Funkcije u VBu Funkcije i procedure su strukturni

Funkcije u VB-u

Funkcije i procedure su strukturni blokovi koji omogućavaju da program bude konstruisan od ranije napravljenih dijelova. Korištenje takvih strukturnih blokova ima tri prednosti: 1. Kada radimo na bilo kom, ali jednom, strukturnom bloku, možemo usmjeriti pažnju na samo jedan dio programa; 2. Različiti ljudi mogu raditi na različitim strukturnim blokovima u isto vrijeme. 3. Ako je isti strukturni blok potreban na više mjesta u programu, možemo ga jedanput napisati i koristiti više puta.

Funkcije Procedure i funkcije su sastavni dio Visual Basic-a, tj. nalaze se u nekoj biblioteci jezika (npr. MSDN) ili ih definišu korisnici. Pomoću njih obično se obavljaju složeniji zadaci. Iz modula, kao i iz drugih izvora pozivaju se po svome imenu. Standardni modul prepoznaje se po svome imenu koje je dao korisnik i po ekstenziji bas, koja je od imena odvojena tačkom, npr. "Ime Modula. bas". Da bi vrijednosti proslijeđene procedurama i funkcijama ostale neizmijenjene dodaju im se ključne riječi By. Val. Inače bi, prilikom određenih izračunavanja, takve riječi poprimile drugačiju vrijednost. Upotreba propisanih riječi By. Val ilustrovana je na primjerima iz geometrije.

Funkcije Neke standardne funkcije, kao što su kvadratni korjen (Sqr), zaokruživanje realnih brojeva (Round), su već ugrađene u Visual Basic. Sada ćemo vidjeti kako se definišu vlastite funkcije, koje su nam potrebne da bi rješili postavljeni zadatak, a nisu ugrađene u Visual Basic. Funkcija se definiše koristeći funkcijsku deklaraciju. Korisnici definišu funkciju pomoću sljedećeg formata:

Funkcija koja se programira počinje ključnom riječi Function. Prije ove ključne riječi opciono (sve navedeno u uglastim zagradama [ ] su opcioni parametri programiranju) mogu da stoje riječi Public ili Private. Public znači da je funkcija definisana na globalnom nivou i da se može koristiti na svim formama, koje postoje u programu. Private znači da je funkcija definisana na lokalnom nivou i da se može koristiti samo na jednoj formi.

Iza kjučne riječi Function slijedi ime funkcije, koje može da bude samo jedna riječ. Ime funkcije poželjno je da nas asocira na problem koji rješavamo. Iza imena funkcije u malim zagradama se navode argumenti i njihov tip. Argumenti su u stvari promjenjive preko kojih ćemo u funkciju da unesemo neke vrijednosti iz glavnog programa. Ako imamo više argumenata funkcije, onda se oni međusobno razdvajaju sa zarezom. Iza male zagrade navodi se tip funkcije, odnosno koji tipa će biti vrijednost koju funkcija može da poprimi tokom njenog izvršavanja.

Prva kodna linija u funkciji je obično deklaracija lokalnih promjenjivih, koje se koriste samo u toj funkciji. Zatim se piše radni kod funkcije. Prije ključne riječi End Function, koja označava kraj postojeće funkcije, obavezno treba da stoji ime funkcije kome se pridružuje neka vrijednost. Ovo je posebno bitno jer funkcija vraća rezultat kroz svoje ime.

Private Function Povrsina. P (By. Val a As Single, By. Val b As Single) As Single Povrsina. P = a * b End Function Kao primjer definišimo funkciju Povrsina. P, koja daje površinu pravougaonika, ako su date njegove stranice a i b. Rezervisana riječ FUNCTION predstavlja funkcijski naslov. Zatim dolazi ime funkcije, Povrsina. P, slijede u zagradama formalni parametri. Formalni parametri moraju se podudarati sa stvarnim parametrima, koji će se pojaviti kad se funkcija bude koristila.

Formalni parametri su deklarisani kao By. Val a, By. Val b as Singl i kaže, da će funkcija uzeti dva parametra, koji moraju biti realni broj. Konačno, As Single na kraju naslova funkcije specificira, da će ova funkcija kao rezultat imati realnu vrijednost. Naredba deklaracije funkcije ima samo jednu naredbu Povrsina. P = a*b koja računa vrijednost funkcije i označava se imenom funkcije. Vrijednost, koja se dobija računanjem, uvijek se obilježavaava imenom funkcije.

Kako se funkcija koristi u programu? Neka se, na primjer, u programu pojavila naredba koja koristi deklarisanu funkciju Povrsina. P zid = Povrsina. P(2. 16, 4. 71) Kada se pri izvođenju programa u računaru, dođe do imena funkcije Povrsina. P organizuje se područje memorije, koje se dodjeljuje funkciji. To se područje sastoji od tri lokacije, a, b i Povrsina. P. Zatim se dodjeljuje vrednost stvarnog parametra formalnim parametrima a, b: a = 2. 16 i b=4. 71

Kako se funkcija koristi u programu? Sada će naredba biti izvršena: Povrsina. P = a*b i vrijednost 10. 1736 je smještena u lokaciju nazvanu Povrsina. P. Kad je to izvršeno sadržaj lokacije nazvane Povrsina. P biće upotrebljen na mjestu funkcije u programu sa Povrsina. P. Može se reći, da je: zid = Povrsina. P(2. 16, 4. 71) ekvivalentno sa: zid = 10. 1736