Ivan Maurani SMRT SMAILAGE ENGIA O piscu Ivan

Ivan Mažuranić SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA

O piscu: Ivan Mažuranić Hrvatski pjesnik i političar rođen 18. srpnja 1814. u Novom Vinodolskom. Srednju školu pohađao je u Rijeci, Zagrebu i Szombathelyu (Mađarska) dok je u Zagrebu studirao pravo. Nakon završenog fakulteta zaposlio se kao nastavnik na gimnaziji u Zagrebu, a kasnije je postao odvjetnik u Karlovcu. U periodu od 1841. do 1848. službenik je u gradskom vijeću Karlovca. Za vrijeme revolucionarnog razdoblja (1848. - 1849. ) narodni je zastupnik i perovođa Hrvatskog sabora, te glavni redaktor saborskih zaključaka i zakona. Vrhovnim državnim odvjetnikom imenovan je 1850. godine. Deset godina kasnije (1860. ) imenovan je predsjednikom Hrvatskog dvorskog dikasterija. Već godinu dana kasnije (1861. ) pa sve do 1865. godine na dužnosti je dvorskog kancelara. Predsjednikom Hrvatskog sabora postaje 1871. i tu dužnost obavlja sve do 1873. kada postoje hrvatski ban (tzv. ban pučanin). Na banskoj dužnosti ostaje do 1880. , a nakon napuštanja banske dužnosti napušta i svaku političku aktivnost i živi povučeno baveći se matematikom i astronomijom. Pjesme je počeo pisati još kao srednjoškolac u Rijeci. U periodu od 1835. pa sve do 1841. bio je suradnik Gajeve Danice. Gundulićevo djelo Osman dopunio je 1844. (XIV. i XV. pjevanje), a 1846. objavio je svoje najveće i najznačajnije djelo - ep Smrt Smailage Čenigća. Tim djelom, u kojem su spretno prevladani klasični i dubrovački utjecaji kao i utjecaj narodne poezije, Mažuarnić je stvorio klasičan junački ep. Do 1849. najistaknutiji je vođa radikalnodemokratske, tzv. karlovačke grupe Ilirskog pokreta.

Kao ban nastoji voditi politiku uravnoteženosti između mađarskog i dvorskog utjecaja u Hrvatskoj, ali više kao pasivni promatrač nego kao aktivni politički vođa usmjeravajući svoja nastojanja na administrativno i kulturno unaprijeđenje zemlje. Za njegova banovanja provedena je reforma pravosuđa, poltičke uprave i školstva, a 1874. osnovano je Sveučilište u Zagrebu, prvo u Južnih Slavena. Pjesnički rad Ivana Mažuranića nije zahvaćen protuslovljima njegova držanja u poltici: svjestan da je njegova političko-činovnička praksa nespojiva s pozivom pjesnika Mažuranić je definitivno prestao pisati. Malo je znano da je bio i poliglot - govorio je devet jezika. Preminuo je 4. kolovoza. 1890. u Zagrebu. Danas se njegov lik nalazi na novčanici od 100 Kuna. Mnoge ulice, trgovi i škole u Hrvatskoj nose njegovo ime, a u zagrebačkom parku Zrinjevac postavljeno mu je i spomen bista.

Smrt Smail-age Čengića je spjev kojeg je napisao Ivan Mažuranić, njegovo najveće djelo objavljeno 1846. godine. Spjev je nastao djelomice po narudžbi Dimitrija Demetra. Osnovnu građu Mažuranić pronalazi u stvarnom događaju, pogibiji turskoga junaka i hercegovačkoga paše Smail-age Čengića u sukobu s hercegovačkim Crnogorcima (današnja Crna Gora, Drobnjaci) u jesen 1840. Osnovna ideja spjeva je prolaznost sile, vjera u pravdu i konačnu pobjedu dobra u životu. Ukupno, djelo ima 1134 stiha ukomponiranih u pet pjevanja (Agovanje, Noćnik, Četa, Harač, Kob).

KNJIŽEVNI ROD: proza VRSTA DJELA: povijesni ep VRIJEME RADNJE: 16. stoljeće MJESTO RADNJE: Hercegovina

Sadržaj: I. Agovanje II. Noćnik III. Četa IV. Harač V. Kob

Agovanje: Pripovijedanje u prvom pjevanju, u Agovanju, započinje tradicionalnom epskom tehnikom in medias res, te se od početka spjeva pripovijeda o događaju koji je temelj relativno oskudnoj fabuli spjeva: o Smail-aginoj okrutnosti, o mučenju i ubijanju nemoćih i nedužnih kršćana ali i pripadnika turskog svijeta. Tako već prvi stihovi izvješćuju o aginoj naredbi da se osim Crnogoraca smakne i stari Durak jer se suprotstavio aginoj odluci o ubijanju nedužne raje. Sluge zove Smail-aga, Usred Stolca kule svoje, A u zemlji hercegovoj: "Ajte amo, sluge moje, Brđane mi izvedite, Štono sam ih zarobio robljem Na Morači vodi hladnoj. Još Duraka starca k tome, Što me hrđa svjetovaše Da ih pustim domu svome, Jer su, reče, vlašad ljuta; Oni će mi odmazditi Mojom glavom vlaške glave: Ko da strepi mrki vuče S planinskoga gladna miša. "

Pripovjedač, tijekom cijelog spjeva pokazuje suosjećanje s jadnom, mučenom i potlačenom rajom, ocrtava agine reakcije - gnjev i bijes ( ˝Ljutit aga mrko gleda Gdje se silom divit mora…˝) jer raja umire bez riječi, suza i plača: ˝Kroz poljanu mrka krvca teknu, Niti pisnu, niti zubi škrinu. Poljana se napuni tjelesa, Niti pisnu, niti zubi škrinu. Već tko zovnu Boga velikoga, Tko lijepo ime Isusovo, Ter se lasno rastadoše s suncem Zatočnici mrijet naviknuti. ˝

Prvo pjevanje završava smaknućem starog Duraka, “…Penjite ga na vješala tanka, Neka znade što mu strah valjade. A Turčina, ako još imade Gdjegod koga ter se vlaha boji, Popet ću ga nebu pod oblake, Tu nek plijen vranom vranu stoji…“, i tugom njegova sina Novice: I Novica sin mu zaman "Aman, aman!" suzan vrišti. Stil: epiteti (lijepo, hladnoj, gladna, planinskog) personifikacija (zadrhtaše ta vješala tanka) kontrast ( zadrhtaše ta vješala tanka, al nepisnu Crnogorčad mlada) arhaizmi (dželate, arslan) onomatopeja ( Krcnu kolac njekoliko puta Zviznu pala njekoliko puta )

Noćnik: U II. pjevanju, koje nosi ime Noćnik, pripovijeda se o nepoznatu junaku koji noću putuje neprohodnim crnogorskim kajevima. Pripovjedač čitatelju otkriva njegov identitet : “…je li hajduk, il uhoda turska, što uhodi sviloruna krda, Il volova stada vitoroga? Nit je hajduk, nit uhoda turska, Već Novica, Čengića kavazu…” Vidjevši kakva mu je sudbina zadesila oca i vidjevši pravu aginu narav, Novica se odlučio pridružiti svojim dotadašnjim neprijateljima u borbi protiv Smail-age vođen željom da osveti oca. “…Otkuda si, od koje li strane? Koja li te sreća nanijela, Ter si junak rano podranio? " Mudar Turčin, za nevolju mu je, Mudar Turčin mudro odgovara: "Kad me pitaš, kazat ću ti pravo: Ja sam junak od Morače hladne, Od Tušine sela malenoga, Ispod gore glasna Durmitora. Nosim troje na srdašcu jade: Jedni su mi na srdašcu jadi, Što ni Čengić smaknu Moračane; Drugi su mi na srdašcu jadi, Što mi Čengić pogubio baba; A treći mi na srdašcu jadi, Što 'e još više, da još krvnik diše…” Stil: epiteti (ljući, gorski, sviloruna, malenoga) kontrast ( Sunce zađe, a mjesec izađe )

Četa: Treće pjevanje s naslovom Četa započinje opisom malene čete Crnogoraca, koju predvodi junak Mirko, a koja se podigla na osvetu protiv Čengićeva nasilja, zlostavljanja i ubijanja raje: “Podiže se četa mala Na Cetinju Gore Crne. Malena je, ali hrabra, U njoj jedva sto junaka, Ne junaka biranijeh Po obličju ni ljepoti, Već po srcu junačkome. Kojino će udariti Ne na deset, da uteče, Nego na dva, da ih siječe…” Četa se odlučila sukobiti s agom. Na putu ih je stari svećenik blagoslovio i upozorio da je njihov pohod velika i sveta stvar jer brane svoju rodnu grudu i svoj narod. “…Kad al eto inoga pastijera Gdjeno krotak k svome stadu grede…” “…Crkva mu je divno podnebesje, Oltar časni brdo i dolina, Tamjan miris što se k nebu diže Iz cvijeta i iz bijela svijeta I iz krvi za krst prolivene…” "Djeco moja, hrabri zatočnici, Vas je ova zemlja porodila, Kršovita, ali vami zlatna. Djedi vaši rodiše se tudijer, Oci vaši rodiše se tudijer, I vi isti rodiste se tudijer: Za vas ljepše u svijetu neima. Stil: epiteti (mala, noćna, tamna, brze ) kontrast (Malena je, ali hrabra ) usporedba (Već ko' tajni glas duhova ) metafora ( Studen kamen prima život ) onomatopeja ( Ni tko šapće, ni tko zbori, Ni tko pjeva, niti se smije )

Harač: Četvrto, najopsežnije pjevanje spjeva nosi naslov Harač, a u njemu se nižu stravični i zastrašujući prizori mučenja kršćana, iznose se sve oni iz povijesti poznate strahote turskih zlostavljanja, od nabijanja na kolac do povlačenja raje na repovima konja. U ovom pjevanju zli je aga odlučio kupiti od naroda harač, tj. porez. Sa svojim podanicima utaborio se na Gackom polju. One ljude koji nisu mogli platiti porez odvodio bi kao zarobljenike. Jednog dana, aga je došao u neugodnu situaciju. Naime, za vrijeme jedne igre, svom je vojniku slučajno izbio oko, što je izazvalo podsmjehivanja među narodom. Budući da je zbog toga aga bio ljutit, odlučio se opustiti uz večeru. Iznenada je hrabra četa napala Turke. Zatečeni turci nisu pružili jak otpor. Hajduk je Mirko puškom ubio zlog Smail-agu Čengića. Tako je Novica dočekao osvetu, ali i sam je poginuo od ruke turčina Hasana. Nakon opjevanog krvoprolića pjevanje završava stihovima: “…Grad iz cijevi smrtni presta, A navali grad s nebesa: Četa noćna pod čadorje uđe. Noć je strašna, krvi oblita, Tamna, crna; blago četi sade, Gdje već trudna na noćište pade…” Stil: epiteti (lijepo, ljuta, debela, žuti, nevesela) gradacija ( Hljeba, hljeba, gospodaru ! Ne vidjesmo davno hljeba !) usporedba ( Riknu aga ko' bik ljuti ) metafora ( Ljuta glada i nevolje ljute )

Kob: Posljednje pjevanje Smrti Smail-age Čengića vrlo je kratko, nosi naslov Kob, i u njemu se kratkim potezima ocrtava pustinjakov stan u polju podno Lovćena, a u tom stanu bijesno se Ture klanja krstu. To je ustvari lutka krotkog Turčina koji se na udarac nogom o zemlju smjerno klanja i prigiba glavu. Nizom retoričkih pitanja i odgovora pripovijedač nas izvješćuje da ta lutka predstavlja lik Smail-age. Tako završava spjev o okrutnom Smail-agi, takva je bila sudbina, kob, velikog silnika i mučitelja potlačenih i slabih: Čija 'e ovo ponosita čalma? "To je čalma age Čengijića, Al se tužno oko glave vije. " Čija 'e ovo, pobratime, glava? "To je glava age Čengijića, Ali iz nje tamne oči vire. " Čija 'e ovo okovana sablja? "To je sablja age Čengijića, Al žalosno uz bedricu visi. " Čije 'e ovo zlaćeno oružje? "To 'e oružje age Čengijića, Ali mirno o pojasu hrđa. " Čije 'e ovo zlatno odijelo? "To 'e odijelo age Čengijića, Al od sunca ne odsijeva, jadno!" Stil: epiteti (zlatno, žalosno, tužno) personifikacija ( Čija 'e ovo ponosita čalna ? ) arhaizmi ( izba, gataj ) ponavljanje ( Čije 'e ovo. . . )

Karakterizacija likova:

Smail-aga je silni turski vlastelin, koji je veoma krvoločan i uživa ubijajući nevine i bespomoćne ljude. Svoje zarobljenike muči nečuvenim metodama da bi ih zatražio i iz njih izvukao što veći harač. Iako se divi svojoj moći , on je u duši kukavica. Bezosjećajan je i surov. Ljuti ga što njegovi zarobljenici umiru ponosni i s vjerom u Boga. SMAIL-AGA

Crnogorci: Crnogorci su ljudi koji se zadovoljavaju malim stvarima. Bogatstvo za njih ne predstavlja ništa značajno, njima je važnija njihova sloboda od svog zlata na svijetu. Umiru bez straha, ne ispuštajući ni jednog jauka, iako umiru u strašnim mukama. Vjeruju u pravdu i Boga, i znaju da na kraju svako nasilje mora prestati. Na bilo koji način. . .

Analiza djela:

Iz stihova izvire skromnost i jednostavnost naših ljudi, koji vođeni ljubavlju i odlučnošću žrtvuju svoje živote u spas svoje domovine. U pjesmi je naglašen i religiozni moment, koji je bio značajan u borbi naroda protiv turaka. Važno je bilo koje je vjere bio čovjek, jer se smatralo da je onaj koji je odbacio svoju vjeru priznavao tursku vlast.

Dojam o djelu:

Djelo nas se dojmilo zbog poučnosti i vremena u kojem je pisano. To je bilo razdoblje turskih osvajanja kada su ljudi strahovali od pljačka, mučenja i napada. Ipak su imali vjere, snage i hrabrosti da se suprostave agi u cilju da izbore svoju slobodu. Djelo ima povijesnu i kulturnu važnost. Zbog turske vladavine prožeto je turcizmima. Obiluje raznim izražajnim sredstvima.

Ideja djela:

''Turčin reći, al' mrijeti Za Hristovu vjeru svetu Teško nije, tko se za nju bije. '' ''Sramota je takome junaku Kupit harač, ne skupit harača, Džilitnut se, ne pogodit cilja, Kamol' slijepit mješte raje Turke, Kamol' da mu zlurad krst se smije. ''