Inflacija gospodarska aktivnost i nominalni rast novca Okunov

Inflacija, gospodarska aktivnost i nominalni rast novca

Okunov zakon: od rasta domaćeg proizvoda do nezaposlenosti • Ranije pretpostavke: – domaći proizvod u odnosu na zaposlenost kreće se jedan naprema jedan, tako da promjene domaćeg proizvoda dovode do jednakih promjena zaposlenosti. – radna snaga je konstantna, tako da se promjene zaposlenosti odražavaju u odnosu jedan naprema jedan u suprotnim promjenama nezaposlenosti. • Sada treba ići dalje od ovih pretpostavki. – one u relaciji između stope rasta domaćeg proizvoda i stope nezaposlenosti impliciraju slijedeće: • Ako se domaći proizvod i zaposlenost kreću zajedno, povećanje domaćeg proizvoda od 1 % dovest će do povećanja zaposlenosti od 1% • A ako se kretanja zaposlenosti odraze u suprotnim kretanjima nezaposlenosti, tada povećanje zaposlenosti od 1% dovodi do smanjenja stope nezaposlenosti od 1%.

– ut - stopa nezaposlenosti u godini t, – ut 1 - stopa nezaposlenosti u godini t 1, – gyt - stopa rasta domaćeg proizvoda od godine t 1 do godine t. • Uz prethodne dvije pretpostavke, trebala bi vrijediti slijedeća relacija: ut 1 = gyt • Promjena stope nezaposlenosti trebala bi biti jednaka negativnoj stopi rasta domaćeg proizvoda. – Ako je rast domaćeg proizvoda 4%, tada bi stopa nezaposlenosti trebala pasti za 4%.

Rast domaćeg proizvoda, nezaposlenost i inflacija

Navedeno je potrebno usporediti sa stvarnom povezanošću između rasta domaćeg proizvoda i promjene stope nezaposlenosti, poznatom kao Okunov zakon.

• Prethodna slika prikazuje promjene stope nezaposlenosti u odnosu na stopu rasta domaćeg proizvoda za svaku godinu počevši od 1970. Na njoj je prikazan i pravac regresije koji najbolje odgovara raspršenim točkama. Relacija koja odgovara pravcu dana je izrazom: • I ova jednadžba pokazuje negativan odnos između promjene nezaposlenosti i rasta domaćeg proizvoda. Ali se razlikuje od jednadžbe ut 1 = gyt na dva načina: • Kako bi se spriječilo rast stope nezaposlenosti, godišnji rast domaćeg proizvoda treba biti najmanje 3%. I to zbog dva do sada zanemarena čimbenika: veličina radne snage i produktivnost rada rastu tijekom vremena. – Kako bi se zadržala nepromijenjena stopa nezaposlenosti, zaposlenost mora rasti po jednakoj stopi kao i radna snaga. Uz pretpostavku da radna snaga raste 1, 7% godišnje, i zaposlenost mora rasti 1, 7% godišnje. Ako, k tome; produktivnost rada domaći proizvod po zaposlenome raste za 1, 3% godišnje, to ukazuje da domaći proizvod mora rasti za 1, 7% + 1, 3% = 3% godišnje. Drugim riječima, da bi se stopa nezaposlenosti ostala ista, domaći proizvod mora rasti po stopi od 3% godišnje.

– U Sjedinjenim Državama, zbroj stope rasta radne snage i produktivnosti rada je li prosjeku iznosio 3% godišnje od 1960. godine, i zato se broj 3% pojavljuje na desnoj strani jednadžbe. – Stopa rasta domaćeg proizvoda potrebnu da bi se zadržala nepromijenjena stopa nezaposlenosti naziva se normalna stopa rasta. • Koeficijent na desnoj strani jednadžbe ut 1 = 0. 4(gyt – 3%) je 0, 4, nasuprot 1, 0 u jednadžbi ut 1 = gyt – Drugim riječima, rast domaćeg proizvoda za 1% iznad normalne stope dovodi do smanjenja stope nezaposlenosti u jednadžbi ut 1 = 0. 4(gyt – 3%) od svega 0, 4%, a ne do smanjenja stope nezaposlenosti od 1% kao u jednadžbi ut 1 = gyt.

• Dva su razloga tome: 1. Kao odgovor na odstupanja rasta domaćeg proizvoda od normalne stope, poduzeća prilagođuju zaposlenost u odnosu manjem od jedan naprema jedan. Točnije, rast domaćeg proizvoda od 1% iznad normalnog za jednu godinu dovodi do povećanja stope zaposlenosti od samo 0, 6%. – Jedan od razloga jest što je potreban određeni broj radnika bez obzira na razinu domaćeg proizvoda. Primjerice, odjel za računovodstvo u poduzeću otprilike treba isti broj zaposlenika bez obzira da li poduzeće prodaje više ili manje od uobičajenog. – Drugi razlog je što obučavanje novih zaposlenika košta; iz tog razloga, poduzeća će radije zadržati postojeće zaposlenike negoli ih otpustiti kada je domaći proizvod manji od normalnog, kao i tražiti od zaposlenika da rade prekovremeno radije negoli zaposliti nove radnike kada je domaći proizvod veći od normalnog. U lošijim vremenima, poduzeća nagomilavaju radnike; ovaj postupak je poznat pod nazivom gomilanje rada.

2. Povećanje stope zaposlenosti ne dovodi do smanjenja stope nezaposlenosti ti omjeru jedan naprema jedan. 1. Točnije, povećanje stope zaposlenosti od 0, 6% dovodi do smanjenja stope nezaposlenosti od samo 0, 4%. 2. Razlog tome je što se povećava participacija u radnoj snazi. Kada se povećava zaposlenost, ne dobivaju nove poslove samo oni koji su dosad bili nezaposleni. Neke od poslova dobivaju ljudi koji su svrstani u skupinu izvan radne snage, što znači da nisu aktivno tražili posao. I, kako se poboljšavaju mogućnosti za nezaposlene na tržištu rada, neki od obeshrabrenih radnika koji su prethodno bili svrstani u skupinu izvan radne snage odlučuju aktivno tražiti posao, i počinje ih se voditi kao nezaposlene.

• ġ normalna stopa rasta gospodarstva • β koeficijent koji mjeri učinak rasta domaćeg proizvoda iznad normalne stope na promjenu stope nezaposlenosti ut 1 = β (gyt – ġy) • Rast domaćeg proizvoda iznad normalne stope dovodi do smanjenja stope nezaposlenosti; rast domaćeg proizvoda ispod normalne stope dovodi do povećanja stope nezaposlenosti.

Philipsova krivulja: od nezaposlenosti do inflacije • Ranije iznesena relacija između inflacije, očekivane inflacije i nezaposlenosti: Inflacija ovisi o očekivanoj inflaciji i o odstupanju nezaposlenosti od njezine prirodne stope. • očekivana inflacija (primjerice u SAD) dobro je procijenjena na temelju prošlogodišnje stope inflacije, tako da se π može zamijeniti s πt-1. Uz ovu pretpostavku, relacija između inflacije i nezaposlenosti poprima sljedeći oblik: • Nezaposlenost ispod prirodne stope dovodi do povećanja inflacije; nezaposlenost iznad prirodne stope dovodi do smanjenja inflacije. • Parametar α prikazuje učinak nezaposlenosti na promjenu inflacije.

Relacija agregatne potražnje: od nominalnog rasta novca i inflacije do rasta domaćeg proizvoda • Ranije izvedena relacija agregatne potražnje između domaćeg proizvoda i realne količine novca, državne potrošnje i poreza temeljena na ravnoteži na tržištu dobara i financijskim tržištima: • Da bi se usredotočili na relaciju između realne količine novca i domaćeg proizvoda, zanemarit će se promjene u svim ostalim čimbenicima osim realnog novca, i jednostavno pisati relacija agregatne potražnje kao Yt = γ (Mt/Pt)

• γ pozitivan parametar. • Prema ovoj jednadžbi, potražnja za dobrima, a prema tome i domaći proizvod, jednostavno je proporcionalna realnoj količini novca. – Ovo će pojednostavljenje olakšati stvari; međutim, valja upamtiti da se iza ove relacije kriju mehanizmi iz IS-LM modela: • Povećanje realne količine novca dovodi do smanjenja kamatne stope. • Smanjenje kamatne stope dovodi do povećanja potražnje za dobrima, stoga i do povećanja domaćeg proizvoda. • Jednadžba Yt = γ (Mt/Pt) daje relaciju između razina razine domaćeg proizvoda, razine novca, i razine cijena. Od ove relacije treba poći ka relaciji između stopa rasta domaćeg proizvoda, novca i razine cijena.

• gyn stopa rasta domaćeg proizvoda. • πt stopa rasta razine cijena stopa inflacije • gmt nominalna stopa rasta novca. • Ako nominalni rast novca premaši inflaciju, realni rast novca je pozitivan, a tako i rast domaćeg proizvoda. • Ako je nominalni rast novca manji od inflacije, realni rast novca je negativan, pa tako i rast domaćeg proizvoda. – Drugim riječima, uz danu inflaciju, ekspanzivna monetarna politika (visok nominalni rast novca) dovodi do visokog rasta domaćeg proizvoda; restriktivna monetarna politika (nizak nominalni rast novca) dovodi do niskog, vjerojatno negativnog, rasta domaćeg proizvoda.

Srednji rok • Sve tri ranije izvedene relacije između inflacije, nezaposlenosti i rasta domaćeg proizvoda na jednom mjestu: – Okunov zakon pokazuje kako odstupanje rasta domaćeg proizvoda od normalnog dovodi do promjene stope nezaposlenosti ut 1 = β (gyt – ġy) – Phillipsova krivulja pokazuje kako odstupanje stope nezaposlenosti od prirodne stope dovodi do promjene stope inflacije – Relacija agregatne potražnje pokazuje kako razlika između nominalnog rasta novca i inflacije utječe na rast domaćeg proizvoda

• Potrebno je vidjeti što ove tri relacije znače kad je riječ o učincima nominalnog rasta novca na domaći proizvod, nezaposlenost i inflaciju. – Najlakši način jest krenuti unatrag, tj. započeti od srednjeg roka odnosno, od tamo gdje gospodarstvo završava kada se sva kretanja varijabli iscrpe – a potom promotriti ta kretanja tj. vidjeti kako gospodarstvo dolazi do te točke. – Pitanje: Kolike će biti stope rasta domaćeg proizvoda, nezaposlenosti i inflacije u srednjem roku uz pretpostavku da središnja banka održava nominalnu stopu rasta novca, (ġm konstanta). – U srednjem roku, stopa nezaposlenosti mora biti konstantna; stopa nezaposlenosti ne može rasti ili padati zauvijek. Ako se uvrsti ut = ut 1 u Okunov zakon, to podrazumijeva da je gyt = ġm. → U srednjem roku, domaći proizvod mora rasti po normalnoj stopi.

• S nominalnim rastom novca jednakim ġm i rastom domaćeg proizvoda jednakim, ġy relacija agregatne potražnje ukazuje da je inflacija konstantna i zadovoljava uvjet: ġy = ġm – π • Prebacivanjem π na lijevu stranu, a gy na desnu, dobiva se izraz za inflaciju: • U srednjem roku, inflacija mora biti jednaka nominalnom rastu novca umanjenom za normalan rast domaćeg proizvoda. Ako se prilagođeni nominalni rast novca definira kao nominalni rast novca umanjen za normalni rast domaćeg proizvoda, gornja jednadžba može se protumačiti ovako: U srednjem roku, inflacija je jednaka prilagođenom nominalnom rastu novca.

• O ovim rezultatima može se razmišljati i na sljedeći način: rastuća razina domaćeg proizvoda podrazumijeva rastuću razinu transakcija i prema tome rastuću potražnju za realnim novcem. – Ako domaći proizvod raste po stopi od 3%, i realna količina novca mora rasti po stopi od 3% godišnje. Ako nominalna količina novca raste po stopi različitoj od 3% godišnje, razlika se mora pojaviti u obliku inflacije (ili deflacije). Primjerice, ako je nominalni rast novca 10% godišnje, tada inflacija mora biti jednaka 7% godišnje. • Ako je inflacija konstantna, tada je ovogodišnja inflacija jednaka prošlogodišnjoj inflaciji: πt = πt 1 • Uvrštavanje πt = πt 1 u Phillipsovu krivulju podrazumijeva da je ut = un. – U srednjem roku, stopa nezaposlenosti mora biti jednaka prirodnoj stopi nezaposlenosti.

• U ranijim izlaganjima se vidjelo kako su promjene nominalne razine novca bile neutralne u srednjem roku: nisu imale utjecaja niti na domaći proizvod niti na nezaposlenost, ali su se odrazile na promjene razine cijena u odnosu jedan naprema jedan. – Ovdje vidimo da je slična neutralnost primjenjiva i na promjene stope rasta nominalnog novca: promjene nominalnog rasta novca nemaju utjecaja na domaći proizvod ili nezaposlenost u srednjem roku, ali se odražavaju u promjenama stope inflacije u odnosu jedan prema jedan. • Ovaj posljednji rezultat može se izraziti i tako da jedina odrednica inflacije u srednjem roku bude prilagođeni nominalni rast novca. Milton Friedman to kaže ovako: Inflacija je uvijek i svagdje monetarni fenomen. – Osim ako ne dovedu do većeg nominalnog rasta novca, čimbenici poput monopolske moći poduzeća, jakih sindikata, štrajkova, fiskalnih deficita, cijene nafte i drugi nemaju utjecaj na inflaciju u srednjem roku.

Inflacija i nezaposlenost u srednjem roku

• U srednjem roku, stopa nezaposlenosti jednaka je prirodnoj stopi nezaposlenosti. • Gospodarstvo mora biti negdje na okomitom pravcu u = un. • U srednjem roku, inflacija mora biti jednaka prilagođenom nominalnom rastu novca stopa nominalnog rasta novca umanjena za normalnu stopu rasta domaćeg proizvoda. Ovo je prikazano gornjim vodoravnim pravcem π = ġm – ġy. • U srednjem roku, nezaposlenost je jednaka prirodnoj stopi, a inflacija prilagođenom nominalnom rastu novca. • Smanjenje nominalnog rasta novca s ġm na ġ’m pomiče vodoravnu crtu prema dolje, pomičući ravnotežu iz točke A u točku B. Stopa inflacije se smanjuje za isti iznos za koji se smanjuje i stopa nominalnog rasta novca. Nema promjene u stopi nezaposlenosti, koja je još uvijek jednaka un. → Nakon promatranja gdje gospodarstvo završava u srednjem roku, potrebno je vidjeti kako ono do tamo dolazi (dinamika prilagodbe).

Dezinflacija • Pretpostavka: gospodarstvo se nalazi u srednjoročnoj ravnoteži: Stopa nezaposlenosti je jednaka prirodnoj stopi nezaposlenosti; stopa rasta domaćeg proizvoda jednaka je normalnoj stopi rasta. Stopa inflacije je jednaka prilagođenom nominalnom rastu novca. • Međutim, stopa nominalnog rasta novca i, slijedom toga, stopa inflacije, je visoka, uz opće slaganje da inflacija mora biti smanjena. – Niža inflacija može se postići jedino smanjenjem stope nominalnog rasta novca: samo će niži nominalni rast novca dovesti do niže inflacije u srednjem roku. Pitanje koje se sad postavlja jest što će se dogoditi tijekom toga puta.

Prva provjera • Ako središnja banka smanji stopu nominalnog rasta novca. početak priče glasi: – Prema relaciji agregatne potražnje slijedi: uz danu početnu stopu inflacije, niži nomina. Ini rast novca dovodi do nižeg realnog rasta novca, i prema tome do smanjenja rasta domaćeg proizvoda. – Prema Okunovom zakonu slijedi: rast domaćeg proizvoda ispod normalne stope dovodi do povećanja nezaposlenosti. – Prema relaciji Phillipsove krivulje slijedi: nezaposlenost iznad prirodne stope dovodi do smanjenja inflacije. • Dakle, na početku, niži nominalni rast novca smanjuje rast domaćeg proizvoda, a povećava nezaposlenost. Povećanje nezaposlenosti dovodi do smanjenja inflacije.

• Što se događa u gospodarstvu tijekom vremena: – Prema relaciji Phillipsove krivulje slijedi: dok god nezaposlenost ostaje iznad prirodne stope, inflacija se smanjuje. Tako, s vremenom, inflacija postaje manja od nominainog rasta novca. – Prema relaciji agregatne potražnje slijedi: s vremenom, inflacija je dovoljno niska da realni rast novca, i, prema tome, domaći proizvod počinju rasti brže od normalne stope rasta. – Prema Okunovom zakonu: ako je rast domaćeg proizvoda iznad normalnog, tada nezaposlenost počinje padati. • Dok god nezaposlenost ostaje iznad prirodne stope, inflacija opada. Na kraju, inflacija je dovoljno niska, a, posljedično, realni rast novca dovoljno visok da nezaposlenost mora početi opadati. Nezaposlenost ne ostaje trajno visoka. • Nakon smanjenja nominalnog rasta novca, nezaposlenost na početku raste, ali se u konačnici preokreće.

Kolika nezaposlenost? I na koliko dugo? • Phillipsova krivulja: • Ova relacija objašnjava da se dezinflacija smanjenje inflacije može održati jedino uz trošak povišene nezaposlenosti: – Kako bi lijeva strana jednadžbe bila negativna to jest, da bi se inflacija smanjila izraz (ut – un) mora biti pozitivan: Stopa nezaposlenosti mora prijeći prirodnu stopu. – Iz ove se jednadžbe zapravo daju izvući i dublji zaključci: Ukupni iznos nezaposlenosti potreban za dano smanjenje inflacije ne ovisi o brzini pri kojoj je postignuta dezinflacija. – Drugim riječima, dezinflacija se može postići brzo, uz trošak vrlo visoke nezaposlenosti tijekom nekoliko godina; ili se može postići nešto sporije, uz manji rast nezaposlenosti tijekom više godina. U oba slučaja, ukupan će iznos nezaposlenosti, zbrojen tijekom godina, biti isti.

• Postotni bod prekomjerne nezaposlenosti na godinu = razlika između stvarne i prirodne stope nezaposlenosti od jednog postotnog boda za jednu godinu. – Primjerice, ako je prirodna stopa nezaposlenosti 6%, stopa nezaposlenosti od 8% četiri godine zaredom odgovara 4 puta (8 6) = 8 postotnih bodova prekomjerne nezaposlenosti. • Središnja banka nastoji smanjiti inflaciju za x postotnih bodova, npr. nastoji smanjiti inflaciju sa 14 na 4%, tako da je x jednak 10. α jednako je 1. • Središnja banka želi postići smanjenje inflacije u jednoj godini. • Jednadžba govori da je potrebna jednogodišnja nezaposlenost od 10% iznad prirodne stope. U tom slučaju, desna je strana jednadžbe jednaka 10%, a stopa inflacije opada za 10% u godini dana.

• Ukoliko središnja banka želi postići smanjenje inflacije tijekom dvije godine potrebna je nezaposlenost od 5% iznad prirodne razine tijekom dvije godine. Tijekom svake od tih dviju godina, desna je strana jednadžbe jednaka 5%, tako da stopa inflacije opada za 5% svake godine, prema tome za 2 puta 5% = 10% tijekom dvije godine. – Prema istoj logici, smanjenje inflacije tijekom 5 godina zahtjeva petogodišnju ne aposlenost od 2% iznad prirodne stope (5 puta 2% = 10%); smanjenje inflacije tijekom 10 godina zahtjeva desetogodišnju nezaposlenost od 1% iznad prirodne sto pe (10 puta 1% = 10%) i tako dalje. • Usvakom slučaju godišnji postotci nezaposlenosti, potrebni da bi se smanjila inflacija ostaju isti, odnosno jednaki su 10: 1 godina puta 10% prekomjerne nezaposlenosti u prvom scenariju, 2 godine puta 5% u drugom, 10 godina puta 1 % u po sljednjem. – Zaključak izravno slijedi: Središnja banka može odabrati distribuciju prekomjerne nezaposlenosti tijekom vremena, ali ne može promijeniti ukupan broj postotnih bodova prekomjerne nezaposlenosti.

• Ovaj zaključak može se izraziti i drukčije: • koeficijent žrtve broj postotnih bodova prekomjerne nezaposlenosti potrebnih da bi ostvarili smanjenje inflacije za 1 %. 'Tada prethodna jednadžba implicira da je ovaj omjer neovisan o politici i jednostavno jednak (1/α). Ako je α približno jednak jedan, kao što se može zaključiti na temelju procijenjene Phillipsove krivulje, tada je koeficijent žrtve približno jednak jedan. • Ako je koeficijent žrtve konstantan, znači li to da je brzina dezinflacije nebitna? Ne. • Ako bi primjerice središnja banka nastojala postići smanjenje inflacije u jednoj godini to bi zahtijevalo stopu nezaposlenosti od 10% iznad prirodne stope za jednu godinu. S prirodnom stopom nezaposlenosti od 6%, bilo bi potrebno povećanje stope nezaposlenosti na 16% za jednu godinu. Iz Okunovog zakona, korištenjem vrijednosti 0, 4 za β i normalne stope rasta domaćeg proizvoda od 3%, rast domaćeg proizvoda bi trebao zadovoljiti: ut – ut 1 = β(gyt – ġy) 16% 6% = 0, 4 (gyt 3%) • Iz toga slijedi da je vrijednost gyt = (10%)/0, 4+3% = 22%. Riječima, rast domaćeg proizvoda bi trebao biti jednak 22% za godinu! Za usporedbu, najveća negativna stopa rasta domaćeg proizvoda u SAD u u dvadesetom stoljeću iznosila je 15% 1931. godine, tijekom Velike krize.

• Pošteno je reći da makroekonomisti ne znaju s potpunom sigurnošću što bi se dogodilo da je monetarna politika težila izazivanju tako velike negativne stopu rasta. Ali sigurno je da se većina ne bi usudila pokušati. • Povećanje ukupne stope nezaposlenosti dovelo bi do ekstremno visokih stopa nezaposlenosti nekih skupina posebno mladih i nekvalificiranih osoba, čija nezaposlenost obično raste više od prosječne stope nezaposlenosti. • Ne samo da bi troškovi socijalne skrbi za ove skupine bili visoki, već bi tako visoka nezaposlenost mogla ostaviti i trajne ožiljke. Nagli pad domaćeg proizvoda bi najvjerojatnije doveo do velikog broja bankrota, s dugotrajnim učincima na gospodarsku aktivnost. • Ukratko, poremećaji uslijed brze dezinflacije bi zacijelo bili vrlo veliki. Iz ovog razloga, središnja banka će odabrati sporiji tempo, i težiti postizanju dezinflacije tijekom nekoliko godina, a ne tijekom jedne godine.

Izračunavanje putanje nominalnog rasta novca • Primjerice, središnja banka odluči smanjiti stopu inflacije sa 14 na 4% tijekom pet godina. – Očito, središnja banka ne kontrolira izravno niti inflaciju niti nezaposlenost. – Ono što središnja banka kontrolira jest nominalni rast novca, koji opet utječe na rast domaćeg proizvoda, a ovaj opet na nezaposlenost, koja utječe na inflaciju. • Upotrebom ranije navedenih jednadžbi, može se izračunati putanja nominalnog rasta novca koji će postići dezinflaciju: • Normalan rast domaćeg proizvoda je 3%. • Prirodna stopa nezaposlenosti je 6%; a u Phillipsovoj krivulji je jednak 1; • β u Okunovom zakonu je jednak 0, 4. – Slijedeća tablica pokazuje kako izvesti putanju nominalnog rasta novca koji je potreban da bi se postigla 10% dezinflacija tijekom pet godina.

• U nultoj godini, prije dezinflacije, rast domaćeg proizvoda je 3%: nezaposlenost je jednaka prirodnoj stopi, 6%; inflacija se kreće oko 14%; nominalni rast novca iznosi 17%. Realni rast novca je jednak 17% 14% = 3%, kao i rast domaćeg proizvoda. • Središnja banka potom odluči smanjiti inflaciju sa 14% na 4% tijekom pet godina, počevši od prve godine. • Najlakši način izračuna putanje nominalnog rasta novca jest raditi unatrag: započeti od željene putanje inflacije, izvesti potreban tijek nezaposlenosti i potreban tijek rasta domaćeg proizvoda, te, konačno, izvesti potreban tijek nominalnog rasta novca.

• Putanja inflacije. Prvi red u tablici daje putanju inflacije potrebnu da se postigne smanjenje inflacije tijekom pet godina: – Inflacija počinje od 14% prije promjena u monetarnoj politici, smanjuje se za 2 postotna boda u svakoj godini počevši od godine 1 do godine 5, a nakon toga ostaje na svojoj najnižoj razini od 4%. • Putanja nezaposlenosti. Drugi red prikazuje putanju nezaposlenosti potrebnu da se postigne smanjenje inflacije. – Ovaj korak izveden je uz pomoć relacije Phillipsove krivulje. Ako se inflacija treba smanjivati za 2 postotna boda godišnje u razdoblju od pet godina i α = 1, gospodarstvo mora prihvatiti petogodišnju nezaposlenost od 2 postotna boda iznad prirodne stope (5 x 2% = 10%, potrebno smanjenje inflacije). Prema tome, od godine 1 do godine 5, stopa nezaposlenosti u svakoj od ovih godina mora biti jednaka 6% + 2% = 8%.

• Putanja domaćeg proizvoda. Treći red daje putanju rasta domaćeg proizvoda potrebnu za postizanje potrebne putanje nezaposlenosti. – Ovaj je korak izveden upotrebom Okunovog zakona (početno povećanje nezaposlenosti zahtijeva niži rast domaćeg proizvoda). Uz β = 0, 4, početno povećanje nezaposlenosti od 2% zahtijeva da stopa rasta domaćeg proizvoda bude niža od normalne za 2%/0, 4 = 5 postotnih bodova. Uz danu normalnu stopu rasta od 3%, gospodarstvo stoga mora imati stopu rasta od 3% 5% = 2% u prvoj godini. U prvoj godini mora doći do recesije. – Od druge do pete godine, mora doći do rasta uz stopu dovoljnu da se stopa nezaposlenosti održi konstantnom, na 8%. Prema tome, domaći proizvod mora rasti po normalnoj stopi, 3%. Drugim riječima, od druge do pete godine, gospodarstvo raste po normalnoj stopi, ali uz stopu nezaposlenosti koja prelazi prirodnu stopu nezaposlenosti za 2 postotna boda.

– Jednom kada je postignuta dezinflacija, u šestoj godini je potreban veći rast domaćeg proizvoda, kako bi se nezaposlenost vratila na prirodnu razinu: da bi sma njili stopu nezaposlenosti za 2 postotna boda u jednoj godini, prema Okunovom zakonu, stopa rasta domaćeg proizvoda mora premašiti normalni rast za 2%/0, 4 odnosno 5%. Gospodarstvo tako mora rasti po stopi od 3% + 5% = 8% godišnje. • Putanja nominalnog rasta novca. Posljednja krivulja daje putanju nominalnog rasta novca potrebnog da bi se ostvarila potrebna putanja domaćeg proizvoda. – Iz relacije agregatne potražnje, slijedi da je rast domaćeg proizvoda jednak nominalnom rastu novca umanjenom za inflaciju, odnosno, da je nominalni rast novca jednak rastu domaćeg proizvoda uvećanom za inflaciju. Zbrajajući veličine za inflaciju u prvom redu i za domaći proizvod u trećem, dobivamo se tražea putanja stope nominalnog rasta novca. – Dobivena putanja isprva izgleda iznenađujuće: nominalni rast novca oštro pada u prvoj godini, zatim ponovno raste, pa lagano pada sljedeće tri godine, zatim ponovno raste u godini iza dezinflacije, da bi se konačno trajno zaustavio na svojoj nižoj razini od 7%. No to je jednostavno objasniti:

– Da bi započela dezinflaciju, središnja banka mora povećati nezaposlenost. Povećanje nezaposlenosti zahtijeva oštro smanjenje nominalnog rasta novca u prvoj godini. Smanjenje nominalnog rasta novca sa 17 na 10% izraženije je od smanjenja inflacije sa 14 na 12%. Rezultat je, dakle, izrazito smanjenje realnog rasta novca, recesija, te porast stope nezaposlenosti. – U sljedeće četiri godine, monetarna politika nije usmjerena daljnjem povećanju nezaposlenosti, već njezinu održavanju na 8%. Nominalni rast novca usmjeren je omogućavanju rasta potražnje, a time i domaćeg proizvoda, po normalnoj stopi rasta. Drugim riječima, nominalni rast novca postavljen je na razini jednakoj inflaciji uvećanoj za normalnu stopu rasta od 3%. A kako se inflacija smanjuje zbog visoke nezaposlenosti smanjuje se i nominalni rast novca. – Pri kraju dezinflacije središnja banka mora omogućiti nezaposlenosti da se vrati na svoju prirodnu razinu (inače će se inflacija nastaviti smanjivati). Dakle, u šestoj godini mora doći do jednokratnog povećanja nominalnog rasta novca prije nego se središnja banka vrati, od sedme godine nadalje, na novu nižu stopu nominalnog rasta novca.

Putanja dezinflacije: Pet godina nezaposlenosti iznad prirodne stope nezaposlenosti vodi neprekidnom smanjenju inflacije

• Kako bi se postigla dezinflacija, nezaposlenost mora ostati iznad razine prirodne nezaposlenosti na dovoljno visokoj razini, ili dovoljno dugo vrijeme. • Ovaj izneseni pristup dalje će nazivati tradicionalnim pristupom - svojstvo ovog jednostavnog modela je da politika može promijeniti raspored, ali ne i broj postotnih bodova prekomjerne nezaposlenosti. • Njega su pokušale osporiti dvije različite skupine makroekonomista koje su se obje usredotočile na ulogu očekivanja, te na to kako promjene u oblikovanju očekivanja mogu utjecati na dezinflacijski trošak nezaposlenosti. No, usprkos ovoj zajedničkoj središnjoj točki došli su do prilično različitih zaključaka.

Očekivanja i vjerodostojnost: Lukasova kritika • Rezultati prve skupine bili su temeljeni na radu Roberta Lucasa i Thomasa Sargenta sa Sveučilišta u Čikagu. • U onome što je kasnije postalo poznato kao Lucasova kritika, Lucas je istaknuo da kada se želi predvidjeti učinke velike promjene u politici uzme li se funkcije procijenjene na temelju prošlih podataka kao dane, to bi moglo vrlo vjerojatno navesti na pogrešan zaključak. • U slučaju Phillipsove krivulje, uzimati jednadžbu kao danu jednako je pretpostavci da će subjekti koji određuju nadnice nastaviti očekivati da će inflacija u budućnosti biti jednaka onoj u prošlosti, da se promjena politike neće odraziti u načinu na koji subjekti koji određuju nadnice oblikuju svoja očekivanja. Lucas je tvrdio da je to bila neopravdana pretpostavka: Zašto subjekti koji određuju nadnice ne bi uzeli u obzir promjene u politici?

• Ako bi vjerovali da je središnja banka odlučna u ostvarivanju niže inflacije, mogli su s razlogom očekivati da će inflacija u budućnosti biti niža od one u prošlosti. Ako bi smanjili svoja očekivanja o inflaciji, trenutna inflacija bi se smanjila bez potrebe za produženom recesijom. • Logika Lucasova argumenta može se vidjeti ako se vrati na jednadžbu Phillipsovue krivulju s očekivanom inflacijom na desnoj strani: πt = πet – α(ut – un) • Ako bi subjekti koji određuju nadnice nastavili oblikovati svoja očekivanja o inflaciji gledajući na prošlogodišnju inflaciju (ako je πt - < πt-1 ), tada bi jedini način smanjivanja inflacije bio na neko vrijeme prihvatiti veću nezaposlenost. • Ali ako bi se subjekte koji određuju nadnice moglo uvjeriti da će inflacija zaista biti niža nego prije, smanjili bi svoja očekivanja o inflaciji. To bi, zauzvrat, smanjilo trenutnu inflaciju, bez nužne promjene u stopi nezaposlenosti.

• Nominalni rast novca, inflacija i očekivana inflacija mogli bi biti smanjeni bez potrebe za recesijom. Drugim riječima, smanjenja nominalnog rasta novca bili bi neutralni ne samo u srednjem roku, već i u kratkom. • Lucas i Sargent nisu vjerovali da je dezinflacija doista moguća bez ikakvog povećanja nezaposlenosti. • Ali je Sargent, gledajući povijesne dokaze glede završetaka nekoliko velikih inflacija zaključio kako bi porast nezaposlenosti mogao biti mali. • Koeficijent žrtve veličina prekomjerne nezaposlenosti potrebne za ostvarenje dezinflacije mogao bi biti znatno manji nego to ukazuje tradicionalni pristup: Osnovno obilježje uspješne dezinflacije, prema Sargentu, vjerodostojnost je monetarne politike vjerovanje subjekata koji određuju nadnice da je središnja banka istinski predana smanjivanju inflacije. Jedino bi vjerodostojnost nagnala subekte koji utvrđuju nadnice, da promijene način kako oblikuju očekivanja. Štoviše, prema Sargentu, jasan i brz program dezinflacije i zacijelo će biti vjerodostojniji od produljenog koji bi ujedno značio i brojne prigode za usputne obrate i unutrašnja politička previranja.

Nominalne rigidnosti i ugovori • Suprotno su stajalište zauzeli Stanley Fischer s MIT a i John Taylor, tada na Columbia Universityju. • Obojica su naglašavala prisutnost nominalnih rigidnosti, što znači da su u suvremenim gospodarstvima mnoge nadnice i cijene postavljene nominalno na određeno vrijeme i obično se ne prilagođavaju sa svakom promjenom u politici. • Fischer je tvrdio da će, usprkos vjerodostojnosti, suviše brz porast nominalnog rasta novca dovesti do veće nezaposlenosti. • Čak i ako bi središnja banka u potpunosti uvjerila radnike i poduzeća da će nominalni rast novca biti niži, nadnice određene prije promjena u politici odražavale bi očekivanja o inflaciji prije promjene u politici. Kao posljedica toga, inflacija bi već bila ugrađena u postojeće ugovore o nadnicama, i ne bi mogla biti smanjena istoga trenutka i bez troška. • U najmanju ruku, Fischer je rekao da bi politika inflacije trebala biti objavljena dovoljno unaprijed prije njezine stvarne provedbe, kako bi je subjekti koji određuju nadnice mogli uzeti u obzir prilikom određivanja nadnica.

• Taylorov argument išao je i korak dalje. Prema njemu, važna karakteristika ugovora o nadnicama je da se oni ne potpisuju svi u isto vrijeme. Umjesto toga, oni se tijekom vremena preklapaju. • Pokazao je da ovo kaskanje odluka o nadnicama nameće snažna ograničenja brzini odvijanja dezinflacije bez pokretanja veće nezaposlenosti, čak i kada je Fed doista odlučno provodio svoju politiku glede inflacije. • Zašto ograničenja? Ako bi se radnici brinuli o relativnim nadnicama odnosno brinuli se o svojim nadnicama li odnosu prema nadnicama drugih radnika u svakom ugovoru o nadnicama bila bi odabrana nadnica ne puno drukčija od nadnica u drugim ugovorima koji su u to vrijeme na snazi. • Prebrzo smanjivanje nominalnog rasta novca neće dovesti do proporcionalnog smanjivanja inflacije. Prije će se smanjiti realna količina novca, te tako pokrenuti recesija i porast stope nezaposlenosti.

• Uzimajući u obzir vremenski uzorak ugovora o nadnicama u SAD u, Taylor je potom pokazao da je u slučaju pune vjerodostojnosti monetarne politike postojala putanja dezinflacije usklađena s izostankom povećanja nezaposlenosti. • Dezinflacija započinje u prvom tromjesečju i traje 16 tromjesečja. Kada je ona jednom ostvarena, stopa inflacije čija je prvotna razina iznosila 10% sada iznosi 3%. Zapanjujući je podatak kako se dezinflacija u početku polako odvija. Godinu dana (četiri tromjesečja) nakon objave promjene politike, inflacija je još uvijek na 9, 9%. No nakon toga dezinflacija se odvija brže. Do kraja treće godine inflacija je smanjena na 4%, a do kraja četvrte godine postignuta je željena dezinflacija.

Dezinflacija bez nezaposlenosti u Taylorovom modelu: Prilikom kaskanja odluka o nadnicama dezinflacija sa mora uvoditi postupno kako bi se izbjeglo povećanje nezaposlenosti.

• Razlog tako sporog opadanja inflacije u početku a, u pozadini, i sporog smanjivanja nominalnog rasta novca je jednostavan: nadnice koje vrijede u vrijeme promjene politike rezultat su odluka donesenih prije promjene politike, tako da je putanja inflacije u bliskoj budućnosti uvelike unaprijed određena. • Ako bi se nominalni rast novca naglo smanjio, inflaciju se ne bi moglo odmah smanjiti u velikoj mjeri, što bi rezultiralo smanjenjem realnog novca i recesijom. • Tako je najbolja politika koju Fed može odabrati ta da se isprva krene polako, uz najavu bržeg kretanja u budućnosti. Ova objava dovodi do toga da novi ugovori o nadnicama uzmu u obzir novu politiku. Kada većina odluka o nadnicama u gospodarstvu bude donesena kao rezultat promjena u politici, dezinflacija se može nastaviti mnogo brže. To je ono što se događa u trećoj godini nakon promjene politike.

• Poput Lucasa i Sargenta, ni Taylor nije vjerovao da se inflacija može uistinu provesti bez porasta nezaposlenosti. Između ostalog, on je shvatio kako putanja dezinflacije prikazana prethodnom slikom možda nije pouzdana. – Ovogodišnja objava, recimo, da će se nominalni rast novca smanjivati tijekom dvije godine od danas, vjerojatno će ozbiljno dovesti vjerodostojnost u pitanje. Subjekti koji određuju nadnice će se vjerojatno zapitati: ako je donesena odluka o dezinflaciji, zašto bi središnja banka čekala dvije godine? Bez vjerodostojnosti, očekivanja o inflaciji se možda neće promijeniti, uništavajući tako nadu da se dezinflacija može postići bez povećanja stope nezaposlenosti. – No Taylorova je analiza imala dvije jasne poruke: prvo, poput Lucasa i Sargenta, Taylorova je analiza naglašavala ulogu očekivanja. Drugo, sugerirala je da bi spora, ali sigurna dezinflacija mogla imati manje troškove nego ona pretpostavljena tradicionalnim pristupom.