvim lijepo naziru ispod ogrtača i pulovera…” Plemenita, osjeća veliku odgovornost u svom poslu. U situaciji kada nikakvi lijekovi ne pomažu bolesnom Irfanu, Zora traži od Krste da ga pokušaju izliječiti Osmanovim prahom. Na Krstino zaprepaštenje zbog tog prijedloga ona mu odgovara: A što ako je to jedina šansa? - upitala gaje i dalje se ne osvrćući i ne dižući glavu. – Škoditi mu ne može. Zar ćeš ga pustiti da umre? Zar ćeš preuzeti tu odgovornost, to mi reci? Da si ga mogao spasiti, a nisi htio?

Onte Otočka “luda”, čovjek koji je radio u Zagrebu, kao knjižničar, i koji je iznedana napustio posao, svoju obitelj i otišao na otok, bez ikakva objašnjenja. Krsto ga smatra mentalnim bolesnikom, no upravo taj Onte razmišlja na način koji je Krstu poticao na daljnja razmišljanja na vrijednosti savršenih djela. Kroz lik Ontea pisac nas navodi na razmišljanje o tome kako je granica između ludosti i genijalnosti vrlo tanka i krivudava, a također i da se upravo te dvije pojave često isprepliću. Upravo Onte govori kako cjeloviti Osman ne smije postojati i da su sva istraživanja do sada uvijek završavala neuspjehom. Tom djelu do savršenstva fale još samo ta dva pjevanja. Da njih ima, Osman ne bi bio Mona Lisa, ne bi bio Sikstinska kapela, ne bi bio Božanstvena komedija ni Hamlet, on bi bio nešto mnogo više od toga, on bi bio nešto čovjeku uopće nije dano da stvori, bio bi savršen! “Savršen! A znate li što to znači? Znači da bi se time približio Bogu, da bi taj spjev bio nešto čemu nema mjesta na ovome svijetu i da bi…” “- Čak i ovakav, taj spjev je blizu savršenstvu. To se vidi po tome što je u njemu sve. U njemu je sadržana i prošlost, i budućnost, i naš život. Zbilja ne radi ništa drugo nego samo ponavlja ono što je već u Osmanu genijalno opisano. ”

Don Špiro Svećenik na otoku Lastovu koji je pozvao Krstu na otok zbog starih rukopisa. Pomoću Osmanovog praha izliječen mu je čir, no nije mogao vratiti prste na nozi koje je izgubio. Kroz njegove riječi pisac govori o granici između bolesti i zdravlja i razlici među njima, kao i granici između dobra i zla. Pa znate li vi što to znači da se odjednom ukine bolest, patnja, nevolja, očaj, zlo? Što bilo? To više ne bi bio ovaj svijet, to ne bi bio više svijet što ga je Bog stvorio.

Pavao Pavličić kroz priču o dva izgubljena pjevanja iz Gundulićevog Osmana upravo razmišlja o vrijednosti književnih djela, granici savršenstva (je li ona dobra ili nije za društvo), o granici zdravlja i bolesti, dobra i zla. Kroz pitanje o savršenosti Osmana kao književnog djela i njegovog negativnog utjecaja na razvoj književnosti, Pavlicic izražava svoje mišljenje kako je općenito loše za društvo postojanje savršenstva, jer savršenstvo samo može ograničavati slobodu. Ono postaje diktatura pa samim tim i jedini kriterij i mjerilo vrijednosti. Kroz priču o ljekovitom ''Osmanu'', Pavličić nas uvodi u razmišljanja o granici između bolesti i zdravlja, a iz toga se postavlja pitanje granica između dobra i zla. Osmanov prah je poremetio prirodni red stvari. Budući da se on širio kao virus, jer su od njega ozdravljivali ne samo oni koji su došli s njim u doticaj, već i oni koji su bili u njegovoj blizini. Otočani su se zarazili zdravljem, pa su tako stari i teško bolesni ljudi ozdravljivali, a djeca su se razboljela. Ovo je dovelo do diktature zdravlja na otoku, pa su zaraženi zdravljem počeli tjerati one koji su se oduprli zarazi. Upravo u tom poremećenom redoslijedu postavlja se pitanje gdje je granica između dobra i zla. Pavičić piše jednostavnim stilom, ali mu rečenice izgledaju i zvuče kao kristalno čista voda, bez obzira na metafore koje u sebi nose. Sitnim motivima i ispreplitanim događajima, pisac nas cijelo vrijeme drži u napetosti i iščekivanju konačnog rješenja. Iako postoje vješto isprepletene filozofske rasprave o dobru, zlu, moralu i nemoralu djelo zadržava karakteristiku pravog kriminalističkog romana. Roman se čita s lakoćom i iako na prvi pogled izgleda jednostavan potiče nas na razmišljanja o najozbiljnijim životnim pitanjima. O romanu

Galerija Sveti Lovro Sveti Kuzma

Pročitajte djelo. Vrijedno je vašeg vremena. Preporuka

Izvori: Papavo Pavičić, Koraljna vrata internet Izradio: Lino Vučica 2. e (2015. /16. )