KOMANDNA ODGOVORNOST pripremio Vladimir Simovi tuilac Tuilatva Bi
KOMANDNA ODGOVORNOST (pripremio: Vladimir Simović, tužilac Tužilaštva Bi. H) n n n Primjena doktrine odgovornosti nadređenog ima za cilj da ojača i osigura poštivanje međunarodnog humanitarnog prava. Provođenje međunarodnog humanitarnog prava zavisi od onih koji su na zapovjednim pozicijama i stoga je neophodno smatrati komandante krivično odgovornim ako ne osiguraju poštivanje zakona. Svrha ove doktrine je da se nadređeni mogu smatrati odgovornim zato što nisu spriječili krivično djelo i nezakonito postupanje svojih podređenih ili kaznili to nezakonito postupanje. Princip odgovornosti vojnih komandanata i drugih nadređenih (uključujući predstavnike civilnih vlasti) za djela svojih podređenih definisan je u međunarodnom ugovornom i običajnom pravu.
n Doktrina komandne odgovornosti ima korijene još u IV Haškoj konvenciji o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. godine. U teoriji se o ovom pitanju vrlo često navodi kako se komandna odgovornost prvi put javlja u slučaju japanskog generala Jamašite, nakon drugog svjetskog rata. Međutim, i prije toga, u brojnim instrumentima, posebno u nekim vojnim zakonima i priručnicima još iz XV vijeka, pominjana je doktrina komandne odgovornosti (vojna uredba Karla VII iz Orleansa iz 1439. , Engleski ratni zakon, Priručnik švedskog kralja Gustava, Mađarski vojni priručnik, Liberov Zakon). Još je 1474. održano suđenje vojvodi od Burgundije nakon čega je donijeta presuda kojom je oglašen krivim, a koja je sadržala i komandnu odgovornost. Prvi put je primenjena nakon I svetskog rata od strane Vrhovnog suda Nemačke na suđenju njemačkom kapetanu Emilu Mileru u Lajpcigu, koji je po završetku Prvog svjetskog rata bio optužen i osuđen pred Vrhovnim sudom Njemačke 1920. godine.
n Određeni principi koji su se pojavili na “Lajpciškim suđenjima“ bili su važni i relevantni i u kontekstu savremenog međunarodnog prava. Između ostalog, doktrina komandne odgovornosti je bila očigledna. Dva slučaja, slučaj dvorca Lendoveri (Liandovery castle case) i slučaj dvorca Dover (Dover Castle case), bili su veoma značajni sa aspekta komandne odgovornosti. U oba slučaja radilo se o komandantima njemačke podmornice, čija je posada bila podređena njemačkoj vojnoj komandi koja joj je naredila da ubija neprijateljsku posadu sa brodova koje je torpedovala njemačka podmornica. Neki članovi posade, koji su postupili po tim naređenjima, pucali su na neprijateljske brodolomnike. Nereagovanje komandanta podmornice u slučaju Dover, kada nije spriječio ili kaznio svoje podređene za ubijanje neprijateljskih brodolomnika, dovelo je do utvrđivanja njegove odgovornosti.
n n U drugom slučaju Miler (Muller case), koji je takođe procesuiran pred Vrhovnim sudom u Lajpcigu, sud je zaključio da komandant logora koji je preduzeo dovoljne mere da spriječi zlostavljanja i druge zločine nad ratnim zarobljenicima, kao i koji se trudio da nabavi dovoljno hrane za zarobljenike, ne bi trebalo da bude odgovoran za druge nedaće koje su mogle zadesiti zarobljenike. Sud je išao logikom da sve dok je komandant preduzimao odgovarajuće mjere i prijavljivao dešavanja svojim nadređenima, krivično odgovorni, u tom slučaju, bili su njegovi nadređeni, i to ne samo po osnovu komandne odgovornosti, već i kao neposredni izvršioci. U predmetu Jamašita (Tomoyuki Yamashita case) radilo se o generalu japanske vojske (Tomojuki Jamašita) koji je od vlasti SAD uhapšen, te je bio optužen pred Vojnom komisijom SAD–a.
n Optužen je za kršenja zakona ratovanja, a na teret mu je stavljeno kršenje dužnosti da, kao vojni komandant koji je komandovao japanskom vojskom na Filipinima, kontroliše svoje snage i da im je omogućio da vrše zločine, što je dovelo do ubistva više od 25. 000 nenaoružanih muškaraca, žena i djece koji nisu bili borci. Vojna komisija je u svojoj odluci istakla da kada osvetničke akcije predstavljaju raširene zločine i kada nema efektivnog pokušaja komandanta da otkrije i kontroliše te kriminalne akte, takav komandant se može smatrati i krivično odgovornim. General Jamašita bio je osuđen na smrtnu kaznu, koja je izvršena 1946. godine njegovim vješanjem. Slučaj generala Jamašite jedan je od najznačajnijih slučajeva koji je doprinio razvoju doktrine komandne odgovornosti.
n Pravni nalazi do kojih se došlo u ovom slučaju važni su iz dva razloga. Prije svega, zato što su korišćeni u drugim suđenjima za zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata. Ovi pravni nalazi su korišćeni od strane Međunarodne pravne komisije Ujedinjenih nacija prilikom izrade nacrta Zakonika o zločinima protiv mira i bezbjednosti čovječanstva Takođe su bili dragocjeni kao precedentni prilikom izrade Statuta Međunarodnog krivičnog suda pedesetih, šestdesetih i sedamdesetih godina, a korišćeni su i pred nacionalnim sudovima tokom perioda “hladnog rata“. Slučaj Jamašite postaće kasnije predmetom neslaganja u stručnoj javnosti oko odgovornosti generala Jamašite, jer je, kako se ističe, bio “proglašen odgovornim iako nije imao efektivnu kontrolu nad trupama kojima je bio pretpostavljeni, zbog čega nije ni mogao da spriječi krivična djela koja su pojedini pripadnici tih grupa vršili“.
n Pitanjem komandne odgovornosti bavio se i Tribunal u Tokiju u slučaju japanske invazije na Kinu iz 1931. godine, kada su japanske snage pod vođstvom generala Macuija ušle u kineski grad Nanking, gdje su masakrirale lokalno stanovništvo. Izvještaji procenjuju da je tada oko pola miliona ljudi ubijeno, i to pod jako surovim i gnusnim okolnostima. Kada su japanske snage ušle u Nanking, Macui nije ništa preduzeo da bi spriječio zločine. General Macui je na suđenju, u cilju svoje odbrane, sudu predao neke naredbe koje je on lično izdao svojim trupama kako bi prekinule sa ubistvima. Tribunal je procijenio da su te naredbe bile slabe i neuvjerljive. Takođe je ustanovljeno da on nije procesuirao nikoga od počinilaca, niti preduzeo bilo koju drugu akciju. Usljed ovih činjenica, postojanje ovakvih naredbi nije imalo nikakvu važnost i optuženi je osuđen zbog toga što nije spriječio, niti kaznio počinioce ovih zločina.
n U drugim slučajevima pred Tribunalom u Tokiju u ulozi okrivljenih nalazili su se ne samo vojni komandanti, već i predstavnici civilne vlasti, što je po prvi put prouzrokovalo proširenje primjene doktrine komandne odgovornosti i na ova lica. Jedan od njih bio je i slučaj ministra inostranih poslova Hirote. On je bio na ovoj funkciji u vreme japanske vojne kampanje tokom Drugog svjetskog rata. Utvrđeno je da je Hirota, dok je bio na ovom položaju, bio odgovoran za logore za ratne zarobljenike, posebno na teritorijama koje su bile pod okupacijom japanskih snaga. Ministar Hirota je lično postavljao ili odobravao postavljanje komandanata logora koji su dozvoljavali svojim vojnicima da čine zločine nad zarobljenicima. U ovom slučaju Tribunal je zauzeo stav da ministar inostranih poslova koji se nalazi na teritoriji svoje zemlje , može biti odgovoran za zločine koji su počinjeni od strane podređenih snaga u drugim dijelovima svijeta.
n I u slučaju Vrhovne komande iz 1948. godine (High Command case), kao i u slučaju Taoci (Hostages case) pojavio se problem komandne odgovornosti. Slučaj Vrhovne komande odnosio se na generale Trećeg rajha koji su bili odgovorni za nemačku vojnu kampanju u Sovjetskom Savezu. Dok su neki bili oslobođeni optužbi, uprkos tome što su uglavnom bili optuženi da su neposredno učestvovali u izvršenju zločina putem izdavanja naredbi za počinjenje ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti, postojale su i optužbe po osnovu komandne odgovornosti. Ovi generali su u osnovi bili optuženi zato što je Hitler izdavao niz nezakonitih naređenja tokom rata, do te mjere da su zarobljeni sovjetski komesari morali biti pogubljeni na licu mesta (naređenje o komesarima); da su uhvaćeni komandosi morali biti likvidirani (naredba o komandosima), a takođe su morali biti ubijani i civili koji su pružali otpor. Ovakva naređenja su nezakonita prema međunarodnom humanitarnom pravu zbog toga što je ubijanje civila bez izuzetaka zabranjeno, a isto se odnosi i na zarobljene borce.
n Ono što je takođe veoma značajno kad su u pitanju suđenja za zločine počinjena tokom Drugog svjetskog rata jeste i širenje doktrine komandne odgovornosti i na lica koja nisu u aktivnoj vojnoj službi. Najznačajniji primjer je slučaj preduzeća “Rehling“ (Roechling Enterprise case). Ovaj slučaj se odnosio na njemačke industrijalce kojima je tokom Drugog svjetskog rata dodijeljen jedan broj civila koji su služili kao robovska radna snaga. To su najčešće bili Jevreji, koji su poslati u Njemačku sa okupiranih teritorija i natjerani da rade u robovskim uslovima u fabrikama koje su bile u posjedu njemačkih industrijalaca. U slučaju Rehling preduzeća utvrđeno je da su vlasnici ove firme krivično odgovorni po osnovu komandne odgovornosti, zbog nesprečavanja robovskog rada, kao i zbog toga što nisu učinili najviše što su mogli u cilju unapređenja uslova rada u fabrici. Pod sličnim okolnostima, ista odluka je bila donijeta i u slučaju Krup (Krupp case).
n n Najznačajnija obavezujuća formulacija doktrine komandne odgovornosti nalazi se u čl. 86 i 87 Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba iz 1977. godine. Njihova formulacija predstavlja, u stvari, kodifikaciju međunarodnog običajnog prava kada je u pitanju komadna odgovornost. U članu 86 stav 2 stoji: “Činjenica da je povredu Konvencija ili ovog protokola izvršio neki potčinjeni, ne oslobađa njegove starješine krivične ili disciplinske odgovornosti, već prema slučaju, ukoliko su oni znali imali informacije koje su im omogućile da zaključe pod okolnostima koje su vladale u to vrijeme, da je on izvršio ili da će izvršiti i takvu povredu i ako nisu preduzeli sve moguće mjere u granicama svoje moći da spriječe ili suzbiju povredu“.
n Komandanti su odgovorni za nepreduzimanje mjera (nečinjenje) u pogledu sprečavanja ili kažnjavanja. Ovaj princip je postavljen alternativno, a ne kumulativno. Član 87 stav 1 Dopunskog protokola I opisuje odnos između komandanata i njegovih podređenih. Ovo se odnosi na pripadnike oružanih snaga i drugih lica pod njihovom kontrolom. S tim u vezi ističu se dvije vrste subordinacije: prva, de iure, uređena zakonom, kakva se u najvećem broju slučajeva može naći u zvaničnoj hijerarhiji svake vojske ili političkog vođstva , po kojoj je neophodno utvrditi zvaničnu strukturu vojske, te lanac komandovanja, da bi se neko lice smatralo odgovornim- princip komande, i druga, de facto kontrola, koja iako se ne nalazi u okviru zakona, jeste bazirana na mogućnosti nekog lica da vrši vlast i nametne svoju volju drugima – princip kontrole.
n Prema članu 87 stav 3 Dopunskog protokola I, “visoke strane ugovornice i strane u sukobu treba da nalože svakom komandantu kome je poznato da će njegovi potčinjeni ili druga lica pod njegovom kontrolom izvršiti povredu Konvencija ili ovog protokola da preduzme mjere koje su potrebne da se spriječi takva povreda, a ako je povreda Konvencija ili ovog protokola izvršena, da pokrenu disciplinski ili krivični postupak protiv izvršilaca. “U članu 7 stav 3 statuta ICTY određena je komandna odgovornost koja je definisana tako da ako su navedeni zločini bili učinjeni od strane potčinjenog, neće osloboditi njegovog pretpostavljenog krivične odgovornosti, ako je znao ili je mogao da zna da je taj potčinjeni imao veze sa izvršenjem takve radnje ili ju je izvršio, a pretpostavljeni je propustio neophodne i razumne mjere da spriječi izvršenje takve radnje ili ga zbog njih kazni.
n n Prema tome, po članu 7 stav 3 Statuta ICTY krivična odgovornost po osnovu komandne odgovornosti postoji kada je pretpostavljeni: (a) znao da potčinjeni ima veze sa izvršenjem navedenih zločine, (b) kada je mogao da zna da potčinjeni ima veze sa tim zločinima, a pretpostavljeni je i u jednom i u drugom slučaju propustio da preduzme neophodne razumne mjere da spriječi izvršenje takvih radnji i (c) propustio da zbog tih radnji kazni njihove izvršioce. Prema tome, mogući oblici vinosti po osnovu člana 7 stav 3 su umišljaj nehat, što znači da komandna odgovornost počiva na principima krivične odgovornosti po osnovu subjektivne odgovornosti, i to po osnovu umišljaja i nehata. Značaj citiranih odredbi je u tome što će one, u bitnom, biti osnova za odgovarajuće odredbe koje su o ovom institutu sadržane u Rimskom statutu ICC. Doktrina komandne odgovornosti propisana je na identičan način i članom 6. stav 3. Statuta MKSR-a.
n n Komandnu odgovornost se ne odnosi na one situacije u kojima je pretpostavljeni svojim potčinjenim naredio izvršenje krivičnih djela, jer je u toj situaciji jasno da se pretpostavljeni smatra izvršiocem takvih krivičnih djela. Dakle, pretpostavljeni tada odgovara kao izvršilac, jer je članom 25 stav 3 tačka (b) Rimskog statuta propisano da je lice krivično odgovorno i podliježe kazni za krivično djelo iz nadležnosti ICC ako naredi izvršenje krivičnog djela koje se dogodi ili pokuša. Prema članu 28 stav 1 tačka (a) Statuta, ”pored drugih osnova krivične odgovornosti prema ovom statutu za krivična djela iz nadležnosti Suda: (a) vojni zapovjednik ili lice koje stvarno djeluje kao vojni zapovjednik, krivično je odgovorno za krivična djela iz nadležnosti Suda koje su počinile snage pod njegovom stvarnom komandom i nadzorom, odnosno stvarnom vlašću zato što nisu propisno kontrolisali te snage“.
n n Ovakvom odredbom Statuta stvoren je prostor za krivično gonjenje i oglašavanje krivim ne samo onih lica koja u vojnoj strukturi formalno imaju status vojnih zapovjednika, već i svakog lica koje formalno-pravno nema takav status ako je ono, u konkretnom slučaju, stvarno komandovalo snagama čiji pripadnici su učinili neki od zločina iz nadležnosti ICC. Odgovornost ovih lica, kako vidimo, postoji zbog propuštanja propisnog kontrolisanja svojih snaga, što znači da je neophodno prethodno postojanje određene pravne dužnosti činjenja sadržane u odgovarajućim blanketnim propisima. Ova odgovornost će postojati: – ako su vojni zapovjednik ili lice koje stvarno djeluje u tom svojstvu znali ili su, usljed okolnosti u to vrijeme, trebali da znaju da njihove snage izvršavaju ili će izvršiti krivična djela.
n n n Ovakvom formulacijom data je mogućnost da se ova lica oglase krivim za neko od navedenih krivičnih djela i ako su postupala nehatnim oblikom vinosti, s obzirom na onaj dio formulacije u kojem se kaže da su “trebali znati da njihove snage izvršavaju ili će izvršiti krivična djela“. – ako vojni zapovjednik ili lice koje stvarno djeluje u tom svojstvu nisu preduzeli sve potrebne i razumne mjere u svojoj moći da spriječe ili suzbiju izvršenje nekog od navedenih krivičnih djela ili da predmetni slučaj, kada se već dogodio, predaju nadležnim organima radi istrage i gonjenja. Za razliku od ove odgovornosti, kod koje je primat, kako smo ukazali, dat na propuštanje komandanata da kontrolišu svoje snage, Statut u tački (b) člana 28 propisuje krivičnu odgovornost civilnih zapovjednika za krivična djela iz nadležnosti ICC koja su izvršili njima podređena lica, ako nisu propisno nadzirali ta njima podređena lica.
n Dakle, kao i u prethodnom slučaju, Statut stvara pravni osnov za krivičnu odgovornost pretpostavljenih (u koju kategoriju u ovom slučaju, kako se navodi, “. . . ulaze čelnici političkih stranaka, državni službenici i poslovni ljudi. . . “) po osnovu nečinjenja kao oblika izvršenja krivičnog djela, s tom razlikom što se ovdje ta odgovornost uspostavlja ne zbog nepreduzimanja dužnog nadzora nad snagama, već zbog nepreduzimanja nadzora nad pojedincima pod svojom stvarnom vlašću i nadzorom. Kod ovog oblika odgovornosti potrebno je naglasiti da civilni zapovjednik, osim po osnovu umišljaja, može odgovarati još samo za svjesni nehat, dok je za odgovornost vojnih komandanata dovoljan i nesvjesni nehat. Dok je krivica vojnih zapovjednika koncipirana šire pa ju je onda i lakše dokazati, , krivnja civilnih zapovjednika je sužena i teže ju je dokazati. Civilni zapovjednik
odgovara samo za radnje koje njegovi podređeni poduzmu u vezi s njihovom djelatnošću, za razliku od vojnih zapovjednika koji odgovaraju za sva djela svih lica nad kojima imaju faktičnu vlast. U ovom slučaju za odgovornost je takođe neophodno postojanje određene pravne dužnosti činjenja, što proizilazi iz obaveze ovih lica izražene riječima “zato što nisu propisno nadzirali podređene“. Do ove odgovornosti prema Statutu može doći: n – ako je nadređeno lice znalo ili svjesno zanemarilo obavještenja koja su jasno ukazivala da podređeni izvršavaju ili će izvršiti neko od krivičnih djela iz nadležnosti ICC; n – ako se ta krivična djela tiču radnji koje spadaju u djelokrug stvarne odgovornosti i nadzora nadređenog.
n n n Ovo je osnov kojeg, kao što smo vidjeli, nema kada je riječ o krivičnoj odgovornosti komandanata u slučaju njihovog propuštanja vršenja kontrole nad snagama pod svojom komandom; – ako nadređeno lice nije preduzelo sve potrebne i razumne mjere u svojoj moći da spriječi ili suzbije izvršenje tih djela ili da, kad su djela već učinjena, stvar preda nadležnim organima radi istrage i gonjenja. Institut komandne odgovornosti propisan je i u KZBi. H, u članu 180 stav 2. Prema toj odredbi, “činjenica da je neko od krivičnih djela iz čl. 171– 175 i čl. 177– 179 ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređeno lice krivične odgovornosti ukoliko je to nadređeno lice znalo ili je moglo znati da se njegov podređeni sprema učiniti takvo djelo ili da je već učinio takvo djelo, a nadređeno lice je propustilo da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi izvršenje krivičnog djela, odnosno da učinilac tog djela bude kažnjen. “
n n n Iako komandna odgovornost nije bila izričito regulisana u našem ranijem krivičnom zakonodavstu, to istovremeno ne znači da komandna odgovornost kao doktrina i kao vid individualne odgovornosti nije bila dio našeg tadašnjeg prava i krivičnog zakonodavstva. Odredba koja je u tom smislu posebno relevantna je odredba iz čl. 30. KZ SFRJ u kojoj je nečinjenje bilo definisano kao način izvršenja krivičnih djela: „Krivično djelo može biti izvršeno i nečinjenjem samo kada je učinilac propustio činjenje koje je bio dužan da izvrši“. Pored toga, posebno treba imati u vidu i odredbu iz čl. 21. Uputstva o primjeni pravila međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama SFRJ iz 1988. godine, u kojoj su implementirane odredbe iz Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola I i u kojoj je izričito utvrđena komandna odgovornost u tadašnjoj vojsci.
n n Član 21. naslovljen kao „Odgovornost za djela podređenih“ iz Pravilnika iz 1988. godine u vezi sa primjenom ratnog prava na oružane snage SFRJ (JNA) navodi sljedeće: „Komandant je lično odgovoran za kršenja ratnog prava ako je znao ili je mogao znati da se njemu podređene jedinice ili pojedinci pripremaju da prekrše zakon, i nije preduzeo mjere da spriječi kršenja ratnog prava. Oficir će se takođe smatrati lično odgovornim, ako je znao da su počinjena kršenja ratnog prava, a nije pokrenuo disciplinski ili krivični postupak protiv počinioca, a ako pokretanje postupka nije u njegovoj nadležnosti, nije prijavio kršenje svom nadređenom oficiru“. Predsjedništvo Bi. H je u avgustu 1992. godine izdalo naredbu o „Primjeni pravila međunarodnog ratnog prava u Oružanim snagama Bi. H“, po kojoj su vojni komadanti dužni preduzete sve mjere protiv lica koja krše pravila.
n Iz bivše SFRJ su postojali brojni propisi koji su regulisali obaveze nadređenih poput „Strategija oružane borbe“ (1983), Zakon o opštenarodnoj odbrani“ (1982), „Zakon o službi u oružanim snagama“ (1985), „Pravilo službe“ (1985), „Propisi o primjeni pravila međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama SFRJ“ (1988) i sl. , koji su obavezivali vojne komadante na poštovanje međ. ratnog i humanitarnog prava. Vojni komadanti smatraju se posljednjom linijom odbrane međunarodnog humanitarnog prava.
Elementi komandne odgovornosti n n n (1) Postojanje odnosa nadređeni-podređeni između nadređenog (optuženog) i počinioca krivičnog djela; (2) Da je optuženi znao ili imao razloga da zna da će se počiniti krivično djelo ili da je krivično djelo već počinjeno i (3) Da je optuženi propustio da preduzme neophodne i razumne mjere da spriječi krivično djelo ili kazni počinioce.
Odnos nadređeni-podređeni n n n Hijerarhijski odnos između nadređenog koji postoji na temelju de jure ili de facto nadređene pozicije, koji uključuje postojanje i direktnog i indirektnog odnosa subordinacije u okviru hijerarhije. MKSJ je usvojio sljedeće definicije de jure i de facto kontrole: De jure: formalna „ovlaštenja za rukovođenje i komandovanje podređenima; nadređeni koji imaju kontrolu nad podređenima“. De facto: „neformalna ovlaštenja za rukovođenje i komandovanje; međutim, da bi sud uzeo u obzir de facto ovlaštenja, počinilac osnovnog krivičnog djela mora biti u podređenom položaju u odnosu na osobu na višoj poziciji i pod njenom direktnom ili indirektnom kontrolom”.
n De jure ovlaštenja su ovlaštenja koja proizilaze iz zvaničnog imenovanja na rukovodeći položaj nad podređenim u okviru hijerarhijske strukture. De jure odnos nadređeni-podređeni, u smislu doktrine odgovornosti nadređenog, znači da je nadređeni imenovan, izabran ili na drugi način dodijeljen na poziciju sa ovlaštenjima, s ciljem zapovijedanja ili predvođenja drugih osoba, koje se time imaju smatrati njegovim podređenim. Pozivajudi se na drugostepenu presudu MKSJa u predmetu Čelebići, Pretresno vijeće u predmetu Rašević i dr. istaklo je da de jure ovlaštenja predstavljaju važan faktor u utvrđivanju odnosa nadređeni-podređeni između optuženog i izvršilaca, koji treba uzeti u razmatranje zajedno sa drugim dokazima da bi se utvrdilo da li lice koje ima ta ovlaštenja ima i neophodan stepen kontrole nad podređenim da spriječi i/ili kazni krivična djela.
n n n U predmetu Stupar i dr. Žalbeno vijeće je zaključilo da je optuženi bio oslobođen svojih dužnosti i da je druga osoba preuzela komandu u vrijeme kad su počinjena krivična djela. Žalbeno vijeće je zaključilo da postojanje formalnog akta na osnovu kojeg se neko postavlja na dužnost, ne mora nužno i da preslikava stvarno stanje, pogotovo nakon proteka određenog vremena. Primjenjujući princip in dubio pro reo, Žalbeno vijeće je zaključilo da optuženi nije bio de jure komandant II Odreda Specijalne policije Šekovići u vrijeme neposredno prije i za period koji je obuhvaćen optužnicom. Žalbeno vijeće je navelo sljedeće dokaze u prilog tome: Određeni broj dokumenata ne sadrži potpis optuženog, dok drugi dokumenti sadrže potpise čija je autentičnost upitna. Dva izvještaja sadrže potpis optuženog, ali se odnose na period koji je prethodio tom datumu, i u kojem je optuženi zaista bio komandant Odreda
n Pretresno vijeće Suda Bi. H je u predmetu Rašević i dr. citiralo Pretresno vijede MKSJ-a u predmetu Čelebići: Samo nepostojanje formalnih zakonskih ovlaštenja da se kontrolišu radnje podređenih ne bi, stoga, trebalo smatrati nečim što onemogućava nametanje krivične odgovornosti. Vijeće je također naglasilo pozivanje Pretresnog vijeća u predmetu Čelebići na zaključak Međunarodnog suda pravde: Prilikom utvrđivanja pitanja odgovornosti nužno je pažnju obratiti na efektivno vršenje ovlaštenja ili kontrole, a ne na formalne titule. Žalbeno vijeće je zaključilo da je doktrina komandne odgovornosti u konačnici zasnovana na moći nadređenog da kontroliše postupke svojih podređenih. Nadređenom se nameće dužnost da tu svoju moć koristi kako bi spriječio i kaznio svako krivično djelo koje čine njegovi podređeni, a ako
to ne učini na revan način, sankcioniše se nametanjem pojedinačne krivične odgovornosti. n IDENTIFIKACIJA PODREĐENIH Mora se utvrditi postojanje podređenih koji su krivi za počinjenje krivičnog djela koje treba identifikovati uz određen stepen preciznosti. Međutim, nije nužno da nadređeni zna tačan identitet svojih podređenih koji su počinili krivična djela. Ako tužilaštvo ne može identifikovati po imenu one koji su direktno učestvovali u tim događajima, dovoljno je da ih identifikuje barem prema njihovoj „kategoriji“ (ili njihovom službenom položaju) u grupi. U svim slučajevima, kao dokaz odgovornosti nadređenog, potrebni su uvjerljivi dokazi stvarnog vršenja komandovanja ili kontrole nad grupom podređenih koji se mogu identifikovati.
EFEKTIVNA KONTROLA n n Tužilaštvo mora utvrditi efektivnu kontrolu nadređenog nad osobama koje su počinile krivično djelo. Efektivna kontrola je fizička (materijalna) mogućnost, odnosno stvarna sposobnost da spriječi krivično djelo ili kazni počinioce (Čelebići, drugostepena presuda, ¶ 197, 256). Ako nadređeni ima efektivnu kontrolu ali ne koristi tu mogućnost kontrole, smatraće se odgovornim za djela njegovih podređenih. Nadređeni koji ima samo privremenu ili ad hoc kontrolu nosi teret odgovornosti nadređenog kada ta kontrola postoji uporedo sa actus reus osnovnog krivičnog djela. Ako dva ili više nadređenih imaju efektivnu kontrolu, oba se mogu smatrati krivično odgovornim za isto krivično djelo.
Moguće je da čak i „zvanični“ komandanti i nadređeni nemaju stvarnu efektivnu kontrolu nad svojim podređenim. Nadređeni kome je data de jure vlast, a koji nema stvarnu kontrolu nad svojim podređenima nije odgovoran prema doktrini komandne odgovornosti, dok de facto nadređeni koji nije zvanično postavljen ali u stvarnosti ima efektivnu kontrolu nad počiniocima krivičnog djela, može nositi takvu odgovornost. Postojanje de jure ovlasti samo kao pravne ovlasti izdavanja naređenja nije dovoljno za utvrđenje odgovornosti nadređenog ako se to ne manifestuje kroz efektivnu kontrolu. Međutim, sud može pretpostaviti da prisustvo takvih de iure ovlasti prima facie rezultira efektivnom kontrolom ako se ne dokaže suprotno. Žalbeno vijeće u predmetu Mandić je istaklo da mora postojati dokaz da je optuženi stvarno i efektivno mogao izvršiti tu ovlast i sprovesti je u datim okolnostima koje se odnose na određeni predmet.
UDALJENOST KONTROLE n n n Optuženi može biti krivično odgovoran kao nadređeni kada je veza sa počiniocima krivičnog djela udaljena. Na primjer: Da li se efektivna kontrola proteže od nadređenih do podređenih krivih za zločine preko drugih podređenih koji su međukarike u lancu komandovanja nebitno je u materijalno pravnom smislu; ono što je bitno jeste da nadređeni ima stvarnu mogudnost da spriječi ili kazni krivično odgovornog podređenog. Posebno pitanje da li je zbog blizine ili udaljenosti kontrole nadređeni zaista imao efektivnu kontrolu jeste pitanje dokazivanja, a ne materijalnog prava.
n n n n KRITERIJI ZA UTVRĐIVANJE EFEKTIVNE KONTROLE titulu koju je optuženi koristio, bilo da je imenovan formalno ili ne, opis radnog mjesta za datu titulu. formalnost procedure postavljanja nadređenog; moć nadređenog da izda naređenja i preduzima disciplinske mjere; dokaz da su članovi grupe ili jedinice koja je učestvovala u krivičnim djelima prijavili ta djela optuženom; kontrola nad finansijama i platama počinilaca; činjenica da su podređeni disciplinovaniji u prisustvu nadređenog nego kada je odsutan; mogućnost proslijeđivanja izvještaja nadležnim organima radi preduzimanja odgovarajućih mjera; ovlast potpisivanja naređenja, a da potpis na dokumentu nije samo formalan ili stavljen samo u cilju provođenja odluke drugih ljudi, nego da je ta moć potkrijepljena
sadržajem dokumenta ili da se očigledno postupa u skladu s istim; n istaknut položaj optuženog koji se očituje kroz njegove javne nastupe i izjave ili učestvovanje u međunarodnim pregovorima na visokom nivou n dokaz da optuženi nije samo u mogućnosti da izda naređenja, nego da se njegova naređenja u stvari izvršavaju; ako se njegova naređenja ne izvršavaju, to može potkopati zaključak o efektivnoj kontroli. n U predmetu Rasim Delić (prvostepena presuda, 15. 09. 2008. ¶¶ 364 – 8), Pretresno vijeće MKSJ-a utvrdilo je da je Delić, kao komandant u Armiji Bi. H (ABi. H) imao efektivnu kontrolu nad grupom stranih boraca (odredom „El Mudžahedin“ ili OEM) za određeno postupanje, na osnovu sljededih faktora: n da je OEM u načelu postupao u skladu s naređenjima ABi. H ;
n n n n n učešće OEM-a u borbenim dejstvima ABi. H i njegovo postupanje u skladu s borbenim zapovijestima ABi. H; da je OEM poštovao procedure postupanja sa zarobljenicima koje je primjenjivala ABi. H; pristup objektima OEM-a i zarobljenim pripadnicima neprijateljske strane; regrutovanje lokalnih stanovnika od strane OEM-a i popuna njegovog sastava vojnicima ABi. H; međusobna pomoć između ABi. H i OEM; da se OEM pridržavao procedure izvještavanja; odnos između jedinica OEM i vojnika ABi. H; odnos između OEM i vlasti izvan ABi. H; mogućnost provođenja istrage protiv pripadnika OEM-a i njihovog kažnjavanja;
n n imenovanja i unapređenja pripadnika OEM-a od strane ABi. H, kao i nagrade koje im je dodijelila ABi. H; i raspuštanje OEM-a. PRIMJERI EFEKTIVNE KONTROLE De facto komandant logora koji je imao ovlasti da disciplinski kazni ili otpusti stražare kao i da preduzme mjere u cilju osiguranja reda i mira (Čelebići, prvostepena presuda, ¶¶ 722 -767). De facto upravnik vojnog zatvora, koji je imao ovlasti da izdaje naređenja stražarima i pokreće disciplinske ili krivične postupke protiv stražara koji su počinili zlostavljanja, tako da ih prijavi komandantu vojne policije i predsjedniku vojnog suda. Stražari su postupali u skladu sa uputstvima optuženog i odgovarali su mu za svoje radnje. (Aleksovski, prvostepena presuda ¶¶ 90 -106. )
n n PRIMJERI NEPOSTOJANJA EFEKTIVNE KONTROLE U predmetu Hadžihasanović, Žalbeno vijeće je zaključilo da optuženi, kao starješina u Armiji Bosne i Hercegovine, nije imao efektivnu kontrolu nad odredom „El Mudžahedin“ koji je djelovao u istom području kao i bosanske snage od 13. avgusta do 1. novembra, 1993. godine, i poništilo je osuđujući dio presude u odnosu na krivična djela koja je ova jedinica počinila u tom periodu. Pretresno vijeće zasnovalo je svoju odluku na tri pokazatelja efektivne kontrole: ovlast da izda naređenja odredu „El Mudžahedin“ i da se ta naređenja izvršavaju, vođenje borbenih operacija koje uključuju odred „El Mudžahedin“, i odsustvo svake druge ovlasti nad odredom „El Mudžahedin“.
Žalbeno vijeće utvrdilo je da zaključci Pretresnog vijeda potvrđuju da su snage „El Mudžahedin“ učestvovale u nekoliko borbenih operacija tokom tog perioda, ali to nije dovoljno da bi se pokazala efektivna kontrola. Žalbeno vijede je u odnosu na gore navedene pokazatelje utvrdilo: n moć da se izdaju naređenja i kontroliše njihovo izvršavanje može poslužiti kao pokazatelj efektivne kontrole, ali dokazi na koje se oslanjalo Pretresno vijede nisu dovoljni da bi se utvrdilo postojanje efektivne kontrole. n Iako je odred „El Mudžahedin“ sarađivao i borio se zajedno sa odredom optuženog, „El Mudžahedin“ je održao značajan nivo nezavisnosti, što demantuje zaključak Pretresnog vijeda da je optuženi imao efektivnu kontrolu.
n n n „Efektivna kontrola ne može se utvrditi postupkom eliminacije. Iz okolnosti da niko drugi nije imao nadležnosti nad odredom „El Mudžahedin“ nikako ne proizilazi da je Hadžihasanović u ovom slučaju imao efektivnu kontrolu”. U predmetu Blagojević i Jokić, Žalbeno vijeće je potvrdilo zaključak Pretresnog vijeća da optuženi, kao komandant sa de jure kontrolom nad brigadom, nije imao efektivnu kontrolu nad svojim podređenim, jer su oni djelovali pod kontrolom organa bezbjednosti Glavnog štaba. U predmetu Mejakić i dr. Pretresno vijede je zaključilo da je optuženi Mejakić „imao efektivnu kontrolu nad radom i ponašenjem svih stražara u logoru „Omarska“ i drugih lica koja su radila u logoru, kao i nad većinom posjetilaca logora(. . . )“. Žalbeno vijeće je zaključilo da optuženi nije
mogao biti nadređeni niti imati efektivnu kontrolu ni nad kakvim drugim licima osim policijskim stražarima u logoru „Omarska”. Vijeće je zaključilo da on nije imao efektivnu kontrolu nad radnicima kuhinje i radnicima koji su radili na održavanju, članovima TO, isljednicima i vojnicima. U predmetu Stupar i dr. Žalbeno vijeće je smatralo da dokazi ne ukazuju da je optuženi imao efektivnu kontrolu nad članovima II Odreda. Žalbeno vijeće se oslonilo na iskaze svjedoka u odnosu na sljedeće: n da je druga osoba, a ne optuženi, komandovao Odredom; n da se optuženi žalio da on više nema kontrolu nad Odredom i da, stoga, optuženi nije išao na teren s Odredom; n da je optuženi razriješen komandnih dužnosti jer nije imao potrebnu stručnu spremu; n da je druga osoba preuzela komandu prije odlaska na vojni zadatak u području Srednjeg, sredinom juna;
n n n da optuženi nije bio s Odredom tokom relevantnog perioda; da optuženi nije ni na koji način učestvovao u aktivnostima Odreda tokom boravka jedinice na području Srednjeg, iako je 13. jula primijećen na putnoj komunikaciji Bratunac– Konjevid polje; da je optuženi bio u civilnoj odjeći tokom relevantnog perioda; da je naređenje da se ubiju svi vojno sposobni i prevezu preostali civili primljeno od osobe koja je imala komandu, a ne od optuženog; i da je optuženi obavljao dužnost komandanta veoma kratko, od 15. do 18. jula, dok se komandant nije oporavio od povreda ruke.
Elemenat saznanja („znao ili mogao znati”) n n Utvrđuje se na osnovu direktnih dokaza ili indicija, da je nadređeni imao u svom posjedu informacije koje su bile takve prirode da je u najmanju ruku mogao biti upozoren na rizik izvršenja takvih krivičnih djela jer su ukazivale na potrebu dodatne istrage kako bi se utvrdilo da li su njegovi podređeni počinili takve zločine ili su se spremali da ih počine (Čelebidi, drugostepena presuda, ¶¶ 223, 241. ) „Mogao znati“ - Dokaz da je nadređeni imao „neke opšte informacije u svom posjedu, koje bi ga upozorile na neka nezakonita djela njegovih podređenih“. Te informacije ne moraju sadržavati konkretne detalje o nezakonitim djelima koja čine ili se spremaju da počine njegovi podređeni.
n Nije nužno da je nadređeni doista bio upoznat s informacijama u svom posjedu, niti da bi te informacije nužno dovele do zaključka o postojanju krivičnih djela. Dovoljno je da su informacije bile dostupne nadređenom i da su upućivale na potrebu dodatne istrage kako bi se utvrdilo da li njegovi podređeni čine ili se spremaju da počine krivična djela(Orić, prvostepena presuda, ¶ 322). Može se pretpostaviti da znanje postoji ako je nadređeni imao mogućnost da dođe do relevantnih informacija o krivičnom djelu a namjerno to nije učinio (npr. svjesno nije obraćao pažnju na krivično djelo). Mada te informacije mogu biti uopštene prirode (bilo da su pismene ili usmene), one moraju biti dovoljno konkretne da iziskuju daljnje razjašnjenje. To ne znači nužno da se nadređeni može smatrati odgovornim zato što je propustio da lično dođe do tih informacija.
n n Međutim, čim je nadređeni upozoren na rizik od nezakonitih djela njegovih podređenih, od njega se očekuje da se raspita za dodatne informacije, a ne da ne čini ništa ili da „svjesno zažmiri” (Orić, prvostepena presuda, ¶¶ 321 -3). Ne može se pretpostaviti da nadređeni nešto zna samo na osnovu njegove pozicije. FAKTORI UTVRĐIVANJA ZNANJA n n n Vijeća u MKSJ-u i MKSR-u oslonila su se na sljedeće kategorije dokaza prilikom utvrđivanja znanja nadređenog: broj, vrsta i razmjere protivpravnih radnji; period tokom kojeg su one izvršene;
n n n broj i vrsta angažovanih vojnika ili policajaca; logistika, ako je postojala; mjesto izvršenja djela, njihova rasprostranjenost; taktički tempo operacija; modus operandi sličnih protivpravnih radnji; oficiri i osoblje koji su bili angažovani i njihove osobine; mjesto na kojem se u to vrijeme nalazio komandant; usmeno svjedočenje podređenih, međunarodnih posmatrača, protivnika i stranih političara koji navode da su sa optuženim razgovarali o počinjenju krivičnog djela u zoni odgovornosti nadređenog; međunarodna i domaća štampa koja izvještava o počinjenju masovnog zločina; sistemi izvještavanja i nadzora vojnih komandanata; i
n slično ponašanje od ranije (nesprečavanje ili nekažnjavanje ranijih krivičnih djela) (Halilović, prvostepena presuda, ¶ 66; Hadžihasanović prvostepena presuda, ¶ 83; Orić prvostepena presuda, ¶ 319; Ntagerura, prvostepena presuda, ¶ 648; Nahimana, drugostepena presuda, ¶ 840). n n Što je bila veća fizička udaljenost nadređenog od mjesta zločina, to je veći broj dokaza koje će možda biti potrebno prikupiti kako bi se dokazalo njegovo stvarno znanje o njima. Opšte je pravilo da kolanje glasina ili opšti medijski izvještaji nisu dovoljni da bi se utvrdilo potrebno znanje.
n n n Propust preduzimanja neophodnih i razumnih mjera sprečavanja i kažnjavanja djela Neophodne mjere su odgovarajuće mjere koje nadređeni preduzima da bi ispunio svoje obaveze, koje pokazuju da je on zaista pokušao da spriječi ili kazni. Razumne mjere su one koje razumno spadaju u okvir stvarnih ovlasti nadređenog. Mjere koje su u moći nadređenog. On ima dužnost da koristi mjere koje su moguće u datim okolnostima, uključujući one koje su izvan njegovih formalnih ovlasti. Šta čini ove mjere pitanje je materijalnog prava a ne dokaza. Vrsta i obim mjera koje nadređeni treba preduzeti zapravo zavisi od stepena efektivne kontrole nad ponašanjem podređenih u vrijeme kada se od nadređenog očekuje da djeluje.
n n On mora preduzeti sve mjere koje su neophodne i razumne da bi spriječio svoje podređene u planiranju, pripremanju ili izvršavanju mogućeg krivičnog djela. Što se težim i/ili skorijim čine moguća krivična djela podređenih, to se opreznija i brža reakcija očekuje od nadređenog. Međutim, od nadređenog se ne očekuje da uradi nemogude. Obaveza sprečavanja postoji od trenutka kad nadređeni sazna ili dođe do razumnih osnova za sumnju da se krivično djelo čini ili da se njegovo činjenje sprema, dok obaveza kažnjavanja nastaje poslije počinjenja krivičnog djela. Stoga, ako nadređeni zna ili ima razloga da zna da se čini neko krivično djelo ili da se sprema njegovo činjenje, on je obavezan da to spriječi i nema pravo da čeka i naknadno kažnjava. (Pavle Strugar, predmet br. IT-01 -42 T, prvostepena presuda, 31. 01. 2005, ¶ 373. )
n n n Dužnost da spriječi postoji u bilo kojoj fazi prije nego što podređeni počini krivično djelo, ako nadređeni zna ili ima razloga da zna da se takvo djelo priprema ili planira. S obzirom na težinu međunarodnih krivičnih djela, od nadređenog se očekuje da djeluje čim sazna da su počinjena ili se njihovo činjenje sprema. KAZNA NIJE ZAMJENA ZA NESPREČAVANJE Propust da se preduzmu neophodne i razumne mjere da se spriječi krivično djelo ne može se ispraviti kasnijim kažnjavanjem podređenog za to djelo. Obaveza da spriječi ili kazni ne daje nadređenom dva alternativna izbora, nego predstavlja dvije različite pravne obaveze da spriječi počinjenje djela i da kazni počinioce.
OBAVEZA KAŽNJAVANJA n n Nastupa samo ako i kada se javi razumna sumnja da je optuženi počinio krivično djelo. Pod ovim uslovima, nadređeni mora da naredi ili provede odgovarajući postupak i izrekne sankcije, a ako to ne može da uradi, mora barem da provede istragu i utvrdi činjenično stanje da bi počinioci pod njegovom efektivnom kontrolom bili dovedeni pred lice pravde. Nadređeni ne mora lično da provede istragu ili odmjeri kaznu, ali mora barem da osigura da stvar bude istražena i da podnese izvještaj odgovornim vlastima radi dalje istrage ili sankcije. Kao i u slučaju sprečavanja krivičnog djela, to što nadređeni nema zakonska ovlaštenja ne znači da ne treba da uradi ono što mu njegove materijalne i stvarne mogućnosti dozvoljavaju. Pošto dužnost kažnjavanja ima za cilj sprečavanje da podređeni u bududnosti čine krivična djela,
odgovornost nadređenog može također da proistekne iz njegovog propusta da među svojim podređenima stvori ili održi okruženje u kojem vlada disciplina i poštivanje zakona. PRIMJERI NEIZVRŠAVANJA DUŽNOSTI SPREČAVANJA I KAŽNJAVANJA Kršenja dužnosti komandanata utvrdili su vojni sudovi koji su uspostavljeni nakon Drugog svjetskog rata i uključuju neizvršavanje sljededih obaveza: n da dođe do izvještaja da su vojne akcije izvršene u skladu sa međunarodnim pravom; n izdati naređenja s ciljem da relevantnu praksu uskladi s pravilima ratovanja; n suprotstaviti se inkriminisanim radnjama ili ih kritikovati; n preduzeti disciplinske mjere protiv počinjenja zvjerstava od strane vojnika pod njegovom komandom; i
n n n insistirati kod nadređenih da odmah preduzmu mjere. Dužnost nadređenog ne izvršava se izdavanjem rutinskih naređenja, nego može biti potrebno da se aktivnije postupa. Prema tome, neophodne i razumne mjere mogu uključiti izdavanje posebnih naređenja s ciljem suzbijanja protivpravnog ponašanja i poštovanja pravila ratovanja i osiguranja provođenja tih naređenja. Kada se u informacijama navodi protivpravno ponašanje, od nadređenog bi se moglo očekivati, na primjer, da preduzme sljedede korake: ispitati da li se sprema počinjenje krivičnih djela; suprostaviti se inkriminisanim radnjama ili ih kritikovati; ili preduzeti disciplinske mjere protiv počinjenja zločina.
Pretresna vijeća su ustanovila korake koji spadaju u “bitne ovlasti” nadređenih, koje obuhvaćaju: n utvrđivanje relevantnih činjenica nekog događaja; n otvaranje istrage ako se dogodi krivično djelo; n prijavljivanje krivičnog djela nadležnim vlastima ; n hapšenje počinitelja i njihovo disciplinovanje; n razrješenje podređenih komandanata; n rasformiranje cijele jedinice počinitelja; te, kao posljednje sredstvo, n upotreba sile protiv jedinice počinitelja.
n n Kauzalni odnos nije neophodan uslov za postojanje odgovornosti nadređenog. Prema tome, komandantovo nečinjenje ne mora nužno da bude uzrok počinjenja krivičnog djela. Komandna odgovornost nadređenog primjenjiva je na vojne kao i na civilne osobe na položaju vlasti, bilo da su izabrani ili su se sami prozvali vođama, kada se utvrdi da su imali nužnu efektivnu kontrolu nad svojim podređenim. Koncept efektivne kontrole kod nadređenih u civilnoj vlasti razlikuje se po tome što se moć sankcionisanja od strane nadređenih u civilnoj vlasti mora posmatrati u širem kontekstu. Ne može se očekivati da nadređeni u civilnoj vlasti imaju iste disciplinske ovlasti nad svojim podređenima kao što to imaju nadređeni u vojnoj strukturi koji su na analognim komandnim pozicijama.
n Da bi se utvrdilo da je nadređeni u civilnoj vlasti imao efektivnu kontrolu nad svojim podređenim, dovoljno je da nadređeni u civilnoj vlasti, preko svoje pozicije u hijerarhiji, ima obavezu da prijavljuje svako počinjeno krivično djelo, kao i da postoji vjerovatnoća da će te prijave podstaknuti istragu ili pokrenuti disciplinske ili kaznene mjere. Pod određenim okolnostima, civilni vođa može ispuniti svoju obavezu da kazni podređenog koji je počinio krivično djelo tako da prijavi nadležnim vlastima kada se krivično djelo počini, tako da je vjerovatno da će ta prijava potaknuti istragu ili pokrenuti disciplinski ili kazneni postupak. Međutim, ovo zavisi od činjenica i okolnosti pojedinačnog slučaja – ako nadređeni, na primjer, zna da određeni organi vlasti ne funkcionišu ili zna da će ta prijava vjerovatno potaknuti lažnu istragu, takva prijava ne bi bila dovoljna za ispunjenje obaveze kažnjavanja podređenih koji su počinili kriv. djelo.
n U predmetu Rašević i dr. Pretresno vijeće je zaključilo da su optuženi, u vrijeme kad su počinili krivična djela, mogli razumno predvidjeti krivičnu odgovornost prema načelu komandne odgovornosti. Iako se Dopunski protokol I ne bi direktno primjenjivao na civilne nadređene, načelo komandne odgovornosti bilo je dovoljno dostupno kroz postojeće ugovorno pravo da optuženi budu svjesni da ona vrsta aktivnosti u kojoj su oni učestvovali nosi krivične posljedice u skladu sa ovim principom. Pretresno vijede također se pozvalo na principe propisane u članu 21. Uputstva o primjeni pravila međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama iz 1988. godine, kojim se provode propisi Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola I i kojim se izričito definiše odgovornost nadređenog u tadašnjoj JNA.
Razlike u odnosu na individualnu odgovornost Kao primjer iz sudske prakse u kome je nečinjenje bilo kvalifikovano kao pomaganje u izvršenju međunarodnog krivičnog djela može se navesti presuda pretresnog vijeća ICTY u slučaju Aleksovski: “. . Vijeće procjenjuje da nije utvrđeno da je optuženi dao nalog da se počini to nasilje, no ubijeđeno je da je optuženi pomagao i doprinosio pri izvršenju. Budući da je prisustvovao nasilju, a da nije izrazio protivljenje, uprkos sistematskom karakteru tog zlostavljanja i vlasti koju je imao nad počiniocima, Zlatko Aleksovski nije mogao a da ne bude svjestan da će počinioci nasilja to prećutno odobravanje protumačiti kao izraz podrške i ohrabrenja, čime će znatno doprinijeti počinjenju dotičnih djela. Stoga se Zlatko Aleksovski mora smatrati odgovornim za pomaganje i doprinošenje u smislu člana 7 (1), pri fizičkom i psihičkom zlostavljanju kojem su podvrgnuti zatočenici tokom pretresa 15. i 16. aprila 1993. godine“
Komandna odgovornost za genocid n n Optuženi na hijerarhijski odgovornom mjestu se može smatrati krivično odgovornim za genocid jer nije vršio svoju dužnost kao nadređeni da bi kontrolisao svoje podređene (prvostepena presuda u predmetu Brđanin, paragrafi 711 i 715, a koji se pozivaju na drugostepenu presudu u predmetu Krnojelac, paragraf 171, prvostepena presuda u predmetu Aleksovski, paragraf 72; prevostepena presuda u predmetu Čelebići, paragrafi 333 -334). Nadređeni se mogu smatrati krivično odgovornim za genocid gdje se utvrde elementi komandne odgovornosti. Bilo je nedoumica da li je uslov da optuženi ima određenu namjeru za genocid (dolus specialis) da bi se mogao smatrati odgovornim za genocid prema doktrini komandne odgovornosti.
n Žalbeno vijeće MKSJ je odlučilo o tom pitanju: nadređeni ne mora imati određenu namjeru da bi se smatrao odgovornim za genocid prema doktrini komandne odgovornosti. Razlog za to je to što je odgovornost nadređenog oblik krivične odgovornosti za koju ne treba dokaz da je postojala namjera nadređenog da počini krivično djelo, prije nego što ga se krivično tereti. Napravljena je razlika između mens rea koja je potrebna za krivična djela koja su počinili podređeni, te mens rea za nadređene. Uslov mens rea za izvršenje zločna i element svijesti za vid odgovornosti kojim se krivična odgovornost pripisuje optuženom ne bi trebalo spajati (Rješenje na žalbu u predmetu 98 bis Brđanin, paragrafi 7 i 10). Mens rea koja je potrebna da bi nadređeni bili odgovorni za genocid je da je nadređeni znao ili imao razloga da zna da će njegovi podređeni (1) počiniti zločin ili su počinili zločin, i
(2) da su podređeni imali određnu namjeru koja je neophodna (prvostepena presuda u predmetu Brđanin, paragraf 721; vidjeti takođe prvostepenu presudu u predmetu Cyangugu Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu).
- Slides: 61