Izvori POSTMODERNISTIKA OBILJEJA ROMANA O MAMAMA SVE NAJBOLJE

Izvori: POSTMODERNISTIČKA OBILJEŽJA ROMANA O MAMAMA SVE NAJBOLJE SANJE PILIĆ Adriana Car-Mihec, Kristina Staničić

� roman za djecu i mlade, nastao 1990 g. , dobio nagradu Grigor Vitez; � vrijeme radnje: suvremeno � mjesto radnje: Zagreb i okolica (Jablanovec) � likovi: Karamela Rudinsky, Valdemar, Naranča, Lastan, Velimir, Marijana, Rene, teta Ružica, � tema: život Karamele Rudinsky i njezine obitelji te nastajanje njezinog romana

� mama Karamela (Majstorović Marelica, Dragica Dukić), spisateljica, maštovita, kreativna, luckasta, simpatična, neobična, otkačena, šaljiva, � nesigurna, prerano je postala majka, žali za djetinjstvom i mladenaštvom, � teško se nosi sa svakodnevnim problemima � pomalo nezrela, sklona pobjeći u svijet mašte, sklona hirovito mijenjati raspoloženja, ali voli svoju obitelj, ponosna na svoju djecu � Ne pronalazi inspiraciju za novi roman

� Valdemar –otac netradicionalne obitelji, asistent režije, također neobičan, voli svoju ženu, daje joj prostora koji joj je potreban za pisanje, često zadirkuje Karamelu, sumnjičav prema njezinim spisateljskim sposobnostima, muče ga egzistencijalni problemi, pomalo ljubomoran, realniji od Karamele, čvrsto stoji na zemlji

� Naranča - kći, tipična tinejdžerica, Karamela kaže da joj se ponekad čini kako je starija i zrelija od nje, savjesna, psihoterapeut cijele obitelji � Lastan – dječačić od 4 godine, živahan, energičan, zahtjevan, najmlađe dijete u obitelji Rudinsky

� Rene – Karamelin i Valdemarov prijatelj, spreman pomoći, luckasti novinar, odlučuje se promijeniti karijeru i raditi ono što voli � Velimir – lik iz Karameline mašte, markantan, zgodan, ozbiljan, lik iz romana koji je u potrazi za ljubavi svoga života, nema otiske jer nije stvaran, ali postaje stvaran jer ga ljubav prema Marijani oživljava

� Marijana – Karamelina prijateljica, krojačica, zaljubljuje se u Velimira � teta Ružica – pomaže Reneu da otvori gostionicu, od čangrizave starice koja kritizira Karamelinu spisateljsku karijeru, pretvara se u simpatičnu staricu otvorena duha � roman – personificirani lik, strepi nad svojom budućnošću, sretan je kad ga Karamela dovrši, nastoji se uključiti u tijek svoje sudbine

� spisateljica nam otkriva onu drugu stranu majčinstva koja nije idealizirana � lik Karamele suprostavlja se slici majke kao požrtvovne, samozatajne, nesebične i zadivljujuće osobe koja u svakom trenutku zadovoljava potrebe svih oko sebe

� Sanja Pilić govori o majkama kao ljudima od krvi i mesa koje imaju pravo na loš dan, koje mogu biti zamišljene, ponekad sebične i mrzovoljne, šašave, zbunjene, depresivne, ali koje također vole i bore se za svoju obitelj � drugi tematski sloj je nemogućnost pisca/umjetnika da u svakodnevnim egzistencijalnim brigama pronađe inspiraciju za umjetničko stvaranje

� postavlja pitanje mogu li se uopće pomiriti ta dva svijeta – umjetnost s jedne strane i obitelj, stvarni život s druge strane �s jedne strane govori o tome kako biti majka, a s druge strane kako napisati roman � također govori o neizvjesnom statusu slobodnih umjetnika u našoj zemlji koji žive vrlo skromno i u vječitoj besparici

� ludistički roman (lat. ludere – igrati se) � nema čvrste fabule � uz realne likove imamo i one koji su plod fantazije i mašte � nema pouzdanog sveznajućeg pripovjedača � isprepliću se elementi stvarnog i izmišljenog U osnovi svega je to DA JA ZAPRAVO NE POSTOJIM. Ti si me izmislila davno kad si izmislila sve svoje SEBE.

� naizgled nam se čini da ne postoji poruka romana, ali u njemu ipak prepoznajemo jednu obiteljsku svakodnevnicu

� Pripovjedač 3. l. jd. – objektivno pripovijedanje iz pozicije promatrača zbivanja � Prisutno je i pripovijedanje pored autora, pojava romana koji je personificiran (‘’roman u romanu’’) te sam preuzima ulogu pripovijedanja Neka mi je kako mi je, kad mi nijedna rečenica nije odgovarala. Oholost se plaća. Toliko sam se bunio protiv njihovih intervencija, toliko sam se bojao da će narušiti kostur radnje, a na kraju su me

�A negdje se o romanu govori iz pozicije neutralna promatrača Roman je i dalje ležao na stolu u dnevnom boravku.

� igre riječi (zaigranost, ludizam romana) Licemjeri nisu mjerači lica, već nosači neiskrenosti. Valdemar ima polu-tetu, zato je on polu-sluša. Da li se telepatija sastojala od teleta koje pati ili prenošenja misli bilo je romanu svejedno.

� Spisateljica sama izmišlja riječi: Zamotanu, zamfrljanu, zbljackanu, rastackanu i šuknutu bolest, zove se karamelitis.

� Poigrava se s aforizmima (poslovicama) Silom ili milom htjela je napisati knjigu. Morati samo onda kad se morati.

� Upotreba žargonizama, dijalektizama, tuđica buljio, cvonjak, uvrnut, čvrknuta, zdipiti, rolala, kupil, nikaj, ne razmem, grosmama, happy end, science-fiction, hors…

� Razgovorni stil, frazemi Fale joj tri daske Ja crnčim ko crnac

� Zaigranost romana vidljiva je i u grafičkim prikazima kompozicije svoga romana GLAVNI RASPLET SPOREDNI ZAPLETAJA (ZAPLETAJ CRIJEVA)

� Grafijskim riječi rješenjima dočarava smisao iza No dobro, a sad prijeđimo na stvar… P r e l a z a k

� Upotreba interpunkcije i pojačanog tiska JUUUPIII!!!!!!!

� Često nas podsjeća na stripovski oblačić u kojemu se iznose misli lika Kakav užas! (Što će reći muž? A djeca? )

� umetnuti stihovi (pjesme) u romanu Ahhhhhhh ------To je bilo dugo Ahhhh Pa kratko Kao dah Ah.

� Česte hiperbole � Karamela izmišlja druga imena i poprima druge identitete, ima 35 godina, a strahuje od raka i Alzheimera, dječji vrtić smatra izumom broj 1, lice joj je posuto prištićima, a ruke staračkim pjegama, želi se rolati, piti colu sa slamkom, promatra mrave na livadi, traži četverolisnu djetelinu itd.

� Česte su parodijske opaske u djelu o samoj sebi kao spisateljici, ali i o drugim piscima (Oscar Wilde, Agatha Christie) i dječjoj književnosti uopće Pisci ništa posebno ne misle reći. Osim onoga što su napisali. Ali onda dotrče kritičari. I svašta nađu kod tog pisca. A pisac sluša kritičare i čudi se: …Ja…pa tako pametan. Neće priznati da je jednostavno pisao rečenicu po rečenicu.

� Ironičan stav prema starenju, prema svakodnevnom suočavanju odraslih sa stvarnošću te financijskim poteškoćama Nismo mi tridesetpetogodišnjaci tako loši. Imamo samo 2 x 17, 5 godina. Ili 3 x 11 godina i nešto malo. Ili Vi možda mislite da se s trideset i pet godina nešto bitno mijenja? Ne, to razdoblje vam je gotovo gore od puberteta. A već su vam djeca u pubertetu. To su puberteti na kvadrat. Valdemar ima četrdeset, a i on je u pubertetu. Ti puberteti će uništiti porodicu Rudinsky.

To bi bilo katastrofalno. . . Odmah bih primijetila da je život očajan i da s nepoznatim i sumnjivim muškarcem hodam ulicama koje su prljave, a u izlozima je sve skupo i nedostupno, i primijetila bih ovu rupu na cipeli koju ne primjećujem dok izmišljam. Druge gospođe mojih godina uzimaju hrpe sredstava za umirenje i idu frizeru kad god mogu. . . A ja izmišljam i bar se ne trujem. . . Ha, baš sam lukava.