Formalistiki kontrakti VERBALNI I LITERALNI KONTRAKTI MAVRIEK MARTIN

Formalistički kontrakti VERBALNI I LITERALNI KONTRAKTI MAVRIČEK MARTIN

Kontraktne obveze klasičnog prava prema Gaju: ‘aut enim re contrahitur obligatio aut verbis aut litteris aut consensu’ Realni kontrakti Verbalni kontrakti Literalni kontrakti Konsenzualni kontrakti

Nexum Ugovor o zajmu (osnivanju zajamske obveze) oblika gesta per aes et libram. Izgovaranje Ovršna formule (nuncupatio) snaga nexuma Dužnik automatski (bez prethodne tužbe i presude) ukoliko nije vratio zajam potpada pod vjerovnikovu vlast (manus iniectio) – osobna ovrha. Mittels: automancipacija – akt kojim se dužnik koji nije otplatio dug sam dobrovoljno daje u dužničko ropstvo. 326. g. pr. n. e. Lex Poetelia Papiria de nexis – ovrha dužnikove imovine.

Vadiatura (vas, vades) Najstariji formalistički verbalni kontrakt o jamstvu. Nastaje pitanjem vjerovnika i odgovorom jamca (vas es ? vas sum) Jamac ne pristupa kao akcesorni dužnik obvezi glavnog dužnika već jamći da će treći nešto učiniti, prema tome on jedini odgovara (obligatus – hipoteza spajanja prvotno samostalnih elemenata duga i odgovornosti). Primjer: Rasprava in iure pred magistratom se odgađa te vades jamče da će tuženik pristupiti sljedećoj raspravi.

Praediatura Praedes praes jamci za tuđu činidbu. es ? praes sum Proces legisactio sacramento i ugovori s državom kada izdaje u zakup ubiranje tributa i izvođenje javnih radova. Poduzetnik (manceps) nije obligatus, ukoliko se izrekom ne obveže da sam sebi bude prades, već za njega odgovaraju njegovi praedes (jamci).

Stipulacija Najvažniji apstraktni (stricti iuris) formalistički verbalni kontrakt. Nastaje svečanim pitanjem budućeg vjerovnika (stipulator, reus stipulandi) i neposrednim (unitas actus), sukladnim odgovorom budućeg dužnika (primissor, reus promittendi) Spondesne mihi centum dare ? Spondeo Promittis ? Promitto; dabis ? dabo; facies ? faciam. . . itd.

Napuštanje formalizma prema Gaju Mogućnost sklapanja stipulacije na grčkom, kasnije i bilo kojem neposredno ili posredno razumljivom jeziku. 472. g. n. e. konstitucija cara Leona – važan sporazum, ne riječi nesimetričnost stipulacije Pismena izjava kao dokaz stipulacije - klauzula stipulanti promisit – Cautio Dokazna isprava dispozitivna isprava

Stipulacija – jezgra rimskog kontraktnog sistema Zakonik XII ploča – sponzija utuživa legisakcijom per iudicis arbitrive postulationem Klasično doba – široko polje primjene (npr. u obiteljskom pravu za ugovaranje miraza; na području nasljednog prava; stipulacija praetoriae kojom su se služili pretori, edili i suci kako bi obvezali stranku na činidbu ili propust prema drugoj stranci)

Stipulacija – obvezujući kontrakt stricti iuris Obveza iz stipulacije interpretira se doslovno prema izgovorenim riječima – obje stranke i suci u procesu vezani su za doslovno tumačenje stipulacije bez obzira na volju ili dolozni postupak koje stranke. Nedostatak pravne zaštite u slučaju doloznog postupka stranaka do republikanskog doba – deliktna actio, tj. exceptio doli. Clausula doli – posebna obveza kojom obveznik preuzima odgovornost za dolus ‘Spondesne dolum malum huic rei promissionique abesse afuturumque esse ? Spondeo’

Stipulacija – apstraktna obveza (bez cause) Centum dari spondes ? Spondeo Civilno pravo – dužnik je prema riječima stipulacije morao isplatiti dug i u slučaju neopstojnosti navedenog razloga. Primjer zajma – dužnik se stipluacijom obvezuje na vraćanje zajma prije nego što je sam zajam isplaćen, pa sam zajam niti ne biva isplaćenim. Querella non numeratae pecuniae – dužnik pred svjedocima ili pismom na vjerovnika pred magistratom izjavljuje da mu novac koji se obvezao platiti nije bio isplaćen. Exceptio Rok quarella non numerate pecuniae vs. exceptio doli ograničenja: dvije godine

Predmet stipulacijske obveze Stipulatio certa – određena svota novca (dare certam pecuniam) ili davanje drugih određenih stvarti (dare certam rem) Zaštita klasičnog doba – actio (conditio) certae creditae pecuniae ili conditio certae rei (conditio triticaria) formulirane apstraktno Stipulatio Zaštita: incerta – činidbe facere i non facere actio incerti ex stipulatu – navodi se stipulacija kao pravni razlog

Dotis dictio i iusiurandum liberti Posebni i konkretni verbalni kontrakti koje se upotrebljavaju među određenim osobama i određenim pravnim razlozima (causae). Nastaju jednostranim govorom budućeg dužnika (uno loquente) ali se ipak radi o dvostranim obveznim poslovima zbog nužnosti prisutstva vjerovnika i njegovog makar i pasivnog sudjelovanja koje ima značaj prihvata obećanja. Dotis dictio – formalističko obećanje miraza jednostranim izgovaranjem određene formule (doti tibi errunt. . . ili in dotem tibi dico. . . ) uz naznaku miraznih predmeta (samo žena, muški ascendenti ili ženin delegirani dužnik) 428. g. – pactum legitimum

Promissio iurata (ili iusiurandum) liberti – prisega kojom se oslobođenik obvezuje svom bivšem gospodaru na stanovita podavanja ili službe. Jedini slučaj gdje obveza nastaje iz prisege. Gospodareva tužba (iudicium operarum)

Literalni kontrakti NOMEN TRANSSCRIPTICIUM (EXPENSILATIO)

Obveza literalnog kontrakta nastaje upisivanjem u vjerovnikovu blagajničku knjigu (codex accepti et expensi). Pater familias – dnevno poslovanje zapisuje se u dnevnik (adversaria ili ephemeris) koje se svakog mjeseca prenose u codex. Primici (accepta) i izdaci (expensa) – u tu se rubriku upisuju i plaćanja prema kojima se osnuje dug, odnosno tražbina upravo iz čijeg upisivanja u rubriku izdataka proizlazi literalna obveza – Nomina arcaria i nomina transscripticia.

Nomina arcaria – upisi o efektivno isplaćenim svotama, npr. u ime zajma Obveza ne nastaje upisivanjem u codex već onom isplatom i pravnim poslom koji se na nju nadovezuje Npr. pater familias sklopi s trećim pogodbu zajma u visini 100 sestercija te se obvezuje platiti dug nakon određenog vremena, pater familias zabilježava to u expensa upisom Titio datum centum ex mutuo. Obveza na povratak ne nastaje po spomenutom upisu nego po zajamskoj pogodbi (realnom kontraktu), dok upis služi samo kao dokaz o obvezi.

Nomina transscripticia – samostalni razlog postanka obveze po samom upisu. Upis o izvršenoj isplati fingira isplatu, te obligatio litteris nastaje mada efektivna isplata i nije usljedila. a) Transscriptio in re personam – služi pretvaranju već postojeće obveze u obvezu litteris. npr. dug iz kupoprodaje, ili bilo koje kauzalne obveze bona fidei, mogao se pretvoriti u ekspenzilaciju, u apstraktnu literalnu obvezu stricti iuris. - kupac nije obvezan iz kupoprodajne obveze već po literalnom kontraktu.

b) Transscriptio a persona in personam – služi za izmjenu osobe dužnika u nekoj već postojećoj obvezi (si id, quod mihi Titius debet, tibi id expensum tulero, id est, si Titius te delegaverit mihi). Vjerovnik na strani accepta ubilježava fiktivnu akceptilaciju u korist dosadašnjeg dužnika (Acceptio a Titio centum), te pristankom novog dužnika upisuje jednaku svotu na njegov teret (Expensum Maevio centum). – prijašnja obveza utrnjuje, a novi dužnik duguje iz literalnog kontrakta temeljem samog apstraktnog upisa. Nomina transscrpitica služi novaciji, bilo da se među istim obvezama mijenja samo pravni razlog obveze ili se mijenja i pasivni subjekt obveze (pasivna delegacija).

Literalni kontrakti – literalna obveza stricti iuris na platež određene novčane svote – utužuje se s actio certae creditae pecuniae. Za razliku od stipulacije literalnom kontraktu se ne može dodati uvjet ali mu se može dodati rok. Nomen transscripticium služi samo rimskim građanima koji putem literarnog ugovora mogu postati vjerovnici. Prema Prokulovcima nomen transscripticium se nisu mogli obvezivati peregrini čak ni pasivno, dok Sabinovci to dopuštaju kod Transscriptio a re in personam.

Chirographa i syngraphae Literalne obveze poznate peregrinima – u obliku zadužnice gdje dužnik priznaje svoju obvezu iz (fiktivnog) zajma te se istu obvezuje vratiti. Dužnik je bio obvezan aktom izdavanja pismene zadužnice u kojoj izjavljuje da nešto duguje ili će nešto dati. U grčkom pravu imaju dispoizitivni karakter te sadrže apstraktnu obvezu. Razlikuju se po vanjskom obliku – syngraphae: listine sastavljene pred svjedocima objektivno, koncipirane u trećem licu te utvrđuju da je određena osoba dužna stanovitu svotu drugoj osobi.

Chirographa – subjektivno koncipirane isprave u kojima pisac govori u prvom licu, zbog vjerojatnosti da je sam bio dužnik, te ispravom priznaje dug stanovite novčane svote prema vjeroniku. Rimsko pravo ne poznaje takve dispozitivne isprave, već se služi dokaznim, objektivno sastavljenim listinama. Kasnije uvedene subjektivne isprave samo s dokaznom snagom po uzoru na chirographa i syngraphae. Od constitutio Antoniana, syngraphae i chirographa bivaju potisnuti stipulacijom na koju utječu samo dokaznom snagom. Utuživo pomoću querella non numeratae pecuniae. – stipulatio postaje literalni kontrakt.