KAZNE Kazna lat poena engl punishment fr peine

KAZNE Kazna (lat. poena, engl. punishment, fr. peine, njem. strafe, tal. pena) je povijesno najstarija i u suvremenom kaznenom pravu glavna i najčešće primijenjivana kaznenopravna sankcija koja se sastoji od na zakonu utemeljenog oduzimanja ili ograničavanja nekih prava i sloboda osobe koja je proglašena krivom kao počinitelj kaznenog djela. Kaznenopravna represija primjenjuje se samo u mjeri nužnoj za ostvarenje ciljeva kaznenog prava, a što je između ostalog, rezultat obveza proizašlih iz međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, što mnogi kritiziraju iz razloga nerazumjevanja, te pogrešnog uvjerenja da se samo oštrom represijom može postići smanjenje kriminala. Vrste kazni - član 41. KZ F Bi. H Krivično odgovornim učiniteljima krivičnih djela mogu se izreći ove kazne: -kazna zatvora - član 43. kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana niti duža od dvadeset godina. - novčana kazna - član 47. novčana kazna izriče se u dnevnim iznosima, a ako to nije moguće može se izreći u određenom iznosu. Ako se novčana kazna izriče u dnevnim iznosima može iznositi najmanje pet, a najviše tri stotine šezdeset dnevnih iznosa, a za krivična djela učinjena iz koristoljublja najviše hiljadu pet stotina dnevnih iznosa, osim u slučajevima propisanim ovim zakonom. Kazna zatvora može se izreći samo kao glavna kazna. Novčana kazna može se izreći i kao glavna i kao sporedna kazna. Ako je za jedno krivično djelo propisano više kazni, samo se jedna može izreći kao glavna.

Zakonsko propisivanje kazne Propisivanje kazne zakonom, podrazumijeva utvrđivanje granica kažnjavanja za određeno kazneno djelo. Zakonodavac propisujući kazne u našem kaznenom zakonodavstvu odnosno u suvremenim kaznenim zakonodavstvima, određuje kazne suglasno načelu nulla poena sine lege, zbog čega se govori o zakonskom određivanju kazni, odnosno određivanju kaznenih sankcija uopće. Različiti sustavi zakonskog propisivanja kazni uglavnom se svode na tri osnovna: 1. sustav apsolutno određenih kazni, 2. sustav relativno određenih kazni i 3. mješoviti sustav. Zakonom je određen samo okvir tj. minimum i maksimum kazne za određeno kazneno djelo. Međutim, nije isključeno da se pod zakonom određenim uvjetima odredi druga kaznena sankcija, a ne ona koja je u zakonu propisana (uvjetna osuda, sudska opomena, rad za opće dobro na slobodi), te da se počinitelju izrekne kazna blaža (ublažavanje kazne) ili teža (pooštrenje u slučaju npr. višetrukog povrata) od propisane kazne, te da se počinitelj oslobodi od kazne. Zakonom propisane granice u pogledu izricanja kazni mogu biti opće i posebne, tj. one koje se odnose na izricanje određene vrste kazne i posebne koje se odnose na posebni minimum i maksimum kazne. Opći minimum i maksimum određene vrste kazne podrazumijeva najveću i najmanju mjeru te vrste kazne koja se uopće može izreći. Posebni minimum i maksimum kazne predstavljaju gornju i dojnju granicu visine kazne za pojedino kazneno djelo. Zakonsku kaznenu politiku u našem kaznenom pravu mnogi kritiziraju ističući da se samo oštrom represijom može postići smanjenje kriminaliteta, a koja se ogleda ne samo u pooštravanju kazne već i drugim oblicima kažnjavanja kao što je na pr. oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim

Svrha kažnjavanja - član 42. KZ F Bi. H Svrha kažnjavanja jeste: a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela; b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela; c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela; d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja. Prilikom izbora vrste i mjere kazne utvrđenjem svih okolnosti relevantnih za odluku o kazni, Sud je dužan uvijek voditi računa da izrečena kazna počinitelju nije odmazda društva za počinjeno kazneno djelo, već mjera koja ima svoju svrhu. Pitanje šta se želi postići kaznom, koji je njen cilj, nesumnjivo je, jedno je od centralnih pitanja kaznenopravne doktrine. Prema apsolutnoj teoriji društveni ciljevi su nevažni, kažnjava se jer je kazneno djelo počinjeno, cilj kazne je odmazda, nanošenje zla za učinjeno zlo kojim se ostvaruje ispaštanje počinitelja. Prema tzv. teoriji osvete, koja još uvijek ima veliki broj sljedbenika, dug se od počinitelja mora naplatiti radi ostvarenja društvene uravnoteženosti. Primjena odredbe članka 49. KZ – tj. općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne, mora biti istovremeno u organskoj, suštinskoj povezanosti sa odredbama o ciljevima kaznenopravne regulative i svrhe kažnjavanja. Zbog toga se izraz opće pravilo tumači kao opće pravilo za ocjenu objektivnih i subjektivnih okolnosti djela, koje zajedno sa ostalim kriterijima iz kaznenog zakona služi za izbor vrste i mjere kazne počinitelju kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Pored ove odredbe, sud je dužan pri izricanju kazne ocjenjivati kojom će se vrstom i mjerom ostvariti svrha kažnjavanja.

Opća pravila za odmjeravanje kazne - Član 49. KZ F Bi. H „(1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja. (2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne. (3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama. ” Ublažavanje kazne - Član 50. KZ F Bi. H Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne: a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti (zakonsko ublažavanje kazne) b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja (sudsko ublažavanje kazne).

Načela određivanja kazne Tri su temelja za odmjeravanje kazne: stupanj krivnje, pogibeljnost djela i svrha kažnjavanja. Načelan stav zakonodavca o sudskim ovlaštenjima o izboru vrste i mjere kazne sadržan je u odredbama članka 49. KZ FBi. H. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti sud će uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja uzimajući u obzir sve okolnosti (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a osoboto stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, raniji život počinitelja, ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, s posebnim osvrtom na odnos prema oštećeniku i nakandi štete prouzročene kaznenim djelom, te ukupnosti društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju kaznenog djela.

Kaznenim je zakonom propisano da nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primijeniti druga kaznenopravna sankcija ako nije kriv za počinjeno djelo (nullum crimen, nulla poena sine lege). Načelo krivnje: nulla poena sine culpa, prema kojemu se ne smije izreći kazna ako nije utvrđenja krivnja novija je tekovina u razvoju kaznenog prava čijom se afirmacijom uspostavlja i jača kriterij razgraničenja slučajnih štetnih akata čovjeka od onih postupaka koji imaju obilježja kaznenih djela. Shvaćanja o krivnji se razlikuju tako da se u povijesnim razdobljima javljaju modeli zasnivanja kaznene odgovornosti prema načelu objektivne odgovornosti a koji s rijetkim izuzecima obilježavaju povijest kaznenog prava sve do srednjeg vijeka. U suvremenim izvorima prevladavaju psihološke i normativne teorije krivnje. Psihološka teorija smatra krivnju kao ukupnost psiholoških kategorija svijesti, predodžbe, znanja, volje, dok je normativna teorija utemeljena upravo na djelu kao osnovi prijekora. Psihološke teorije su starije, nastale u njemačkoj krajem 19. stoljeća, prema kojima se krivnja definira kao psihički odnos počinitelja prema djelu koji pretpostavlja ubrojivost a njezin sadržaj ogleda se u namjeri ili nehaju. Normativne teorije krivnje nastale su početkom 20. stoljeća prema kojima je bit krivnje u njezinoj normativnoj dimenziji koja se očituje u opravdanosti prijekora počinitelju konkretnog kaznenog djela jer je svjesno prekršio normu. Valja reći da postoje sadržajne razlike u normativnim teorijama, ali sve pod pojam krivnje uključuju svijest o protupravnosti, koja se smatra njezinim ključnim sadržajem, zbog čega se i naziva normativnim elementom krivnje.

Pored krivnje, Sud prilikom izbora vrste i mjere kazne mora voditi računa i o pogibeljnosti kaznenog djela koje je optuženik počinio. Kroz ovu okolnost dolazi do izražaja veća ili manja težina posljedica počinjenja kaznenog djela, koje se mogu sastojati u različitom intenzitetu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra. Ovisno o tome koja su dobra izložena opasnosti, koliki je broj dobara izloženih opasnosti, koliko je opasnost izvjesna, te kojim je radnjama i sredstvima stvorena opasnost za zaštićena dobra može biti veća ili manja pogibeljnost djela. Ako je posljedica, na primjer u opasnosti za određenu imovinu, jačina ugrožavanja ocjenjuje se i prema vrijednosti te imovine, o izvjesnosti uništenja imovine većih razmjera ovisno o upotrebljenim sredstvima. Ako se posljedica sastoji u opasnosti za nečiji život, ako se radi o kaznenom djelu tjelesne povrede jačina povrede zaštićenog dobra stupnjuje se ovisno o težini tjelesne povrede tako da će se raditi o teškoj tjelesnoj povredi ako je uništen ili u znatnoj mjeri oslabljen neki važan dio tjela ili organ. Stupanj društvene opasnosti, kao materijalni element kaznenog djela sadržan je u svakom konkretnom kaznenom djelu, a može biti izražen u različitom intenzitetu tj. stupnju društvene opasnosti, od onog beznačajnog koji isključuje postojanje kaznenog djela, pa do onih izraženih sa višim ili manjim stupnjem društvene opasnosti. Stupanj društvene opasnosti određenog djela sud nužno ocjenjuje, on i predstavlja element koji je, kao odraz kaznene politike društva, zastupljen u odabiru one kazne koja se, u okviru raspona propisane kazne za konkretno djelo, pokazuje odgovarajućom cilju kažnjavanja.

• • • Brojne su okolnosti koje sud utvrđuje i o njima vodi računa, u smislu odredbama općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 49. KZ kao što su: stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačina ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, zatim okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegova ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene kaznenim djelom, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju kaznenog djela. Sudskim odmjeravanjem kazne ostvaruje svrha kažnjavanja onoliko koliko se kompromisno usklađuje sa drugim načelima kaznenog prava i koliko se može uklopiti u realnost koja je rezultat određenog stupnja razvitka društvene svijesti određene zajednice. Sudsko odmjeravanje kazne nalazi svoj smisao i granice u prihvaćenoj koncepciji o biću kazne, o ciljevima kažnjavanja i o međusobnim odnosima ciljeva kažnjavanja. Kako i u ovoj koncepciji specijalna prevencija ima značajnu ulogu to se sudskim odmjeravanjem kazne ostvaruje jedno od načela kaznenog prava koje nije jedino jer se u ovoj oblasti mora uvažavati ukupnost proklamiranih ciljeva kažnjavanja. Individualizacija mora istodobno odgovarati načelu krivnje i načelima prevencije, obzirom da ne smije biti po strani od socijalno-etičkih vrijednosti i svih funkcija kaznenog prava. Ostvarenjem ovih cijeljeva dolazi do jačanja osjećaja odgovornosti pojedinaca, jačanju njegovih ljudskih vrijednosti i potencijala, razvoju morala, svijesti i odgovornosti. Sudski izbor vrste i mjere kazne, pravno teoretski, kao izraz dijalektičke pravne misli, njezinog razvoja, nameće općenito uvažavanje tri ključne vrijednosti – pravednost, svrsishodnost i pravnu sigurnost.

• • Pojam i značaj olakšavajućih i otežavajućih okolnosti Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti su one okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne u granicama propisane kazne za počinjeno kazneno djelo, na način da se počinitelju izrekne blaža kazna u okviru posebnog minimuma i posebnog maksimuma utvrđenjem postojanja olakšavajućih okolnosti, dok se postojanjem otežavajućih okolnosti izriče strožija kazna. Ove okolnosti imaju veliko značenje u postupku individualizacije kazne jer se njihovom primjenom zakonom propisana kazna konkretizira prema počinjenom kaznenom djelu i počinitelju. Uz korištenje drugih zakonskih mogućnosti, primjenom olakašavajućih i otežavajućih okolnosti, počiniteljima istih kaznenih djela izriču se različite kaznenopravne sankcije ovisno o okolnostima koje se odnose na kazneno djelo i njegovog počinitelja. Društvenu opasnost počinjenog djela i počinitelja izražavaju upravo ove okolnosti o kojima sud mora voditi računa prilikom ocjene svrhe kažnjavanja koja se želi postići izborom vrste i mjere kazne u konkretnom slučaju. One obvezujuće djeluju kod omjeravanja kazne jer je Sud dužan cijeniti svaku okolnost koja može utjecati da se počinitelju izrekne manja ili veća kazna u čemu se ogleda poseban kriminalno-politički značaj olakšavajućih i otežavajućih okolnosti.

Pobude ili motivi počinjenja kaznenog djela Pobuda je unutarnji psihički poziv na određeno ponašanje, koji je često razlog počinjenja nekog kaznenog djela, a koji može dosta reći o ličnosti počinitelja, o njegovom karakteru. Razlozi motivacije mogu biti izazvani vanjskim poticajima ili mogu proizaći iz karaktera počinitelja, a sudac ih vrjednuje prema njihovom socijalno-etičkom i moralnom značenju, jer bez moralnih mjerila motivi počinjenja se ne mogu vrjednovati. Motivi počinjenja su važni, kako zbog razloga njihovog nastanka (iznenadna ukazana prilika, nagovor trećih osoba, lakomislenost) tako i zbog jačine (lagana ljutnja, jaki gnjev neobuzdana želja za dobitkom), kojima se pojašnjava što olakotno a što otegotno djeluje (u okviru raspona krivnje) za krivnju ili prevencijski relevantan aspekt u pogledu djela i osobnosti počinitelja a što će se vrjednovati u suglasju s priznatim načelima odmjeravanja kazne. Važno je reći da ni jedna pobuda apsolutno ne opravdava počinjenje kaznenog djela, ali u postupku odmjeravanja kazne ona je značajna prilikom ocjene unutarnjih motiva kojih se počinitelj rukovodio donoseći odluku o počinjenju djela. Upravo na osnovu pobude kojom se rukovodio počinitelj moguće je stvoriti predodžbu o moralnom liku počinitelja. Neka kaznena djela čine se iz razloga stjecanja određene koristi što je u osnovi niska moralna pobuda, koja će različito djelovati ovisno o tome da li se počinjenjem djela htjela uvećati velika imovina počinitelja ili su sredstva bila namjenjena kockanju, špekulacijama i sličnim djelatnostima ili je počinitelj tako pribavljenim sredstvima želio zadovoljiti osnovne egzistencijalne potrebe (hrana, odjeća, isl. ). Pobude ili motivi različito utječu na stupanj krivnje, tako da egoistički motiv krađa sa kojom se nastoji osigurati život na visokoj nozi je otegotna okolnost, a altruistički motiv na primjer krađa da se prehrani obitelj je olakotna okolnost.

Okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno Ovdje se uzimaju u obzir sve okolnosti koje karakteriziraju počinjeno kazneno djelo i osobu počinitelja. Dakle, radi se o širokom spektru raznih (subjektivno-objektivnih) okolnosti. Okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno mogu biti razne okolnosti izvan bića kaznenog djela koje kazneno djelo čine lakšim ili težim i ne mogu se unaprijed odrediti. One mogu označavati objektivne ili subjektivne situacije koje su postojale prije počinjenja kaznenog djela, ili za vrijeme počinjenja djela. Pod takvim se okolnostima podrazumijeva okolnost da je do počinjenja kaznenog djela došlo nakon dužeg razmišljanja i pripremanja ili je nastalo spontano bez pripremnih radnji, zatim je li pri počinjenju djela korištena situacija koja olakšava počinjenje djela ili ukazuje na posebnu bezobzirnost počinitelja kao što je na primjer korištenje posljedica elementarnih nepogoda, ili bolesnog, nemoćnog stanja žrtve. Nadalje, to mogu biti razne okolnosti kao da li je djelo počinila jedna ili više osoba u kojoj je mjeri žrtva doprinjela počinjenju djela, tko je žrtva, način i sredstvo počinjenja djela i td. Sud u svakom konkretnom slučaju utvrđuje okolnosti u kojima je djelo počinjeno i kako utiču na odmjeravanje kazne, dajući im značaj olakšavajućih ili otežavajućih okolnosti.

• Raniji život počinitelja • Pod terminom raniji život počinitelja prvenstveno se podrazumijeva eventualna ranija osuđivanost. Ona gotovo uvijek ima značaj otegotne okolnosti, odnosno olakotne ako je počinitelj neosuđivan. Međutim, takvo tretiranje neosuđivanosti u praksi trpi brojne kritike jer je na primjer neosuđivanost redovna pojava većine stanovnika, pa činjenica da je tko neosuđivan ne može biti olakotna okolnost. Ona sama za sebe doista ne mora predstavljati pogodnost za počinitelja ukoliko je na primjer počinitelj više puta prekršajno kažnjavan u svezi raznih asocijalnih ponašanja. Ovo stoga što je potrebno prethodno ocjeniti prijašnji život počinitelja besprijekornim, istaknut raznim aktivnostima humanitarne naravi, društveno korisnog rada, kako bi se opravdano moglo zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o jednom ekscesu u njegovom besprjekornom životu, i tada bi se ranija neosuđivanost mogla cijeniti kao olakotna okolnost. Pri tome sud treba cijeniti njegov odnos prema obiteljskim, radnim i društvenim obvezama i način njegovog života uopće kako bi donio ocjenu o ranijem životu počinitelja koja može djelovati i olakšavajuće i otežavajuće. Okolnost da je ranije osuđivan, tj. da je u povratu, u pravilu se uzima kao otežavajuća okolnost, pri čemu se mora voditi računa o vremenu počinjenja djela jer se izuzimaju osude protekom određenog vremena. Povrat je posebno otežavajuća okolnost ako je istovrstan, ali i raznovrstan može imati naglašenu otežavajuću okolnost ako se radi o počinitelju koji permanentno dolazi u sukob sa zakonom. Uzimanje povrata kao posebno otežavajuće okolnosti je zaključak suda da prethodne kazne nisu ostvarile svoju svrhu jer počinitelj iz njih nije izvukao nikakvu pouku što sve ukazuje na njegovu povećanju krivnju. •

• • • Ponašanje počinitelja nakon počinjenog djela Ovdje dolazi u obzir niz okolnosti koje se mogu pojaviti nakon počinjenja djela. Ovo stoga što ova okolnost ulazi u opću ocjenu ličnosti počinitelja i odražava prije svega njegov stav prema počinjenom djelu koji može biti pozitivan i negativan. Ako proizlazi njegovo stvarno nastojanje otkloniti negativne efekte djela stav može biti društveno pozitavan, dok nasuprot taj stav može biti i negativan ako iz držanja počinitelja proizlazi prihvaćanje djela kao takovog te žaljenja da djelo nije proizvelo teže posljedice. Ocjenu o tome sud može donijeti na temelju spremnosti počinitelja da nadoknadi štetu oštećenom i da u granicama svojih mogućnosti otkloni štetne posljedice, vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, te na osnovu cjelokupnog ponašanja počinitelja nakon počinjenog kaznenog djela. U njemačkom kaznenom zakoniku posebice se vrjednuje nastojanje počinitelja da popravi štetu kao što je nastojenje da postigne nagodbu s povrijeđenim (oštećenim) u smislu odredbe st. 2. paragrafa 46. ), jer svako činjenje ili nečinjenje omogućava donošenje zaključka o djelu i krivnji odnosno opasnosti počinitelja i ujedno obilježava njegov odnos prema djelu kao što je na primjer pokazatelj pokajanja. Olakotno djeluje činjenica da je počinitelj prouzročenu štetu popravio (u cijelosti ili djelomično) ili se trudio to učiniti gdje se pri takvom ponašanju počinitelja pod određenim pretpostavkama sud odlučuje za ublažavanje kazne. Popravljanje odnosno otklanjanje štetnih posljedica dolazi u obzir i kod neimovinskih šteta na primjer u obliku naknade štete za pretrpljene bolove.

• • Druge okolnosti koje se odnose na ličnost počinitelja Sve prethodno navedene okolnosti odnose se na ličnost počinitelja ali zakon obvezuje sud da pri odmjeranju kazne uzme u obzir i druge okolnosti vezane za osobu počinitelja djela. Ovo stoga što je teško unaprijed odrediti koje bi sve okolnosti mogle biti relevantne u konkretnom slučaju, jer se može raditi o nekoj specifičnoj okolnosti tipičnoj za počinitelja kaznenog djela. Osnovni smisao ove odredbe u zakonu je da se i na ovaj način posebno istakne značaj subjektivnih okolnosti pri odmjeravanju kazne, te da se ujedno ukaže da prethodno navedenim okolnostima nije iscrpljena lista mogućih subjektivnih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti. Osim već navedenih okolnosti koje se odnose na osobu počinitelja mogu postojati i još neke druge okolnosti relevantne za počinitelja i djelo koje mu se stavlja na teret. Tako sud može imati u vidu spol počinitelja, stupanj obrazovanja, zdravstveno stanje, psihofizičke sposobnosti, kulturni i moralni nivo, odnos prema društvenim vrijednostima, ponašanje i zalaganje na radu, odnosno grubost, drskost, bezobzirnost u ponašanju. Valja istaknuti da se jedino pravilnim utvrđivanjem svih navedenih okolnosti (ocjenjivanjem svake posebno i međusobno) može doći do sankcije kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja. Ispravno vrijednovanje svih okolnosti, zasigurno je najsloženija aktivnost suda u kaznenom postupku i istovremeno najteža i najznačajnija.

• • • Ukupnost okolnosti (društvenih i osobnih) Sud je pri odmjeravanju kazne obvezan uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja. Slijedom prethodno navedenog zaključuje se da sud može cijeniti i svaku drugu okolnost ako smatra da je ona od značaja za odmjeravanje kazne, te da lista okolnosti koje u našem kaznenom pravu mogu biti olakšavajuće ili otežavajuće u postupku izbora vrste i mjere kazne postaje neograničena. Ova je okolnost unijeta u tekst Kaznenog zakona s obrazloženjem da su u pitanju «kriminološki i viktimološki sadržaji koji proizlaze iz životnih, realnih uvjeta» , te da «suvremena kriminologija nedvojbeno poznaje tzv. psihološko-biloško-sociološke faktore koji se mogu utvrditi u svakom pojedinačnom slučaju zbog čega ih treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne. U reguliranju olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, prihvaćeno je vrlo elastično rješenje koje u velikoj mjeri omogućava da se u postupku izbora vrste i mjere kazne uzmu u obzir sve subjektivne i objektivne okolnosti relevantne za ocjenu pogibeljnosti djela i opasnosti počinitelja. Zakon daje široka ovlaštenja sudu u ocjeni svih okolnosti pri odmjeravanju kazne, ali istovremeno pridaje veći značaj nekim okolnostima i na taj način određuje pravac sudskog interesa u prikupljanju odgovarajućih podataka relevantnih za odmjeravanje kazne. Posebno treba istaknuti izričitu zakonsku odredbu da sud uzme u obzir i druge okolnosti koje se odnose na ličnost počinitelja. Pored tih okolnosti koje se tiču osobe počinitelja kaznenog djela, nerijetko se kao olakotna okolnost uzima dugo trajanje postupka što se posebno opravdava ako počinitelj nije kriv, a kažnjen je samim vođenjem postupka koji psihički znatno opterećuje. Olakšavajuće se uzima znatan protek vremena od počinjenog djela do pokretanja postupka, a pogotovo u slučaju zastare kaznenog progona.

Odmjeravanje kazne od strane suca je konkretizacija zakonskih odredaba o kažnjavanju. Davanjem sucu velikih ovlaštenja u određivanju kazne, objektivno se stvara mogućnost dolaska do izražaja sudske ocjene i stavova koji ne moraju biti u skladu s vrijednostima i mjerilima koji odgovaraju zakonu. Činjenica je da svuda postoji pa i u nas uočljiva razlika između sudske i zakonske linije kažnjavanja. Ovo stoga što je sudsko odmjeravanje kazne u velikoj mjeri intuitivno i može biti opterećeno teškim pogreškama. Danas u većini zemalja postoji prigovor o neujednačenoj kaznenoj politici sudova (jednake kazne za vrlo različite slučajeve, odnosno neprihvatljivo različite kazne za gotovo identične slučajeve) koji je stalno aktualan. Budući da nema dva jednaka zločina niti dva jednaka počinitelja, načelo pravednosti zahtjeva da ova različitost dođe do izražaja u kažnjavanju. Kako je izbor kazne od strane suda u biti postupak prosuđivanja, ocjenjivanja i prognoziranja on je neizbježno i subjektivan, osoban, individualan iracionalan, emocionalan i intuitivan. S ovim momentima valja računati, zbog kojih su, između ostalog, provedena i brojna istraživanja kojima se nastojalo dokazati kako mnogi čimbenici vezani uz osobu suca determiniraju izrečenu kaznu.

• • • Kriminalnopolitička osnova sustava sankcija Središnje i najdinamičnije područje kaznenog prava je sustav sankcija, a koji je uvijek predmet širokog zanimanja cjelokupne javnosti. Kaznenopravne sankcije su sredstva obrane društva od kriminaliteta odnosno oblici reakcije društva na kaznena djela građana. Problematika zakonskog izbora vrste i mjere kazne uobičajeno obuhvaća dva komplementarna aspekta: kaznenopravni i kriminalnopolitički. Oba aspekta valja sagledati u najširem smislu imajući u vidu sva kažnjiva ponašanja u njihovoj multidisciplinarnoj dimenziji. U okviru problematike zakonske politike kažnjavanja ističe se različito aspektiranje dimenzija prevencije (generalne i specijalne) s naglaskom jačanja generalnopreventivne orjentacije ostvarive kroz segment zakonskog propisivanja kazni. Glede sustava zakonskog odmjeravanja kazni tendencija jačanja represije očituje se kroz povećanje posebne najveće mjere kazne zatvora a posebno kroz povećanje njezine posebne najmanje mjere. Ovo stoga što se zakonodavcu čini da je ovo jedan prikladan instrument utjecaja na sudsko izricanje kazni kao odgovor na poznatu činjenicu o tzv. blagoj kaznenoj politici.

Sustav propisivanja kazni u nekom kaznenom zakonu predstavlja samo dio cjelokupnoga kaznenog sustava određenoga kaznenog prava. Kazneni sustav je dio zakonodavnog dijela sustava društvene reakcije na određena ponašanja koji se ogleda u različitim vrstama kaznenopravnih sankcija. Dakle, radi se o tri međusobno povezana sustava, a to su: sustav kaznenopravnih sankcija, kazneni sustav propisivanja kazni. Problem sudskog odmjeravanja kazne jedan je od najsloženijih problema u suvremenoj znanosti kaznenog prava i to iz razloga što je postupak izbora kazne od strane suda u biti postupak prosuđivanja, ocjenjivanja i prognoziranja Učenje o sudskom izboru vrste i mjere kazne neprovedivo je ako sudovi nemaju velika ovlaštenja u određivanju sankcije. Tu se javlja problem kao i u cjelokupnom suvremenom kaznenom pravu, kako osigurati poštovanje zakonske linije kažnjavanja prilikom sudskog odmjeravanja kazne. Proturječnost koja nastaje iz različitog pristupa zakonodavca i suda pri ocjenjivanju djela i počinitelja prema današnjem shvaćanju rješava se tako da se sudu daju velika ovlaštenja u određivanju konkretne kazne da bi mogao apstraktnu propisanu kaznu dovesti u sklad s konkretnom društvenom opasnošću djela i počinitelja.

Odmjeravanje kazne koje danas obavlja sudac je kriminalnopolitičko ocjenjivanje djela i počinitelja, a ne neka mehanička primjena zakonskih propisa odnosno skupa pravila koja zakon predviđa za odmjeravanje kazne. Ocjenjivanje kaznene politike primjenom zakona na počinitelje kaznenih djela predstavlja ograničen pristup cjelokupnom problemu pri čemu treba imati na umu da se cjelokupna društvena aktivnost u borbi protiv kriminaliteta ne iscrpljuje samo primjenom kaznenopravne represije odnosno da se od reagiranja na posljedice, ta aktivnost nužno mora odvijati sve više na terenu uklanjanja stvarnih uzroka krimonogenog ponašanja. Preventivne mjere koje su usmjerene na uklanjanje uzroka kriminaliteta postaju sve značajnije i njihova primjena je sve češća, a mogu biti općeg karaktera i mogu se sastojati u različitim društvenim akcijama upravljenim protiv svih oblika kriminaliteta, te mogu biti i posebne mjere usmjerene na suzbijanje određenih oblika kriminaliteta.

• • • Zakonopisac i zakonodavac kod zakonskog izbora vrste i mjere kazne suočavaju se sa teškoćama propisivanja kazni koje proizlaze iz nemogućnosti adekvatnog određivanja mjere društvene osude za nedozvoljena ponašanja, te na poteškoće usporedbe težine pojedinih kaznenih djela. Ovo stoga što je težina kaznenog djela određena kaznom koja se ne može izraziti u nekom apsolutnom smislu, primjenom nekog matematičkog izraza. Propisana kazna uvijek ostaje samo apstraktni izraz težine kaznenog djela. Posebnu pozornost iziskuje kaznenopravni institut ublažavanja u zakonu propisanih kazni za kaznena djela zbog kojih se počiniteljima izriču kazne. Pored izraženih kazni u zakonu za pojedine inkriminacije zakonska kaznena politika ogleda se i u mogućnosti izražavanja blažih kazni počiniteljima istih, kada sudac prosudi da se i sa blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Ublažavanje kazne je izuzetno odmjeravanje kazne, koje je u skladu sa zakonskim intencijama kad se za to ostvare uvjeti, i ono je drugačije od onog odmjeravanja kazne na temelju apstraktne pogibeljnosti nekog ponašanja koju zamišlja zakon. Ovi izvanredni slučajevi ne mogu se smatrati prihvatljivim ukoliko njihov broj premašuje polovicu svih počinjenih kaznenih djela, jer bi tada izuzetak postao pravilo, a tada bi se bez odlaganja zakonska kaznena politika morala ublažiti. Pravomoćna se presuda može kritizirati, ali se ne može uzeti da je većina presuda pogrešna tako što je na primjer pretjerano primjenjivan institut ublažavanja. Ako se utvrdi da je u većini slučajeva pretjerano primjenjivan institut ublažavanja onda se ne može govoriti samo o lošoj ("preblagoj") sudskoj politici kažnjavanja već i ozbiljnom upozorenju zakonodavcima o prestrogo odmjerenim kaznama.

• • Zakonita sudska odluka mora biti i uvjerljivo obrazložena u pogledu izbora vrste i mjere represije Analizirajući obrazloženja sudske odluke o kazni dolazi se do spoznaje odnosa između stvarno utvrđenih činjenica i okolnosti koje utječu na blaže ili strože kažnjavanje. Čitanjem tih obrazloženja nerijetko se nameće zaključak o prenaglašenoj ocjeni olakotnih okolnosti za primjenu instituta ublažavanja, i kada se radi o običnim olakotnim okolnostima pri izboru kazne. Uočava se stereotipno ponavljanje olakotnih okolnosti i kada je riječ o odmjeravanju unutar zakonske granice i kada se radi o primjeni instituta ublažavanja. Tu pojavu karakterističnu za sudsku djelatnost možemo opravdati preopterećenošću sudaca koja neminovno dovodi do smanjene mogućnosti temeljite ocjene svih okolnosti koje su odlučujuće za izbor vrste i mjere kazne. Kreativnost suca može se braniti da iako odluka o kazni nije uvjerljivo obrazložena, ona je zakonita i kao takva sigurno je u svijesti suca postojala prilikom izbora vrste i mjere represije. Iza stereotipnih ponavljanja koji ne govore o opravdanosti određene kazne ostaju sakriveni razlozi koji ne opravdavaju izbor suca kroz obrazloženje odluke. Takva je presuda zapravo neuređena iako ima sve sastavne dijelove, i može se smatrati neodgovarajućom za slučaj o kojem se radi. Ona je i u suprotnosti sa zakonskim obvezama o sadržaju presude u smislu odredaba Zakona o kaznenom postupku.

• • • Brojna istraživanja potvrđuju da sudovi u pravilu izriču kazne koje su po mjeri bliže posebnom minimumu nego posebnom maksimumu. I pored ovakve konstatacije ne može se prikloniti zaključku o neskladu između izrečenih i propisanih kazni, već spoznaji o potrebi mijenjanja zakonodavne ili sudske politike kažnjavanja počinitelja kaznenih djela. Iako su izrečene kazne bliže posebnom minimumu, što ukazuje na veliku neiskorištenost zakonskih okvira, odnos zakonske i sudske politike kažnjavanja nije disharmoničan kada se ima u vidu redukcija kaznenopravne represije, i u svijetu i kod nas. Valja istaknuti i to da je povezanost i međusobna uvjetovanost zakonskog i sudskog izbora kazne ne samo neminovna već i da je upravo jednostrano stalno promjenljiva. Ovo stoga što je zakonski izbor kazne realativno stabilan i trajan, a sudski promjenljiv, ovisan o društvenim promjenama od vremena donošenja zakona do njegove primjene, koji se prilagođava posebnostima počinitelja, a uz to za razliku od zakonskog izvora kazne nije inertan. Upravo taj izbor kazne stalno je izložen kritikama ocjenjivanja i provjere umješnosti i pravednosti zakonskog izbora kazne.

• Mjere upozorenja • Općenito o mjerama upozorenja • U drugoj polovici devetnaestog stoljeća u kaznenom se pravu počinju primjenjivati sankcije koje su po svojoj prirodi nadomjestak za kaznu zatvora. Nastanak i razvoj uvjetne osude rezultat je razvoja ideje o individualizaciji kazne, humanizacije kaznenog prava, uočavanja postojanja sitnog kriminaliteta i opravdanosti drugačijeg tretiranja takve delinkvencije. Naime, to je bilo vrijeme kada je teorija i praksa upozoravala na negativne učinke kratkotrajnih kazni zatvora i koje je potrebno nadomjestiti kaznama upozoravajuće naravi, te koje bi imale specijalnopreventivni karakter kaznenih sankcija kako ne bi došlo do primjene kazne zatvora na počinitelja kaznenog djela. Mjere upozorenja – sudska opomena i uvjetna osuda – su uz kazne, sigurnosne mjere i odgojne mjere, posebna vrsta kaznenopravnih sankcija. To znači da su mjere upozorenja samostalne i posebne u odnosu na druge kaznene sankcije. Zajednička svrha mjera upozorenja (i sudske opomene i uvjetne osude) je u upućivanju prijekora počinitelju kaznenog djela ali takvog određenog prijekora da se ne mora primijeniti kažnjavanje (sudska opomena) ili je dovoljno izreći kaznu (uvjetnu osudu) bez njezina izvršenja. Uvođenje mjera upozorenja rezultat je prodora novih pogleda i novih vrijednosti u kazneno pravo kao što je uklanjanje svega stigmatizirajućeg, vezanog uz ideju ispaštanja i odmazde, jačanja humanističkih aspekata i humanističkih vrijednosti i orijentacija u kaznenom pravu, posebice u smislu većeg povjerenja u čovjeka, njegova bržeg uključivanja u redoviti život, a sve u cilju izbjegavanja oduzimanja slobode čovjeku, kada je to opravdano, traženjem prikladnih instrumenata za realizaciju ovih nastojanja.

• • • Uvjetna osuda Općenito Uvjetna osuda nastala je sredinom XIX-og stoljeća u nekom državama SAD i u Engleskoj a kasnije su je prihvatila kaznena zakonodavstva europskih zemalja. Određene razlike postoje u pogledu pretpostavki za izricanje uvjetne osude, uvjeta pod kojim se izriče, mogućnosti opsega primjene, itd. , ali danas uglavnom postoje tri sistema uvjetne osude a to su: anglosaksonski, kontinentalni i mješoviti sistem. Bez obzira na razlike koje su postojale u reguliranju uvjetne osude postoji nekoliko zajedničkih karakteristika u vezi sa njenom primjenom. Prva karakteristika je ta da se uvjetna osuda primjenjuje prema kazneno odgovornim počiniteljima pod pretpostavkom da je utvrđeno postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja. Kako se uvjetna osuda može izreći samo pod određenim zakonskim uvjetima to sva kaznena zakonodavstva propisuju određene pretpostavke za njeno izricanje. Te pretpostavke se uglavnom odnose na težinu počinjenog djela, izraženu kroz propisanu ili izrečenu kaznu s intencijom da se uvjetne osude izriču za lakša kaznena djela. U odnosu na počinitelja kaznenog djela neka kaznena zakonodavstva isključuju primjenu uvjetne osude prema povratnicima. Izricanje uvjetne osude uvijek je fakultativno tako, da se sudu ostavlja da odluči o opravdanosti njenog izricanja i kada su ispunjeni uvjeti za njenu primjenu. Nadalje, primjenom uvjetne osude trebaju se ostvariti ciljevi politike suzbijanja kriminaliteta, jer je ona jedan od kaznenopravnih instrumenata za ostvarenje opće svrhe kaznenopravnih sankcija i svrhe kažnjavanja.

• • Sudska opomena je specifična kazna koja se može izreći punoljetnom i kaznenoodgovornom počinitelju kaznenog djela pod određenim zakonskim uvjetima. Znači kao i kazna i sudska opomena pretpostavlja počinjenje kaznenog djela i odgovornost počinitelja, i to je sve što je zajedničko sa kaznom, jer se po svojoj sadržini i ciljevima koji se njenom primjenom žele postići značajno razlikuje od kazne. U osnovi je to sankcija sa naglašenim odgojno-pedagoškim sadržajem kojom se upućuje prijekor počinitelju kaznenog djela i upozorenje da će u slučaju ponovnog počinjenja kaznenog djela biti primijenjena stroža kaznena sankcija. To je u osnovi mjera specijalne prevencije kojom se prvenstveno odgojno djeluje na počinitelja na način da se stvori predstava o društveno neprihvatljivom ponašanju i utjecaj na buduće ponašanje odnosno ne činjenje kaznenih djela. Zato je za primjenu ove sankcije potrebno ocijeniti osobu počinitelja na kojoj ocjeni se zasniva uvjerenje suda da se i samom mjerom upozorenja o nedozvoljenosti ponašanja počinitelja i ujedno opomenom da se drugi put može reagirati strožijom sankcijom, ostvaruje svrha ove mjere upozorenja. Zakon određuje pretpostavke pod kojima se može izreći ova mjera upozorenja: 1. da se radi o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna, te 2. da je djelo počinjeno pod takvim olakotnim okolnostima koje ga čine osobito lakim. Da je riječ o osobito olakšavajućim okolnostima pod kojima je djelo počinjeno sud cijeni u svakom konkretnom slučaju.

• Pri toj ocjeni sud može uzeti u obzir svaku okolnost koja se odnosi na počinitelja kaznenog djela ili na djelo, kao što je na primjer raniji život počinitelja, njegovo držanje poslije počinjenja djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, težinu djela, pobude iz kojih je djelo počinjeno, težina povrede ili ugrožavanja zaštićenog dobra. Pri toj ocjeni sud ima u vidu ukupnost svih okolnosti koje ukazuju da se radi o osobito lakom vidu počinjenja kaznenog djela koje je po intenzitetu društvene opasnosti ispod prosjeka u kojem se to djelo obično najčešće javlja u praksi, ali da se radi o djelu na koje se ne može primijeniti institut beznačajnog kaznenog djela. • Valja reći da je za primjenu ove mjere upozorenja potrebno kumulativno ispunjenje navedenih pretpostavki ali to istovremeno ne znači da će sud obvezno primijeniti ovu kaznenopravnu sankciju. Naime, za njenu primjenu potrebno je da sud dođe do uvjerenja da će se s obzirom na ličnost počinitelja njenom primjenom ostvariti svrha kaznenih sankcija. Zato zakon, propisujući pretpostavke za izricanje sudske opomene ostavlja sudu slobodu odlučivanja kod izbora sankcije prema počinitelju. Sudska opomena se može izreći i za počinjenje više kaznenih djela u stjecaju, ukoliko za svako djelo postoje zakonske pretpostavke za primjenu ove sankcije. Za istaknuti je da nije moguće da se za neko djelo izrekne kazna a za neko sudska opomena, jer sud jedinstveno cijeni sva počinjena djela i za njih kao jedinstvenu sankciju izriče sudsku opomenu. •

• Sigurnosne mjere kao posebne sankcije • • Općenito o sigurnosnim mjerama Sigurnosne mjere su posebne kaznenopravne sankcije čija je svrha otklanjanje uvjeta koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela. Služe zaštiti društva i počinitelja od novih kaznenih djela, primjenom mjera osiguranja, liječenja, odnosno drugih tretmana kao i oduzimanja određenih prava i ovlasti. Kao pretežno preventivne sankcije usmjerene su na uzroke, a ne na posljedice delinkventnih ponašanja. Budući da su to kaznenopravne sankcije čijom se primjenom zadire u temeljna prava čovjeka potrebno je pažljivo odrediti pretpostavke za njihovu primjenu. • Sigurnosne mjere kao nova vrsta kaznenopravnih sankcija u kaznenom zakonodavstvu krajem XIX. i početkom XX. stoljeća označile su početak novog odnosa prema počinitelju kaznenog djela. Naime, do konca devetnaestog stoljeća kazna je bila jedina kaznena sankcija koju je kazneno pravo poznavalo i primjenjivalo na počinitelje kaznenih djela. Temeljila se na krivnji počinitelja koja je bila mjerilo za njezino izricanje. U našem suvremenom kaznenom pravu sigurnosne mjere su posebna vrsta kaznenopravnih sankcija kojima je svrha otklanjanje uvjeta koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje kaznenog djela, čija primjena proizlazi iz spoznaje kako kazna ne mora biti jedino učinkovito sredstvo za sve počinitelje kaznenih djela. Stoga je potrebno pored kazne primijeniti i druge kaznene sankcije s kojima bi se onemogućilo daljnje činjenje kaznenih djela. Zbog spoznaje da se kazneno pravo svojom kaznom ne može uspješno suprotstaviti kriminalitetu nekih tipova delinkvenata kako bi se zaštitilo društvo, sigurnosne mjere imaju stalno mjesto u današnjem kaznenom pravu. •

• • • Sigurnosne mjere i načelo zakonitosti Kako se primjenom sigurnosnih mjera zadire u temeljna prava čovjeka to je potrebno zakonom precizno odrediti pretpostavke za njihovu primjenu. Ovo stoga što su sve one vezane za određene zahvate u ličnost, u integritet ličnosti i time opasnost za prava i slobode čovjeka. Upravo iz razloga pravne sigurnosti i zakonitosti, nameće se potreba ograničenja takvih mjera na najteže slučajeve delinkvencije odnosno na izrazito opasne delinkvente, na ograničenje trajanja tih mjera, stalnog preispitivanja potrebe njihova trajanja te dopuštanja mogućnosti neke vrste uvjetnog otpusta. Dakle, treba težiti sigurnosnim mjerama ambulantnog tipa, mjerama pomoći na slobodi. Opće pretpostavke propisane su zajedničkim odredbama za primjenu svih sigurnosnih mjera, a za svaku mjeru i posebne pretpostavke upravo za njihovu primjenu. Prvi opći uvjet je da je osoba kojoj se izriče sigurnosna mjera počinila kazneno djelo. Drugi opći uvjet je opasnost počinitelja koja se ogleda u vjerojatnosti da će se ponovno delinkventno ponašati.

• • Svrha sigurnosnih mjera U našem sustavu kaznenopravnih sankcija, sigurnosne mjere imaju ograničenu ulogu i značenje, a njihovo opravdanje je u njihovoj svrhovitosti i nužnosti da se za opasne delinkvente osigura specijalni tretman radi zaštite društva i pomoći tim osobama. To znači da su sigurnosne mjere usmjerene na određenog pojedinca na njegovo liječenje i čuvanje, pa tako i na zaštitu društva. Ta dva cilja, zaštita društva od opasnog delinkventa i pomoć delinkventu međusobno se isprepliću tako da često jedan od njih služi u realizaciji drugog, jer se radi o opasnom delinkventu ali i o delinkventu u opasnosti. Opravdanje primjene sigurnosnih mjera u našem sustavu kaznenih sankcija, gdje imaju ograničenu ulogu i značenje, je u njihovoj svrhovitosti i nužnosti da se za određene opasne delinkvente osigura specijalni tretman radi zaštite društva i pomoći tim osobama. Svrha sigurnosnih mjera glasi: "Svrha je sigurnosnih mjera da se njihovom primjenom otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela". Sigurnosne mjere čija je svrha individualna prevencija i zaštita društva usmjerene su na čuvanje i liječenje određenog pojedinca, i čine mjere čiste prevencije, koja se ostvaruje readaptacijom delinkventa, utjecajem na fizičke, psihičke i ostale čimbenike i to liječenjem i drugim različitim tretmanima kao što je izolacija, internacija, te zabrane i ograničenje određenih prava. No, da bi se postigla svrha specijalne prevencije odnosno individualnog tretmana putem sigurnosnih mjera potrebno je poznavanje ličnosti delinkventa i postupanje s njim na način koji je na znanstvenoj osnovi u najvećoj mogućoj mjeri prilagođen toj ličnosti, potrebama utjecaja na njezino opasno stanje.

• • • U sudskoj praksi treba primjenjivati sigurnosne mjere u svim slučajevima gdje se to ukaže nužnim i korisnim kako bi se umjesto kažnjavanja postigla njihova svrha, odnosno da se njihovom primjenom otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela. Kad se razmatraju statistički podaci i analizira primjena pojedinih sigurnosnih mjera, konstatira se najčešća primjena sigurnosne mjere oduzimanja predmeta, zatim mjera obveznog liječenja od ovisnosti i zabrana upravljanja motornim vozilom. Usporedbom tih podataka sa brojem počinjenih djela pod uticajem alkohola i zbog ovisnosti o drogama kao i onih protiv sigurnosti prometa od strane osoba koji upravljaju motornim vozilima, za zaključiti je da se u malom broju slučajeva primjenjuju odgovarajuće sigurnosne mjere. SIGURNOSNE MJERE - Član 71. KZ F Bi. H - Vrste sigurnosnih mjera Učiniteljima krivičnih djela mogu se izreći ove sigurnosne mjere: a) obavezno psihijatrijsko liječenje; b) obavezno liječenje od ovisnosti; c) zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcija; d) zabrana upravljanja motornim vozilom; e) lišenje predmeta.

• • • Svrha sigurnosnih mjera - Član 72. Svrha sigurnosnih mjera jeste otklanjanje stanja ili uvjeta koji mogu uticati da učinitelj ubuduće učini krivična djela. Izricanje sigurnosnih mjera - Član 73. Sud može učinitelju krivičnog djela izreći jednu ili više sigurnosnih mjera kad postoje uvjeti za njihovo izricanje propisani ovim zakonom. Obavezno psihijatrijsko liječenje - Član 74. Ova kurativna sigurnosna mjera može se primijeniti samo prema počinitelju kaznenog djela koji je kazneno djelo počinio u stanju smanjene ubrojivosti zbog duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnog duševnog razvitka ili neke druge teže duševne smetnje i ako postoji opasnost da razlozi za takvo stanje mogu i u budućnosti poticajno djelovati za počinjenje novog kaznenog djela. „(1) Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja izriče se učinitelju krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti ili smanjene uračunljivosti ako postoji opasnost da bi uzroci takvog stanja mogli i ubuduće djelovati na učinitelja da učini novo krivično djelo. (2) Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja može se izvršiti pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, uz izdržavanje kazne zatvora ili uz rad za opće dobro na slobodi ili uz uvjetnu osudu. (3) Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne zatvora ili izvršenja rada za opće dobro na slobodi ili isteka vremena provjeravanja uz uvjetnu osudu. (4) Kao u slučaju iz člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. ovog zakona, izvršenje kazne zatvora može se odrediti učinitelju krivičnog djela koji se tokom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom psihijatrijskom liječenju. (5) Pod uvjetima iz stava 2. ovog člana obavezno psihijatrijsko liječenje se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni uvjetno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uvjetni otpust će se opozvati. (6) Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne psihijatrijskom liječenju tokom vremena provjeravanja određenog u uvjetnoj osudi, može se postupiti prema odredbi člana 66. (Opoziv uvjetne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza) ovog zakona. „

• • • Obavezno liječenje od ovisnosti - Član 75. „(1) Sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti može se izreći učinitelju koji je krivično djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti od alkohola ili opojnih droga ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti i ubuduće učiniti krivična djela. (2) Sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti se, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, može izreći uz istu krivičnopravnu sankciju, u istom trajanju i na isti način kako je ovim zakonom propisano za sigurnosnu mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja. (3) Kao u slučaju iz člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. ovog zakona, izvršenje kazne zatvora može se odrediti učinitelju krivičnog djela koji se tokom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora ne podvrgne obaveznom liječenju od ovisnosti. (4) Pod uvjetima iz člana 74. (Obavezno psihijatrijsko liječenje) stav 2. ovog zakona, obavezno liječenje od ovisnosti se može nastaviti izvan medicinske ustanove nakon što je osuđeni uvjetno otpušten. Ako osuđeni ne nastavi liječenje, uvjetni otpust će se opozvati. (5) Prema učinitelju krivičnog djela koji se ne podvrgne liječenju od ovisnosti tokom vremena provjeravanja određenog u uvjetnoj osudi, može se postupiti prema odredbi člana 65. (Opoziv uvjetne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza) ovog zakona. ”

• • • Zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije - Član 76. KZ F Bi. H „(1) Sigurnosna mjera zabrane vršenja određenog poziva, aktivnosti ili funkcije može se izreći učinitelju koji je učinio krivično djelo u vezi sa imovinom koja mu je bila povjerena ili kojoj je imao pristup zahvaljujući svom pozivu, aktivnosti ili funkciji ako postoji opasnost da bi takvo vršenje moglo poticajno djelovati da učini novo krivično djelo zloupotrebom svog poziva, aktivnosti ili funkcije u vezi sa imovinom koja mu je povjerena ili kojoj ima pristup. (2) Sigurnosna mjera zabrane vršenja određenog poziva, aktivnosti ili funkcije može se izreći u trajanju koje ne može biti kraće od jedne niti duže od deset godina, računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere. (3) Kao u slučaju iz člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. ovog zakona, izvršenje kazne zatvora može se odrediti učinitelju krivičnog djela koji tokom izvršavanja rada za opće dobro na slobodi kao zamjeni za kaznu zatvora prekrši zabranu vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije. (4) Prema učinitelju krivičnog djela koji prekrši zabranu vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije tokom vremena provjeravanja određenog u uvjetnoj osudi, može se postupiti prema odredbi člana 66. (Opoziv uvjetne osude zbog neispunjenja izrečenih obaveza) ovog zakona. ”

• • • Zabrana upravljanja motornim vozilom - Član 77. KZ F Bi. H „(1) Sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom može se izreći učinitelju krivičnog djela protiv sigurnosti prometa kad postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno učiniti takvo krivično djelo. (2) Pod uvjetima iz stava 1. ovog člana zabrana upravljanja motornim vozilom može se odnositi samo na određenu vrstu ili na sve vrste motornih vozila. (3) Sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom može se izreći u trajanju koje ne može biti kraće od tri mjeseca ni duže od pet godina računajući od pravosnažnosti sudske odluke, s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. (4) Prema učinitelju krivičnog djela kojem je zabranjeno upravljanje motornim vozilom uz zamjenu za kaznu zatvora ili uvjetnu osudu, ako ne postupi po toj zabrani, primijenit će se odredbe člana 44. (Rad za opće dobro na slobodi) stav 5. i člana 66. (Opoziv uvjetne osude zbog neispunjenja određenih obaveza) stav 5. ovog zakona. ”

• Oduzimanje predmeta - Član 78. KZ F Bi. H • „(1) Predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili koji su nastali učinjenjem krivičnog djela oduzet će se, kad postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za učinjenje krivičnog djela ili kad se radi zaštite opće sigurnosti ili iz razloga morala lišenje čini prijeko potrebnim, ako su vlasništvo učinitelja. (2) Predmeti iz stava 1. ovog člana mogu se oduzeti i ako nisu vlasništvo učinitelja kad to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi morala, ali se time ne dira u prava trećih osoba na naknadu štete od učinitelja. (3) U slučajevima iz stava 2. ovog člana, zakonom se može propisati obavezno oduzimanje predmeta. ” U sustavu sigurnosnih mjera, mjera oduzimanja predmeta je jedina mjera stvarne prirode koja se odnosi na određene stvari i predmete u vezi s kaznenim djelom, dok su sve druge sigurnosne mjere osobne prirode. Odnosi se na oduzimanje predmeta koji su namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela (corpora delicti), a to su najčešće alati za provalne krađe, razna oružja i oruđa za krvne delikte itd. , odnosno predmeti nastali počinjenjem kaznenog djela. • • •