GLAGOLJICA n Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom

GLAGOLJICA

n Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. stoljeća koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. stoljeća. Već početkom 16. stoljeća sve je više potiskuje latinica. Autor ovog pisma je Ćiril, bizantski redovnik iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige.

Glagoljica je dobila ime po glagolu glagoljati – govoriti, pričati, divaniti

Raspored slova n n Glagoljica ima drugačiji raspored slova od današnje latinice, umjesto s a, b, c, d, počinje s a, b, v, g Svako slovo ima i svoje ime što je u trenutku nastanka glagoljice trebalo omogućiti lakše pamćenje: a je “az”, b je “buky”, v je “vêdê” itd. Prema prva dva slova ovaj se grafemski sustav naziva se azbukom.

Glagoljična se azbuka sastoji od 38 grafema ili znakova, a današnja hrvatska abeceda od 30. Staroslavenski jezik, za koji je glagoljica i sastavljena, imao je nešto drugačiji glasovni sustav od današnjeg hrvatskog jezika U glagoljici nisu postojali posebni znakovi za brojeve nego su isti znakovi označavali i slova i brojeve, ako je znak imao točku sa svake strane ili ligaturu iznad, označavao je broj.

Glagoljica u Zagrebačkoj katedrali

Rasprostranjenost n Glagoljica se javlja u Hrvatskoj počevši od 12. st. , najčešća je u primorskim krajevima (Istra, Hrvatsko primorje, Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj), ali nalazi se i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, čak do Međimurja i slovenskih krajeva. n Sve do 1992. mislilo se da je glagoljica bila prisutna samo u tim krajevima, a onda se došlo do glagoljskih natpisa u crkvama uz rijeku Orljavu, o kojima se do tada nije ništa znalo. Konkretno, radilo se o natpisima na crkvama u Brodskom Drenovcu i Lovčiću, ali i u još nekima, čime se došlo do spoznaje da je i Slavonija bila područje gdje je postojala glagoljica

Valunska ploča n Jedan od najstarijih glagoljskih spomenika, datira iz 11. st. , pronađena je u Valunu na otoku Cresu. Predstavlja nadgrobni spomenik lokalne obitelji. Nepravilna je oblika i sadrži natpis Tjeha, sin, unuk Juna pisan dvama pismima (oblom glagoljicom i latinicom) i dvama jezicima (hrvatskim i latinskim). Dvojezičnost svjedoči o tome da je na otoku usporedno živjelo staro romansko stanovništvo i novo slavensko stanovništvo. Na ploči se mogu zamijetiti elementi najstarijih, trokutastih glagoljskih slova.

Krčki natpis Natpis: Ovo zida opat Maj i Radonja, Rugota, Dobroslav, nalazi se na zidu stubišta kanoničke kuće u Krku. n Tekst je značajan i zbog toga što nam govori da svećenici nose hrvatska imena. n

Bašćanska ploča

Opći podatci n n napisana oko 1100. g. u Jurandvoru, selu kraj Baške na otoku Krku nalazila se u benediktinskoj crkvi Svete Lucije kao lijevi plutej, pregrada ili paravan koji je dijelio prostor za svećenstvo (prezbiterij) od prostora za narod (crkvena lađa) načinjena je od bijelog vapnenca Župnik Dorčić upozorio je Ivana Kukuljevića Sakcinskoga na ploču u 19. st. na gornjem rubu ima borduru s ornamentom loze

Sadržaj 1. 2. 3. 4. 5. 6. invokacija (zazivanje Boga) zapis opata Držihe u prvom licu kojim tvrdi da je hrvatski kralj Zvonimir poklonio crkvi svete Lucije zemljište za što navodi svjedoke riječi protiv onih koji bi darovanje zanijekali obveza redovnika te crkve koji neka mole za darovatelje i svjedoke zapis opata Dobrovita u prvom licu koji govori da je on sagradio tu crkvu sa svojih devetero redovničke braće za vrijeme kneza Kosmata zapis u kojem se navodi da su u to vrijeme "Mikula v Otočcu" i "Sveta Lucija" bili ujedinjeni.