KAZNE Naela odreivanja Naela odreivanja kazne Tri su

KAZNE Načela određivanja

Načela određivanja kazne Tri su temelja za odmjeravanje kazne: stupanj krivnje, pogibeljnost djela i svrha kažnjavanja. Načelan stav zakonodavca o sudskim ovlaštenjima o izboru vrste i mjere kazne sadržan je u odredbama članka 49. KZ FBi. H. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja uzimajući u obzir sve okolnosti (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osoboto stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, raniji život počinitelja, ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, s posebnim osvrtom na odnos prema oštećeniku i nakandi štete prouzročene kaznenim djelom te ukupnosti društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju kaznenog djela.

Kaznenim je zakonom propisano da nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primijeniti druga kaznenopravna sankcija ako nije kriv za počinjeno djelo (nullum crimen, nulla poena sine lege). Načelo krivnje: nulla poena sine culpa, prema kojemu se ne smije izreći kazna ako nije utvrđenja krivnja novija je tekovina u razvoju kaznenog prava čijom se afirmacijom uspostavlja i jača kriterij razgraničenja slučajnih štetnih akata čovjeka od onih postupaka koji imaju obilježja kaznenih djela. Shvaćanja o krivnji se razlikuju tako da se u povijesnim razdobljima javljaju modeli zasnivanja kaznene odgovornosti prema načelu objektivne odgovornosti a koji s rijetkim izuzecima obilježavaju povijest kaznenog prava sve do srednjeg vijeka.

U suvremenim izvorima prevladavaju psihološke i normativne teorije krivnje. Psihološka teorija smatra krivnju kao ukupnost psiholoških kategorija svijesti, predodžbe, znanja, volje, dok je normativna teorija utemeljena upravo na djelu kao osnovi prijekora. Psihološke teorije su starije, nastale u njemačkoj krajem 19. stoljeća, prema kojima se krivnja definira kao psihički odnos počinitelja prema djelu koji pretpostavlja ubrojivost a njezin sadržaj ogleda se u namjeri ili nehaju. Normativne teorije krivnje nastale su početkom 20. stoljeća prema kojima je bit krivnje u njezinoj normativnoj dimenziji koja se očituje u opravdanosti prijekora počinitelju konkretnog kaznenog djela jer je svjesno prekršio normu. Valja reći da postoje sadržajne razlike u normativnim teorijama, ali sve pod pojam krivnje uključuju svijest o protupravnosti, koja se smatra njezinim ključnim sadržajem, zbog čega se i naziva normativnim elementom krivnje.

Pored krivnje, Sud prilikom izbora vrste i mjere kazne mora voditi računa i o pogibeljnosti kaznenog djela koje je optuženik počinio. Kroz ovu okolnost dolazi do izražaja veća ili manja težina posljedica počinjenja kaznenog djela, koje se mogu sastojati u različitom intenzitetu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra. Ovisno o tome koja su dobra izložena opasnosti, koliki je broj dobara izloženih opasnosti, koliko je opasnost izvjesna, te kojim je radnjama i sredstvima stvorena opasnost za zaštićena dobra može biti veća ili manja pogibeljnost djela. Ako je posljedica, na primjer u opasnosti za određenu imovinu, jačina ugrožavanja ocjenjuje se i prema vrijednosti te imovine, o izvjesnosti uništenja imovine većih razmjera ovisno o upotrebljenim sredstvima. Ako se posljedica sastoji u opasnosti za nečiji život, ako se radi o kaznenom djelu tjelesne povrede jačina povrede zaštićenog dobra stupnjuje se ovisno o težini tjelesne povrede tako da će se raditi o teškoj tjelesnoj povredi ako je uništen ili u znatnoj mjeri oslabljen neki važan dio tjela ili organ. Stupanj društvene opasnosti, kao materijalni element kaznenog djela sadržan je u svakom konkretnom kaznenom djelu, a može biti izražen u različitom intenzitetu tj. stupnju društvene opasnosti, od onog beznačajnog koji isključuje postojanje kaznenog djela, pa do onih izraženih sa višim ili manjim stupnjem društvene opasnosti. Stupanj društvene opasnosti određenog djela sud nužno ocjenjuje, on i predstavlja element koji je, kao odraz kaznene politike društva, zastupljen u odabiru one kazne koja se, u okviru raspona propisane kazne za konkretno djelo, pokazuje odgovarajućom cilju kažnjavanja.

Brojne su okolnosti koje sud utvrđuje i o njima vodi računa, u smislu odredbama općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 49. KZ kao što su: stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačina ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, zatim okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegova ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene kaznenim djelom, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju kaznenog djela.

Sudskim odmjeravanjem kazne ostvaruje svrha kažnjavanja onoliko koliko se kompromisno usklađuje sa drugim načelima kaznenog prava i koliko se može uklopiti u realnost koja je rezultat određenog stupnja razvitka društvene svijesti određene zajednice. Sudsko odmjeravanje kazne nalazi svoj smisao i granice u prihvaćenoj koncepciji o biću kazne, o ciljevima kažnjavanja i o međusobnim odnosima ciljeva kažnjavanja. Kako i u ovoj koncepciji specijalna prevencija ima značajnu ulogu to se sudskim odmjeravanjem kazne ostvaruje jedno od načela kaznenog prava koje nije jedino jer se u ovoj oblasti mora uvažavati ukupnost proklamiranih ciljeva kažnjavanja. Individualizacija mora istodobno odgovarati načelu krivnje i načelima prevencije, obzirom da ne smije biti po strani od socijalno-etičkih vrijednosti i svih funkcija kaznenog prava.

Ostvarenjem ovih cijeljeva dolazi do jačanja osjećaja odgovornosti pojedinaca, jačanju njegovih ljudskih vrijednosti i potencijala, razvoju morala, svijesti i odgovornosti. Sudski izbor vrste i mjere kazne, pravno teoretski, kao izraz dijalektičke pravne misli, njezinog razvoja, nameće općenito uvažavanje tri ključne vrijednosti – pravednost, svrsishodnost i pravnu sigurnost.

Pojam i značaj olakšavajućih i otežavajućih okolnosti Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti su one okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne u granicama propisane kazne za počinjeno kazneno djelo, na način da se počinitelju izrekne blaža kazna u okviru posebnog minimuma i posebnog maksimuma utvrđenjem postojanja olakšavajućih okolnosti, dok se postojanjem otežavajućih okolnosti izriče strožija kazna. Ove okolnosti imaju veliko značenje u postupku individualizacije kazne jer se njihovom primjenom zakonom propisana kazna konkretizira prema počinjenom kaznenom djelu i počinitelju. Uz korištenje drugih zakonskih mogućnosti, primjenom olakašavajućih i otežavajućih okolnosti, počiniteljima istih kaznenih djela izriču se različite kaznenopravne sankcije ovisno o okolnostima koje se odnose na kazneno djelo i njegovog počinitelja. Društvenu opasnost počinjenog djela i počinitelja izražavaju upravo ove okolnosti o kojima sud mora voditi računa prilikom ocjene svrhe kažnjavanja koja se želi postići izborom vrste i mjere kazne u konkretnom slučaju. One obvezujuće djeluju kod omjeravanja kazne jer je Sud dužan cijeniti svaku okolnost koja može utjecati da se počinitelju izrekne manja ili veća kazna u čemu se ogleda poseban kriminalno-politički značaj olakšavajućih i otežavajućih okolnosti.

Pobude ili motivi počinjenja kaznenog djela Pobuda je unutarnji psihički poziv na određeno ponašanje, koji je često razlog počinjenja nekog kaznenog djela, a koji može dosta reći o ličnosti počinitelja, o njegovom karakteru. Razlozi motivacije mogu biti izazvani vanjskim poticajima ili mogu proizaći iz karaktera počinitelja, a sudac ih vrjednuje prema njihovom socijalno-etičkom i moralnom značenju, jer bez moralnih mjerila motivi počinjenja se ne mogu vrjednovati. Motivi počinjenja su važni, kako zbog razloga njihovog nastanka (iznenadna ukazana prilika, nagovor trećih osoba, lakomislenost) tako i zbog jačine (lagana ljutnja, jaki gnjev neobuzdana želja za dobitkom), kojima se pojašnjava što olakotno a što otegotno djeluje (u okviru raspona krivnje) za krivnju ili prevencijski relevantan aspekt u pogledu djela i osobnosti počinitelja a što će se vrjednovati u suglasju s priznatim načelima odmjeravanja kazne. Važno je reći da ni jedna pobuda apsolutno ne opravdava počinjenje kaznenog djela, ali u postupku odmjeravanja kazne ona je značajna prilikom ocjene unutarnjih motiva kojih se počinitelj rukovodio donoseći odluku o počinjenju djela. Upravo na osnovu pobude kojom se rukovodio počinitelj moguće je stvoriti predodžbu o moralnom liku počinitelja. Neka kaznena djela čine se iz razloga stjecanja određene koristi što je u osnovi niska moralna pobuda, koja će različito djelovati ovisno o tome da li se počinjenjem djela htjela uvećati velika imovina počinitelja ili su sredstva bila namjenjena kockanju, špekulacijama i sličnim djelatnostima ili je počinitelj tako pribavljenim sredstvima želio zadovoljiti osnovne egzistencijalne potrebe (hrana, odjeća, isl. ). Pobude ili motivi različito utječu na stupanj krivnje, tako da egoistički motiv krađa sa kojom se nastoji osigurati život na visokoj nozi je otegotna okolnost, a altruistički motiv na primjer krađa da se

Okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno Ovdje se uzimaju u obzir sve okolnosti koje karakteriziraju počinjeno kazneno djelo i osobu počinitelja. Dakle, radi se o širokom spektru raznih (subjektivno-objektivnih) okolnosti. Okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno mogu biti razne okolnosti izvan bića kaznenog djela koje kazneno djelo čine lakšim ili težim i ne mogu se unaprijed odrediti. One mogu označavati objektivne ili subjektivne situacije koje su postojale prije počinjenja kaznenog djela, ili za vrijeme počinjenja djela. Pod takvim se okolnostima podrazumijeva okolnost da je do počinjenja kaznenog djela došlo nakon dužeg razmišljanja i pripremanja ili je nastalo spontano bez pripremnih radnji, zatim je li pri počinjenju djela korištena situacija koja olakšava počinjenje djela ili ukazuje na posebnu bezobzirnost počinitelja kao što je na primjer korištenje posljedica elementarnih nepogoda, ili bolesnog, nemoćnog stanja žrtve. Nadalje, to mogu biti razne okolnosti kao da li je djelo počinila jedna ili više osoba u kojoj je mjeri žrtva doprinjela počinjenju djela, tko je žrtva, način i sredstvo počinjenja djela i td. Sud u svakom konkretnom slučaju utvrđuje okolnosti u kojima je djelo počinjeno i kako utiču na odmjeravanje kazne, dajući im značaj olakšavajućih ili otežavajućih okolnosti.

Raniji život počinitelja Pod terminom raniji život počinitelja prvenstveno se podrazumijeva eventualna ranija osuđivanost. Ona gotovo uvijek ima značaj otegotne okolnosti, odnosno olakotne ako je počinitelj neosuđivan. Međutim, takvo tretiranje neosuđivanosti u praksi trpi brojne kritike jer je na primjer neosuđivanost redovna pojava većine stanovnika, pa činjenica da je tko neosuđivan ne može biti olakotna okolnost. Ona sama za sebe doista ne mora predstavljati pogodnost za počinitelja ukoliko je na primjer počinitelj više puta prekršajno kažnjavan u svezi raznih asocijalnih ponašanja. Ovo stoga što je potrebno prethodno ocjeniti prijašnji život počinitelja besprijekornim, istaknut raznim aktivnostima humanitarne naravi, društveno korisnog rada, kako bi se opravdano moglo zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o jednom ekscesu u njegovom besprjekornom životu, i tada bi se ranija neosuđivanost mogla cijeniti kao olakotna okolnost. Pri tome sud treba cijeniti njegov odnos prema obiteljskim, radnim i društvenim obvezama i način njegovog života uopće kako bi donio ocjenu o ranijem životu počinitelja koja može djelovati i olakšavajuće i otežavajuće. Okolnost da je ranije osuđivan, tj. da je u povratu, u pravilu se uzima kao otežavajuća okolnost, pri čemu se mora voditi računa o vremenu počinjenja djela jer se izuzimaju osude protekom određenog vremena. Povrat je posebno otežavajuća okolnost ako je istovrstan, ali i raznovrstan može imati naglašenu otežavajuću okolnost ako se radi o počinitelju koji permanentno dolazi u sukob sa zakonom. Uzimanje povrata kao posebno otežavajuće okolnosti je zaključak suda da prethodne kazne nisu ostvarile svoju svrhu jer počinitelj iz

Ponašanje počinitelja nakon počinjenog djela Ovdje dolazi u obzir niz okolnosti koje se mogu pojaviti nakon počinjenja djela. Ovo stoga što ova okolnost ulazi u opću ocjenu ličnosti počinitelja i odražava prije svega njegov stav prema počinjenom djelu koji može biti pozitivan i negativan. Ako proizlazi njegovo stvarno nastojanje otkloniti negativne efekte djela stav može biti društveno pozitavan, dok nasuprot taj stav može biti i negativan ako iz držanja počinitelja proizlazi prihvaćanje djela kao takovog te žaljenja da djelo nije proizvelo teže posljedice. Ocjenu o tome sud može donijeti na temelju spremnosti počinitelja da nadoknadi štetu oštećenom i da u granicama svojih mogućnosti otkloni štetne posljedice, vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, te na osnovu cjelokupnog ponašanja počinitelja nakon počinjenog kaznenog djela. U njemačkom kaznenom zakoniku posebice se vrjednuje nastojanje počinitelja da popravi štetu kao što je nastojenje da postigne nagodbu s povrijeđenim (oštećenim) u smislu odredbe st. 2. paragrafa 46. ), jer svako činjenje ili nečinjenje omogućava donošenje zaključka o djelu i krivnji odnosno opasnosti počinitelja i ujedno obilježava njegov odnos prema djelu kao što je na primjer pokazatelj pokajanja. Olakotno djeluje činjenica da je počinitelj prouzročenu štetu popravio (u cijelosti ili djelomično) ili se trudio to učiniti gdje se pri takvom ponašanju počinitelja pod određenim pretpostavkama sud odlučuje za ublažavanje kazne. Popravljanje odnosno otklanjanje štetnih posljedica dolazi u obzir i kod neimovinskih šteta na primjer u obliku naknade štete za pretrpljene bolove.

Druge okolnosti koje se odnose na ličnost počinitelja Sve prethodno navedene okolnosti odnose se na ličnost počinitelja ali zakon obvezuje sud da pri odmjeranju kazne uzme u obzir i druge okolnosti vezane za osobu počinitelja djela. Ovo stoga što je teško unaprijed odrediti koje bi sve okolnosti mogle biti relevantne u konkretnom slučaju, jer se može raditi o nekoj specifičnoj okolnosti tipičnoj za počinitelja kaznenog djela. Osnovni smisao ove odredbe u zakonu je da se i na ovaj način posebno istakne značaj subjektivnih okolnosti pri odmjeravanju kazne, te da se ujedno ukaže da prethodno navedenim okolnostima nije iscrpljena lista mogućih subjektivnih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti. Osim već navedenih okolnosti koje se odnose na osobu počinitelja mogu postojati i još neke druge okolnosti relevantne za počinitelja i djelo koje mu se stavlja na teret. Tako sud može imati u vidu spol počinitelja, stupanj obrazovanja, zdravstveno stanje, psihofizičke sposobnosti, kulturni i moralni nivo, odnos prema društvenim vrijednostima, ponašanje i zalaganje na radu, odnosno grubost, drskost, bezobzirnost u ponašanju. Valja istaknuti da se jedino pravilnim utvrđivanjem svih navedenih okolnosti (ocjenjivanjem svake posebno i međusobno) može doći do sankcije kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja. Ispravno vrijednovanje svih okolnosti, zasigurno je najsloženija aktivnost suda u kaznenom postupku i istovremeno najteža i najznačajnija.

Ukupnost okolnosti (društvenih i osobnih) Sud je pri odmjeravanju kazne obvezan uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja. Slijedom prethodno navedenog zaključuje se da sud može cijeniti i svaku drugu okolnost ako smatra da je ona od značaja za odmjeravanje kazne, te da lista okolnosti koje u našem kaznenom pravu mogu biti olakšavajuće ili otežavajuće u postupku izbora vrste i mjere kazne postaje neograničena. Ova je okolnost unijeta u tekst Kaznenog zakona s obrazloženjem da su u pitanju «kriminološki i viktimološki sadržaji koji proizlaze iz životnih, realnih uvjeta» , te da «suvremena kriminologija nedvojbeno poznaje tzv. psihološko-biloško-sociološke faktore koji se mogu utvrditi u svakom pojedinačnom slučaju zbog čega ih treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne. U reguliranju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, prihvaćeno je vrlo elastično rješenje koje u velikoj mjeri omogućava da se u postupku izbora vrste i mjere kazne uzmu u obzir sve subjektivne i objektivne okolnosti relevantne za ocjenu pogibeljnosti djela i opasnosti počinitelja. Zakon daje široka ovlaštenja sudu u ocjeni svih okolnosti pri odmjeravanju kazne, ali istovremeno pridaje veći značaj nekim okolnostima i na taj način određuje pravac sudskog interesa u prikupljanju odgovarajućih podataka relevantnih za odmjeravanje kazne. Posebno treba istaknuti izričitu zakonsku odredbu da sud uzme u obzir i druge okolnosti koje se odnose na ličnost počinitelja. Pored tih okolnosti koje se tiču osobe počinitelja kaznenog djela, nerijetko se kao olakotna okolnost uzima dugo trajanje postupka što se posebno opravdava ako počinitelj nije kriv, a kažnjen je samim vođenjem postupka koji psihički znatno opterećuje. Olakšavajuće se uzima znatan protek

Kriminalnopolitička osnova sustava sankcija Središnje i najdinamičnije područje kaznenog prava je sustav sankcija, a koji je uvijek predmet širokog zanimanja cjelokupne javnosti. Kaznenopravne sankcije su sredstva obrane društva od kriminaliteta odnosno oblici reakcije društva na kaznena djela građana. Problematika zakonskog izbora vrste i mjere kazne uobičajeno obuhvaća dva komplementarna aspekta: kaznenopravni i kriminalnopolitički. Oba aspekta valja sagledati u najširem smislu imajući u vidu sva kažnjiva ponašanja u njihovoj multidisciplinarnoj dimenziji. U okviru problematike zakonske politike kažnjavanja ističe se različito aspektiranje dimenzija prevencije (generalne i specijalne) s naglaskom jačanja generalnopreventivne orjentacije ostvarive kroz segment zakonskog propisivanja kazni. Glede sustava zakonskog odmjeravanja kazni tendencija jačanja represije očituje se kroz povećanje posebne najveće mjere kazne zatvora a posebno kroz povećanje njezine posebne najmanje mjere. Ovo stoga što se zakonodavcu čini da je ovo jedan prikladan instrument utjecaja na sudsko izricanje kazni kao odgovor na poznatu činjenicu o tzv. blagoj kaznenoj politici.

Sustav propisivanja kazni u nekom kaznenom zakonu predstavlja samo dio cjelokupnoga kaznenog sustava određenoga kaznenog prava. Kazneni sustav je dio zakonodavnog dijela sustava društvene reakcije na određena ponašanja koji se ogleda u različitim vrstama kaznenopravnih sankcija. Dakle, radi se o tri međusobno povezana sustava, a to su: sustav kaznenopravnih sankcija, kazneni sustav propisivanja kazni. Problem sudskog odmjeravanja kazne jedan je od najsloženijih problema u suvremenoj znanosti kaznenog prava i to iz razloga što je postupak izbora kazne od strane suda u biti postupak prosuđivanja, ocjenjivanja i prognoziranja Učenje o sudskom izboru vrste i mjere kazne neprovedivo je ako sudovi nemaju velika ovlaštenja u određivanju sankcije. Tu se javlja problem kao i u cjelokupnom suvremenom kaznenom pravu, kako osigurati poštovanje zakonske linije kažnjavanja prilikom sudskog odmjeravanja kazne. Proturječnost koja nastaje iz različitog pristupa zakonodavca i suda pri ocjenjivanju djela i počinitelja prema današnjem shvaćanju rješava se tako da se sudu daju velika ovlaštenja u određivanju konkretne kazne da bi mogao apstraktnu propisanu kaznu dovesti u sklad s konkretnom društvenom opasnošću djela i počinitelja.

Odmjeravanje kazne koje danas obavlja sudac je kriminalnopolitičko ocjenjivanje djela i počinitelja, a ne neka mehanička primjena zakonskih propisa odnosno skupa pravila koja zakon predviđa za odmjeravanje kazne. Ocjenjivanje kaznene politike primjenom zakona na počinitelje kaznenih djela predstavlja ograničen pristup cjelokupnom problemu pri čemu treba imati na umu da se cjelokupna društvena aktivnost u borbi protiv kriminaliteta ne iscrpljuje samo primjenom kaznenopravne represije odnosno da se od reagiranja na posljedice, ta aktivnost nužno mora odvijati sve više na terenu uklanjanja stvarnih uzroka krimonogenog ponašanja. Preventivne mjere koje su usmjerene na uklanjanje uzroka kriminaliteta postaju sve značajnije i njihova primjena je sve češća, a mogu biti općeg karaktera i mogu se sastojati u različitim društvenim akcijama upravljenim protiv svih oblika kriminaliteta, te mogu biti i posebne mjere usmjerene na suzbijanje određenih oblika kriminaliteta.

Zakonopisac i zakonodavac kod zakonskog izbora vrste i mjere kazne suočavaju se sa teškoćama propisivanja kazni koje proizlaze iz nemogućnosti adekvatnog određivanja mjere društvene osude za nedozvoljena ponašanja, te na poteškoće usporedbe težine pojedinih kaznenih djela. Ovo stoga što je težina kaznenog djela određena kaznom koja se ne može izraziti u nekom apsolutnom smislu, primjenom nekog matematičkog izraza. Propisana kazna uvijek ostaje samo apstraktni izraz težine kaznenog djela. Posebnu pozornost iziskuje kaznenopravni institut ublažavanja u zakonu propisanih kazni za kaznena djela zbog kojih se počiniteljima izriču kazne. Pored izraženih kazni u zakonu za pojedine inkriminacije zakonska kaznena politika ogleda se i u mogućnosti izražavanja blažih kazni počiniteljima istih, kada sudac prosudi da se i sa blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Ublažavanje kazne je izuzetno odmjeravanje kazne, koje je u skladu sa zakonskim intencijama kad se za to ostvare uvjeti, i ono je drugačije od onog odmjeravanja kazne na temelju apstraktne pogibeljnosti nekog ponašanja koju zamišlja zakon. Ovi izvanredni slučajevi ne mogu se smatrati prihvatljivim ukoliko njihov broj premašuje polovicu svih počinjenih kaznenih djela, jer bi tada izuzetak postao pravilo, a tada bi se bez odlaganja zakonska kaznena politika morala ublažiti. Pravomoćna se presuda može kritizirati, ali se ne može uzeti da je većina presuda pogrešna tako što je na primjer pretjerano primjenjivan institut ublažavanja. Ako se utvrdi da je u većini slučajeva pretjerano primjenjivan institut ublažavanja onda se ne može govoriti samo o lošoj ("preblagoj") sudskoj politici kažnjavanja već i ozbiljnom upozorenju

Zakonita sudska odluka mora biti i uvjerljivo obrazložena u pogledu izbora vrste i mjere represije Analizirajući obrazloženja sudske odluke o kazni dolazi se do spoznaje odnosa između stvarno utvrđenih činjenica i okolnosti koje utječu na blaže ili strože kažnjavanje. Čitanjem tih obrazloženja nerijetko se nameće zaključak o prenaglašenoj ocjeni olakotnih okolnosti za primjenu instituta ublažavanja, i kada se radi o običnim olakotnim okolnostima pri izboru kazne. Uočava se stereotipno ponavljanje olakotnih okolnosti i kada je riječ o odmjeravanju unutar zakonske granice i kada se radi o primjeni instituta ublažavanja. Tu pojavu karakterističnu za sudsku djelatnost možemo opravdati preopterećenošću sudaca koja neminovno dovodi do smanjene mogućnosti temeljite ocjene svih okolnosti koje su odlučujuće za izbor vrste i mjere kazne. Kreativnost suca može se braniti da iako odluka o kazni nije uvjerljivo obrazložena, ona je zakonita i kao takva sigurno je u svijesti suca postojala prilikom izbora vrste i mjere represije. Iza stereotipnih ponavljanja koji ne govore o opravdanosti određene kazne ostaju sakriveni razlozi koji ne opravdavaju izbor suca kroz obrazloženje odluke. Takva je presuda zapravo neuređena iako ima sve sastavne dijelove, i može se smatrati neodgovarajućom za slučaj o kojem se radi. Ona je i u suprotnosti sa zakonskim obvezama o sadržaju presude u smislu odredaba Zakona o kaznenom postupku.

Zakonopisac i zakonodavac kod zakonskog izbora vrste i mjere kazne suočavaju se sa teškoćama propisivanja kazni koje proizlaze iz nemogućnosti adekvatnog određivanja mjere društvene osude za nedozvoljena ponašanja, te na poteškoće usporedbe težine pojedinih kaznenih djela. Ovo stoga što je težina kaznenog djela određena kaznom koja se ne može izraziti u nekom apsolutnom smislu, primjenom nekog matematičkog izraza. Propisana kazna uvijek ostaje samo apstraktni izraz težine kaznenog djela. Posebnu pozornost iziskuje kaznenopravni institut ublažavanja u zakonu propisanih kazni za kaznena djela zbog kojih se počiniteljima izriču kazne. Pored izraženih kazni u zakonu za pojedine inkriminacije zakonska kaznena politika ogleda se i u mogućnosti izražavanja blažih kazni počiniteljima istih, kada sudac prosudi da se i sa blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Ublažavanje kazne je izuzetno odmjeravanje kazne, koje je u skladu sa zakonskim intencijama kad se za to ostvare uvjeti, i ono je drugačije od onog odmjeravanja kazne na temelju apstraktne pogibeljnosti nekog ponašanja koju zamišlja zakon. Ovi izvanredni slučajevi ne mogu se smatrati prihvatljivim ukoliko njihov broj premašuje polovicu svih počinjenih kaznenih djela, jer bi tada izuzetak postao pravilo, a tada bi se bez odlaganja zakonska kaznena politika morala ublažiti. Pravomoćna se presuda može kritizirati, ali se ne može uzeti da je većina presuda pogrešna tako što je na primjer pretjerano primjenjivan institut ublažavanja. Ako se utvrdi da je u većini slučajeva pretjerano primjenjivan institut ublažavanja onda se ne može govoriti samo o lošoj ("preblagoj") sudskoj politici kažnjavanja već i ozbiljnom upozorenju zakonodavcima o prestrogo odmjerenim

Zakonita sudska odluka mora biti i uvjerljivo obrazložena u pogledu izbora vrste i mjere represije Analizirajući obrazloženja sudske odluke o kazni dolazi se do spoznaje odnosa između stvarno utvrđenih činjenica i okolnosti koje utječu na blaže ili strože kažnjavanje. Čitanjem tih obrazloženja nerijetko se nameće zaključak o prenaglašenoj ocjeni olakotnih okolnosti za primjenu instituta ublažavanja, i kada se radi o običnim olakotnim okolnostima pri izboru kazne. Uočava se stereotipno ponavljanje olakotnih okolnosti i kada je riječ o odmjeravanju unutar zakonske granice i kada se radi o primjeni instituta ublažavanja. Tu pojavu karakterističnu za sudsku djelatnost možemo opravdati preopterećenošću sudaca koja neminovno dovodi do smanjene mogućnosti temeljite ocjene svih okolnosti koje su odlučujuće za izbor vrste i mjere kazne. Kreativnost suca može se braniti da iako odluka o kazni nije uvjerljivo obrazložena, ona je zakonita i kao takva sigurno je u svijesti suca postojala prilikom izbora vrste i mjere represije. Iza stereotipnih ponavljanja koji ne govore o opravdanosti određene kazne ostaju sakriveni razlozi koji ne opravdavaju izbor suca kroz obrazloženje odluke. Takva je presuda zapravo neuređena iako ima sve sastavne dijelove, i može se smatrati neodgovarajućom za slučaj o kojem se radi. Ona je i u suprotnosti sa zakonskim obvezama o sadržaju presude u smislu odredaba Zakona o kaznenom postupku.

Brojna istraživanja potvrđuju da sudovi u pravilu izriču kazne koje su po mjeri bliže posebnom minimumu nego posebnom maksimumu. I pored ovakve konstatacije ne može se prikloniti zaključku o neskladu između izrečenih i propisanih kazni, već spoznaji o potrebi mijenjanja zakonodavne ili sudske politike kažnjavanja počinitelja kaznenih djela. Iako su izrečene kazne bliže posebnom minimumu, što ukazuje na veliku neiskorištenost zakonskih okvira, odnos zakonske i sudske politike kažnjavanja nije disharmoničan kada se ima u vidu redukcija kaznenopravne represije, i u svijetu i kod nas. Valja istaknuti i to da je povezanost i međusobna uvjetovanost zakonskog i sudskog izbora kazne ne samo neminovna već i da je upravo jednostrano stalno promjenljiva. Ovo stoga što je zakonski izbor kazne realativno stabilan i trajan, a sudski promjenljiv, ovisan o društvenim promjenama od vremena donošenja zakona do njegove primjene, koji se prilagođava posebnostima počinitelja, a uz to za razliku od zakonskog izvora kazne nije inertan. Upravo taj izbor kazne stalno je izložen kritikama ocjenjivanja i provjere umješnosti i pravednosti zakonskog izbora kazne.