Je in literarnogknjievnoumjetnikogkazivanja isto znaenje ima u sintagmama

Je čin literarnog(književnoumjetničkog)kazivanja. Ø isto značenje ima u sintagmama „usmeno pripovijedanje“, “tehnika pripovijedanja“, “oblici pripovijedanja“ Ø

� Označava pisca pripovijedanih proznih djelča, usmenog kazivača narodnih pripovijedaka ili onoga ko izlaže radnju književnog umjetničkog djela(romana, pripovijetke). U svim ovim slučajevima riječ je o spoljašnjem pristupu i spolajšnjoj tački gledišta jer je pripovijedač izvan svijeta književnog djela.

Kazivač priče koji je sastavni dio književnog svijeta Ø obično je to jedan od junaka priče kome je prepušteno kazivanje. Ø Narator je nosilac unutrašnje tačke gledišta i posrednik između čitaoca i onoga što se u djelu prikazuje. Ø

� Dominatni oblik pripovijedanja u savremenoj prozi � Njim se uspostvalja prisniji odnos prema zbivanjima i likovima i prisnija je veza između kazivača priče i čitaoca � Njim se ostvaruje neposrednost pripovijedanja jer nema posrednika između kazivača priče i čitaoca, te čitalac ima direktan uvid u svijest ili podsvijest kazivača priče

� Ovaj oblik pripovijedanja pojavljuje se kao autorsko ja i kao fiktivno ja � Autorsko ja: pripovijedač je izvan svijeta književnog djela. To je spoljašnja tačka gledišta. � „Eto, tako je otprilike živeo gospodin popa u selu, a koji baš popa poimenice, mislim da i nije bilo nužno da kažem, jer je davno rečeno da su svi popovi jednaki, jedan kao i drugi. . . “ � Ovakav oblik pripovijedanja imamo u romanma „Na Drini ćuprija“, “Prokleta avlija“. . .

� pripovijedač je sastavni dio svijeta književnog djela(ovo je unutrašnja tačka gledišta) � „Najzad, jednog dana pojavi se i moj roman. Već mnogo prije njegove pojave bio se digao čitav lom i galama u književnom svijetu. Pročitavši moj rukopis, B. se obradovao kao dijete. Ne!Ako sam ma kada bio srećan, onda to nije bilo za vrijeme prvih zanosnih trenutaka moga uspjeha, nego kada još nijesam ni čitao ni piokazivao kome moj rukopis“(Dostojevski)

� Pripovijedač je satstavni dio svijeta književnog svijeta, nosilac radnje, junak književnog djela(unutrašnja tačka gledišta) � „Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz porebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovara sa sobom, s dalekom nadom da će se naći jedno rješenje kad bude bio sveden račun, ako bude. . . “(Derviš i smrt)

� Ovaj lični oblik ima pripovjedačku funkciju u epistolarnim vrstama ali se javlja i u pripovijednim vrstama povremeno, u pojedinim segmentima, sa posebnom stilskom funkcijom. U pojedinim segmentimna romana „Na Drini ćuprija“ kada se autor javlja kao „mi“) � Iskazi u drugom licu upućenu su čitaocu, drugom liku iz govorne situacije, neprisutnom akteru zbivanja, drugom ja � Drugo lice uvodi čitaoca u zbivanje, približava ga pripovijedaču u junacima, doprinosi osjećanju prisnosti

� Primjer: � „prilazi mi žurno, pucka zglobovima, treba da osmehnem, moram, prezire me, nasmijaću ti se, svi će čuti. Al kad sam dao reč da hoću da budem čovek, iako mi je najveći neprijatelj ostavljen mesto odmah do pokojnog oca al’ako ga nagazimhoću da ti se napijem parzianske krvi“ (Ćosić Deobe)

� Treće lice je osnovni i najstariji oblik pripovijedanja sa tačke gledišta pisca ili nekog drugog lica koje se pojavljuje u obliku sveznajućeg pripovijedača � Ovo je objektivno pripovijedanje � Ima dvije perspektive, odnosno javlja se kao 1)sveznajući pripovijedač � 2)doživljeni govor

� Treće lice, objektivno pripovijedanje, spolajšnja tačka gledišta � Primjeri: � Tolstoj Ana Karenjina � Andrić: Na Drini ćuprija � Andrić : Prokleta avlija � Čiča Gorio

� Prelaz na iznošenje misli i osjećanja književnog junaka(unutrašnji monolog u trećem licu) � „Sofka poče osjećati jak, težak bol. Čisto se pokaja. Da je samo znala, ne bi ni ona ni pokušava da se protivi, a kamoli da ga onako u oči, silno, čisto ispitujući gleda i protivi mu se. Samo da je znala!Kako da nije znala? !Jer, kada je znala da nikada neće biti žena svoga izabranika, onoga o kome je čitav život snevala, koga je u snovima i mislima grlila i ljubila, a znala je da će se ipak morati udati. . . “