HRVATSKA KNJIEVNOST OD 1929 DO 1952 u knjievnosti

HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1929. DO 1952.

u književnosti ovog razdoblja prevladavaju realistične teme osnovna oznaka – mitski realizam – uzimanje sadržaja iz stvarnosti, uglavnom seoske i regionalne (želi se pokazati univerzalno)

1933. M. Krleža objavljuje Predgovor podravskim motivima Krste Hegedušića započinje tzv. sukob na književnoj ljevici Krleža polazi od individualnosti autora i njegove umjetničke inspiracije (protivi se tezi soc-realizma da književnost treba biti u službi politike)

Dijalektalni pjesnici: Ivan Goran Kovačić (1913 -1943) : pjesnička zbirka Ognji i rože, piše i na štokavskom (novele i pripovijetke), poema Jama (prikazuje stradanja u Drugom svjetskom ratu)

Drago Gervais (1904. -1957. ), čakavski pjesnik središnja pjesnička ličnost ovog razdoblja je Tin Ujević (1891. -1955. ), jedan od najvažnijih hrvatskih pjesnika. pjesnik, prevoditelj, esejist, publicist

Prvim pjesničkim zbirkama javljaju se i Dragutin Tadijanović (1905. -2007. ) – Lirika (1931. ), Pepeo srca“ (1936. ), Dani djetinjstva (1937), Tuga zemlje (1942), Blagdan žetve (1956), Prsten (1963), Sabrane pjesme (1975), Moje djetinjstvo (1985) i dr.

Dobriša Cesarić (1902. -1980. ) – zbirka Lirika (1931) Jure Kaštelan (1919. -2000. ) – zbirka Crveni konj (1940) Vesna Parun (1922) – Zore i vihori, 1947.

granična godina ovog razdoblja je 1952. kada izlazi književni časopis Krugovi , kojima se hrvatska književnost otvara zapadnim utjecajima i oslobađa utjecaja politike doživljavajući pravu estetsku obnovu