Gorska Hrvatska hrvatska tradicijska glazba Izradio Matej Petrovi

  • Slides: 19
Download presentation
Gorska Hrvatska hrvatska tradicijska glazba Izradio: Matej Petrović

Gorska Hrvatska hrvatska tradicijska glazba Izradio: Matej Petrović

Lokacija-Republika Hrvatska • Brdoviti dijelovi između mora i nizine naziva se Gorska Hrvatska •

Lokacija-Republika Hrvatska • Brdoviti dijelovi između mora i nizine naziva se Gorska Hrvatska • Imaju 14 % teritorija i samo 3 % ukupnog stanovništva R. Hrvatske.

Regija • Nalazi se između Primorske i Nizinske Hrvatske. • Uglavnom raseljavanjem stanovništvo se

Regija • Nalazi se između Primorske i Nizinske Hrvatske. • Uglavnom raseljavanjem stanovništvo se smanjilo. • Nema velikih mjesta i uglavnom su mjesta ruralna. Najveća mjesta su sa oko 8000 stanovnika. • Smještena je između juga i sjevera, na zapadu je Slovenija, a na istoku R. Bi. Ha.

Gorska Hrvatska se dijeli na Liku, Gorski kotar i Ogulinsko-Plašćansku udolinu. • Reljef-krška regija,

Gorska Hrvatska se dijeli na Liku, Gorski kotar i Ogulinsko-Plašćansku udolinu. • Reljef-krška regija, nastala od mezozojskih vapnenaca. Brdovit prostor, ali ne i najveći, budući su najveći vrhovi u Primorskoj Hrvatskoj. Gorska Hrvatska je poznata po jamama i špiljama. • Klima-umjereno topla (kontinentalna), na većim vrhovima (preko 1500 m) snježno-šumska. • Vegetacija-bukove i crnogorične šume.

Tradicionalna nošnja • Ženska nošnja: košuljica, potkošulja, košulja i zaslon, na nogama crne vunene

Tradicionalna nošnja • Ženska nošnja: košuljica, potkošulja, košulja i zaslon, na nogama crne vunene čarape i opanci. Ova nošnja za svečane prigode obogaćena je štofanim prslucima (crvene, zelene, plave boje) i štoganim maramama. Za svečane prilike starije žene nose satkane ili spletene torbice. • Muška nošnja: bijela platnena košulja i gaće, na nogama bijele vunene čarape i opanci. Za svečane prigode ovu našnju dopunjava lička kapa (crven kapa) s dužim resama, ječerma (prsluk ) od tamnoplavog ili crnog štofa te ćemer (od prave kože) oko pasa koji su nosili "gazde", odnosno viđeniji momci.

Pogled sa strane • Interesantno kako taj prostor gledaju iz drugih krajeva: • jedan

Pogled sa strane • Interesantno kako taj prostor gledaju iz drugih krajeva: • jedan mali dio ih vidi kao zaostale, malo većim djelom ih gledaju kao hladan kraj u kojem je teško živjeti, • većim djelom ih ipak prepoznaju po NP Plitvička jezera ili NP Risnjak.

Glazbala

Glazbala

Gusle • Podrijetlo gusala još nije pouzdano utvrđeno. Dvije teorije posebno se nameću: slavenska

Gusle • Podrijetlo gusala još nije pouzdano utvrđeno. Dvije teorije posebno se nameću: slavenska i ilirska. • Slavenska teorija (kojoj se priklanja i najveći hrvatski muzikolog Franjo Kuhač) smatra da su Južni Slaveni tijekom seobe naroda donijeli gusle sa sobom na Balkan. Takvo vjerovanje se vidi u nekim umjetničkim djelima, primjerice Celestina Medovića na njegovom Dolasku Hrvata na Jadran. • Po ilirskoj teoriji gusle su ilirsko glazbalo kojeg Južni Slaveni primaju od Ilira.

Gusle • Zvuk se dobiva povlačenjem gudala preko nategnutih struna. • Izrađuju se od

Gusle • Zvuk se dobiva povlačenjem gudala preko nategnutih struna. • Izrađuju se od javorovog, orahovog ili jasenovog drva i to iz cjepanice od jedne četvrtine stabla, koja se izdubi. Tako da su gusle zapravo izrađene iz samo jednog komada drveta. • Svirač gusala naziva se guslar iako je stariji, izvorniji i nekad rasprostranjeniji naziv bio guslač.

Gusle dijelovi • varljača – zvučno tijelo – izdubljeno drvo preko kojega je nategnuta

Gusle dijelovi • varljača – zvučno tijelo – izdubljeno drvo preko kojega je nategnuta janjeća, zečja ili jareća koža na kojoj je na sredini napravljena perforacija radi zvučnosti glazbala. • držak se sastoji od «vrata» i «glave» . «Glava» je sam vrh gusala i obično je vrlo bogato ukrašena, može biti izrezbaren lik čovjeka, konja, kozoroga, ptice, itd. , dok je «vrat» dio za koji guslar drži gusle, dok drugom rukom gudalom prelazi preko nategnutih struna. • strune su napravljene od dlaka iz konjskog repa. • oputa – dio za koji je struna pričvršćena pri dnu gusala. • kočić – nalazi se između «glave» i «drška» i na njega se namata struna. • konj ili konjić – komadić drveta koji odvaja strunu od zvučnog dijela. Nalazi se između «opute» i perforacije, a može biti do «tri prsta» visine. • lučac – gudalo napravljeno od prirodno zakrivljene grane i strune od konjske dlake.

Gusle - rasprostranjenost • Gusle su u Hrvatskoj rasprostranjene u dinarskom kulturnom području, i

Gusle - rasprostranjenost • Gusle su u Hrvatskoj rasprostranjene u dinarskom kulturnom području, i to najviše u dalmatinskom i primorskom zaleđu (od zaleđa Dubrovnika, doline Neretve, po Dalmatinskoj Zagori, Ravnim Kotarima, Hrvatskom Primorju, te Lici, Krbavi, Kordunu, sve do zaleđa Senja, a značajna mjesta su i otoci Korčula i Hvar) • Iako se danas tamo vrlo rijetko može čuti svirka na guslama, jer živućih guslača je vrlo malo, a na nekim područjima ih više i nema. Danas je najviše guslača u području Zagore i Like.

Mih, diple • Mih, mjeh, diple s mjehom ili samo diple razni su nazivi

Mih, diple • Mih, mjeh, diple s mjehom ili samo diple razni su nazivi za gotovo identično glazbalo koje se nekada sviralo od Istre i Like, preko Dalmatinske zagore i dalmatinskih otoka, pa sve do Hercegovine. • Mih se sastoji od štavljene kozje ili ovčje kože, dulca ili kanele kroz koju se upuhuje zrak i prebiraljke ili dipli na kojima se svira. Unutar miha, na prebiraljci nalaze se dva piska od trstike. Mih nema trubnja ili borduna kao što imaju gajde i dude. • Premda su naizgled vrlo slični mihovi iz raznih područja ipak se razlikuju i to najčešće u prebiraljci, tj. broju i rasporedu rupica, položaju puhaljke te nekim sitnijim detaljima i ukrasima. • Upravo prema rasporedu i broju rupica za prebiranje, na svirali razlikujemo nekoliko specifičnih tipova mihova ili dipli: hercegovački mih, mih s poluotoka Pelješca, srednjedalmatinski mih i istarski mih.

Mih, diple Bilo je još nekih međuvarijanti i prijelaznih oblika mihova, i svako je

Mih, diple Bilo je još nekih međuvarijanti i prijelaznih oblika mihova, i svako je od tih glazbala jedinstveno, specifično, te se razlikuje od ostalih po melodijama i tehnici sviranja. Svaki izvorni svirač bio je jedinstven po načinu i tehnici sviranja. U nekim krajevima, kao npr. na otoku Cresu, svirač sjedi na stolici i svirajući, istovremeno lupa s obje noge po podu, dajući ritam plesačima. Mihovi nisu temperirana glazbala i odnosi među tonovima nisu intonativno čisti, pa je svirka na mih vrlo specifična i neobična, oštra, kao i podneblja u kojima je to glazbalo svirano.

Mih s Pelješca • Mih s poluotoka Pelješca je prijelazni oblik s prastarog hercegovačkog

Mih s Pelješca • Mih s poluotoka Pelješca je prijelazni oblik s prastarog hercegovačkog miha na noviji srednjedalmatinski mih. To je vidljivo po tome što su u gornja dva reda rupica za prebiranje dvije rupice na lijevoj strani zatvorene ili ih uopće nema (6 -4). Sličan oblik miha je nekada postojao i u nekim dijelovima Dalmatinske zagore, te Like i Gorskog Kotara, gdje su na lijevoj strani bile zatvorene po tri rupice za prebiranje (6 -3).

Dalmatinski mih • Dalmatinske diple su najrašireniji tip dipli ili miha i svojedobno su

Dalmatinski mih • Dalmatinske diple su najrašireniji tip dipli ili miha i svojedobno su bile raširene velikim područjem od Like, preko čitave Dalmacije i Dalmatinske zagore, pa sve do otoka Korčule. Karakteristika tih mihova su ukrasi u obliku kljova ili rogova (pravi ili drveni), puhaljka koja je pričvršćena na sredinu mješine, izrezbareni, stilizirani oblik glave na bačvici te izrezbarena "rotačka", kojom se zatvarao zadnji otvor mješine. Ti ukrasi su specifični i za hercegovački mih, te za mih s Pelješca. • Dalmatinske diple imaju na desnoj strani šest rupica za prebiranje, a na lijevoj samo dvije (6 -2). Zbog velike raširenosti ove vrste mihova, postojale su razne tehnike i načini sviranja i gotovo svaki svirač je imao svoj stil sviranja, te posebne melodije i improvizacije karakteristične samo za njega.

Dvojnice • Dvojnice su, ustvari, dvije svirale, dvije jedinke napravljene od jednog komada drveta,

Dvojnice • Dvojnice su, ustvari, dvije svirale, dvije jedinke napravljene od jednog komada drveta, tako da se obje mogu svirati istovremeno, zbog čega je svirka na dvojnicama uvijek dvoglasna (najčešće u tercama, premda su moguće i druge kombinacije odnosa među tonovima). • Kao i većina tradicijskih glazbala, i dvojnice su ograničene rasponom tonova koje možemo odsvirati. Maksimalno možemo odsvirati do šest tonova pojedine oktave. Ponekad je prepuhivanjem moguće pojedine tonove odsvirati u nekoliko oktava, ali intonacija najčešće nije čista. Interesantan je način sviranja kada se, ovisno o nagibu dvojnica prema usnama svirača, može postići da jedna strana dvojnice svira u normalnoj, a druga u višoj oktavi.

Dvojnice • Dvojnice su se u raznim varijantama svirale u svim krajevima Hrvatske, te

Dvojnice • Dvojnice su se u raznim varijantama svirale u svim krajevima Hrvatske, te su korišteni razni nazivi za to glazbalo: dvojnice, žveglice, diple, dvogrle, dvojkinje, vidalice, itd. • U svim krajevima Hrvatske dvojnice su gotovo redovito imale na desnoj strani četiri do pet rupica za prebiranje, a na lijevoj tri do četiri, dok su slične svirale u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, te u Srbiji imale obrnuti raspored rupica, dakle na lijevoj strani više, a na desnoj manje. Isto tako, ni jedne dvojnice iz Hrvatske nisu imale piskove s donje strane, dakle okrenute prema sviraču, već uvijek prema gore. Na donjim slikama su dvojnice iz raznih krajeva Hrvatske (Dalmacija, Slavonija, Hrvatsko Zagorje, Istra).

Rogovi • Premda rogove ne možemo smatrati glazbalima u pravom smislu te riječi, ipak

Rogovi • Premda rogove ne možemo smatrati glazbalima u pravom smislu te riječi, ipak su i oni imali značajnu ulogu u tradiciji našeg naroda. Rogovima se ne mogu svirati melodije, osim u rijetkim slučajevima kada se na rogu izbuši par rupa za prebiranje pa se mogu izvesti neke improvizacije s tonom ili dva razlike ili pak, ako su rogovi dovoljno dugi da prepuhivanjem možemo dobiti neke alikvotne tonove • Premda rogove ne možemo smatrati glazbalima u pravom smislu te riječi, ipak su i oni imali značajnu ulogu u tradiciji našeg naroda. Rogovima se ne mogu svirati melodije, osim u rijetkim slučajevima kada se na rogu izbuši par rupa za prebiranje pa se mogu izvesti neke improvizacije s tonom ili dva razlike ili pak, ako su rogovi dovoljno dugi da prepuhivanjem možemo dobiti neke alikvotne tonove. Rogovima su se najčešće služili pastiri dozivajući na taj način jedni druge i javljajući svoj položaj. Međutim, rogovi su imali i vrlo značajnu ulogu u nekim važnim godišnjim običajima kao što su: Jurjevo, Ivanje, poklade ili maškare (Buše), itd. Rogovi su najčešće izrađivani od pravih rogova neke domaće životinje, zatim od vrbove kore, od tikve i od drveta. Bili su različite veličine i dužine, od kratkih kravljih rogova i rogova od vrbove kore, pa do rogova izrađenih od raskoljenog drveta i obmotanih kožom koji su bili dugi i do tri metra. Takvi vrlo dugi rogovi su se zvali bušen i najčešće su se koristili u vrijeme poklada. Na slici gore su rogovi od vrbove kore, od tikve i volovski rog.

Kraj

Kraj