Habsburkoosmanski sukobi na granici etovanje iili mali rat
Habsburško-osmanski sukobi na granici: četovanje i/ili mali rat DOC. DR. SC KRISTINA MILKOVIĆ
Plaćeni i neplaćeni krajišnici Isprva je na granici obrana bila bazirana na plaćenoj vojnoj službi: krajišnici koji primaju plaću Značenje utvrda u obrani isprava je bilo veliko Organizacija Krajine: tzv. Bručka libela (Podsjetiti se na njeno značenje u literaturi) S vremenom se prelazi na drugi sustav - Neplaćeni krajišnici – „Soldatenbauern„ (pravo na zemlju umjesto plaće) Pitanje doseljavanja stanovništva i u unutrašnjosti teritorija, s prostora Bosne pod osmanskom vlašću – tijekom 16. i 17. stoljeća
Što je mali rat? Mali rat – instrument defenzivnoga vođenja rata; sve više je dolazio u prvi plan u ratovanju; u očima suvremenika to je bio “ostatak iracionalnoga i kaotičnoga unutar vojnoga sustava” Mali rat – odraz opće i vojne povijesti; odražava političke i socijalne odnose 18. stoljeća O malome ratu svjedoče izvori na posredan način te spisi koji potječu od časnika koji su zapovijedali takvim postrojbama, a koji su trebali služiti kao instrukcije drugim časnicima na bojnome polju
Ranonovovjekovne vojske Plaćenićke vojske Nedostaci: 1. ) skupe su 2. ) problem opskrbe – opskrbu je vrlo teško organizirati; kretanje vojske najčešće slijedi riječne tokove 3. ) na ratištu su se ponašale kao na vježbalištu Prednosti: 1. ) Dobro su uvježbane – njima može upravljati samo jedan čovjek
Bojni red Najvažniji princip: održati bojni red (Ordre de Bataille ) Taktika odugovlačenja: cilj je izbjeći glavni sukob vojski – i pobjeda na neki način predstavlja poraz (jer s takvim načinom ratovanja i pobjednik ima velike gubitke)– osmišljavanje tzv. pomoćnih sredstava kojim se trebao dobiti rat bez sukoba glavne vojske
„Zlatno doba“ malog rata J. Kunisch razdoblje 1740. -1790. smatra “zlatnim dobom” maloga rata, tj. razdoblje između rata za austrijsko naslijeđe i napoleonskih ratova – podudara se s razdobljem vladavine Marije Terezije i Josipa II. (R. Lopašić „zlatnim dobom maloga rata” u Krajini smatra prvu polovicu 17. stoljeća) Vojske apsolutističkih država su sve više pokazivale svoje slabosti: bile su vrlo dobro uvježbane no i vrlo labilne, ovisile su o stanju na terenu
Osobitosti U malome ratu žele se potencirati prirodni talenti pojedinaca – časnici su svoje iskustvo iznosili u vojnim akademijama i priručnicima, a želja im je bila da iskustvo stečeno na “terenu” “pretoče” u pravila Na kraju 18. stoljeća opće teorijsko promišljanje pokušali su dati Ferdinand Friedrich von Nicolai i Georg Wilhelm von Valentini, u Francuskoj se malim ratom nakon 1740. godine bave de la Croix i Grandmaison Među piscima i teoretičarima maloga rata upadljivo je mali broj onih koji potječu s habsburškoga područja – što je svojevrsni paradoks – no, očito, da u habsburškoj vojsci nije postojala potreba za spisima tog tipa
Nadvojvoda Karlo Godine 1808. nadvojvoda Karlo objavio je Exercier-Reglement für die Kaiserlichkönigliche Grenz Infanterie – propisivao je vojne vježbe za krajiško pješaštvo u mjeri u kojoj ih je smatrao bitnim – iako je bio svjestan činjenice da se krajiškim postrojbama ne mogu dati nepromjenjljivi i općenito obvezujući propisi U poglavlju o raspršenome borbenom redu – istaknuo je da se sve odluke na terenu trebaju prepustiti zapovjednicima koji su upućeni u lokalne prilike te imaju sposobnost brze prosudbe
Uloga lakoga pješaštva u ratovanju Svrha maloga rata: nije bila u postizanju pobjede nego u pripremi za odlučujuću bitku – taktička priprema, potpora i osiguranje operacija Zadaće lakih postrojbi: prethodnica, osiguravanje okoline vojske koja maršira ili je ulogorena, izvidnica – borbeno izviđanje kojim se pribavljaju obavijesti o položaju, jačini postrojbi i namjerama neprijatelja Lake su postrojbe preko lanca straža i lažnih manevara trebale prikriti položaj i pokrete prave vojske Prema von Nicolaiju –lake su postrojbe “baklja u ruci vojskovođe”
Njihovi zadaci Prema Pravilniku nadvojvode Karla – u zadaće lako naoružanih postrojbi spada: potiskivanje neprijateljskih postrojbi, utvrđivanje neprijateljskoga položaja, obmanjivanje neprijatelja, ugrožavanje njegovih krila te na taj način priprema, prikrivanje ili olakšavanje glavnoga napada; onemogućavanje neprijateljeve opskrbe i komunikacije Postojao je i tzv. “Detachementkrieg” – ubrajao se u segment maloga rata, sastojao se u tome da se neprijatelju nanesu štete izvan područja na kojem se vode izravne operacije; u Detachementkriegu su se ponekad kombinirale i regularne i iregularne postrojbe
Prednosti i mane Mali rat s jedne strane karakterizira velika neovisnost, a s druge strane velika ovisnost Prednosti: opskrba lakih postrojbi je neusporedivo lakša jer su one mnogo brojčano manje od velikih vojski; mogli su dugo djelovati u tajnosti te na taj način uspješnije izvoditi akcije; nisu trebale posebne logore za smještaj te nije bilo potrebno unaprijed planirati njihove akcije Nedostatak: nisu smjele dolaziti u izravan sukob s linijskim postrojbama jer su bile izrazito brojčano slabije te su, u usporedbi s njima, imale mnogo manju borbenu sposobnost – ukoliko bi došlo do takvog sukoba njihova je ovisnost najviše dolazila do izražaja – ili o potpori glavnine vojske ili o povlačenju iza prirodnih barijera Brzo povlačenje za linijske se postrojbe smatralo nečasnim djelom Kunisch zaključuje: „Što je, dakle, kod jednih smatrano kukavičlukom i manjkom discipline, drugima je pružalo neprocjenjivu spretnost i apsolutnu slobodu kretanja. “
„slobodna igra duha“ Kod svih svojih akcija lake postrojbe su se služile efektom iznenađenja (primjer baruna Trenka i njegovih ratnih lukavstava – samo je djelomično mit; mitologizacija njegove ličnosti crpi obilan materijal iz njegovih memoara); spretno iskorištavanje mjesta i okolnosti; trenutačna prilagodba okolnostima zatečenima na terenu Claus v. Clausewitz: mali rat kao “slobodna igra duha” Smatralo se da pripadnik malih postrojbi sam ima dovoljnu poduzetnost i samopouzdanje te pouzdanje u vlastitu sreću; ne potcjenjuje opasnost – izlaže se samo onda kada je to potrebno
18. stoljeće kao prekretnica U 18. stoljeću lake se postrojbe koriste kao odgovor na potrebu za specijalizacijom unutar vojnoga sustava Lakih postrojbi bilo je u većini vojski 18. stoljeća – u Sedmogodišnjemu ratu na taj način su se istaknuli Francuzi, Prusi i Rusi; do Francuske revolucije u upotrebi lakih postrojbi je prednjačila habsburška vojska
Percepcija Smatralo se da su krajišnici na prostoru Hrvatskoslavonske vojne krajine “prirodno” ovladali taktikom maloga rata; na srednjoeuropskom području su prvi puta bili korišteni u Prvom šleskom ratu Iz rata 1745. ostala je primjedba princa Ferdinanda von Braunschweig o austrijskim lakim postrojbama. On je opisao specifičan način na koji su se borili, ali je istaknuo ono moralno ogorčenje koje je i njemu – kao i mnogim njegovim suvremenicima – zaklanjalo pogled na tu vrstu vojnika: „Oni su nam, sa svojim kremenjačama ranili dvojicu ljudi, pri čemu se uvijek kao kradljivci i razbojnici skrivaju iza drveća i nikad se ne pokazuju na otvorenom polju, kao što to dolikuje pravom vojniku. “ – već tada se oblikuje crno-bijela “slika” o krajišnicima
„Vaterlandsliebe“ Osim toga, krajiške su postrojbe (Kroaten) pokazivale unutrašnju povezanost koju je još 1736. prepoznao princ Joseph Friedrich von Sachsen-Hildburghausen. Pisao je da su se oni: „više iz ljubavi prema domovini (Vaterlandsliebe) nego zbog straha osjećali obveznima prema svojoj zastavi. “
Stereotipizacija U izvješću iz 1780. on o njima govori kao o narodu koji raste bez njege i kulture, „dobroćudan i divlji“, ali istodobno praznovjeran i pun entuzijazma za vojnu čast, upoznat s opasnostima borbe i vođen željom za pljačkom; nepokolebljivo stoje uz svoje običaje i time su nerazrješivo vezani uz svoju domovinu; vjerni; teže ispuniti zadanu riječ; od prirode su stvoreni kao neustrašivi i otvoreni; no nepovjerljivi i neposlušni; istodobno sposobi za vjernost i pokornost i navikli na bune. Otvoreno je rekao: „Tako mi se čini da su Hrvati, sa svim svojim manama i u sutonu barbara, još uvijek jedini pravi ideal vojnika. “
Dezertiranje Za razliku od ostalih postrojbi gdje je dezertiranje bilo uobičajena pojava, iz krajiških se postrojbi dezertiralo u mnogo manjoj mjeri – što se pripisivalo njihovom nacionalnom ponosu (tako Hildburghausen, „bis zur Schwärmerei getriebenen Nationalstolz“) – što je bilo tim važnije jer su sačinjavali frajkore koje se zbog njihovoga rasutog načina ratovanja, moglo nadgledati u još manjoj mjeri nego koncentrirane linijske postrojbe. U tom kontekstu je razumljiv je izvanredan položaj koji su Hrvati imali kad je riječ ne samo o lakonaoružanim postrojbama nego vojsci općenito u 18. stoljeću.
Proturječja Postojala je znatna nedosljednost između sve većeg korištenja lakih postrojbi i činjenice da su bile držane podalje od „klasičnih disciplina vođenja rata“ – što nas dovodi do temeljnoga proturječja čiji uzroci osvjetljavaju vojsku iz razdoblja apsolutizma s one strane koja dosad nije bila vidljiva Teoretičari su prvi shvatili proturječje između važnosti i uspješnosti maloga rata i s druge strane, načina na koji se na njega gledalo u visokim vojnim krugovima, no pozadina takvog ponašanja ostala im je skrivena.
„Etička stilizacija rata“ Pljačkanje je bilo prihvaćeno kao način opskrbe, osobito lakih postrojbi, u vrijeme apsolutizma no istodobno je smatrano ponašanjem koje je vrijedno prezira i gnušanja. Istodobno se težilo za „etičkom stilizacijom rata“ (Fritz Wagner) – u tom smislu ponašanje lakih postrojbi nije moglo biti doživljeno nikako drukčije nego kao barbarsko – a element koji suvremenici nisu uvidjeli je: da su oni samo koristeći specifičan način borbe ispunjavali svoju zadaću
Društvene reperkusije Otvaraju se mogućnosti za napredovanje u vojnoj hijerarhiji časnika koji su građanskoga podrijetla ili potječu iz nižega plemstva – jer je služba u lakom pješaštvu manje atraktivna te nije interesantna za visoko plemstvo koje ima gotovo ekskluzivno pravo na vojnu službu – takav primjer predstavlja general Loudon – područje socijalne mobilnosti predstavljali su rodovi artiljerije i inžinjerije – ovdje se stvarala “profesionalna elita” (Berufselite)
Promjena stanovišta Francuska revolucija – predstavljala je epohalnu promjenu – ideja o jedinstvu države i naroda uzrokovala je promjenu percepcije, a rat se počeo doživljavati kao obveza svih podanika, a ne samo plemstva Utjecala je na promjenu odnosa prema malome ratu – revolucionarna vojska sastojala se od vojnika koji su bili slabo ili nikako uvježbavani, ali su taj nedostatak nadomještali izrazitom motiviranošću, patriotskim zanosom
Zaključak: Četovanje Čarkanja na granici – mogu biti, ali ne moraju dio velikoga rata Vojna i ekonomska funkcija – cilj im je vojno i ekonomski oslabiti neprijatelja “pljačkaška privreda”; “ekonomija pljačke” Prva polovica 17. st. – prema Lopašiću - „zlatno doba” maloga rata u Krajini
- Slides: 22