GRAANSKO PARNINO PROCESNO PRAVO Prof Dr Suad Hamzabegovi
GRAĐANSKO PARNIČNO PROCESNO PRAVO Prof. Dr Suad Hamzabegović V. ass Haris Hasić, MA
OBAVEZNA LITERATURA � Udžbenik: � Branko Čalija, Sanjin Omanović. (2000). Građansko procesno pravo. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. � Zakon: � Zakon o parničnom postupku (Službene novine FBi. H 53/03) � PAŽNJA: Knjiga je pisana 2000. godine, novi zakon je donesen 2003. godine!
POJAM I PREDMET GRAĐANSKOG PARNIČNOG PROCENOG PRAVA � Građansko parnično procesno pravo (GPP) je samostalna pravna grana koja izučava i koja se sastoji od pravnih pravila kojima se uređuje procesno-pravna djelatnost sudova i ostalih učesnika, a u ostvarivanju sudske funkcije. � GPP obuhvata dvije vrste normi: � Organizacione – pravila kojima se ustanovljavaju sudovi, njihova organizacija, sastav i nadležnost; � Funkcionalne – pravila kojima se uređuje postupak kao pravni metoda po kome sudovi postupaju u vršenju sudske funkcije.
METODI OSTVARIVANJA GRAĐANSKOG PRAVOSUĐA � Građansko parnično procesno pravo i građanski postupak se ne mogu izjednačavati. GPP - grana prava � Građanski postupak – predmet GPP-a � Građanski postupak je čisto normativno-pravna tvorevina. � Složenost i raznovrsnost pravozaštitinih zadataka je uslovila stvaranje više vrsta građanskih postupaka: � Građanski parnični postupak � Građanski vanparnični postupak � Građanski izvršni postupak �
MJESTO GRAĐANSKOG PARNIČNOG PROCESNOG PRAVA U SISTEMU PRAVA � GPP ima svoje određeno mjesto u pravnom sistemu. � U najbližoj je vezi sa: � Ustavnim pravom � Građanskim materijalnim pravom � Upravnim pravom (upravnim postupkom) � Krivičnim procesnim pravom
FORMA I FORMALIZAM U GPP-U � U procesnom pravu, budući da reguliše odnose koji spadaju u više sfere pravne nadgradnje, pravna forma je mnogo više izraženija, nego u drugim granama prava (“pravo prava”), a radi zaštite: � � � � Zakonitosti, Pravne sigurnosti, i Efikasnosti (“Pravna forma je zakleti neprijatelj proizvoljnosti. ” Jhering) ALI u postupku treba strogo razlikovati formu od formlizma. Pravna forma prerasta u pravni formalizam onda kada sama sebi postane svrhom. Procesna forma uvjek mora biti u službi ostvarivanja zaštitne funkcije postupka.
POJAM I PREDMET PARNIČNOG POSTUPKA � Građanski parnični postupak je opći i osnovni metod raspravljanja i odlučivanja u građanskopravnim sporovima. � Prema Zakonu o parničnom postupku, pravila ovog postupka primjenjuju redovni sudovi u raspravljanju i odlučivanju o sporovima koji nastaju iz ličnih i porodičnih odnosa, radnih odnosa, imovinskih i drugih građanskopravnih odnosa, osim ako su neki od ovih sporova posebnim zakonom stavljeni u nadležnost drugih sudova.
POJAM I PREDMET PARNIČNOG POSTUPKA � Obzirom na različite građanskopravne odnose povodom kojih se raspravlja, parnični postupak je podjeljen na: � Opći, i � Posebne postupke. � Propisi općeg postupka primjenjuju se u situacijama za koje ne postoji propis iz nekog od posebnih postupaka.
FUNKCIJA PARNIČNOG POSTUPKA � Prema starijem, individualističkom shvatanju, krajnji cilj parničnog postupka je zaštita subjektivnih građanskih prava. � Danas je nesporno da se u građanskom postupku ostvaruje pravozaštitna funkcija kao značajna društvena djelatnost, ali se u postupku istovremeno pruža i zaštita subjektivnih prava građana i drugih pravnih subjekata.
IUS DICERE � Sudska praksa značajno doprinosi razvoju pravnog poretka � Svaka sudska presuda, osim što je akt primjene prava, predstavlja i stvaralački čin konkretizacije opće pravne norme na pojedinačnu društvenu situaciju � Pored zaštitne, postupak ostvaruje i vaspitnu ulogu.
PARNIČNI POSTUPAK, PARNICA, SPOR � Pojmom građanski postupak označava se postupak kao pravna institucija, odnosno kao cjelovita metoda ostvarivanja sudske funkcije u građanskopravnim sporovima. � Parnični postupak je, u principu kognicioni, postupak u kome se odlučuje o postojanju ili nepostojanju subjektivnog prava, primjenom materijalnog prava na postojeće činjenično stanje. � Parnični postupak se odvija od svog početka do okončanja kroz niz stadija i podstadija.
PARNIČNI POSTUPAK, PARNICA, SPOR � Pojmom parnica označava se konkretan postupak koji se vodi između parničnih stranaka, povodom određenog tužbenog zahtjeva koji postavlja tužilac i traži od suda da mu pruži zaštitu. � Posredstvom parnice se parnični postupak prilagođava potrebama svakog pojedinog predmeta u vršenju sudske funkcije.
PARNIČNI POSTUPAK, PARNICA, SPOR � Spor je stanje u materijalno-pravnim odnosima do koga dolazi usljed neizvjesnosti u pogledu sadržaja prava i obaveza koje prizilaze za subjekte toga odnosa ili usljed povrede prava i obaveza. � To je uvijek određeni stepen neslaganja između dva subjekta u pravnom odnosu. � Obično prethodi parnici, ali ne mora dovesti do nje. � Samo ako jedan od subjekata zatraži sudsku zaštitu, tada dolazi do parnice kao procesnopravnog odnosa.
PROCESNE PRETPOSTAVKE � Procesne pretpostavke su uslovi ili okolnosti, utvrđeni normama procesnog prava, od kojih zavisi dopuštenost raspravljanja i odlučivanja o tužbenom zahtjevu. � Potrebno ih je strogo razlikovati od materijalnih pretpostavki, odnosno uslova od kojih zavisi osnovanost predmeta odlučivanja. Prve su određeni normama procesnog, a drugi normama materijalnog prava.
PROCESNE PRETPOSTAVKE � Procesne pretpostavke mogu biti opšte i posebne. � Opšte moraju postojati u svakoj parnici, dok su posebne propisane samo za neke vrste sporova ili samo za određena pitanja. � Mogu biti pozitivne i negativne. Pozitivne moraju postojati da bi bilo dopušteno raspravljanje u parnici, a negativne predstavljaju procesne smetnje za dopuštenost parnice (ne smiju postojati).
PROCESNE PRETPOSTAVKE � Opšte pretpostavke se tiču svih bitnih elemenata parnice: suda, stranaka i predmeta spora. � U procesne pretpostavke koje se tiču suda spada nadležnost (međunarodna, stvarna, mjesna i funkcionalna). � Pretpostavke koje se tiču stranaka su: postojanje stranke, stranačka i parnična sposobnost, odnosno postojanje urednog zastupanja ako nema parnične sposobnosti, te postojanje ovlaštenja za vođenje konkretne parnice (legitimatio ad processum - procesna legitimacija).
PROCESNE PRETPOSTAVKE � Pretpostavke koje se tiču predmeta spora imaju karakter procesnih smetnji. � Njihovo postojanje sprečava vođenje parnice. � To su: � postojanje presuđene stvari (res iudicata), � postojanje parnice (lis pedens), � te postojanje pravnog interesa za tužbu (tužilac ima pravni interes da ustane tužbom tek onda kad tuženi odbije da dobrovoljno udovolji njegovom traženju).
POSLJEDICE NEDOSTATAKA PROCESNIH PRETPOSTAVKI � Nedostatak bilo koje procesne pretpostavke za posljedicu ima nemogućnost raspravljanja i odlučivanja. � O postojanju procesnih pretpostavki sud vodi računa po službenoj dužnosti, što ne isključuje mogućnost strankama da ukazuju sudu na nedostatke. � Na postojanje pretpostavki sud načelno pazi tokom cijelog postupka. Izuzetno, samo na neke pretpostavke (kao na primjer, mjesna nadležnost) sud pazi samo do određene faze u postupku.
INCIDENTALNO PITANJE Prethodna, incidentalna ili prejudicijelna pitanja su pravna pitanja koja nisu neposredan predmet odlučivanja u parnici, ali se nalaze u funkciji odlučivanja o tužbenom zahtjevu. � Prethodno pitanje može biti samo pravno pitanje, dakle ne i činjenično, koje samo po sebi čini pravnu cjelinu i podobno je da bude predmetom samostalnog odlučivanja. � Odluka o prethodnom pitanju čini sastavni dio činjenične podloge spora. Kao takva ne stiče svojstvo pravosnažnosti i unosi se u obrazloženje, a ne u dispozitiv sudske odluke. �
INCIDENTALNA OVLAŠTENJA SUDA U PARNICI � � � O prethodnom pitanju kao glavnom pitanju sud će odlučivati samo ako to stranke zahtijevaju. Ako se u parničnom postupku kao prethodno pitanje pojavi neko pravno pitanje koje nije u nadležnosti suda pred kojim se postavlja, već u nadležnosti nekog drugog suda ili drugog organa, onda ovlaštenja suda u rješavanju tog pitanja zavise od toga da li je nadležni organ već donio pravosnažnu odluku ili ne. Pravosnažna odluka koju je donio nadležni organ vezuje sud pred kojim se to pitanje javilo kao prethodno pitanje. Ako nadležni organ nije donio odluku, sud ima ovlaštenje da odlučuje o tom pitanju, ali samo kao o prethodnom pitanju.
VAŽENJE NORMI PROCESNOG PRAVA �S obzirom na prostor �U pogledu važenja normi procesnog prava vrijedi načelo lex fori, tj. primjenjuje se procesno pravo suda koji vodi postupak, bez obzira na to ko su stranke u sporu. Ovo načelo je univerzalno prihvaćeno u svim pravnim sistemima.
VAŽENJE NORMI PROCESNOG PRAVA �S obzirom na lica � Sva lica koja se nalaze na teritoriji naše zemlje po pravilu su pod jurisdikcijom domaćih sudova. To znači da sva lica, bez obzira na državljanstvo, mogu da tuže i da budu tužena. Izuzeci su lica koja uživaju diplomatski imunitet. � Međutim, postoje izuzeci i od pravila da lica sa diplomatskim imunitetom ne potpadaju pod jurisdikciju domaćih sudova.
VAŽENJE NORMI PROCESNOG PRAVA �S obzirom na vrijeme �U pogledu vremenskog važenja vrijedi opće načelo da pravne norme nemaju povratno dejstvo, osim u slučajevima kada to sam zakon izričito dozvoljava. Pravilo je da će se parnica koja je pokrenuta za vrijeme važenja starog zakona nastaviti i okončati prema pravilima novog zakona. Princip neposrednog ili trenutnog dejstva normi procesnog prava (tempus regit actum) izvodi se na osnovu činjenice da norme novog zakona ne važe za procesne radnje preduzete prije stupanja zakona na pravnu snagu.
NAČELA GRAĐANSKOG PARNIČNOG PROCESNOG PRAVA
NAČELA GPP-A � Sva načela GPP mogu se podijeliti u nekoliko grupa: � 1. specifična ili određujuća načela GPP - načelo dispozitivnosti i raspravno načelo; � 2. načela koja su podignuta na nivo ustavnih načela kontradiktornost, javnost, pružanje pomoći neukim strankama; � 3. načela koja su manje-više karakteristična i za druge postupke - načelo usmenosti, slobodne ocjene dokaza, materijalne istine, ekonomičnosti, sudskog upravljanja postupkom, itd.
DISPOZITIVNOST I OFICIJELNOST
DISPOZITIVNOST I OFICIJELNOST � Načelo dispozitivnosti se manifestuje u više aspekata: u pokretanju postupka, određivanju predmeta parnice, u pogledu raspolaganja tužbenim zahtjevom, te u pogledu kretanja i okončanja postupka.
POKRETANJE POSTUPKA � Parnični postupak se uvijek pokreće na inicijativu titulara ugroženih ili povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, a nikada na inicijativu suda. � Postupak se pokreće procesnom radnjom čiji je pravno tehnički naziv tužba. � Titular povrijeđenog ili ugroženog prava podnošenjem tužbe postaje tužilac, a onaj prema kome je tužba upravljena, tuženi.
ODREĐIVANJE PREDMETA PARNICE � Sud u parničnom postupku pruža zaštitu samo u granicama zahtjeva koje su stranke postavile tokom postupka. � On ne može tužitelju dosuditi više od traženog, niti nešto drugo osim onoga što je tražio. � Načelo dispozitivnosti važi i u žalbenom postupku - sud pobijanu presudu preispituje samo u dijelu u kome je podnosilac žalbe pobija.
MATERIJALNE PROCESNE DISPOZICIJE � Stranke tokom cijelog postupka disponiraju, odnosno, raspolažu tužbenim zahtjevom. � U dispozitivne radnje stranaka spadaju odricanje od tužbenog zahtjeva, priznanje tužbenog zahtjeva, te sudsko poravnanje.
FORMALNE (ČISTE) PROCESNE DISPOZICIJE �U našem pravu se primjenjuje načelo sudskog upravljanja postupkom. Međutim, stranke imaju određene mogućnosti da svojom voljom utiču na razvoj i okončanje postupka. � Čiste procesne dispozicije su neke od dispozitivnih parničnih radnji stranaka koja se ograničavaju na samu parnicu i pravno su relevantne samo dok parnica traje.
DOMET NAČELA U PARNIČNOM POSTUPKU � Određeni građanskopravni odnosi su u interesu kako samih stranaka, tako i društvene zajednice. � Zbog toga su u određenoj mjeri ograničena disponiranja stranaka u sporovima iz takvih odnosa (bračni i porodični odnosi). � S tim u vezi sud je obavezan da prati da li se disponiranja stranaka kreću u granicama koje su pravno dozvoljene i da onemogući sve dispozicije koje su u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom.
POVREDE DISPOZITIVNOSTI � Sud je prvenstveno dužan da spriječi one dispozicije koje su same po sebi u suprotnosti sa postojećim pravnim poretkom. � Međutim, takođe je dužan spriječiti dispozicije koje su same po sebi dopuštene, ali imaju za cilj da proizvedu nedopuštene pravne posljedice.
RASPRAVNOST I ISTRAŽNOST
RASPRAVNOST I ISTRAŽNOST � � Da bi sud mogao donijeti pravilnu odluku, on mora utvrditi pravno relevantne činjenice i zatim ih podvesti pod odgovarajuću pravnu normu. U tom cilju je potrebno dati odgovor na dvije vrste pitanja: činjenična i pravna. Pružanje odgovora na pravno pitanje se sastoji u pronalaženju odgovarajuće pravne norme i utvrđivanju njenog sadržaja. Ono u cjelosti spada u okvire dužnosti suda po principu iura novit curia (sud poznaje pravo). Da bi mogao dati odgovor na činjenično pitanje, sud mora imati činjenice i dokaze kojima utvrđuje njihovu istinitost.
RASPRAVNOST I ISTRAŽNOST Ako je dužnost prikupljanja činjenica i dokaza (procesne građe) na strankama, radi se o raspravnom načelu, a ako je to dužnost suda onda govorimo o istražnom ili inkvizitornom načelu. � Prema raspravnom načelu, sud je vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke, odnosno ovlašten je da pri donošenju odluke u obzir uzme samo te činjenice. � Po istražnom načelu, sud je dužan da po službenoj dužnosti prikuplja činjenice i dokaze, tj. nije vezan za činjenice i dokaze koje prezentiraju stranke. �
ZNAČAJ I FUNKCIJA Raspravno načelo u našem građanskom postupku ima mjesto osnovnog načela. � Stepen aktivnosti suda u prikupljanju činjenica zavisi od prirode predmeta spora. � Sud je dužan da na pogodan način navede stranke da dopune svoje činjenične navode, ali ne može sam prikupljati činjenice, niti zasnovati odluku na činjenicama koje mu stranke nisu prezentirale. � U sporovima u kojima je ograničeno načelo dispozitivnosti dolazi do izražaja aktivna uloga suda sa inkvizitornim ovlaštenjima. �
ODNOS RASPRAVNOSTI PREMA MATERIJALNOJ ISTINI � Kombiniranje raspravnog i istražnog načela su u službi načela materijalne istine. � Sud bi bez saradnje stranaka teško dolazio do činjenica i dokaza, bez obzira na njegova istražna ovlaštenja. � Međusobno suprotstavljeni interesi iniciraju stranke na prezentiranje činjenica i dokaza koji im idu u prilog, a na taj način sud prikuplja potrebnu procesnu građu.
KONTRADIKTORNOST
POJAM OBOSTRANOG SASLUŠANJA STRANAKA � Načelo kontradiktornosti podrazumijeva da se svakoj stranci mora omogućiti da u zakonom propisanom roku i formi može preduzimati sve radnje koje može preduzeti i suprotna strana, te da se može izjasniti o svim radnjama koje se preduzimaju u postupku a koje su relevantne za donošenje presude. � To podrazumijeva i mogućnost stranke da se izjašnjava o radnjama samog suda, obzirom na njegovu aktivnu ulogu u postupku.
LITISKONTESTACIJA � Poštivanje načela kontradiktornosti u savremenim procesnim sistemima podrazumijeva da se strankama osigurava samo pravo, odnosno mogućnost, a ne i obaveza da se izjasne u postupku. Korištenjem ovog prava, stranke znatno doprinose razjašnjavanju svih elemenata spora. S druge strane, pasivnim držanjem, pogotovo tuženog, otežava se i usporava rad suda u postupku.
AFIRMATIVNA I NEGATIVNA LITISKONTESTACIJA � Zbog toga, da bi otklonili negativan uticaj koji proizvodi pasivno držanje tuženog, procesni sistemi poznaju različita rješenja, od kojih su preovlađujuća dva: � � princip afirmativne, i princip negativne litiskontestacije. Prema načelu afirmativne litiskontestacije, ako se stranka ne izjašnjava o navodima, tvrdnjama i zahtjevima suprotne stranke, smatra se da priznaje te navode, tvrdnje odnosno zahtjeve. Načelo negativne litiskontestacije iz pasivnog držanja stranke izvodi zaključak da ta stranka poriče navode i zahtjeve suprotne stranke.
REALIZACIJA KONTRADIKTORNOSTI U POSTUPKU � U sve faze postupka ugrađeni su zahtjevi načela kontradiktornosti, koje je jedno od osnovnih i odlučujućih načela građanskog parničnog postupka. Ovo načelo posebno dolazi do izražaja na glavnoj raspravi, zajedno sa načelom usmenosti, neposrednosti i javnosti. GPP sadrži veliki broj pravila koja su po svom sadržaju pravnotehničke prirode, kao na primjer, odredbe o dostavljanju. Sva takva pravila su u službi ostvarivanja načela kontradiktornosti i njihov značaj se ne bi trebao potcjenjivati niti proglašavati formalizmom.
POVREDA NAČELA KONTRADIKTORNOSTI � Povreda načela kontradiktornosti ima dejstvo apsolutno bitne povrede postupka zbog koje se mogu ulagati svi redovni i vanredni pravni lijekovi, a podnošenje prijedloga za obnovu postupka usljed povrede ovog načela nije vezano za objektivni rok. Sud o ovoj povredi vodi računa po službenoj dužnosti. Sud je ovlašten da odstupi od primjene načela kontradiktornosti samo kad je to izričito određeno zakonom.
USMENOST I PISMENOST
USMENOST I PISMENOST � � � U našem parničnom postupku usmenost je osnovno načelo. Ono podrazumijeva da sud po pravilu svoju odluku može zasnovati samo na osnovu procesne građe koja je bila predmet usmenog raspravljanja. Načelo usmenosti ostvaruje se na ročištu. Postoje dvije vrste ročišta: pripremno (fakultativno) i ročište za glavnu raspravu (obligatorno). Pripremno ročište je primarno u funkciji razjašnjavanja i rasvjetljavanja spornog činjeničnog stanja, a ročište za glavnu raspravu je u funkciji utvrđivanja istinitosti činjeničnih tvrdnji stranaka. Na glavnoj raspravi svi dokazi moraju biti izvedeni usmeno: svjedoci i vještaci istupaju usmeno, isprave i zapisnik o posredno izvedenim dokazima se čitaju itd.
KOMPLEMENTARNOST NAČELA Načelo pismenosti komplementarno je načelu usmenosti i za cilj ima otklanjanje određenih nedostataka u načelu usmenosti. � Pismeni oblik zahtijeva radnje čiji se sadržaj ne može dovesti u pitanje ni dužim protekom vremena. Takve radnje su tužbe, sudske odluke i pravni lijekovi. � Sadržaj usmeno preduzetih radnji na ročištu se pismeno zasvjedočava u sudskom zapisniku. Bez pismenog bilježenja ovih radnji ne bi se mogla preispitivati pravilnost donesene odluke u postupcima povodom pravnih lijekova. �
POVREDA NAČELA USMENOSTI � Ako sud donese presudu bez održavanja glavne rasprave, to predstavlja apsolutno bitnu povredu parničnog postupka. � Sve ostale povrede o formi postupanja u postupku predstavljaju relativno bitnu povredu.
NEPOSREDNOST I POSREDNOST
DEJSTVO NEPOSREDNOSTI � Prema načelu neposrednosti, sud svoju odluku po pravilu može zasnivati samo na osnovu neposrednog raspravljanja. To u krajnjoj liniji znači: � 1. da u donošenju odluke mogu učestvovati samo sudije koje su učestvovale na glavnoj raspravi; � 2. da sud sva saznanja na kojima zasniva svoju odluku stiče neposrednim zapažanjem, bez posredovanja trećeg. � Puna vrijednost načela neposrednosti dolazi do izražaja u primjeni zajedno sa načelom usmenosti.
DEJSTVO POSREDNOSTI � � � Prema načelu posrednosti, sud svoje saznanje o činjeničnom osnovu za odlučivanje stiče posredstvom trećeg. Odstupanje od načela neposrednosti u korist načela posrednosti dozvoljeno je samo u vrlo ograničenoj mjeri. Najvažnija odstupanja se odnose na izmjenu u sastavu vijeća tokom glavne rasprave, te na mogućnost posrednog izvođenja dokaza. Povreda neposrednosti predstavljaće apsolutnu povredu parničnog postupka samo onda ako je u donošenju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnoj raspravi. Načelo neposrednosti je zadovoljeno ako je prilikom donošenja odluke vijeće u istom sastavu u kome je bilo na posljednjem ročištu glavne rasprave. Dakle, ako se sastav vijeća izmijeni nakon posljednjeg ročišta, a prije donošenja odluke, sud mora ponovo otvoriti raspravu.
JAVNOST
JAVNOST KAO PROCSNOPRAVNA GARANCIJA Načelo javnosti je kao pravo utvrđeno Ustavom, a kao procesnopravna garantija Zakonom o parničnom postupku. � Načelo javnosti kao pravo omogućava svakom punoljetnom građaninu da prisustvuje raspravi pred sudom, te da o sadržaju i rezultatima rasprave bude informiran putem medija. � U osnovi načela javnosti kao procesnopravne garantije je zahtjev da sud svoju odluku o tužbenom zahtjevu po pravilu može donijeti samo na osnovu usmene rasprave. �
ISKLJUČENJE JAVNOSTI � � Izuzeci od načela javnosti uspostavljaju se u svrhu čuvanja službene, poslovne ili lične tajne, zatim osiguranja javnog reda, te iz razloga morala. U slučaju postojanja ovih razloga, oni neće sami po sebi, ex lege dovesti do isključenja javnosti, već sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje opravdanost isključenja javnosti sa cijele rasprave, ili samo jednog dijela. Izuzetak su bračni i paternitetski sporovi, kod kojih je javnost isključena ex lege, a zbog ustavnog načela nepovredivosti ličnog i porodičnog života. Isključenje javnosti se ne odnosi na stranke, njihove zastupnike, umješače.
POVREDA NAČELA JAVNOSTI � Povreda načela javnosti ima za posljedicu apsolutno bitnu povredu parničnog postupka samo ako je javnost nezakonito isključena sa glavne rasprave. � U svim ostalim slučajevima povrede ovog načela mogu biti samo relativno bitne povrede postupka.
PRUŽANJE POMOĆI NEUKIM STRANKAMA
PRUŽANJE POMOĆI NEUKIM STRANKAMA � � � Budući da formalna jednakost stranaka se ostvaruje načelom kontradiktornosti, odnosno obostranog saslušanja stranaka. Načelo pružanja pomoći neukim strankama ima za cilj ostvarenje faktičke ili stvarne jednakosti stranaka u postupku, obzirom na različit nivo općeg ili stručnog pravnog obrazovanja, različite ekonomske mogućnosti za angažovanje stručnog punomoćnika i slično. U većini pravnih sistema pružanje besplatne pravne pomoći je javnopravna ustanova, odnosno država je na sebe preuzela obavezu da snosi troškove pravne pomoći koju u postupku dobivaju siromašne i neuke stranke.
NUŽNO PUNOMOĆSTVO � � Mnogi procesni sistemi i danas poznaju ustanovu nužnog punomoćnika (npr. Italija, Francuska, Njemačka itd). O ustanovi nužnog punomoćnika govori se kad jedna parnično sposobna stranka ne može neposredno pokrenuti parnični postupak, niti preduzimati radnje u parnici (nema postulacionu sposobnost), već to može činiti samo preko kvalificiranog stručnog punomoćnika. U našem pravu ustanova nužnog punomoćnika je napuštena i svaka parnično sposobna stranka ima potpunu postulacionu sposobnost. Pružanje pravne pomoći stavljeno je u dužnost sudu.
DOMET NAČELA I ODNOS PREMA PRINCIPU SUDSKE NEPRISTRASNOSTI � � Sud je obavezan da upozori neuku stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima koja joj pripadaju po ZPP. Sud je dužan da upozori neuku stranku koje parnične radnje može preduzeti, a posebno na posljedice propuštanja preduzimanja parničnih radnji. Sud će stranci ukazati i na štetne posljedice nepravilnog zastupanja, ako uoči da njen punomoćnik (koji nije advokat) nije u stanju vršiti svoju dužnost. Sud ne može poučavati stranke o onim pravilima na osnovu kojih presuđuje na čijoj je strani pravo, jer bi time doveo u pitanje svoju nepristrasnost.
EFEKTI POVREDE NAČELA � Ako sud ne izvršava dužnost koju mu nameće načelo pružanja pomoći neukoj stranci, to može imati značaj relativno bitne povrede postupka. � Ako u pružanju pravne pomoći sudija ide izvan okvira procesnog prava, to može biti razlog za izuzeće sudije.
EKONOMIČNOST
NAČELO EKONOMIČNOSTI � � Načelo ekonomičnosti zahtijeva pravovremeno pružanje pravne zaštite uz što manji utrošak vremena i sredstava. Da bi postupak udovoljio svojoj društvenoj funkciji, on istovremeno mora ostvariti i načelo ekonomičnosti i načelo zakonitosti. Ova dva načela su u znatnoj mjeri međusobno suprotstavljena: ustanove kojima se obezbjeđuje ostvarenje načela zakonitosti idu na štetu načela ekonomičnosti i obrnuto. U svakom slučaju, načelo zakonitosti ima prioritet u odnosu na načelo ekonomičnosti, odnosno ustanove kojima se obezbjeđuje načelo ekonomičnosti ne smiju dovesti u pitanje ostvarenje načela zakonitosti.
SAVJESNO KORIŠTENJE PROCESNIM PRAVIMA
POJAM ZLOUPOTREBE PRAVA �U praksi se neodrživim pokazalo individualističko shvatanje o neograničenosti subjektivnih prava. � Naš Zakon o obligacionim odnosima izričito reguliše zabranu zloupotrebe prava: � učesnici u obligacionim odnosima su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, zabranjeno im je vršenje prava protivno cilju zbog kojeg su ta prava ustanovljena i svako je dužan da se suzdržava od postupaka kojima se drugom može uzrokovati šteta.
ZLOUPOTREBA PROCESNIH PRAVA � Zloupotreba procesnih prava pojmovno je isto što i zloupotreba prava uopšte: to je korištenje procesnim pravima suprotno cilju zbog koga su ta prava zakonom ustanovljena, odnosno suprotno cilju postupka kao cjeline. � ZPP nalaže strankama dužnost da govore istinu i da se savjesno koriste pravima koja su im priznata u postupku, a sudu nalaže da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VIDOVI NESAVJESNOG PARNIČENJA �U literaturi se različiti slučajevi nesavjesnog vršenja procesnih radnji grupišu u nekoliko grupa i to: � 1. Zloupotreba procesnih ovlaštenja na traženje pravne zaštite � 2. Nesavjesno korištenje procesnih ovlaštenja u toku postupka � 3. Sticanje procesnog položaja u parnici prevarnim radnjama
DUŽNOST STRANAKA DA GOVORE ISTINU � Dužnost stranaka da govore istinu je dio dužnosti stranaka da savjesno koriste svoja procesna prava. � Zbog toga povreda ove dužnosti ima karakter zlouopotrebe procesnih prava. � Pritom se pod istinom podrazumijeva subjektivna istina, tj. stranke ovoj dužnosti udovoljavaju kad iznose činjenične tvrdnje za koje one same vjeruju da su istinite.
SREDSTVA PROTIV ZLOUPOTREBE � � � Težište je na prevenciji, jer ZPP uspostavlja dužnost suda da spriječi svaku zloupotrebu prava u postupku. Sankcije čije izricanje se zaprećuje zbog zloupotrebe procesnih prava imaju drugorazrednu ulogu i značaj. Preventivne mjere realiziraju se kroz sudsko upravljanje postupkom. Sud u parnici ima aktivnu kontrolnu ulogu putem koje može uspješno onemogućiti stranke da korištenjem dopuštenih sredstava postižu nedopuštene ciljeve. Represivne mjere - Sankcije zbog zloupotrebe procesnih prava su: snošenje troškova prouzrokovanih zloupotrebom, izricanje kazne i naknada štete. U teoriji je vladajući stav o nedopustivosti actio doli, tj. tužbe zbog zloupotrebe procesnih prava jer bi takva mogućnost ugrozila pravnu sigurnost. Snošenje troškova - Pravilo je da stranka koja u cjelosti izgubi parnicu protivnoj strani naknađuje troškove. . Procesne kazne - izriču se zbog zloupotrebe prava u postupku. Naknada štete - ZPP ne propisuje izričito naknadu štete kao sankciju zbog zloupotrebe procesnih prava, ali ona proizilazi iz općih principa građanskog prava.
SUDSKO UPRAVLJANJE POSTUPKOM
SISTEMI UPRAVLJANJA POSTUPKOM � Upravljanje postupkom može se posmatrati sa formalnopravnog i sa materijalnopravnog aspekta. � U formalnopravnom pogledu, upravljanje parnicom se tiče njenog spoljašnjeg toka, vremenskog odvijanja i poštivanja procesnih formi. � U materijalnopravnom pogledu upravljanje parnicom se tiče prikupljanja procesne građe, činjenica i dokaza.
SISTEM ZAKONSKOG UPRAVLJANJA POSTUPKOM � – bio je karakterističan za starije procesne sisteme. Zakon je strogo određivao razvoj postupka, od početka do kraja, tako da se svaka parnica odvijala na isti način bez obzira na raznovrsnost predmeta raspravljanja. � Propuštanje neke propisane procesne aktivnosti je za posljedicu imalo prekluziju procesnih ovlaštenja, te su stranke bile prinuđene da preduzimaju procesne radnje kako bi izbjegle nastup prekluzije. Obzirom na vrijeme kad je primjenjivana, ova strogost procesnih formi imala je svoje opravdanje – štitila je stranke od samovoljnosti sudija-feudalaca.
SISTEM STRANAČKOG UPRAVLJANJA POSTUPKOM �– posebno je karakterističan za period liberalnog kapitalizma, a prisutan je i u nekim savremenim sistemima, posebno u zemljama angloameričkog prava. Stranke pokreću i upravljaju razvojem parnice, kako u formalnopravnom, tako i u materijalnopravnom smislu. � One imaju incijativu u određivanju ročišta, staraju se o dostavljanju, utiču na redoslijed preduzimanja radnji itd. Osim toga, teret prikupljanja procesne građe je isključivo na strankama.
SISTEM SUDSKOG UPRAVLJANJA POSTUPKOM �– ovaj sistem je utemeljen u većini savremenih procesnopravnih sistema. Ovakvo shvatanje postupka zahtijeva aktivnu ulogu suda u parnici. Pravila općeg parničnog postupka samo okvirno utvrđuju osnovne stadije i procesne ustanove u okviru tih stadija, a sudu se prepušta da u konkretnom slučaju odlučuje koje radnje će preduzeti i kojim redoslijedom.
SLOBODNA OCJENA DOKAZA
SLOBODNA OCJENA DOKAZA � � � Procesno pravo poznaje sistem slobodne ocjene dokaza i sistem legalne ocjene dokaza. U sistemu slobodne ocjene dokaza do istine o pravnorelevantnim činjenicama sud dolazi na osnovu vlastitog uvjerenja, koga stiče putem savjesne ocjene svakog dokaza zasebno, i onda svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. U sistemu slobodne ocjene dokaza sud odlučuje: � � a) koja dokazna sredstva će upotrijebiti za utvrđivanje određene činjenice; b) dokaznu snagu svakog dokaznog sredstva u konkretnom slučaju, a na osnovu pravila logike i općeg životnog iskustva.
SLOBODNA OCJENA DOKAZA � � � Da bi sud mogao jednu činjenicu smatrati tačnom, on mora steći ubjeđenje, odnosno, uvjerenje, izvjesnost o njenom postojanju. Ubjeđenje, uvjerenje ili izvjesnost je takav stepen saznanja koji ne dopušta opravdanusumnju u suprotno. Vjerovatnost, kao niži stepen saznanja, dozvoljava mogućnost postojanja opravdane sumnje, ali kod suda postoji utisak koji preteže u jednom ili drugom pravcu, tj. daje činjenična tvrdnja tačna ili netačna. U sistemu legalne ocjene dokaza, sud je vezan za zakon, kako u pogledu upotrebe pojedinih dokaznih sredstava, tako i u pogledu njihove dokazne snage.
MATERIJALNA ISTINA
NAČELO MATERIJALNE ISTINE � Načelo materijalne istine je temeljno načelo parničnog postupka. Ono pred sud postavlja dužnost da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva (pravno relevantne činjenice). � Izbačen je iz Zakona o parničnom postupku iz 2003. godine.
OSTVARIVANJE NAČELA Ostvarenju načela materijalne istine svoj doprinos daju ostala načela parničnog postupka, a posebno načelo kontradiktornosti, poučavanja neukih stranaka, usmenosti, neposrednosti, inkvizitornosti i slobodne ocjene dokaza. � Priznate činjenice nisu predmet dokazivanja, pa u tom smislu i ne podliježu zahtjevima načela materijalne istine. Prema prosječnom iskustvu, stranci njen vlastiti interes ne dozvoljava da prizna činjenice koje joj ne idu u prilog, kao što joj vlastiti interes ne dozvoljava ni da prešuti činjenice koje joj idu u prilog. �
- Slides: 79